Programi strukturne prilagodbe II.

Može se reći da je strukturna prilagodba podijeljena u dvije distinktivne faze. Nakon „kratkoročne“ makroekonomske stabilizacije – uključujući devalvaciju valute, liberalizaciju cijena i proračunsku štednju – slijedi provođenje neodređenog broja još fundamentalnijih strukturnih reformi. Međutim te se strukturne reforme često provode u isto vrijeme kad i „ekonomska stabilizacija“.

Prva faza: Kratkoročna ekonomska stabilizacija

Devalvacija

Devalvacija i stvaranje jedinstvenog deviznog tečaja (ukidanje deviznih kontrola i višestrukih deviznih tečaja) bitna su oruđa u vladinoj politici. Treba primijetiti da bretonvudske institucije izričito vrše devalvaciju. MMF igra glavnu ulogu u odluci da se devalvira.

Devizni tečaj određuje i realne cijene koje se plaćaju direktnim proizvođačima i realnu vrijednost njihovih zarada. Te realne zarade su smanjene što je posljedica porasta cijena i deindeksiranja plaća koje zahtijeva MMF.

Program javnog investiranja, koji također nadgleda Svjetska banka, zahtijeva da vlade oštro smanje broj investicijskih projekata. Koncept „investiranja koje treba odgovarati nametnutom cilju“ koristi se kako bi se potrošnja namijenjena za osnovnu ekonomsku i socijalnu infrastruktura smanjila na goli minimum.

U nekim slučajevima devalvacija daje osnovu za kratkotrajno ponovno oživljavanje cijelog komercijalnog poljoprivrednog sektora koji je orijentiran na izvoz. Profiti, pak, češće odlaze samo velikim komercijalnim operacijama i poljoprivrednim i industrijskim izvoznicima. U pripremnom razdoblju ovih devalvacija, bogate klase imaju dovoljno imaju dovoljno vremena da lokalnu valutu zamijene čvrstom valutom prije nego lokalna devalvira.

Nakon što se devalvacija provede, mijenjaju konvertibilnu valutu natrag u domaću valutu. Kada je švicarski franak devalvirao u siječnju 1994. godine (valuta koja se koristi u 13 bivših francuskih kolonija u Zapadnoj Africi), posjednici kapitala koji su svoj novac promijenili u konvertibilnu valutu na vrijeme umah su udvostručili vrijednost svog kapitala.

Kratkoročni dobici zemlje nakon devalvacija neizbježno se ponište čim druge konkurirajuće zemlje Trećeg svijeta također nužno devalviraju. Bretonvudske institucije često zahtijevaju devalvaciju valute kao uvjet za početak pregovora o zajmovima za strukturnu prilagodbu.

Proračunska štednja

MMF nameće veoma precizne smjernice; razmatra proračunski deficit i raspodjelu državne potrošnje. Te smjernice utječu i na operativnu potrošnju i na potrošnju na razvoj. Bretonvudske institucije diktiraju otpuštanja zaposlenika u javnom sektoru i drastične rezove potrošnje na socijalne programe.

Te mjere štednje pogađaju sve kategorije javne potrošnje.

Kada je započela kriza duga, međunarodne financijske institucije usmjerile su svoje interveniranje prema postavljanju ciljeva proračunskog deficita, koji bi omogućili zemlji u koju se intervenira izvršavanje obaveza servisiranja duga. Od kraja 1980-ih Svjetska banka strogo kontrolira samu strukturu javne potrošnje kroz Izvještaj o javnim rashodima. Tako bretonvudske institucije nadziru raspodjelu potrošnje svakog ministarstva.

Svjetska banka preporuča „efektivan prijenos troškova“ s

Što se potrošnje na socijalne programe tiče, međunarodne financijske institucije načelno zahtijevaju da korisnici (u zdravstvu su to pacijenti, a u obrazovnom sustavu roditelji) nadoknađuju osnovne troškove te da se države postupno povuku iz osnovnih zdravstvenih i obrazovnih usluga. Na području socijalne potrošnje koncept “zajmova koji su dani kako bi se ostvarili nametnuti ciljevi” primjenjuje se na tzv. “ranjive skupine”.

uobičajenih područja potrošnje na one sa “specifičnim ciljem”. Prema Svjetskoj banci cilj “nadzora javne potrošnje” je “promicanje smanjenja siromaštva djelotvornom i učinkovitom potrošnjom”. Struktura investicijske potrošnje također mora imati „specifičan cilj“. Program javnog investiranja, koji također nadgleda Svjetska banka, zahtijeva da vlade oštro smanje broj investicijskih projekata. Koncept „investiranja koje treba odgovarati nametnutom cilju“ koristi se kako bi se potrošnja namijenjena za osnovnu ekonomsku i socijalnu infrastruktura smanjila na goli minimum.

Što se potrošnje na socijalne programe tiče, međunarodne financijske institucije načelno zahtijevaju da korisnici (u zdravstvu su to pacijenti, a u obrazovnom sustavu roditelji) nadoknađuju osnovne troškove te da se države postupno povuku iz osnovnih zdravstvenih i obrazovnih usluga. Na području socijalne potrošnje koncept “zajmova koji su dani kako bi se ostvarili nametnuti ciljevi” primjenjuje se na tzv. “ranjive skupine”.

Mjere štednje u socijalnim sektorima podrazumijevaju pomak s financiranja regularnih programa prema financiranju projekata s nametnutim ciljevima. To je bio glavni uzrok kolapsa u obrazovnom sektoru, zdravstvenim klinikama i bolnicama. Taj je proces omogućio institucijama iz Washingtona da se umiješaju i navuku na sebe kostim superjunaka.

Proračunski deficit: Pokretna meta

MMF proračunski deficit vidi kao pokretnu metu. Prvo postavi metu za proračunski deficit na 5 posto BNP-a. Vlada dosegne taj cilj. U pregovorima koji uslijede – ili unutar samog ugovora o zajmu – MMF smanji metu na 3.5 posto BNP-a pravdajući to tvrdnjom da vladini planovi potrošnje vode do inflacije. Jednom kad se dostigne cilj od 3.5 posto MMF želi da se deficit smanji na 1.5 posto BDP-a i tako dalje. Jasna je logika iza svega ovoga: osigurati da se državni prihodi služe za servisiranje vanjskog duga (Chossudovsky, 1997)

Liberalizacija cijena

Subvencionirani poljoprivredni proizvodi iz Europe i Sjeverne Amerike (u slučaju Europske unije poticaji u sklopu Zajedničke agrarne politike) preplave domaća tržišta. Tako se smanjuje zarada domaćih poljoprivrednika zbog čega mnogi od njih bankrotiraju.

Cilj ove mjere je eliminiranje subvencija i/ili kontrole cijena što ima trenutne posljedice po realnu zaradu, bilo u formalnom ili neformalnom sektoru. Deregulacija cijena žitarica za uporabu u kućanstvu i liberalizacija uvoza zaliha hrane sa Sjevera ključni su dijelovi tog procesa. Subvencionirani poljoprivredni proizvodi iz Europe i Sjeverne Amerike (u slučaju Europske unije poticaji u sklopu Zajedničke agrarne politike) preplave domaća tržišta. Tako se smanjuje zarada domaćih poljoprivrednika zbog čega mnogi od njih bankrotiraju. Ustvari, nerijetko se poljoprivredni viškovi sa Sjevera prodaju na Jugu po iznimno sniženoj cijeni.

Programi liberalizacije također utječu na cijene uvoznih dobara i sirovina. Kada to spojimo s devalvacijom valute, mjere liberalizacije povećaju domaću cijenu uvezenih inputa (gnojiva, herbicidi, sjeme, oprema itd.) te trenutno utječu na strukturu cijena u većini područja ekonomske aktivnosti.

Postavljanje cijena benzina i javnih službi

Cijenu benzina postavlja država pod nadzorom Svjetske banke. Povišenje cijena benzina i javnih službi (često i za nekoliko stotina postotaka) destabilizira lokalne proizvođače. Visoke domaće cijene za gorivo – često veće nego cijena na svjetskom tržištu – osjećaju se u strukturi troškova domaće industrije i poljoprivrede. Posljedica toga je inflacija troškova proizvodnje na razinu koja je viša od lokalnih cijena dobara zbog čega mnoga poduzeća bankrotiraju.

Periodični skokovi u cijeni proizvoda od benzina i nafte (što se provodi uz liberalizaciju uvoza osnovnih dobara) stvaraju „unutarnji porez na transakcije“ čiji je cilj da se lokalne proizvođače odreže od njihovog vlastitog unutarnjeg tržišta.

U mnogim zemljama u razvoju visoki troškovi benzina

Nadalje, Svjetska banka vrši pritisak da se sve vladine usluge naplaćuju ili da ih se prebaci na privatni sektor. Ne samo zdravstvo i obrazovanju (vidi dalje u tekstu), već i infrastruktura: ceste, struja i voda.

paraliziraju transport dobara unutar zemlje. Visoki troškovi transporta – koje nameću međunarodne financijske institucije – glavni su čimbenik u sprečavanju malih lokalnih proizvođača da prodaju svoje proizvode na gradskim tržnicama na kojima se izravno natječu s poljoprivrednim proizvodima koji su uvezeni iz Europe i Sjeverne Amerike.

Nadalje, Svjetska banka vrši pritisak da se sve vladine usluge naplaćuju ili da ih se prebaci na privatni sektor. Ne samo zdravstvo i obrazovanju (vidi dalje u tekstu), već i infrastruktura: ceste, struja i voda.

Zbog toga što su čak i siromašni u potpunosti spremni plaćati za većinu infrastrukturnih službi, postaje još lakše naplaćivati pristojbe. Participiranje privatnog sektora u menadžmentu, financiranju i vlasništvu bit će nužno, u većini slučajeva, kako bi se dala komercijalna prednost korištenju infrastrukture. (Svjetska banka, 1994) (naglasio autor).

Deindeksacija plaća

MMF nameće smanjenje realnih plaća tako da se plaće deindeksiraju i da se tržište rada liberalizira. To znači da se iz kolektivnih ugovora uklanjaju klauzule o prilagođavanju plaća troškovima života (inflaciji) i da se ukidaju zakoni o minimalnoj nadnici. Ne zaboravimo da iako realne plaće čine jednu desetinu ili jednu dvadesetinu plaća u naprednim kapitalističkim zemljama, programi strukturne prilagodbe (SAP-ovi) povećavaju cijenu osnovnih dobara za kućanstvo na cijene poput onih u razvijenom kapitalističkom svijetu. U nekim slučajevima cijene su i više.

Druga faza: prava strukturna prilagodba

Provođenje „makroekonomske“ stabilizacije uvjet je za dobivanje MMF-ovih sredstava i ponovno pregovaranje o vanjskom dugu s Pariškim i Londonskim klubom. Nakon toga uvijek slijedi provođenje “nužnih” strukturnih reformi.

Između MMF-a i Svjetske banke postoji podjela rada. „Nužne“ ekonomske reforme „ohrabruju“ se zajmovima za strukturnu prilagodbu i zajmovima za sektorsku prilagodbu Svjetske banke. Paket strukturne reforme se sastoji od deset ključnih točaka:

1. Liberalizacija trgovine

Protekcionistička carinska ograničenja se ukidaju kako bi domaća ekonomija postala „konkurentnija“. Zapravo liberalizacija trgovine uništava industrijsku proizvodnju za domaće tržište i „oslobađa“ domaći kapital od istinski proizvodnih aktivnosti.

2. Liberalizacija bankarskog sustava

Pod time se misli na privatizaciju banaka u državnom vlasništvu i dereguliranje u sektoru poslovnog bankarstva. Središnja banka gubi kontrolu nad monetarnom politikom; kamate na slobodnom tržištu određuju komercijalne banke. Treba se sjetiti da su međunarodni sporazumi otvorili domaće bankarstvo stranim poslovnim bankama. Naginje se k slabljenju domaćih bankarskih institucija, bile one u državnom ili privatnom vlasništvu.

MMF također diktira velika povišenja kamatnih stopa, i u nominalnim i u realnim iznosima.Taj porast ima izravan učinak na domaće cijene i vodi do kolapsa kreditnog sustava zemlje, i u poljoprivredi i u industriji. Lokalna poduzeća su pritisnuta zbog visokih kamatnih stopa, a znatno teži pristup kreditima za niže klase – a čak i za srednje klase – znači drastičan pad u potrošnji. Nastavlja se s kratkoročnim kreditima za vanjsku trgovinu, ali domaći bankarski sektor udaljava se sve dalje i dalje od realne ekonomije. Politika visokih kamatnih stopa kakvu možemo vidjeti u zemljama poput Meksika i Brazila dovela je do akumulacije rentijerskog kapitala (koji je zainteresiran samo za špekulativne financijske operacije).

Taj kapital koji je „oslobođen“ za razne neproizvodne aktivnosti također se zapliće s trgovinom na razne ilegalne načine, čime se drastično povećava količina prljavog novca. Zahvaljujući deregulaciji i odbacivanju nadzora nad valutom također je mnogo lakše oprati taj novac.

3. Privatizacija poduzeća u državnom vlasništvu

Uvijek postoji veza između privatizacije poduzeća u državnom vlasništvu i ponovnog pregovaranja o vanjskom dugu zemlje. Najprofitabilnija poduzeća ugrabi strani kapital ili konzorciji (uključujući strani i domaći kapital); zarade od tih prodaja idu u Pariški i Londonski klub. Tako međunarodni vjerovnici i multinacionalne korporacije počinju kontrolirati koncerne u državnom vlasništvu bez malone ikakvog pravog investiranja (vidi argentinski primjer kasnije u knjizi). Kada velik broj zemalja u isto vrijeme proda tvrtke u državnom vlasništvu, prodajna cijena naglo potone.

U skladu s privatizacijom i reformom bankarskog sustava, MMF zahtijeva potpuno otvaranje kolanju kapitala. Time se ispunjavaju dva cilja:

Kao prvo, stranim je zemljama dozvoljeno da izvlače profite na Sjever u čvrstoj valuti.

Kao drugo, zahvaljujući novostečenoj klimi nekažnjivosti, sredstva s tajnih računa (uključujući velike svote prljavog novca) usmjeravaju se na Jug. Ciljajući međubankovno tržište ta se sredstva brzo konvertiraju u lokalnu valutu kako bi se kupile tvrtke i zemlja u državnom vlasništvu, koje su rasprodane u sklopu programa privatizacije bretonvudskih institucija

4. Porezna reforma

Cilj reformi je potkopavanje domaće proizvodnje, i ponude i potražnje. Uvođenje porezâ na dodanu vrijednost (PDV) i poreza na promet uz promjene u strukturi izravnog oporezivanja znači veći porezni teret na one sa srednjim prihodima. Registracija malih proizvođača kao i radnika i malih trgovaca u neformalni sektor dio je politika Svjetske banke usmjerenih na povećavanje porezâ. Dio je politika Svjetske banke kojima je cilj povećavanje poreza.

Jedan istraživač koji podržava fiskalne politike MMF-a predstavlja ih na sljedeći način:

MMF ohrabruje zemlje u razvoju u poreznim reformama kako bi poboljšale raspodjelu ekonomskih resursa. Dakle, traži ukidanje veoma progresivnih rasporeda poreza na dohodak jer oni stvaraju skupa iskrivljenja u preraspodjeli resursa čime se otvaraju vrata utaji poreza i povećava administrativna potrošnja na ubiranje poreznih dugova. (Lenain, 1993)

Patrick Lenain je nekada bio službenik MMF-a. Nema potrebe za komentiranjem njegovih zamjetbi.

5. Privatizacija zemlje

Ova politika uključuje dodjeljivanje prava vlasništva na zemlju, a gornja granica ispod koje se ne može ostvariti vlasništvo se povećava. Takve mjere koncentriraju zemlju u rukama nekolicine bogatih, dok mali poljoprivrednici prodaju svoju zemlju ili dižu hipoteke na nju – samo kako bi postali zakupnici (napoličari) i sezonski poljoprivredni radnici ili se pridružiti vojsci urbanih siromaha. Ta politika krši tradicionalna prava nad zemljom (npr. Africi i Indiji) i potkopava uspjehe autentičnih revolucionarnih preobrazbi. U Meksiku, primjerice, Članak 27 Ustava – koji je sigurno čuvao prava urođeničkih naroda i siromašnih seljaka nad kolektivnom zemljom poznata kao ejidos (vidi Poglavlje 15) – preinačen je u ranim 1990-ima. Takva vrsta kontrareforme mobilizirala je naveliko siromašne poljoprivrednike u Egiptu od 1997. godine.

Dug se može otplatiti i privatizacijom zemlje. Rasprodajom zemlje u javnom vlasništvu stvaraju se državni prihodi koje se zatim usmjerava prema međunarodnim vjerovnicima. Što ostane od prljavog novca vraća se u državu i usput pere bez dodatnih pitanja.

6. Reforme tržišta rada

MMF i Svjetska banka preporučuju labavljenje regulacija na tržištu rada. Tvrde da institucionalna rigidnost ograničava mobilnost radne snage i, dakle, uzrokuje nezaposlenost (Lenain, 1993; Decomoy, 1995; Valier, 1996). Svjetska banka je 1995. svoj cijeli Izvještaj o globalnom razvoju posvetila pitanju rada s naslovom Rad u ekonomiji bez granica (Svjetska banka, 1995). Ne okolišaju, daleko od toga:

Zahtjev za većom mobilnošću radnika često će značiti usvajanje mjera čiji će cilj biti uništavanje radnih mjesta – između ostalog i otpuštanja u javnom sektoru [sid]. (Svjetska banka, 1995)

Svjetska banka se žestoko protivi uspostavljanju ili održavanju beneficija za dugoročno nezaposlene. Takve beneficije, zaključuju, upravo jesu uzrok nezaposlenosti. Tako Svjetska banka definira “politiku dobrovoljnog tržišta rada”:

[to je] politika kojom se nastoji pomoći nezaposlenima da nađu posao i pospješe buduće izglede onih koji već rade. To su pomoć pri traženju zaposlenja, obuka i inicijative za stvaranje poslova. [U drugu ruku] pasivna politika nastoji održati životni standard onih koji ne rade novčanom i drugim oblicima pripomoći. (Svjetska banka, 1995)

Svjetska banka se jasno protivi legislativi koja se tiče minimalne nadnice u zemljama Trećeg svijeta. Tvrdi da je minimalna nadnica tamo gdje postoji “previsoka u odnosu na zaradu u državi i druge nadnice; čak i malo povećanje smanjuje zaposlenost” (Svjetska banka, 1995). Kategorično zaključuju: „Uspostavljanje minimalne nadnice možda ima smisla u industrijaliziranim zemljama, ali se teško može naći opravdanje za nj u zemljama s niskim i srednjim prihodima“ (Svjetska banka, 1995).

7. Sindikati

Prema Svjetskoj banci sindikati povećavaju “privilegije” radnika u formalnom sektoru i, kao posljedica toga, “remete raspodjelu prihoda” na štetu “mnogih radnika koji čine aktivnu populaciju u neformalnom i poljoprivrednom sektoru”. (Svjetska banka, 1995) Svjetska banka također smatra da su „sindikati tu i tamo koristili svoju političku moć da se odupru strukturnoj prilagodbi“ (Svjetska banka, 1995). Usprkos tome, Svjetska banka je tako širokogrudna da tolerira to što sindikati postoje: “Ne mora se odbijati prepoznavanje prava radnika da bi se dogodio rast prihoda”. (Svjetska banka, 1995).

8. Mirovine

Posljednjih godina Svjetska se banka posvetila reformi mirovina. Aktivno promovira kapitalizirane mirovinske sustave koji se temelje na razvoju privatnih mirovinskih fondova. Takvi fondovi u Brazilu, Čileu i Meksiku narasli su veličinom i brojem – što ohrabruju Svjetska banka i krupni kapital. U Brazilu je već nekolicina njih naišla na probleme; menadžeri tih fondova redovito su upleteni u korupcijske skandale.

9. Siromaštvo i socijalna sigurnosna mreža

Bretonvudske institucije odustale su od istrebljenja siromaštva pa čak i od poopćenog smanjenja siromaštva. Sada propovijedaju “upravljanje siromaštvom” kako bi postalo “podnošljivo”. U isto vrijeme dok se socijalna izdvajanja reže, sastavlja se programe usmjerene na najsiromašnije sektore. Trebao bi to biti efikasniji sustav, a ipak se te programe kombinira s “povratom troškova” i “privatizacijom” zdravstva i obrazovanja (ljudi moraju plaćati za lijekove, liječničke konzultacije i školarine).

Država se povlači iz niza sektora. Nekim programima kojima su nekada upravljala državna ministarstva sada upravljaju građanske organizacije i NGO-ovi koji su preuzeli funkcije lokalne vlade. Budući da su programi strukturne prilagodbe (SAP-ovi) zamrznuli sredstva, mali proizvodni pogoni i i obrti, kooperantski ugovori s izvoznim kućama, obučavanje u zajednicama, lokalni programi za zapošljavanje i slične djelatnosti su pripojene “socijalnoj sigurnosnoj mreži”. Tako se održavaju krhki uvjeti za preživljavanje domaćeg stanovništva, dok se u isto vrijeme ograničava opasnost od društvenih nemira.

10. Dobro upravljanje

Iako Svjetska banka to poriče, od početka 1990-ih davanje zajmova bilo je eksplicitno povezano s nizom političkih uvjeta. Dobro upravljanje je jedan od tih uvjeta. Mada provođenje SAP-ova svakako zahtijeva jačanje državne nedemokratičnosti, također se zahtijeva i fasada “demokratizacije” kao dodatak “slobodnom” tržištu.

Od početka 1990-ih nakon što je provođenje SAP-ova prouzročilo narodne ustanke u nekoliko zemalja, Svjetska banka je kao prioritet postavila dobro upravljanje. Nije to nikakvo iznenađenje: vlade koje provode SAP-ove gube svoj legitimitet u očima naroda utoliko što se čini da su izgubile svu autonomiju u odnosima s međunarodnim financijskim institucijama. Svjetska banka pere ruke od svega i krivnju za narodne ustanke prebacuje na faličnosti dotičnih vlada. Dobro upravljanje postalo je samo još jedan način da se zemlje-dužnice drži na uzdi.

Barber Conable, predsjednik Svjetske banke od 1986. do 1991. godine, 1990. godine izjavio je sljedeće nekolicini bankarskih guvernera iz Afrike:

Bit ću otvoren: politička neizvjesnost i arbitrarno vladanje u toliko zemalja subsaharske Afrike velike su prepreke njihovom razvoju… I pri tome ne mislim na politiku. Govorim kao zagovaratelj veće otvorenosti i odgovornosti, kao zagovaratelj poštovanja ljudskih prava i vladavine zakona. Upravljanje je povezano s ekonomskim razvojem. Zemlje-davateljice sve više daju na znanje da će prestati s podupiranjem neefikasnih sustava koji se ne mogu nositi s osnovnim potrebama stanovništva (citirano u Lancaster, 1993).

Dobro upravljanje je još na dva načina od koristi Svjetskoj banci.

Prvo, kao način da se odgovori na međunarodne kritike koje se sve više šire: Svjetska banka uvjerava svoje kritičare da se sredstvima koja su dana vladama upravlja tako da “pomoć” dolazi do ciljanih skupina, bili to siromasi ili industrijalci. Drugo, kao strategija za uspostavljanje lokalne mreže, sastavljene od nevladinih baza, koja će pružati potporu za dostizanje njezinih ciljeva: domaći i strani NGO-ovi, mediji, vjerske institucije, trgovačke komore i udruge poslodavaca. Upravljanje je postalo prioritetom Svjetske Banke koja je 1992. objavila posebni izvještaj Dobro upravljanje i razvoj (Svjetska banka, 1992)

Jean Leca je 1985. godine ponudio sljedeću definiciju “dobrog upravljanja”:

Konformizam onih kojima se upravlja proistječe iz procesa koji je komplementaran instrumentalizirajućoj razmjeni sredstava: uspostavljanje zalihe lojalnosti [autorova napomena: unutar okvira pokornosti] koja dopušta privremeno prihvaćanje nepovoljne razmjene. …Legitimacija moći može se definirati kao proces u kojemu oni koji upravljaju stvaraju (ili koriste) jedan (ili više) sustav(a) opravdavanja koji im omogućava da se pozivaju na, ako je potrebno, druga središta društvene moći – kako bi došli od stvarne poslušnosti. (Leca, 1985)

Ustvari razvoj dobrog upravljanja nema nikakve veze s demokracijom. To je prije skup politika kojima je cilj dobivanje suglasnosti od potlačenih. U mnogim slučajevima je pričanje o dobrom upravljanju smokvin list kojim se prikriva učvršćivanje izvršne moći i potkopavanje društvenih pokreta.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe I.
Francuski politolog i član CADTM-a Éric Toussaint dva poglavlja svoje knjige Your Money or Your Life posvetio je kritici programa strukturne prilagodbi, politikama koje su MMF i Svjetska banka provodili u zemljama u razvoju, a koje su bile preduvjet za dobivanje novih zajmova od bretonvudskih institucija.

Objavljeno: 7. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe II.
Može se reći da je strukturna prilagodba podijeljena u dvije distinktivne faze. Nakon „kratkoročne“ makroekonomske stabilizacije – uključujući devalvaciju valute, liberalizaciju cijena i proračunsku štednju – slijedi provođenje neodređenog broja još fundamentalnijih strukturnih reformi. Međutim te se strukturne reforme često provode u isto vrijeme kad i „ekonomska stabilizacija“.

Objavljeno: 14. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe III.
U trećem dijelu teksta “Programi strukturne prilagodbe” Éric Toussaint citira nekoliko odlomaka iz dokumenta Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, tzv. “Početnice za vlade” u kojemu se nalazi savjeti za što lakšu i mirniju provedbu SAP-ova: “Pri čitanju samog dokumenta će vam para krenuti iz ušiju; tekst sam za sebe sve govori.”

Objavljeno: 23. svibnja 2012.

Éric Toussaint: Programi strukturne prilagodbe IV.
Glavne mete neoliberalnog gnjeva su fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti koji postoje unutar države i čije postojanje država jamči. Ti fragmenti demokracije i kolektivne solidarnosti potječu iz mješavine socijalnih dobitaka koje su izborili potlačeni i ustupaka koje su vladari morali učiniti kako bi zadržali društveni mir. Te fragmente demokracije i solidarnosti moramo zaštititi.

Objavljeno: 11. lipnja 2012.