Ljetna škola – Richard Seymour: Zaustavite ih prije no što ubiju

U online ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog iz Zareza xiv/332 od 12. travnja 2012. donosimo prijevod teksta Richarda Seymoura Zaustavite ih prije no što ubiju koji govori o dimenzijama štetnosti KONY 2012 kampanje.



Ugandom se vucara sumnjiva ekipa koja mora biti zaustavljena. Radi se o opasnom kultu ličnosti, otvorenom pozivu na nasilje i korištenju djece u svojim kampanjama.

Njezini vođe viđeni su kako mašu oružjem. Moramo ih uhvatiti, unijeti razdor u njihovu organizaciju svim mogućim sredstvima, ne dopustiti da nas išta zaustavi. Nemamo puno vremena za djelovanje. Rok trajanja je do kraja 2012., nakon čega će biti prekasno. Moramo zaustaviti Nevidljivu djecu prije nego što učine još štete. A ja ću vam reći kako ćemo to učiniti.

Nevidljiva djeca (Invisible Children) neprofitna je organizacija s financijskim vezama koje vode prema ekstremno desnim organizacijama kršćanskih fundamentalista, predvođena evangelističkim kršćaninom. U tradiciji misionara iz 19. stoljeća, ona postoji kako bi u dio Afrike donijela svjetlo kršćanskog milosrđa. Lov na Josepha Konyja, vođu ugandske Božje vojske otpora (LRA – Lord’s Resistance Army), pobunjeničke skupine odgovorne za teške zločine protiv čovječnosti, i njegovo zarobljavanje, njezina je glavna kampanja.

Zločin koji motivira Nevidljivu djecu novačenje je djece-vojnika koje se ne prisiljava samo na ubijanje, već ih se često sili i na seksualno ropstvo. Kony također vjeruje, što za takve ljude nije neobično, da ima izravnu liniju prema Bogu. On je, kao što Jason Russell, direktor Nevidljive djece, objašnjava svom sinu, “zao čovjek“, a patnja koju su njegova djela proizvela uistinu je vrlo “tužna“. Što se toga tiče, nema rasprave.

Pa ipak, kampanja za njegovo zarobljavanje pobuđuje više protivljenja no što bi lojalnost Konyju i LRA ikad moglo potaknuti. Tome je tako jer je kampanja čisti otrov, dakle znači samo opasnost za ljude kojima navodno namjerava pomoći.

Namještanje i izmještanje informacija

Započnimo s YouTube videom, koji je pogledan više od 75 milijuna puta i koji je ovu skupinu učinio slavnom. Video je pun činjeničnih netočnosti i emocionalno nabijenih simplifikacija. Čini što je više moguće kako bi informirao što je manje moguće, istovremeno manipulirajući emocijama gledatelja.

Originalni KONY 2012 video:



Jason Russell, u ulozi pripovjedača, koristi svaku metodu pritiska poznatu čovječanstvu, uključujući i nevjerojatno neukusne i namještene intervjue s vlastitim sinom. Pretjerano se napuhuje Konyjev utjecaj, budući da on trenutno komandira sićušnom vojskom od 300 ljudi, lažno implicirajući (budući da Kony i LRA više nisu u Ugandi) kako će njegovo hvatanje riješiti sve ugandske probleme.

Prizori čak prikazuju Konyja kao inkarnaciju Hitlera i Bin Ladena, dok se lica Martina Luthera Kinga i Majke Terezije priziva kao imidž savjesnog društvenog aktivizma. Podržavaju se ugandska vojska i nastojanja SAD-a da im se pritekne u pomoć, ali se ne govori ništa o represivnim praksama Musevinijeve vlade, opresiji nad narodom Acholi koja je potaknula građanski rat donijevši muku sjevernoj Ugandi te ustanak čiji je samo manji dio činila LRA, ili činjenicu da je Kony od te vlade lako mogao naučiti većinu svojih najzloglasnijih ratnih tehnika – uključujući korištenje djece-vojnika.

Najviše vrijeđa to što je video šovinistički prikaz stanja u Ugandi, u tradiciji kolonijalnog “humanitarnog djelovanja”. Afrički kritičari, koji ipak nisu “nevidljivi”, smatraju kampanju “bremenom bijelog čovjeka za Facebook generaciju“. Kažu, i teško je ne složiti se, kako kampanja Uganđane lišava djelovanja, mogućnosti da pod vlastitim uvjetima riješe vlastite probleme. Brišući kontekst, kampanja Uganđane prepoznaje jedino kao bespomoćne žrtve, dvokraka stvorenja kojima su potrebni spasilački napori bijelih Amerikanaca – što je antikni kolonijalni trop.

ICC i kampanja

Otvoreno pismo Acholi Uganđanina Amber Ha upućeno Jasonu Russellu ističe kako uvredljiv način ‘objašnjavanja’ sukoba preko svog “malog sina sugerira da gledatelji imaju mentalni kapacitet djetešca i mogu baratati samo informacijama koje im se pružaju u takvoj redukcionističkoj maniri“. No, osim što se infantilizira gledatelje, također se infantilizira i Uganđane, promatrajući njihove probleme kroz prizmu tobože “nevidljive djece”. Ha kaže:

Ta djeca nisu nevidljiva; vi ih činite nevidljivima tako što ih utišavate, dehumanizirate, tržite i poništavate.

Prošle godine otišao sam u Gulu u Ugandi, gdje Nevidljiva djeca imaju svoju bazu, i razgovarao s preko 50 mještana. Svaka pojedina osoba dovela je u pitanje legitimitet i namjere Nevidljive djece. Svaka pojedina osoba. Ako išta, činilo se kako su ljudi u tom trenutku percipirali Nevidljivu djecu kao veću prijetnju od Josepha Konyja. Zašto upravo ljudi kojima pokušavate “pomoći“ doživljavaju tu pomoć više kao uvredu nego kao potporu?

Na kraju svega, podržavajući vojnu intervenciju u vrijeme relativnog mira, u vrijeme kada su potencijalno katastrofalne posljedice intervencije SAD-a obilato i groteskno demonstrirane, kampanja pokazuje potpunu nezainteresiranost za one koji bi mogli patiti kako bi Nevidljiva djeca mogla “ne dopustiti da ih išta zaustavi”.

U svjetlu ovih kritika, bilo je i nekih branitelja. Luis Moreno Ocampo, glavni tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC), ponovio je svoju obranu kampanje. Tomu se ne treba čuditi, budući da se pojavio i u prvotnom videu, nudeći tupoglavu procjenu kako će hvatanje Konyja “riješiti sve probleme“. I to je razumljivo, jer se čini kako kampanja želi prenijeti ogromnu globalnu slavu na ICC, i privlači pozornost na nekoga koga je taj sud proglasio svjetskim ratnim zločincem broj jedan – odluka koja je iznenađujuća čak i ako prihvatimo da bi taj sud trebao postojati samo zato da procesuira zločine protiv čovječnosti počinjene od strane ljudi iz afričkih zemalja.

Infantilizacija problema

No, Ocampa bi se moglo savjetovati da bude malo oprezniji. Njegovo vlastito visokoprofilno izdavanje uhidbenog naloga protiv sudanskog predsjednika Omara Hassana al-Bashira 2009. godine, rezultiralo je samo štetom i diskreditiranjem ICC-a, budući da je rezultat toga bilo remećenje mirovnog procesa u Sudanu, kao i dotoka humanitarne pomoći. Čini se da ICC, u odsutnosti podrške SAD-a i bez globalnog utjecaja, svjetla medijske pozornosti vuku kao što moljca privlači plamen. Pogibeljnost te privlačnosti trebala bi biti očigledna.

Osnivači Nevidljive djece proizveli su i vlastiti odgovor na neke kritike, ali nema naznaka da razumiju barem gramatiku prigovora onome što čine. Na optužbu da pretjerano simplificiraju, odnosno grubo iskrivljuju kompleksno pitanje, priznaju krivnju uz objašnjenje. Naime, imali su samo 30 minuta da prikažu predmet rasprave gledateljima i, zbog svih grafika, prizora Russellovog dražesnog sina, opsežne priče o Russellovom humanitarnom heroizmu, i mnogih zvučnih isječaka iz raznih intervjua, jednostavno nisu imali dovoljno vremena da propisno objasne kako je rat u sjevernoj Ugandi završio, i kako je ugandska vojska koju podržavaju počinila neke od najgorih zločina.

Na optužbu da podržavaju ugandsku vojsku, njihov je odgovor opet – krivi smo, uz obrazloženje. Ne brane kršenja ljudskih prava od strane oružanih snaga, ali podržavaju napore ugandske vojske pri hvatanju Konyja. Budući da Nevidljiva djeca potpadaju pod Godwinov zakon, moralni bankrot ovog odgovora može se podcrtati jednostavnom supstitucijom:

Ne branimo kršenja ljudskih prava počinjena od strane vlade Trećeg Reicha ili Wehrmachta … No, jedini izvediv i propisni način da se zaustavi Staljin i zaštiti civile koji su mu meta jest da koordiniramo napore s regionalnim vladama…

A na optužbu za rehabilitaciju kolonijalnih tropa koji svode Afrikance na djecu koju trebaju spasiti bijelci pod teškim naoružanjem, iz Nevidljive djece odgovaraju kako se njihov “humanitarni” program oslanja na inpute lokalnih “vođa zajednice”. No to je način na koji su misionari uvijek djelovali u kolonijalno doba: upravljani iz imperijalnog centra, oblikovani od strane bjelačkih nadzornika, implementirani su od strane lokalnih egzekutora. Ne postoji ništa novog u takvoj podjeli rada.

Poanta je u tome da se političko zagovaranje kakvim se bave Nevidljiva djeca oslanja na pojednostavljeno, militarističko rješenje koje nije osmislilo ugandsko političko društvo niti Acholi čija je opresija od strane vlasti u startu i pružila kontekst za Konyjevu pobunu, nego neki upadljivo blijedi Kalifornijci. Nevidljiva djeca nisu učinili ništa kako bi to adresirali.

“Poduzeti“, ali ne znati gotovo ništa

Ipak, bilo bi pogrešno o ovoj kampanji misliti kao o nečemu poput racionalnog protivnika u debati, takvog od kojeg se očekuje razum i odgovornost. Radi se o psihološki uvredljivoj reklamnoj kampanji, protiv koje je besmisleno debatirati. Isto tako biste mogli pokušati raspravljati s reklamom za kremasti sir. Čak i kad biste dobili odgovor, bio bi to trening iz umirujuće prevare. Tehnološki sofisticiran, iako primitivan u svojim somatskim učincima, video Nevidljive djece naglašava kako organizatori provode “eksperiment“, i obećava onima koji u njemu participiraju da mogu promijeniti tijek svjetske povijesti.

U određenom smislu to je točno. Jer ono čemu smo svjedočili ovom kampanjom zametni je trenutak u razvoju propagandnih tehnika. Stotine tisuća, možda i milijuni ljudi potaknuti su na poduzimanje akcije oko problema o kojem im je rečeno gotovo pa ništa. Potaknuti humanitarnim osjećajima, izmanipulirani su kako bi podržali agendu u Ugandi koja jača i pruža legitimaciju ugandskoj vojsci i režimu, ozbiljnim kršiteljima ljudskih prava, grotesknim napuhavanjem lažne prijetnje Konyja, jednog Hitlera i Bin Ladena. To uistinu jest izvanredno, i trebalo bi nas začuditi kada ove tehnike ne bi pronašle put do repertoara pentagonskog odjela za propagandu.

Teško da se radi o prvoj kampanji ovakve vrste, koja koristi kombinaciju prizora i zvukova iz rokerskih spotova uz pseudopopulističko poticanje na djelovanje. Slika s plakata kampanje “dignuta” je izravno iz kampanje Obama 2008. Niti se radi o prvoj koja iskorištava ikonografiju društvenih borbi Gandhija i Martina Luthera Kinga. Također, teško da probija nove barijere fetišizirajući društvene medije.

Međutim, ono što ovakve tehnike dopuštaju, manevriranje je notorno dvosmislenog, “mlakog” medija poput interneta u “vruću” formu s više prisile. Prema McLuhanu, mediji egzistiraju u vruće-hladno kontinuumu, ovisno o stupnju participacije od strane publike koji zahtijevaju ili dopuštaju kako bi odredili značenje. Odnos dominacije i podređenosti između proizvođača i publike povećava se u izravnoj proporciji s “vrućinom” medija. Nikada nije bilo posve jasno kako bi se tobože participativni, od korisnika generirani mediji trebali uklopiti u to. Naravno, poduzeta su ogromna ulaganja korporacija i država u teoretiziranje njihovog utjecaja. Poprilično je postignuće to da su osnivači ove organizacije naučili koristiti te alate dovoljno dobro da ugandskoj vojsci nalijepe lice Majke Terezije.

Kako, onda, možemo zaustaviti Nevidljivu djecu? U određenom smislu, kritičari već obavljaju taj posao. Ne samo informirane polemike i svjedočanstva Uganđana, već čak i sarkastični i patronizirajući internetski #racefail memovi, obavljaju sjajan posao bacajući pijesak u mehanizam ove operacije na kulturnoj razini. Naime, ovi ljudi ovise o brižljivo kultiviranoj iluziji, a ta je da su oni sami tek skupina dobronamjernih humanitaraca koja želi upotrijebiti “moć naroda“ kako bi zaštitila ljudska prava.

Tako se dovode u poziciju privlačenja više sredstava iz fondacija, i učinkovitijeg lobiranja političara. Oslanjaju se na ljudsko neznanje i njihovu spremnost da polože svoje nade u jednostavnu, emocionalno zadovoljavajuću vjeru u moć simplificiranih, lakih akcija kojima se “mijenja svijet”. Kupite Kony 2012 paket, kažu, i na kraju će zao čovjek prestati nanositi bol djeci. Najbolji protuotrov tome, kao i svakoj propagandi, nije samo informiranje, nego i stigma.

Oni možda nemaju srama, ali to nas ne bi trebalo sprečavati da ih posramimo. Prijetnja su Uganđanima, a ujedno i uvreda našoj inteligenciji. To da će ljudi poput njih uvijek biti ismijani, iskritizirani i izviždani sa svakog kampusa i uličnog ugla gdje pokušaju postaviti svoju prevaru, trebalo bi postati samorazumljiva činjenica i sredstvo odvraćanja. Ne ponovilo se nikad više.

S engleskog preveo Martin Beroš.

Izvornik objavljen 15. ožujka 2012. i dostupan na http://www.abc.net.au/unleashed/3889422.html

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve