Ljetna škola – Richard Seymour: Zaustavite ih prije no što ubiju

U online ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog iz Zareza xiv/332 od 12. travnja 2012. donosimo prijevod teksta Richarda Seymoura Zaustavite ih prije no što ubiju koji govori o dimenzijama štetnosti KONY 2012 kampanje.



Ugandom se vucara sumnjiva ekipa koja mora biti zaustavljena. Radi se o opasnom kultu ličnosti, otvorenom pozivu na nasilje i korištenju djece u svojim kampanjama.

Njezini vođe viđeni su kako mašu oružjem. Moramo ih uhvatiti, unijeti razdor u njihovu organizaciju svim mogućim sredstvima, ne dopustiti da nas išta zaustavi. Nemamo puno vremena za djelovanje. Rok trajanja je do kraja 2012., nakon čega će biti prekasno. Moramo zaustaviti Nevidljivu djecu prije nego što učine još štete. A ja ću vam reći kako ćemo to učiniti.

Nevidljiva djeca (Invisible Children) neprofitna je organizacija s financijskim vezama koje vode prema ekstremno desnim organizacijama kršćanskih fundamentalista, predvođena evangelističkim kršćaninom. U tradiciji misionara iz 19. stoljeća, ona postoji kako bi u dio Afrike donijela svjetlo kršćanskog milosrđa. Lov na Josepha Konyja, vođu ugandske Božje vojske otpora (LRA – Lord’s Resistance Army), pobunjeničke skupine odgovorne za teške zločine protiv čovječnosti, i njegovo zarobljavanje, njezina je glavna kampanja.

Zločin koji motivira Nevidljivu djecu novačenje je djece-vojnika koje se ne prisiljava samo na ubijanje, već ih se često sili i na seksualno ropstvo. Kony također vjeruje, što za takve ljude nije neobično, da ima izravnu liniju prema Bogu. On je, kao što Jason Russell, direktor Nevidljive djece, objašnjava svom sinu, “zao čovjek“, a patnja koju su njegova djela proizvela uistinu je vrlo “tužna“. Što se toga tiče, nema rasprave.

Pa ipak, kampanja za njegovo zarobljavanje pobuđuje više protivljenja no što bi lojalnost Konyju i LRA ikad moglo potaknuti. Tome je tako jer je kampanja čisti otrov, dakle znači samo opasnost za ljude kojima navodno namjerava pomoći.

Namještanje i izmještanje informacija

Započnimo s YouTube videom, koji je pogledan više od 75 milijuna puta i koji je ovu skupinu učinio slavnom. Video je pun činjeničnih netočnosti i emocionalno nabijenih simplifikacija. Čini što je više moguće kako bi informirao što je manje moguće, istovremeno manipulirajući emocijama gledatelja.

Originalni KONY 2012 video:



Jason Russell, u ulozi pripovjedača, koristi svaku metodu pritiska poznatu čovječanstvu, uključujući i nevjerojatno neukusne i namještene intervjue s vlastitim sinom. Pretjerano se napuhuje Konyjev utjecaj, budući da on trenutno komandira sićušnom vojskom od 300 ljudi, lažno implicirajući (budući da Kony i LRA više nisu u Ugandi) kako će njegovo hvatanje riješiti sve ugandske probleme.

Prizori čak prikazuju Konyja kao inkarnaciju Hitlera i Bin Ladena, dok se lica Martina Luthera Kinga i Majke Terezije priziva kao imidž savjesnog društvenog aktivizma. Podržavaju se ugandska vojska i nastojanja SAD-a da im se pritekne u pomoć, ali se ne govori ništa o represivnim praksama Musevinijeve vlade, opresiji nad narodom Acholi koja je potaknula građanski rat donijevši muku sjevernoj Ugandi te ustanak čiji je samo manji dio činila LRA, ili činjenicu da je Kony od te vlade lako mogao naučiti većinu svojih najzloglasnijih ratnih tehnika – uključujući korištenje djece-vojnika.

Najviše vrijeđa to što je video šovinistički prikaz stanja u Ugandi, u tradiciji kolonijalnog “humanitarnog djelovanja”. Afrički kritičari, koji ipak nisu “nevidljivi”, smatraju kampanju “bremenom bijelog čovjeka za Facebook generaciju“. Kažu, i teško je ne složiti se, kako kampanja Uganđane lišava djelovanja, mogućnosti da pod vlastitim uvjetima riješe vlastite probleme. Brišući kontekst, kampanja Uganđane prepoznaje jedino kao bespomoćne žrtve, dvokraka stvorenja kojima su potrebni spasilački napori bijelih Amerikanaca – što je antikni kolonijalni trop.

ICC i kampanja

Otvoreno pismo Acholi Uganđanina Amber Ha upućeno Jasonu Russellu ističe kako uvredljiv način ‘objašnjavanja’ sukoba preko svog “malog sina sugerira da gledatelji imaju mentalni kapacitet djetešca i mogu baratati samo informacijama koje im se pružaju u takvoj redukcionističkoj maniri“. No, osim što se infantilizira gledatelje, također se infantilizira i Uganđane, promatrajući njihove probleme kroz prizmu tobože “nevidljive djece”. Ha kaže:

Ta djeca nisu nevidljiva; vi ih činite nevidljivima tako što ih utišavate, dehumanizirate, tržite i poništavate.

Prošle godine otišao sam u Gulu u Ugandi, gdje Nevidljiva djeca imaju svoju bazu, i razgovarao s preko 50 mještana. Svaka pojedina osoba dovela je u pitanje legitimitet i namjere Nevidljive djece. Svaka pojedina osoba. Ako išta, činilo se kako su ljudi u tom trenutku percipirali Nevidljivu djecu kao veću prijetnju od Josepha Konyja. Zašto upravo ljudi kojima pokušavate “pomoći“ doživljavaju tu pomoć više kao uvredu nego kao potporu?

Na kraju svega, podržavajući vojnu intervenciju u vrijeme relativnog mira, u vrijeme kada su potencijalno katastrofalne posljedice intervencije SAD-a obilato i groteskno demonstrirane, kampanja pokazuje potpunu nezainteresiranost za one koji bi mogli patiti kako bi Nevidljiva djeca mogla “ne dopustiti da ih išta zaustavi”.

U svjetlu ovih kritika, bilo je i nekih branitelja. Luis Moreno Ocampo, glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC), ponovio je svoju obranu kampanje. Tomu se ne treba čuditi, budući da se pojavio i u prvotnom videu, nudeći tupoglavu procjenu kako će hvatanje Konyja “riješiti sve probleme“. I to je razumljivo, jer se čini kako kampanja želi prenijeti ogromnu globalnu slavu na ICC, i privlači pozornost na nekoga koga je taj sud proglasio svjetskim ratnim zločincem broj jedan – odluka koja je iznenađujuća čak i ako prihvatimo da bi taj sud trebao postojati samo zato da procesuira zločine protiv čovječnosti počinjene od strane ljudi iz afričkih zemalja.

Infantilizacija problema

No, Ocampa bi se moglo savjetovati da bude malo oprezniji. Njegovo vlastito visokoprofilno izdavanje uhidbenog naloga protiv sudanskog predsjednika Omara Hassana al-Bashira 2009. godine, rezultiralo je samo štetom i diskreditiranjem ICC-a, budući da je rezultat toga bilo remećenje mirovnog procesa u Sudanu, kao i dotoka humanitarne pomoći. Čini se da ICC, u odsutnosti podrške SAD-a i bez globalnog utjecaja, svjetla medijske pozornosti vuku kao što moljca privlači plamen. Pogibeljnost te privlačnosti trebala bi biti očigledna.

Osnivači Nevidljive djece proizveli su i vlastiti odgovor na neke kritike, ali nema naznaka da razumiju barem gramatiku prigovora onome što čine. Na optužbu da pretjerano simplificiraju, odnosno grubo iskrivljuju kompleksno pitanje, priznaju krivnju uz objašnjenje. Naime, imali su samo 30 minuta da prikažu predmet rasprave gledateljima i, zbog svih grafika, prizora Russellovog dražesnog sina, opsežne priče o Russellovom humanitarnom heroizmu, i mnogih zvučnih isječaka iz raznih intervjua, jednostavno nisu imali dovoljno vremena da propisno objasne kako je rat u sjevernoj Ugandi završio, i kako je ugandska vojska koju podržavaju počinila neke od najgorih zločina.

Na optužbu da podržavaju ugandsku vojsku, njihov je odgovor opet – krivi smo, uz obrazloženje. Ne brane kršenja ljudskih prava od strane oružanih snaga, ali podržavaju napore ugandske vojske pri hvatanju Konyja. Budući da Nevidljiva djeca potpadaju pod Godwinov zakon, moralni bankrot ovog odgovora može se podcrtati jednostavnom supstitucijom:

Ne branimo kršenja ljudskih prava počinjena od strane vlade Trećeg Reicha ili Wehrmachta … No, jedini izvediv i propisni način da se zaustavi Staljin i zaštiti civile koji su mu meta jest da koordiniramo napore s regionalnim vladama…

A na optužbu za rehabilitaciju kolonijalnih tropa koji svode Afrikance na djecu koju trebaju spasiti bijelci pod teškim naoružanjem, iz Nevidljive djece odgovaraju kako se njihov “humanitarni” program oslanja na inpute lokalnih “vođa zajednice”. No to je način na koji su misionari uvijek djelovali u kolonijalno doba: upravljani iz imperijalnog centra, oblikovani od strane bjelačkih nadzornika, implementirani su od strane lokalnih egzekutora. Ne postoji ništa novog u takvoj podjeli rada.

Poanta je u tome da se političko zagovaranje kakvim se bave Nevidljiva djeca oslanja na pojednostavljeno, militarističko rješenje koje nije osmislilo ugandsko političko društvo niti Acholi čija je opresija od strane vlasti u startu i pružila kontekst za Konyjevu pobunu, nego neki upadljivo blijedi Kalifornijci. Nevidljiva djeca nisu učinili ništa kako bi to adresirali.

“Poduzeti“, ali ne znati gotovo ništa

Ipak, bilo bi pogrešno o ovoj kampanji misliti kao o nečemu poput racionalnog protivnika u debati, takvog od kojeg se očekuje razum i odgovornost. Radi se o psihološki uvredljivoj reklamnoj kampanji, protiv koje je besmisleno debatirati. Isto tako biste mogli pokušati raspravljati s reklamom za kremasti sir. Čak i kad biste dobili odgovor, bio bi to trening iz umirujuće prevare. Tehnološki sofisticiran, iako primitivan u svojim somatskim učincima, video Nevidljive djece naglašava kako organizatori provode “eksperiment“, i obećava onima koji u njemu participiraju da mogu promijeniti tijek svjetske povijesti.

U određenom smislu to je točno. Jer ono čemu smo svjedočili ovom kampanjom zametni je trenutak u razvoju propagandnih tehnika. Stotine tisuća, možda i milijuni ljudi potaknuti su na poduzimanje akcije oko problema o kojem im je rečeno gotovo pa ništa. Potaknuti humanitarnim osjećajima, izmanipulirani su kako bi podržali agendu u Ugandi koja jača i pruža legitimaciju ugandskoj vojsci i režimu, ozbiljnim kršiteljima ljudskih prava, grotesknim napuhavanjem lažne prijetnje Konyja, jednog Hitlera i Bin Ladena. To uistinu jest izvanredno, i trebalo bi nas začuditi kada ove tehnike ne bi pronašle put do repertoara pentagonskog odjela za propagandu.

Teško da se radi o prvoj kampanji ovakve vrste, koja koristi kombinaciju prizora i zvukova iz rokerskih spotova uz pseudopopulističko poticanje na djelovanje. Slika s plakata kampanje “dignuta” je izravno iz kampanje Obama 2008. Niti se radi o prvoj koja iskorištava ikonografiju društvenih borbi Gandhija i Martina Luthera Kinga. Također, teško da probija nove barijere fetišizirajući društvene medije.

Međutim, ono što ovakve tehnike dopuštaju, manevriranje je notorno dvosmislenog, “mlakog” medija poput interneta u “vruću” formu s više prisile. Prema McLuhanu, mediji egzistiraju u vruće-hladno kontinuumu, ovisno o stupnju participacije od strane publike koji zahtijevaju ili dopuštaju kako bi odredili značenje. Odnos dominacije i podređenosti između proizvođača i publike povećava se u izravnoj proporciji s “vrućinom” medija. Nikada nije bilo posve jasno kako bi se tobože participativni, od korisnika generirani mediji trebali uklopiti u to. Naravno, poduzeta su ogromna ulaganja korporacija i država u teoretiziranje njihovog utjecaja. Poprilično je postignuće to da su osnivači ove organizacije naučili koristiti te alate dovoljno dobro da ugandskoj vojsci nalijepe lice Majke Terezije.

Kako, onda, možemo zaustaviti Nevidljivu djecu? U određenom smislu, kritičari već obavljaju taj posao. Ne samo informirane polemike i svjedočanstva Uganđana, već čak i sarkastični i patronizirajući internetski #racefail memovi, obavljaju sjajan posao bacajući pijesak u mehanizam ove operacije na kulturnoj razini. Naime, ovi ljudi ovise o brižljivo kultiviranoj iluziji, a ta je da su oni sami tek skupina dobronamjernih humanitaraca koja želi upotrijebiti “moć naroda“ kako bi zaštitila ljudska prava.

Tako se dovode u poziciju privlačenja više sredstava iz fondacija, i učinkovitijeg lobiranja političara. Oslanjaju se na ljudsko neznanje i njihovu spremnost da polože svoje nade u jednostavnu, emocionalno zadovoljavajuću vjeru u moć simplificiranih, lakih akcija kojima se “mijenja svijet”. Kupite Kony 2012 paket, kažu, i na kraju će zao čovjek prestati nanositi bol djeci. Najbolji protuotrov tome, kao i svakoj propagandi, nije samo informiranje, nego i stigma.

Oni možda nemaju srama, ali to nas ne bi trebalo sprečavati da ih posramimo. Prijetnja su Uganđanima, a ujedno i uvreda našoj inteligenciji. To da će ljudi poput njih uvijek biti ismijani, iskritizirani i izviždani sa svakog kampusa i uličnog ugla gdje pokušaju postaviti svoju prevaru, trebalo bi postati samorazumljiva činjenica i sredstvo odvraćanja. Ne ponovilo se nikad više.

S engleskog preveo Martin Beroš.

Izvornik objavljen 15. ožujka 2012. i dostupan na http://www.abc.net.au/unleashed/3889422.html

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve