Ljetna škola – Richard Seymour: Zaustavite ih prije no što ubiju

U online ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog iz Zareza xiv/332 od 12. travnja 2012. donosimo prijevod teksta Richarda Seymoura Zaustavite ih prije no što ubiju koji govori o dimenzijama štetnosti KONY 2012 kampanje.



Ugandom se vucara sumnjiva ekipa koja mora biti zaustavljena. Radi se o opasnom kultu ličnosti, otvorenom pozivu na nasilje i korištenju djece u svojim kampanjama.

Njezini vođe viđeni su kako mašu oružjem. Moramo ih uhvatiti, unijeti razdor u njihovu organizaciju svim mogućim sredstvima, ne dopustiti da nas išta zaustavi. Nemamo puno vremena za djelovanje. Rok trajanja je do kraja 2012., nakon čega će biti prekasno. Moramo zaustaviti Nevidljivu djecu prije nego što učine još štete. A ja ću vam reći kako ćemo to učiniti.

Nevidljiva djeca (Invisible Children) neprofitna je organizacija s financijskim vezama koje vode prema ekstremno desnim organizacijama kršćanskih fundamentalista, predvođena evangelističkim kršćaninom. U tradiciji misionara iz 19. stoljeća, ona postoji kako bi u dio Afrike donijela svjetlo kršćanskog milosrđa. Lov na Josepha Konyja, vođu ugandske Božje vojske otpora (LRA – Lord’s Resistance Army), pobunjeničke skupine odgovorne za teške zločine protiv čovječnosti, i njegovo zarobljavanje, njezina je glavna kampanja.

Zločin koji motivira Nevidljivu djecu novačenje je djece-vojnika koje se ne prisiljava samo na ubijanje, već ih se često sili i na seksualno ropstvo. Kony također vjeruje, što za takve ljude nije neobično, da ima izravnu liniju prema Bogu. On je, kao što Jason Russell, direktor Nevidljive djece, objašnjava svom sinu, “zao čovjek“, a patnja koju su njegova djela proizvela uistinu je vrlo “tužna“. Što se toga tiče, nema rasprave.

Pa ipak, kampanja za njegovo zarobljavanje pobuđuje više protivljenja no što bi lojalnost Konyju i LRA ikad moglo potaknuti. Tome je tako jer je kampanja čisti otrov, dakle znači samo opasnost za ljude kojima navodno namjerava pomoći.

Namještanje i izmještanje informacija

Započnimo s YouTube videom, koji je pogledan više od 75 milijuna puta i koji je ovu skupinu učinio slavnom. Video je pun činjeničnih netočnosti i emocionalno nabijenih simplifikacija. Čini što je više moguće kako bi informirao što je manje moguće, istovremeno manipulirajući emocijama gledatelja.

Originalni KONY 2012 video:



Jason Russell, u ulozi pripovjedača, koristi svaku metodu pritiska poznatu čovječanstvu, uključujući i nevjerojatno neukusne i namještene intervjue s vlastitim sinom. Pretjerano se napuhuje Konyjev utjecaj, budući da on trenutno komandira sićušnom vojskom od 300 ljudi, lažno implicirajući (budući da Kony i LRA više nisu u Ugandi) kako će njegovo hvatanje riješiti sve ugandske probleme.

Prizori čak prikazuju Konyja kao inkarnaciju Hitlera i Bin Ladena, dok se lica Martina Luthera Kinga i Majke Terezije priziva kao imidž savjesnog društvenog aktivizma. Podržavaju se ugandska vojska i nastojanja SAD-a da im se pritekne u pomoć, ali se ne govori ništa o represivnim praksama Musevinijeve vlade, opresiji nad narodom Acholi koja je potaknula građanski rat donijevši muku sjevernoj Ugandi te ustanak čiji je samo manji dio činila LRA, ili činjenicu da je Kony od te vlade lako mogao naučiti većinu svojih najzloglasnijih ratnih tehnika – uključujući korištenje djece-vojnika.

Najviše vrijeđa to što je video šovinistički prikaz stanja u Ugandi, u tradiciji kolonijalnog “humanitarnog djelovanja”. Afrički kritičari, koji ipak nisu “nevidljivi”, smatraju kampanju “bremenom bijelog čovjeka za Facebook generaciju“. Kažu, i teško je ne složiti se, kako kampanja Uganđane lišava djelovanja, mogućnosti da pod vlastitim uvjetima riješe vlastite probleme. Brišući kontekst, kampanja Uganđane prepoznaje jedino kao bespomoćne žrtve, dvokraka stvorenja kojima su potrebni spasilački napori bijelih Amerikanaca – što je antikni kolonijalni trop.

ICC i kampanja

Otvoreno pismo Acholi Uganđanina Amber Ha upućeno Jasonu Russellu ističe kako uvredljiv način ‘objašnjavanja’ sukoba preko svog “malog sina sugerira da gledatelji imaju mentalni kapacitet djetešca i mogu baratati samo informacijama koje im se pružaju u takvoj redukcionističkoj maniri“. No, osim što se infantilizira gledatelje, također se infantilizira i Uganđane, promatrajući njihove probleme kroz prizmu tobože “nevidljive djece”. Ha kaže:

Ta djeca nisu nevidljiva; vi ih činite nevidljivima tako što ih utišavate, dehumanizirate, tržite i poništavate.

Prošle godine otišao sam u Gulu u Ugandi, gdje Nevidljiva djeca imaju svoju bazu, i razgovarao s preko 50 mještana. Svaka pojedina osoba dovela je u pitanje legitimitet i namjere Nevidljive djece. Svaka pojedina osoba. Ako išta, činilo se kako su ljudi u tom trenutku percipirali Nevidljivu djecu kao veću prijetnju od Josepha Konyja. Zašto upravo ljudi kojima pokušavate “pomoći“ doživljavaju tu pomoć više kao uvredu nego kao potporu?

Na kraju svega, podržavajući vojnu intervenciju u vrijeme relativnog mira, u vrijeme kada su potencijalno katastrofalne posljedice intervencije SAD-a obilato i groteskno demonstrirane, kampanja pokazuje potpunu nezainteresiranost za one koji bi mogli patiti kako bi Nevidljiva djeca mogla “ne dopustiti da ih išta zaustavi”.

U svjetlu ovih kritika, bilo je i nekih branitelja. Luis Moreno Ocampo, glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC), ponovio je svoju obranu kampanje. Tomu se ne treba čuditi, budući da se pojavio i u prvotnom videu, nudeći tupoglavu procjenu kako će hvatanje Konyja “riješiti sve probleme“. I to je razumljivo, jer se čini kako kampanja želi prenijeti ogromnu globalnu slavu na ICC, i privlači pozornost na nekoga koga je taj sud proglasio svjetskim ratnim zločincem broj jedan – odluka koja je iznenađujuća čak i ako prihvatimo da bi taj sud trebao postojati samo zato da procesuira zločine protiv čovječnosti počinjene od strane ljudi iz afričkih zemalja.

Infantilizacija problema

No, Ocampa bi se moglo savjetovati da bude malo oprezniji. Njegovo vlastito visokoprofilno izdavanje uhidbenog naloga protiv sudanskog predsjednika Omara Hassana al-Bashira 2009. godine, rezultiralo je samo štetom i diskreditiranjem ICC-a, budući da je rezultat toga bilo remećenje mirovnog procesa u Sudanu, kao i dotoka humanitarne pomoći. Čini se da ICC, u odsutnosti podrške SAD-a i bez globalnog utjecaja, svjetla medijske pozornosti vuku kao što moljca privlači plamen. Pogibeljnost te privlačnosti trebala bi biti očigledna.

Osnivači Nevidljive djece proizveli su i vlastiti odgovor na neke kritike, ali nema naznaka da razumiju barem gramatiku prigovora onome što čine. Na optužbu da pretjerano simplificiraju, odnosno grubo iskrivljuju kompleksno pitanje, priznaju krivnju uz objašnjenje. Naime, imali su samo 30 minuta da prikažu predmet rasprave gledateljima i, zbog svih grafika, prizora Russellovog dražesnog sina, opsežne priče o Russellovom humanitarnom heroizmu, i mnogih zvučnih isječaka iz raznih intervjua, jednostavno nisu imali dovoljno vremena da propisno objasne kako je rat u sjevernoj Ugandi završio, i kako je ugandska vojska koju podržavaju počinila neke od najgorih zločina.

Na optužbu da podržavaju ugandsku vojsku, njihov je odgovor opet – krivi smo, uz obrazloženje. Ne brane kršenja ljudskih prava od strane oružanih snaga, ali podržavaju napore ugandske vojske pri hvatanju Konyja. Budući da Nevidljiva djeca potpadaju pod Godwinov zakon, moralni bankrot ovog odgovora može se podcrtati jednostavnom supstitucijom:

Ne branimo kršenja ljudskih prava počinjena od strane vlade Trećeg Reicha ili Wehrmachta … No, jedini izvediv i propisni način da se zaustavi Staljin i zaštiti civile koji su mu meta jest da koordiniramo napore s regionalnim vladama…

A na optužbu za rehabilitaciju kolonijalnih tropa koji svode Afrikance na djecu koju trebaju spasiti bijelci pod teškim naoružanjem, iz Nevidljive djece odgovaraju kako se njihov “humanitarni” program oslanja na inpute lokalnih “vođa zajednice”. No to je način na koji su misionari uvijek djelovali u kolonijalno doba: upravljani iz imperijalnog centra, oblikovani od strane bjelačkih nadzornika, implementirani su od strane lokalnih egzekutora. Ne postoji ništa novog u takvoj podjeli rada.

Poanta je u tome da se političko zagovaranje kakvim se bave Nevidljiva djeca oslanja na pojednostavljeno, militarističko rješenje koje nije osmislilo ugandsko političko društvo niti Acholi čija je opresija od strane vlasti u startu i pružila kontekst za Konyjevu pobunu, nego neki upadljivo blijedi Kalifornijci. Nevidljiva djeca nisu učinili ništa kako bi to adresirali.

“Poduzeti“, ali ne znati gotovo ništa

Ipak, bilo bi pogrešno o ovoj kampanji misliti kao o nečemu poput racionalnog protivnika u debati, takvog od kojeg se očekuje razum i odgovornost. Radi se o psihološki uvredljivoj reklamnoj kampanji, protiv koje je besmisleno debatirati. Isto tako biste mogli pokušati raspravljati s reklamom za kremasti sir. Čak i kad biste dobili odgovor, bio bi to trening iz umirujuće prevare. Tehnološki sofisticiran, iako primitivan u svojim somatskim učincima, video Nevidljive djece naglašava kako organizatori provode “eksperiment“, i obećava onima koji u njemu participiraju da mogu promijeniti tijek svjetske povijesti.

U određenom smislu to je točno. Jer ono čemu smo svjedočili ovom kampanjom zametni je trenutak u razvoju propagandnih tehnika. Stotine tisuća, možda i milijuni ljudi potaknuti su na poduzimanje akcije oko problema o kojem im je rečeno gotovo pa ništa. Potaknuti humanitarnim osjećajima, izmanipulirani su kako bi podržali agendu u Ugandi koja jača i pruža legitimaciju ugandskoj vojsci i režimu, ozbiljnim kršiteljima ljudskih prava, grotesknim napuhavanjem lažne prijetnje Konyja, jednog Hitlera i Bin Ladena. To uistinu jest izvanredno, i trebalo bi nas začuditi kada ove tehnike ne bi pronašle put do repertoara pentagonskog odjela za propagandu.

Teško da se radi o prvoj kampanji ovakve vrste, koja koristi kombinaciju prizora i zvukova iz rokerskih spotova uz pseudopopulističko poticanje na djelovanje. Slika s plakata kampanje “dignuta” je izravno iz kampanje Obama 2008. Niti se radi o prvoj koja iskorištava ikonografiju društvenih borbi Gandhija i Martina Luthera Kinga. Također, teško da probija nove barijere fetišizirajući društvene medije.

Međutim, ono što ovakve tehnike dopuštaju, manevriranje je notorno dvosmislenog, “mlakog” medija poput interneta u “vruću” formu s više prisile. Prema McLuhanu, mediji egzistiraju u vruće-hladno kontinuumu, ovisno o stupnju participacije od strane publike koji zahtijevaju ili dopuštaju kako bi odredili značenje. Odnos dominacije i podređenosti između proizvođača i publike povećava se u izravnoj proporciji s “vrućinom” medija. Nikada nije bilo posve jasno kako bi se tobože participativni, od korisnika generirani mediji trebali uklopiti u to. Naravno, poduzeta su ogromna ulaganja korporacija i država u teoretiziranje njihovog utjecaja. Poprilično je postignuće to da su osnivači ove organizacije naučili koristiti te alate dovoljno dobro da ugandskoj vojsci nalijepe lice Majke Terezije.

Kako, onda, možemo zaustaviti Nevidljivu djecu? U određenom smislu, kritičari već obavljaju taj posao. Ne samo informirane polemike i svjedočanstva Uganđana, već čak i sarkastični i patronizirajući internetski #racefail memovi, obavljaju sjajan posao bacajući pijesak u mehanizam ove operacije na kulturnoj razini. Naime, ovi ljudi ovise o brižljivo kultiviranoj iluziji, a ta je da su oni sami tek skupina dobronamjernih humanitaraca koja želi upotrijebiti “moć naroda“ kako bi zaštitila ljudska prava.

Tako se dovode u poziciju privlačenja više sredstava iz fondacija, i učinkovitijeg lobiranja političara. Oslanjaju se na ljudsko neznanje i njihovu spremnost da polože svoje nade u jednostavnu, emocionalno zadovoljavajuću vjeru u moć simplificiranih, lakih akcija kojima se “mijenja svijet”. Kupite Kony 2012 paket, kažu, i na kraju će zao čovjek prestati nanositi bol djeci. Najbolji protuotrov tome, kao i svakoj propagandi, nije samo informiranje, nego i stigma.

Oni možda nemaju srama, ali to nas ne bi trebalo sprečavati da ih posramimo. Prijetnja su Uganđanima, a ujedno i uvreda našoj inteligenciji. To da će ljudi poput njih uvijek biti ismijani, iskritizirani i izviždani sa svakog kampusa i uličnog ugla gdje pokušaju postaviti svoju prevaru, trebalo bi postati samorazumljiva činjenica i sredstvo odvraćanja. Ne ponovilo se nikad više.

S engleskog preveo Martin Beroš.

Izvornik objavljen 15. ožujka 2012. i dostupan na http://www.abc.net.au/unleashed/3889422.html

Vezani članci

  • 9. kolovoza 2020. Iza eksplozije u Bejrutu stoji bezakonje svijeta međunarodne špedicije "Korijeni katastrofe nalaze se u globalnoj mreži pomorskog kapitala i pravnih makinacija osmišljenih da zaštite poslovanje pod svaku cijenu"
  • 9. kolovoza 2020. Naša mjesta i gradove oblikuju zakoni, a ne zgrade "Rory Olcayto objašnjava zašto politika mora imati prvenstvo pred radom arhitekata i urbanih dizajnera, želimo li dovesti do promjena koje su nam potrebne u našim gradovima."
  • 9. kolovoza 2020. 250 stvari koje trebate znati ako se bavite arhitekturom "Prisjećamo se našeg prijatelja i autora Michaela Sorkina, kritičara arhitekture koji nas je naučio pristupati gradovima s većom dozom inteligencije i moralne jasnoće. Kao pionir kritike kapitalističke urbanizacije, tijekom svojega je života riječju i djelom oblikovao generacije koje su iz lijeve perspektive promišljale gradove i arhitekturu."
  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 26. srpnja 2020. Službeno je – Steven Pinker priča gluposti "Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve