Ujedinjeni otpor protiv limba europske krize

Objavljujemo tekst Domagoja Mihaljevića prezentiran u okviru programa Prvomajske škole DPU-a u Ljubljani, održane od 26. do 29. travnja. U tekstu je kaleidoskposki skicirana problematika ekonomske krize u Europi kliznim analitičkim zahvatom temeljne tematike: ekonomski duboko podijeljenog odnosa centra i periferije EU, surovosti posljedica politike štednje, odgovora političkih elita EU na trenutnu krizu u obliku Ugovor o fiskalnoj stabilnosti, primjenjivosti alternativnih načina izlaska iz krize te zahtjeva za potrebom političkog jedinstva u otporu prevladavajućim ideološkim strujama.

Bauk kapitalističke propasti kruži Europom. (Richard Seymour)
U članku za London Review of Books, 2007. godine, Perry Anderson zapisao je da se “uspostava Unije može smatrati posljednjim velikim svjetsko-povijesnim postignućem buržoazije, dokazom da njezine kreativne moći nisu iscrpila ni dva svjetska bratoubilačka rata.” [1] Samo godinu dana kasnije, izbijanje financijske krize, koja je ubrzo poplavila Europu, razotkrilo je pravi karakter europskog polustoljetnog postignuća, projekta koji se nazivao europskim snom. Danas ulicama europskog sna marširaju stotine tisuća nezadovoljnih, osiromašenih i obespravljenih radnika, zahtijevajući temeljne promjene ekonomskog modela koji ih je gurnuo u egzistencijalnu bijedu. Svjedočimo da u srcu Europske unije nije upisan prosperitet za sve njezine građane, već samo za odabrane društvene klase, upravo one koje nezajažljivo gomilaju bogatstva na račun preostalog stanovništva. Promatramo političke igrokaze u kojima neizabrani premijeri (kao u slučaju Italije i Grčke) dobivaju aureolu narodnih spasitelja, premda isključivo štite interese financijskog kapitala. Ali usprkos svemu polako padaju maske s njihovih lica i postaje očigledno da se u srcu Europske unije nalazi oduvijek postojeći klasni antagonizam – klase kapitalista i radničke klase. Pritom pod pojmom radničke nisu obuhvaćeni samo manualni radnici već svi oni koji su prisiljeni prodavati svoju radnu snagu da bi preživjeli: radnice u trgovinama, čistačice, medicinske sestre, obrtnici, učiteljice i učitelji u školama, paziteljice u vrtiću kao i ostatak uslužnog sektora.


Kolonijalni odnos centra i periferije


Život radničke klase postao je pogotovo ugrožen i nesiguran u perifernim zemljama Europske unije. Naime, eskalacija financijske krize, faktični bankrot europskih banaka i fiskalni slom Grčke potpuno su razotkrili ekonomski duboko podijeljenu strukturu Europske unije i politički neodrživi dizajn eurozone. Ne može se više zanemarivati da je u centralnim zemljama Europske unije (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, zemlje Beneluxa) koncentrirana industrijska i financijska moć pomoću koje tamošnje ekonomske elite ostvaruje trgovinske suficite. Na drugoj strani su slabije razvijene zemlje periferije (zemlje Mediterana i istoka Europe) koje služe isključivo kao tržišta za plasiranje proizvoda iz centra, gomilajući time trgovinske deficite. Posrednici u stvaranju ovog kolonijalnog mehanizma prije svega su njemačke i francuske banke. Konkretno, novac koji njemačke banke posuđuju Grčkoj služi za financiranje proizvoda iz Njemačke.

U trenutku izbijanja krize zajedničko valutno područje postalo je luđačka košulja za zemlje periferije obuhvaćene eurozonom. Ove zemlje nemaju vlastitu valutu koju bi mogle devalvirati i tako povećati konkurentnost, a prekid dotoka eura iz njemačkih, francuskih i talijanskih banaka (koje su zapravo krahirale) potencirao je teret nagomilanih dugova jer su ostale bez novca za njihovo servisiranje.


Politička reakcija na krizu


Politička i medijska prezentacija krize u Europskoj uniji namjerno je manifestirala drukčiji rakurs interpretacije. Potpuno je ignoriran neugodan kolonijalni odnos centra i periferije, a u fokus su postavljeni rasistički mitovi o rastrošnoj periferiji i lijenom Mediteranu. Time je konstruirana medijska scenografija za politički odgovor na krizu. Nakon dužničkog sloma prva se na udaru našla Grčka. Narod jedne zemlje postao je pokusni kunić u sadističkom laboratoriju europskih elita. Nemilosrdne mjere štednje razorile su ono što Yanis Varoufakis naziva “socijalnom ekonomijom”: svakodnevni društveni život i novčanu razmjenu. Široki slojevi stanovništava našli su se u situaciji siromaštva i egzistencijalne bijede, sve do situacije da si u očaju mnogi ljudi oduzimaju život. Tako se broj samoubojstava u razdoblju od siječnja do maja 2011 povećao za 40% (od 2,8 na 100.000 stanovnika prije izbijanja krize) u odnosu na isto razdoblje 2010 [2], proširila se ovisnost o heroinu kao i prostitucija, a zbog drastičnog rezanja troškova za zdravstvo opet se pojavila nekad istrijebljena bolest malarija, koja u pojedinim područjima ponovno postaje endemska bolest. [3] U dvije godine Grčka je pretvorena u zemlju Trećeg svijeta. Nakon provedenih mjera štednje, Grčka je dobila dva paketa financijske pomoći od Europske centralne banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske komisije, institucija kolokvijalno prozvanih “troika”. Ali taj novac nije namijenjen za poticanje grčkog gospodarstva, već je istog trenutka proslijeđen na račune njemačkih i francuskih banaka, pod obvezom daljnjeg provođenja još rigoroznijih mjera štednje. Time je Grčka dobila najgore od oba svijeta: političku i ekonomsku podređenost europskim bankarima i razarajuće mjere štednje. Richard Seymour zapisuje da su ”nove mjere natopljene okrutnošću rođenom iz očaja.”[4]


Ugovor o fiskalnoj stabilnosti


Grčka nije jedina zemlja u kojoj su implementirane mjere štednje, ali je tamo njihov sadržaj bio najbrutalniji. U samom procesu implementacije ovih mjera, kojima europske elite štite svoja bogatstva, odbačen je i svaki privid demokracije: u Grčkoj i Italiji izabrane premijere zamijenili su bankarski tehnokrati. Još samo ostaje pitanje koliko dugo će narodi u zemljama Europske unije podnositi ovakav razvoj situacije.

Najviši politički ešaloni, dezintegrirani od bilo kakvog doticaja sa stvarnošću, uvjereni su da trenutno stanje može ići unedogled. Zato su odlučili primjenu ovih mjera, koje su dosada ad hoc provođene na nacionalnim razinama, kodificirati na razini Europske unije, u obliku Ugovora o fiskalnoj stabilnosti. Sve zemlje osim Velike Britanije i Češke potpisale su zasada ovaj ugovor. Ugovor o fiskalnoj stabilnosti, koji bi trebao stupiti na snagu 1. 1. 2013, ne predstavlja samo kodifikaciju fiskalnih pravila na europskoj razini, poput odredbe da godišnji strukturalni deficit ne smije biti veći od 0,5% nominalnog BDP-a, što je zapravo neostvarivo za bilo koju zemlju europske periferije. Ovaj ugovor upravo znači podređivanje ekonomske politike svake zemlje članice neizabranim birokratima u europskim institucijama koje će nadzirati (Europska komisija) i sankcionirati (Europski sud pravde) zemlje prekršiteljice. Svaka zemlja članica također će morati izmijeniti Ustav, unoseći odredbe iz Ugovora o fiskalnoj stabilnosti. U stvarnosti bit će to formalna kodifikacija kolonijalnog odnosa centra i periferije te pokušaj konsolidacije europske kapitalističke klase. U slučaju da ovaj ugovor doista zaživi, europska monetarna i fiskalna politika napokon će biti ujedinjene jednim izuzetno nasilnim mehanizmom. Bankarski krugovi postat će nedodirljivi. “Što banke nisu uzele, uzet će. Komu banke nisu zadale bol, zadat će. Pitanje je samo kada. Grci, Španjolci, Portugalci, Talijani prvi su u redu. Uskoro će i Francuzi, Nijemci, Britanci, Amerikanci i Kanađani osjetiti bol zemlje pod kontrolom banaka.”[5]

“Skromni plan” Yanisa Varoufakisa i Stuarta Hollanda


Grčki ekonomist Yanis Varoufakis naziva ovaj scenarij izlaska iz krize europskom katastrofom i sigurnim putem u postmoderne 1930-e. Zajedno s britanskim političarom Stuartom Hollandom sastavio je kejnezijanski odgovor na europsku krizu. [6] Njihov plan kroz tri koraka predviđa reorganizaciju postojećih europskih institucija kako bi se suzbila kriza. U prvom koraku izvršila bi se centralizacija javnog duga kroz Europsku centralnu banku, u drugom koraku bi se potaknulo agregatnu potražnju i smanjilo trgovinske neravnoteže kroz javne investicije uz asistenciju Europske investicijske banke, a u trećem koraku bi se rekapitaliziralo banke i unificiralo bankarski sektor, tako da banke odgovaraju na europskoj razini, a ne nacionalnoj što je sada slučaj, iako posluju po cijeloj Europi. Provedba ovih mjera trebala bi biti osnova za presijecanje gordijskog čvora europske krize.

Iako se kejnezijanski model izlaska iz krize može činiti ostvarivim, Michael Roberts iz marksističke perspektive opravdano upozorava na problem opadajuće profitne stope u Europi. On navodi da postojeće profitne stope ne mogu rasti, ako je prostor za investicije u potpunosti iskorišten, neovisno provodi li se program štednje ili kejnezijanski plan. [7] Zbog toga uspješna realizacija kejnezijanskog plana (kakav predlažu Varoufakis i Holland) može funkcionirati samo ako će se otvarati nove produktivne sfere. Ono što Roberts ne zapisuje, ali što se može zaključiti, sveprisutni je avet da se otvaranje novih produktivnih sfera ne realizira samo kroz njihovu kreaciju, već i kroz destrukciju postojećih. Jednako kao što je Drugi svjetski rat razriješio krizu kapitalizma 1930-ih, sjena novog globalnog sukoba sve više postaje opasna i realna mogućnost. Europske kapitalističke elite zasada taj produktivni prostor pokušavaju proširiti privatizacijama javnog dobra i javnih usluga, ali te sfere su ipak ograničene, čak ako se u međuvremenu i ne dogodi narodna pobuna.


Prostor političkog otpora


Ali najgore što se ljevici može dogoditi je prepuštanje defetizmu, apatiji ili bijegu u depresiju. Najjača municija koju političke i ekonomske elite imaju nad nama nije prijetnja policijskom brutalnošću nego naša šutnja. Zbog toga svakim maršom, protestom ili akcijom moramo razbijati svoju pasivnost i naglašavati svoj otpor. Graditi solidarnost i jedinstvo, a prokazivati vladajuću klasu kao povlašteni sloj s kojim nam ništa nije zajedničko i protiv kojeg se upravo i organiziramo. Ne smijemo dopustiti da njihov dobro uhodani aparat manipulacije trga klasne niti koje nas vežu ugroženom svakodnevicom, ali i perspektivom pravednije budućnosti. Nužno je razbiti taj teški mlinski kamen izolacije uma od egzistencijalne bijede tijela. To jedino možemo ostvariti neprestanom aktivnošću, neumornim pisanjem, objavljivanjem i raspravama. Upozoriti time da prva i temeljna identifikacija uma mora biti s materijalnim uvjetima naše egzistencije. Našu svijest ne smije prožimati nepopravljiva skepsa, već nepokolebljivi duh uvjeren u mogućnost promjene svijeta. Na valu svih organiziranih otpora, ujedinjenih pokreta i progresivnih inicijativa, ljevica mora ponovno osvojiti političku sferu. Vratiti ono što je oduvijek bilo naše. Društveno. Kolektivno. Narodu vratiti pravo glasa tako da ima upečatljiv odjek. Rad koji ćemo morati uložiti kao ljevičari čini se pregolem. Ali to je jedina alternativa. Svaki poraz koji će se dogoditi na tom putu bit će gorak ispit naše posvećenosti, i to takve da nikad ne smijemo odustati. Sve do konačne pobjede.

Domagoj Mihaljević

1. Perry Anderson, “Depicting Europe”, London Review of Books, Vol. 29, No. 18, 20. rujna 2007., http://www.lrb.co.uk/v29/n18/perry-anderson/depicting-europe
2. Helena Smith, “Greek woes drive up suicide rate”, Guardian, 18. prosinca 2011., http://www.guardian.co.uk/world/2011/dec/18/greek-woes-suicide-rate-highest
3. Lee Moran, “Is Greece becoming a third world country? HIV, Malaria and TB rates soar as health services are slashed by savage cuts”, Daily Mail, 16. ožujka 2012., http://www.dailymail.co.uk/news/article-2115992/Is-Greece-world-country-HIV-Malaria-TB-rates-soar-health-services-slashed-savage-cuts.html#ixzz1pMpR6jOd
4. Richard Seymour, “The European meltdown: Crisis across the continent”, 206, jesen 2012., http://overland.org.au/previous-issues/issue-206/feature-richard-seymour/
5. Nadim Fetaih, “Syntagma suicide, Could this be Greece’s ‘Tunisia moment’?”, http://roarmag.org/2012/04/syntagma-suicide-could-this-be-greeces-tunisia-moment/
6. Yanis Varoufakis, Stuart Holland, “The modest proposal for overcoming euro crisis”, http://varoufakis.files.wordpress.com/2011/03/a-modest-proposal-version-2-1-for-the-levy-institute-pdf.pdf
7. Michael Roberts, “The austerity debate”, http://thenextrecession.wordpress.com/2012/04/14/the-austerity-debate/

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve