Ljetna škola – Richard Seymour: Zaustavite ih prije no što ubiju

U online ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog iz Zareza xiv/332 od 12. travnja 2012. donosimo prijevod teksta Richarda Seymoura Zaustavite ih prije no što ubiju koji govori o dimenzijama štetnosti KONY 2012 kampanje.



Ugandom se vucara sumnjiva ekipa koja mora biti zaustavljena. Radi se o opasnom kultu ličnosti, otvorenom pozivu na nasilje i korištenju djece u svojim kampanjama.

Njezini vođe viđeni su kako mašu oružjem. Moramo ih uhvatiti, unijeti razdor u njihovu organizaciju svim mogućim sredstvima, ne dopustiti da nas išta zaustavi. Nemamo puno vremena za djelovanje. Rok trajanja je do kraja 2012., nakon čega će biti prekasno. Moramo zaustaviti Nevidljivu djecu prije nego što učine još štete. A ja ću vam reći kako ćemo to učiniti.

Nevidljiva djeca (Invisible Children) neprofitna je organizacija s financijskim vezama koje vode prema ekstremno desnim organizacijama kršćanskih fundamentalista, predvođena evangelističkim kršćaninom. U tradiciji misionara iz 19. stoljeća, ona postoji kako bi u dio Afrike donijela svjetlo kršćanskog milosrđa. Lov na Josepha Konyja, vođu ugandske Božje vojske otpora (LRA – Lord’s Resistance Army), pobunjeničke skupine odgovorne za teške zločine protiv čovječnosti, i njegovo zarobljavanje, njezina je glavna kampanja.

Zločin koji motivira Nevidljivu djecu novačenje je djece-vojnika koje se ne prisiljava samo na ubijanje, već ih se često sili i na seksualno ropstvo. Kony također vjeruje, što za takve ljude nije neobično, da ima izravnu liniju prema Bogu. On je, kao što Jason Russell, direktor Nevidljive djece, objašnjava svom sinu, “zao čovjek“, a patnja koju su njegova djela proizvela uistinu je vrlo “tužna“. Što se toga tiče, nema rasprave.

Pa ipak, kampanja za njegovo zarobljavanje pobuđuje više protivljenja no što bi lojalnost Konyju i LRA ikad moglo potaknuti. Tome je tako jer je kampanja čisti otrov, dakle znači samo opasnost za ljude kojima navodno namjerava pomoći.

Namještanje i izmještanje informacija

Započnimo s YouTube videom, koji je pogledan više od 75 milijuna puta i koji je ovu skupinu učinio slavnom. Video je pun činjeničnih netočnosti i emocionalno nabijenih simplifikacija. Čini što je više moguće kako bi informirao što je manje moguće, istovremeno manipulirajući emocijama gledatelja.

Originalni KONY 2012 video:



Jason Russell, u ulozi pripovjedača, koristi svaku metodu pritiska poznatu čovječanstvu, uključujući i nevjerojatno neukusne i namještene intervjue s vlastitim sinom. Pretjerano se napuhuje Konyjev utjecaj, budući da on trenutno komandira sićušnom vojskom od 300 ljudi, lažno implicirajući (budući da Kony i LRA više nisu u Ugandi) kako će njegovo hvatanje riješiti sve ugandske probleme.

Prizori čak prikazuju Konyja kao inkarnaciju Hitlera i Bin Ladena, dok se lica Martina Luthera Kinga i Majke Terezije priziva kao imidž savjesnog društvenog aktivizma. Podržavaju se ugandska vojska i nastojanja SAD-a da im se pritekne u pomoć, ali se ne govori ništa o represivnim praksama Musevinijeve vlade, opresiji nad narodom Acholi koja je potaknula građanski rat donijevši muku sjevernoj Ugandi te ustanak čiji je samo manji dio činila LRA, ili činjenicu da je Kony od te vlade lako mogao naučiti većinu svojih najzloglasnijih ratnih tehnika – uključujući korištenje djece-vojnika.

Najviše vrijeđa to što je video šovinistički prikaz stanja u Ugandi, u tradiciji kolonijalnog “humanitarnog djelovanja”. Afrički kritičari, koji ipak nisu “nevidljivi”, smatraju kampanju “bremenom bijelog čovjeka za Facebook generaciju“. Kažu, i teško je ne složiti se, kako kampanja Uganđane lišava djelovanja, mogućnosti da pod vlastitim uvjetima riješe vlastite probleme. Brišući kontekst, kampanja Uganđane prepoznaje jedino kao bespomoćne žrtve, dvokraka stvorenja kojima su potrebni spasilački napori bijelih Amerikanaca – što je antikni kolonijalni trop.

ICC i kampanja

Otvoreno pismo Acholi Uganđanina Amber Ha upućeno Jasonu Russellu ističe kako uvredljiv način ‘objašnjavanja’ sukoba preko svog “malog sina sugerira da gledatelji imaju mentalni kapacitet djetešca i mogu baratati samo informacijama koje im se pružaju u takvoj redukcionističkoj maniri“. No, osim što se infantilizira gledatelje, također se infantilizira i Uganđane, promatrajući njihove probleme kroz prizmu tobože “nevidljive djece”. Ha kaže:

Ta djeca nisu nevidljiva; vi ih činite nevidljivima tako što ih utišavate, dehumanizirate, tržite i poništavate.

Prošle godine otišao sam u Gulu u Ugandi, gdje Nevidljiva djeca imaju svoju bazu, i razgovarao s preko 50 mještana. Svaka pojedina osoba dovela je u pitanje legitimitet i namjere Nevidljive djece. Svaka pojedina osoba. Ako išta, činilo se kako su ljudi u tom trenutku percipirali Nevidljivu djecu kao veću prijetnju od Josepha Konyja. Zašto upravo ljudi kojima pokušavate “pomoći“ doživljavaju tu pomoć više kao uvredu nego kao potporu?

Na kraju svega, podržavajući vojnu intervenciju u vrijeme relativnog mira, u vrijeme kada su potencijalno katastrofalne posljedice intervencije SAD-a obilato i groteskno demonstrirane, kampanja pokazuje potpunu nezainteresiranost za one koji bi mogli patiti kako bi Nevidljiva djeca mogla “ne dopustiti da ih išta zaustavi”.

U svjetlu ovih kritika, bilo je i nekih branitelja. Luis Moreno Ocampo, glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC), ponovio je svoju obranu kampanje. Tomu se ne treba čuditi, budući da se pojavio i u prvotnom videu, nudeći tupoglavu procjenu kako će hvatanje Konyja “riješiti sve probleme“. I to je razumljivo, jer se čini kako kampanja želi prenijeti ogromnu globalnu slavu na ICC, i privlači pozornost na nekoga koga je taj sud proglasio svjetskim ratnim zločincem broj jedan – odluka koja je iznenađujuća čak i ako prihvatimo da bi taj sud trebao postojati samo zato da procesuira zločine protiv čovječnosti počinjene od strane ljudi iz afričkih zemalja.

Infantilizacija problema

No, Ocampa bi se moglo savjetovati da bude malo oprezniji. Njegovo vlastito visokoprofilno izdavanje uhidbenog naloga protiv sudanskog predsjednika Omara Hassana al-Bashira 2009. godine, rezultiralo je samo štetom i diskreditiranjem ICC-a, budući da je rezultat toga bilo remećenje mirovnog procesa u Sudanu, kao i dotoka humanitarne pomoći. Čini se da ICC, u odsutnosti podrške SAD-a i bez globalnog utjecaja, svjetla medijske pozornosti vuku kao što moljca privlači plamen. Pogibeljnost te privlačnosti trebala bi biti očigledna.

Osnivači Nevidljive djece proizveli su i vlastiti odgovor na neke kritike, ali nema naznaka da razumiju barem gramatiku prigovora onome što čine. Na optužbu da pretjerano simplificiraju, odnosno grubo iskrivljuju kompleksno pitanje, priznaju krivnju uz objašnjenje. Naime, imali su samo 30 minuta da prikažu predmet rasprave gledateljima i, zbog svih grafika, prizora Russellovog dražesnog sina, opsežne priče o Russellovom humanitarnom heroizmu, i mnogih zvučnih isječaka iz raznih intervjua, jednostavno nisu imali dovoljno vremena da propisno objasne kako je rat u sjevernoj Ugandi završio, i kako je ugandska vojska koju podržavaju počinila neke od najgorih zločina.

Na optužbu da podržavaju ugandsku vojsku, njihov je odgovor opet – krivi smo, uz obrazloženje. Ne brane kršenja ljudskih prava od strane oružanih snaga, ali podržavaju napore ugandske vojske pri hvatanju Konyja. Budući da Nevidljiva djeca potpadaju pod Godwinov zakon, moralni bankrot ovog odgovora može se podcrtati jednostavnom supstitucijom:

Ne branimo kršenja ljudskih prava počinjena od strane vlade Trećeg Reicha ili Wehrmachta … No, jedini izvediv i propisni način da se zaustavi Staljin i zaštiti civile koji su mu meta jest da koordiniramo napore s regionalnim vladama…

A na optužbu za rehabilitaciju kolonijalnih tropa koji svode Afrikance na djecu koju trebaju spasiti bijelci pod teškim naoružanjem, iz Nevidljive djece odgovaraju kako se njihov “humanitarni” program oslanja na inpute lokalnih “vođa zajednice”. No to je način na koji su misionari uvijek djelovali u kolonijalno doba: upravljani iz imperijalnog centra, oblikovani od strane bjelačkih nadzornika, implementirani su od strane lokalnih egzekutora. Ne postoji ništa novog u takvoj podjeli rada.

Poanta je u tome da se političko zagovaranje kakvim se bave Nevidljiva djeca oslanja na pojednostavljeno, militarističko rješenje koje nije osmislilo ugandsko političko društvo niti Acholi čija je opresija od strane vlasti u startu i pružila kontekst za Konyjevu pobunu, nego neki upadljivo blijedi Kalifornijci. Nevidljiva djeca nisu učinili ništa kako bi to adresirali.

“Poduzeti“, ali ne znati gotovo ništa

Ipak, bilo bi pogrešno o ovoj kampanji misliti kao o nečemu poput racionalnog protivnika u debati, takvog od kojeg se očekuje razum i odgovornost. Radi se o psihološki uvredljivoj reklamnoj kampanji, protiv koje je besmisleno debatirati. Isto tako biste mogli pokušati raspravljati s reklamom za kremasti sir. Čak i kad biste dobili odgovor, bio bi to trening iz umirujuće prevare. Tehnološki sofisticiran, iako primitivan u svojim somatskim učincima, video Nevidljive djece naglašava kako organizatori provode “eksperiment“, i obećava onima koji u njemu participiraju da mogu promijeniti tijek svjetske povijesti.

U određenom smislu to je točno. Jer ono čemu smo svjedočili ovom kampanjom zametni je trenutak u razvoju propagandnih tehnika. Stotine tisuća, možda i milijuni ljudi potaknuti su na poduzimanje akcije oko problema o kojem im je rečeno gotovo pa ništa. Potaknuti humanitarnim osjećajima, izmanipulirani su kako bi podržali agendu u Ugandi koja jača i pruža legitimaciju ugandskoj vojsci i režimu, ozbiljnim kršiteljima ljudskih prava, grotesknim napuhavanjem lažne prijetnje Konyja, jednog Hitlera i Bin Ladena. To uistinu jest izvanredno, i trebalo bi nas začuditi kada ove tehnike ne bi pronašle put do repertoara pentagonskog odjela za propagandu.

Teško da se radi o prvoj kampanji ovakve vrste, koja koristi kombinaciju prizora i zvukova iz rokerskih spotova uz pseudopopulističko poticanje na djelovanje. Slika s plakata kampanje “dignuta” je izravno iz kampanje Obama 2008. Niti se radi o prvoj koja iskorištava ikonografiju društvenih borbi Gandhija i Martina Luthera Kinga. Također, teško da probija nove barijere fetišizirajući društvene medije.

Međutim, ono što ovakve tehnike dopuštaju, manevriranje je notorno dvosmislenog, “mlakog” medija poput interneta u “vruću” formu s više prisile. Prema McLuhanu, mediji egzistiraju u vruće-hladno kontinuumu, ovisno o stupnju participacije od strane publike koji zahtijevaju ili dopuštaju kako bi odredili značenje. Odnos dominacije i podređenosti između proizvođača i publike povećava se u izravnoj proporciji s “vrućinom” medija. Nikada nije bilo posve jasno kako bi se tobože participativni, od korisnika generirani mediji trebali uklopiti u to. Naravno, poduzeta su ogromna ulaganja korporacija i država u teoretiziranje njihovog utjecaja. Poprilično je postignuće to da su osnivači ove organizacije naučili koristiti te alate dovoljno dobro da ugandskoj vojsci nalijepe lice Majke Terezije.

Kako, onda, možemo zaustaviti Nevidljivu djecu? U određenom smislu, kritičari već obavljaju taj posao. Ne samo informirane polemike i svjedočanstva Uganđana, već čak i sarkastični i patronizirajući internetski #racefail memovi, obavljaju sjajan posao bacajući pijesak u mehanizam ove operacije na kulturnoj razini. Naime, ovi ljudi ovise o brižljivo kultiviranoj iluziji, a ta je da su oni sami tek skupina dobronamjernih humanitaraca koja želi upotrijebiti “moć naroda“ kako bi zaštitila ljudska prava.

Tako se dovode u poziciju privlačenja više sredstava iz fondacija, i učinkovitijeg lobiranja političara. Oslanjaju se na ljudsko neznanje i njihovu spremnost da polože svoje nade u jednostavnu, emocionalno zadovoljavajuću vjeru u moć simplificiranih, lakih akcija kojima se “mijenja svijet”. Kupite Kony 2012 paket, kažu, i na kraju će zao čovjek prestati nanositi bol djeci. Najbolji protuotrov tome, kao i svakoj propagandi, nije samo informiranje, nego i stigma.

Oni možda nemaju srama, ali to nas ne bi trebalo sprečavati da ih posramimo. Prijetnja su Uganđanima, a ujedno i uvreda našoj inteligenciji. To da će ljudi poput njih uvijek biti ismijani, iskritizirani i izviždani sa svakog kampusa i uličnog ugla gdje pokušaju postaviti svoju prevaru, trebalo bi postati samorazumljiva činjenica i sredstvo odvraćanja. Ne ponovilo se nikad više.

S engleskog preveo Martin Beroš.

Izvornik objavljen 15. ožujka 2012. i dostupan na http://www.abc.net.au/unleashed/3889422.html

Vezani članci

  • 10. lipnja 2018. Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve