Quebec: Borba „crvenih kvadrata“

Donosimo vam analizu borbe kvebečkih studenata koja traje već 5 mjeseci. U članku je analizirana ekonomska situacija u Quebecu koja je uvjetovala nastankom pokreta, te zahtjevi i sama dinamika studentskog pokreta. Pokret se od početnih štrajkova i prosvjeda sve više okreće stvaranju vijeća i povezivanju radnika i studenata.

Od veljače u kanadskoj provinciji Quebec traje studentski štrajk o kojem nije bilo niti riječi u hrvatskim medijima, bez obzira na činjenicu da je na samom vrhuncu, 22. travnja, u štrajku sudjelovalo preko 300.000 ljudi. Štrajk su lokalni mediji nazvali „javorovim proljećem“, zbog militantnosti i njegove mobilizacijske snage, aludirajući time na prošlogodišnje pokrete iz Tunisa i Egipta koji su protresli svijet. Dodamo li tome i zaprepašćujuću razinu policijske represije, možemo govoriti o elementima koji su razlog zbog čega niti ne možemo u medijima pronaći ništa o tome što se događa u Quebecu jer sprečavanje protoka informacija je jedna od prvih razina zaštite kapitala na svjetskoj razini. Srećom, u današnjem „informacijskom dobu“ još uvijek je moguće uspostaviti određene mrežne oaze u kojima je moguće pronaći informacije o borbi protiv kapitala usprkos svoj sili fatamorgana koje nam ovaj sustav servira.

Školarine, studentski dug i borba


Studentski štrajk započeo je 13. veljače. Studenti sa sveučilištâ i CEGEP-a (koledži za opće i profesionalno usavršavanje) bore se protiv povećanja školarina za 75% u idućih pet godina kao dio paketa mjera štednje provincijske vlade koja pokušava „smanjiti deficit“ s 3,8 na 1,5 milijuna kanadskih dolara u samo jednoj godini.

U medijskim napadima na studente vladajuća klasa najčešće koristi argument kako su školarine u Quebecu najmanje u cijeloj Sjevernoj Americi pa se shodno tome studenti nemaju zašto žaliti. Ako pogledamo trenutno stanje čak ako se školarine i povećaju za 75%, studenti u Quebecu će i dalje plaćati znatno manje nego u ostalim pokrajinama. Studenti u Quebecu u prosjeku plaćaju 2.500 kanadskih dolara godišnje školarine, dok studenti u ostalim provincijama u prosjeku plaćaju 5.000 dolara godišnje školarine. Ako bi se školarine povećale za 1.625 kanadskih dolara, studenti u Quebecu bi plaćali oko 4.000 kanadskih dolara školarine. No, ova matematička računica ne uzima u obzir jedan od vrlo važnih parametara – studentski dug[1]. Prosječni studentski dug do diplome u Quebecu iznosi 13.000 kanadskih dolara, dok kadanski prosjek iznosi 27.000 kanadski dolara. Isto tako, Quebec je u znatno lošijoj ekonomskoj situaciju u odnosu na ostatak Kanade. Quebec ima najveći javni dug u Kanadi[2] koji je u listopadu 2011. iznosio 61.7% bruto nacionalnog proizvoda (usporedbe radi istaknuo bih kako je javi dug Ontaria iznosio 37.2%, a Britanske Kolumbije 19%[3]). Stopa nezaposlenosti u Quebecu veća je od one u ostatku Kanade (vidi dijagram). U prosincu 2011. zabilježen je gubitak 76.000 radnih mjesta[4], a zabilježena je i slaba mogućnost otvaranja radnih mjesta, povezana sa slabim demografskim rastom pokrajine (u oba smisla: reprodukcije i imigracije)[5]. Ako zagrebemo malo ispod površine, možemo vidjeti da je ogorčenost kvebečkih studenata više nego opravdana. Budućnost im nudi samo studentski dug i povećanje kamata na otplatu istoga.


Graf: Stopa nezaposlenosti u Quebecu i ostatku Kanade (12. siječnja 2012.)[6]

Studentska borba jasno prikazuje dvije različite vizije: s jedne strane imamo studente koji se zalažu za pravo na besplatno, odnosno javno financirano, obrazovanje (jednu „vrijednost“ države blagostanja i sličnih sustava koja je u međuvremenu napuštena). Studenti ističu kako je Kanada potpisnica Međunarodne povelje o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima koja poziva na „progresivno uvođenje besplatnog obrazovanja“. S druge strane se nalazi predsjednik provincijske liberalne vlade Jean Charest koji, kao i svaki političar, brani interese kapitala. Sam Charest se pod istragom zbog korupcije vezane uz građevinske ugovore projekta “Plan Nord”, projekta čiji je cilj pojačano iskorištavanje rudnih bogatstava Sjevernog Quebeca koje bi trebalo otvoriti 20.000 novih radnih mjesta, s pogubnim posljedicama za ekosustav, i otvaranje velikih vrata za korporacije poput Rio-Tinto-Alcane, ArcelorMittale, IAMGolda, Alcoae, Agnico Eaglea i Xstratae. Sve su se već okoristile vladinim uplatama (u vrijednosti od 500 milijuna dolara), a u idućih šest godina planira im se isplatiti i velike vladine zajmove u vrijednosti od preko 1,6 milijarde dolara[7], dok godišnja ulaganja u visoko obrazovanje iznose samo 250 milijuna dolara. Cijela priča oko Plan Norda je zanimljiva zbog toga što su studenti 20. travnja prosvjedovali ispred sajma na kojem se plan predstavljao te na kojemu je Charest držao govor. U svom se govoru osvrnuo i na studentski štrajk, rugajući se studentima i nudeći im posao na sjeveru pokrajine po završetku Plan Nord projekta[8]. Dva dana nakon tog događaja više od 300.000 ljudi je prosvjedovalo u Montrealu. Mnogi prosvjednici su u znak solidarnosti sa studentskim štrajkom na svoju odjeću zataknuli malene crvene kartone koji su postali simbolom studentskog pokreta.

Represija i Zakon 78


Od samog početka studentski štrajk popraćen je velikom količinom policijske represije. Uhićeno je preko 3.000 osoba. Mnogi su odvjetnici ponudili svoje usluge besplatno kako bi pomogli studentima, no trenutno imaju previše slučajeva. Neki od studenata koji žive izvan Montreala su čak su sudskim odlukama izgnani iz grada do početka suđenja! Velik broj studenata pretrpio je teške ozljede od strane policije, a jedan je student skoro poginuo.

Trenutno postoji 161. studentska udruga koja sudjeluje u štrajku, no s donošenjem tzv. Zakona 78, zakona kojim se predviđa ograničavanje prava udruživanja i prosvjedovanja, sredinom kolovoza Vlada će pokušati prisiliti ih na prekid štrajka koristeći se širokom lepezom represivnih alata koje im omogućuje navedeni zakon. U slučaju da ne uspije u tome, Vlada bi mogla raspisati nove izbore u rujnu u pokušaju uspostavljanja „stabilnosti“ u pokrajini.

Snaga i silina državne represije koja se koristi kako bi se ugasio studentski pokret u Quebecu samo pokazuje pravo lice kapitalističke demokracije. Jednake mjere koriste se i u Grčkoj, s jednakim mjerama rastjerani su “Occupy” pokreti diljem SAD-a, a posebice tzv. Oaklandska komuna[9].

Razvoj borbe: od štrajka do vijeća


Studenti su organizirani u sindikalnu organizaciju CLASSE[10], koja je nastala 2012. kao proširenje dotadašnje studentske sindikalne organizacije ASSÉ-a[11], poznate po vođenju štrajka 2005. godine, s brojnim sličnim studentskim i ljevičarskim organizacijama. Trenutno ona okuplja oko 76.000 članova diljem Quebeca.

Svakog 22. u mjesecu održava se veliki prosvjed pa je tako 22. srpnja održan peti u nizu. Osim velikog prosvjeda, postoji mnoštvo tzv. spontanih demonstracija, iako u stvari mnoge od njih nisu spontane, već je riječ o organiziranim akcijama manjih razmjera. Jedna od istaknutijih je zasigurno poziv stanovnicima da noću lupaju loncima po ulici, akcija koja se i dalje svakodnevno događa uz potporu radnika i često je popraćena i drugim sadržajima.

Prosvjednici ulažu velike napore da se studentski štrajk pretvori u generalni štrajk, no sindikalne središnjice ne popuštaju. Jedna od središnjica, Federacija radnika Quebeca (FTQ), potajno je pozvala svoje članove da prekinu iskazivati potporu štrajku, jer štrajk kontroliraju „radikalni elementi“. Međutim, mnogi su lokalni sindikati dobili pozive za štrajk solidarnosti i potpora je izglasana na nekim radnim mjestima. Pristup sindikata studentskom pokretu nije nešto neviđeno i zapravo je nešto što bi se i trebalo očekivati, budući da je jedina funkcija sindikata danas discipliniranje radnika i onemogućavanje njihovog nezavisnog organiziranja. Njihovi spinovi i napadi na studentski pokret samo su razbjesnili radnike, kao što možemo vidjeti iz komentara na članak o izdaji studenata od strane Kanadskog kongresa rada (CLC) u kojemu je jedna radnica napisala: „Nažalost zbog napada na radničku klasu formalni sindikalni pokret više izgleda kao 1% nego 99%, a kao životnoj sindikalnoj aktivistici ovo mi slama srce.“[12] Bez institucionalne potpore postojećih „radničkih organizacija“, pokret ide naprijed s raznoraznim metodama borbe koje udaraju u ekonomsku moć vladajuće klase (npr. intervencijom za vrijeme Grand Prixa[13], blokadom montrealske luke[14], okupacijom banaka[15] itd.).

Zanimljivo je istaknuti kako se pokret polako pretvara u pokret vijeća koja nastaju u manjim, pretežito industrijskim, gradovima uz dvanaest vijeća koja postoje u Montrealu. Svako vijeće ime svoj koordinacijski komitet (comite de suivi), a trenutno se radi na većoj koordinaciji između različitih vijeća i ujedinjavanju, odnosno centralizaciji borbe.

Vrlo je važno i spomenuti kako su studenti shvatili važnost proširivanja borbe. Tako su pomogli 2000 strojara montrealskog Aveosa nakon što je njihova tvornica zatvorena. Zauzvrat su radnici poduprli studente u njihovim akcijama. Također, studenti su pomogli organizirati dvosatnu okupaciju Montrealske burze organizacije nezaposlenih.

Nužnost zaoštravanja borbe


Budući da se studentski pokret u Quebecu razvio iz “Occupy” pokreta, zadržao je i znatan dio njegovih iluzija. Uzmimo za primjer najnoviju izjavu CLASSE-a[16] u kojoj se, ironično, ne spominje niti k od klase, već se gubimo u moru lijevo-liberalnih parola o „demokratizaciji“, „šačici pohlepnih ljudi“ koji upravljaju sustavom itd. Isto tako, jedna od zamki koju pokret treba izbjeći je puko „kažnjavanje“ liberalne vlade Jeana Charesta glasanjem za ostale buržoaske opcije: nacionalističku Parti Quebecois ili nacionalističke socijaldemokrate iz Quebec Solidaire. Obje stranke pokušavaju iskoristiti pokret kao sredstvo za punjenje svojih glasačkih kutija na idućim izborima, deklarativno stajući uz prosvjednike i kritizirajući Zakon 78, no zalažući se za njegovo provođenje. Usprkos klasičnim političkim igricama, sasvim je jasno kako ove stranke aktivno sudjeluju u reprodukciji postojećeg sustava, te ne treba ići daleko u povijest da bismo se „sjetili“ kako se npr. PQ dugi niz godina nalazila na vlasti u Quebecu, kao i kako je gušila prosvjede medicinskih sestra proglašavajući ih ilegalnima[17].

Rješenja problema s kojima se studenti susreću nisu ostvariva u kapitalističkom sustavu. Kapitalizam može ponuditi samo sve veći dug, nezaposlenost i lošije uvijete života, a ono čemu studenti teže zahtjeva drugačiji način organizacije društva. Bez obzira na ustrajnost i borbenost studenata oni ovu bitku ne mogu dobiti ukoliko ostanu izolirani. Zbog toga je vrlo važno pohvaliti prve korake studentskog pokreta u Quebecu ka okretanju radnicima i pokušajima proširivanja borbe, poput izgradnje sustava vijeća. Upravo objedinjavanje svih radnika pod zajednički barjak borbe protiv kapitalizma i napuštanje demokratskih iluzija postojećeg društva najvažniji su koraci koje stoje pred nama. Borba kvebečkih studenata je napravila značajne korake u tom smjeru i ona ne smije ostati prešućena.

Juraj Katalenac

Bilješke:
[1] A. G. Marshall: 10 Things You Should Know About the Quebec Student Movement
[2] Na Internetu se nalazi zanimljiva stranica tzv. „Debt Clock“ na kojoj možete vidjeti koliki je trenutni dug Quebeca.
[3] Nicolas Van Praet: Economists warn Quebec needs to act on debt quicker
[4] Christian Sullivan: Quebec’s Unemployment Mystery
[5] Marcel Boyer: Quebec’s disappointing economics performance in last 25 years (.pdf)
[6] Unemployment rates in Quebec and the rest of Canada
[7] Michel Chossudovsky: «VIOLENCE BUDGÉTAIRE»: Le Plan Nord de Jean Charest sera financé par la hausse des droits de scolarité
[8] Allison Cross: Canada’s ‘Maple Spring’? Dissecting the longest student strike in Quebec’s history
[9] Battaglia Comunista: The Oakland General Strike
[10] Coalition Large de l’Association pour la Solidarité Syndicale Etudiante
[11] l’Association pour une Solidarité Syndicale Étudiante
[12] C.L.C. sells out students!
[13] Jonathan Montpetit: Quebec tuition protesters clash with Grand Prix partiers in Montreal
[14] Henry Gass: Student Port blockade broken up by police
[15] OWS: Montreal Students Occupy Banks in 12-Hour Protest Marathon
[16] Share Our Future – The CLASSE Manifesto
[17] Socialist Equality Party: The way forward for the Quebec student strike

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve