Quebec: Borba „crvenih kvadrata“

Donosimo vam analizu borbe kvebečkih studenata koja traje već 5 mjeseci. U članku je analizirana ekonomska situacija u Quebecu koja je uvjetovala nastankom pokreta, te zahtjevi i sama dinamika studentskog pokreta. Pokret se od početnih štrajkova i prosvjeda sve više okreće stvaranju vijeća i povezivanju radnika i studenata.

Od veljače u kanadskoj provinciji Quebec traje studentski štrajk o kojem nije bilo niti riječi u hrvatskim medijima, bez obzira na činjenicu da je na samom vrhuncu, 22. travnja, u štrajku sudjelovalo preko 300.000 ljudi. Štrajk su lokalni mediji nazvali „javorovim proljećem“, zbog militantnosti i njegove mobilizacijske snage, aludirajući time na prošlogodišnje pokrete iz Tunisa i Egipta koji su protresli svijet. Dodamo li tome i zaprepašćujuću razinu policijske represije, možemo govoriti o elementima koji su razlog zbog čega niti ne možemo u medijima pronaći ništa o tome što se događa u Quebecu jer sprečavanje protoka informacija je jedna od prvih razina zaštite kapitala na svjetskoj razini. Srećom, u današnjem „informacijskom dobu“ još uvijek je moguće uspostaviti određene mrežne oaze u kojima je moguće pronaći informacije o borbi protiv kapitala usprkos svoj sili fatamorgana koje nam ovaj sustav servira.

Školarine, studentski dug i borba


Studentski štrajk započeo je 13. veljače. Studenti sa sveučilištâ i CEGEP-a (koledži za opće i profesionalno usavršavanje) bore se protiv povećanja školarina za 75% u idućih pet godina kao dio paketa mjera štednje provincijske vlade koja pokušava „smanjiti deficit“ s 3,8 na 1,5 milijuna kanadskih dolara u samo jednoj godini.

U medijskim napadima na studente vladajuća klasa najčešće koristi argument kako su školarine u Quebecu najmanje u cijeloj Sjevernoj Americi pa se shodno tome studenti nemaju zašto žaliti. Ako pogledamo trenutno stanje čak ako se školarine i povećaju za 75%, studenti u Quebecu će i dalje plaćati znatno manje nego u ostalim pokrajinama. Studenti u Quebecu u prosjeku plaćaju 2.500 kanadskih dolara godišnje školarine, dok studenti u ostalim provincijama u prosjeku plaćaju 5.000 dolara godišnje školarine. Ako bi se školarine povećale za 1.625 kanadskih dolara, studenti u Quebecu bi plaćali oko 4.000 kanadskih dolara školarine. No, ova matematička računica ne uzima u obzir jedan od vrlo važnih parametara – studentski dug[1]. Prosječni studentski dug do diplome u Quebecu iznosi 13.000 kanadskih dolara, dok kadanski prosjek iznosi 27.000 kanadski dolara. Isto tako, Quebec je u znatno lošijoj ekonomskoj situaciju u odnosu na ostatak Kanade. Quebec ima najveći javni dug u Kanadi[2] koji je u listopadu 2011. iznosio 61.7% bruto nacionalnog proizvoda (usporedbe radi istaknuo bih kako je javi dug Ontaria iznosio 37.2%, a Britanske Kolumbije 19%[3]). Stopa nezaposlenosti u Quebecu veća je od one u ostatku Kanade (vidi dijagram). U prosincu 2011. zabilježen je gubitak 76.000 radnih mjesta[4], a zabilježena je i slaba mogućnost otvaranja radnih mjesta, povezana sa slabim demografskim rastom pokrajine (u oba smisla: reprodukcije i imigracije)[5]. Ako zagrebemo malo ispod površine, možemo vidjeti da je ogorčenost kvebečkih studenata više nego opravdana. Budućnost im nudi samo studentski dug i povećanje kamata na otplatu istoga.


Graf: Stopa nezaposlenosti u Quebecu i ostatku Kanade (12. siječnja 2012.)[6]

Studentska borba jasno prikazuje dvije različite vizije: s jedne strane imamo studente koji se zalažu za pravo na besplatno, odnosno javno financirano, obrazovanje (jednu „vrijednost“ države blagostanja i sličnih sustava koja je u međuvremenu napuštena). Studenti ističu kako je Kanada potpisnica Međunarodne povelje o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima koja poziva na „progresivno uvođenje besplatnog obrazovanja“. S druge strane se nalazi predsjednik provincijske liberalne vlade Jean Charest koji, kao i svaki političar, brani interese kapitala. Sam Charest se pod istragom zbog korupcije vezane uz građevinske ugovore projekta “Plan Nord”, projekta čiji je cilj pojačano iskorištavanje rudnih bogatstava Sjevernog Quebeca koje bi trebalo otvoriti 20.000 novih radnih mjesta, s pogubnim posljedicama za ekosustav, i otvaranje velikih vrata za korporacije poput Rio-Tinto-Alcane, ArcelorMittale, IAMGolda, Alcoae, Agnico Eaglea i Xstratae. Sve su se već okoristile vladinim uplatama (u vrijednosti od 500 milijuna dolara), a u idućih šest godina planira im se isplatiti i velike vladine zajmove u vrijednosti od preko 1,6 milijarde dolara[7], dok godišnja ulaganja u visoko obrazovanje iznose samo 250 milijuna dolara. Cijela priča oko Plan Norda je zanimljiva zbog toga što su studenti 20. travnja prosvjedovali ispred sajma na kojem se plan predstavljao te na kojemu je Charest držao govor. U svom se govoru osvrnuo i na studentski štrajk, rugajući se studentima i nudeći im posao na sjeveru pokrajine po završetku Plan Nord projekta[8]. Dva dana nakon tog događaja više od 300.000 ljudi je prosvjedovalo u Montrealu. Mnogi prosvjednici su u znak solidarnosti sa studentskim štrajkom na svoju odjeću zataknuli malene crvene kartone koji su postali simbolom studentskog pokreta.

Represija i Zakon 78


Od samog početka studentski štrajk popraćen je velikom količinom policijske represije. Uhićeno je preko 3.000 osoba. Mnogi su odvjetnici ponudili svoje usluge besplatno kako bi pomogli studentima, no trenutno imaju previše slučajeva. Neki od studenata koji žive izvan Montreala su čak su sudskim odlukama izgnani iz grada do početka suđenja! Velik broj studenata pretrpio je teške ozljede od strane policije, a jedan je student skoro poginuo.

Trenutno postoji 161. studentska udruga koja sudjeluje u štrajku, no s donošenjem tzv. Zakona 78, zakona kojim se predviđa ograničavanje prava udruživanja i prosvjedovanja, sredinom kolovoza Vlada će pokušati prisiliti ih na prekid štrajka koristeći se širokom lepezom represivnih alata koje im omogućuje navedeni zakon. U slučaju da ne uspije u tome, Vlada bi mogla raspisati nove izbore u rujnu u pokušaju uspostavljanja „stabilnosti“ u pokrajini.

Snaga i silina državne represije koja se koristi kako bi se ugasio studentski pokret u Quebecu samo pokazuje pravo lice kapitalističke demokracije. Jednake mjere koriste se i u Grčkoj, s jednakim mjerama rastjerani su “Occupy” pokreti diljem SAD-a, a posebice tzv. Oaklandska komuna[9].

Razvoj borbe: od štrajka do vijeća


Studenti su organizirani u sindikalnu organizaciju CLASSE[10], koja je nastala 2012. kao proširenje dotadašnje studentske sindikalne organizacije ASSÉ-a[11], poznate po vođenju štrajka 2005. godine, s brojnim sličnim studentskim i ljevičarskim organizacijama. Trenutno ona okuplja oko 76.000 članova diljem Quebeca.

Svakog 22. u mjesecu održava se veliki prosvjed pa je tako 22. srpnja održan peti u nizu. Osim velikog prosvjeda, postoji mnoštvo tzv. spontanih demonstracija, iako u stvari mnoge od njih nisu spontane, već je riječ o organiziranim akcijama manjih razmjera. Jedna od istaknutijih je zasigurno poziv stanovnicima da noću lupaju loncima po ulici, akcija koja se i dalje svakodnevno događa uz potporu radnika i često je popraćena i drugim sadržajima.

Prosvjednici ulažu velike napore da se studentski štrajk pretvori u generalni štrajk, no sindikalne središnjice ne popuštaju. Jedna od središnjica, Federacija radnika Quebeca (FTQ), potajno je pozvala svoje članove da prekinu iskazivati potporu štrajku, jer štrajk kontroliraju „radikalni elementi“. Međutim, mnogi su lokalni sindikati dobili pozive za štrajk solidarnosti i potpora je izglasana na nekim radnim mjestima. Pristup sindikata studentskom pokretu nije nešto neviđeno i zapravo je nešto što bi se i trebalo očekivati, budući da je jedina funkcija sindikata danas discipliniranje radnika i onemogućavanje njihovog nezavisnog organiziranja. Njihovi spinovi i napadi na studentski pokret samo su razbjesnili radnike, kao što možemo vidjeti iz komentara na članak o izdaji studenata od strane Kanadskog kongresa rada (CLC) u kojemu je jedna radnica napisala: „Nažalost zbog napada na radničku klasu formalni sindikalni pokret više izgleda kao 1% nego 99%, a kao životnoj sindikalnoj aktivistici ovo mi slama srce.“[12] Bez institucionalne potpore postojećih „radničkih organizacija“, pokret ide naprijed s raznoraznim metodama borbe koje udaraju u ekonomsku moć vladajuće klase (npr. intervencijom za vrijeme Grand Prixa[13], blokadom montrealske luke[14], okupacijom banaka[15] itd.).

Zanimljivo je istaknuti kako se pokret polako pretvara u pokret vijeća koja nastaju u manjim, pretežito industrijskim, gradovima uz dvanaest vijeća koja postoje u Montrealu. Svako vijeće ime svoj koordinacijski komitet (comite de suivi), a trenutno se radi na većoj koordinaciji između različitih vijeća i ujedinjavanju, odnosno centralizaciji borbe.

Vrlo je važno i spomenuti kako su studenti shvatili važnost proširivanja borbe. Tako su pomogli 2000 strojara montrealskog Aveosa nakon što je njihova tvornica zatvorena. Zauzvrat su radnici poduprli studente u njihovim akcijama. Također, studenti su pomogli organizirati dvosatnu okupaciju Montrealske burze organizacije nezaposlenih.

Nužnost zaoštravanja borbe


Budući da se studentski pokret u Quebecu razvio iz “Occupy” pokreta, zadržao je i znatan dio njegovih iluzija. Uzmimo za primjer najnoviju izjavu CLASSE-a[16] u kojoj se, ironično, ne spominje niti k od klase, već se gubimo u moru lijevo-liberalnih parola o „demokratizaciji“, „šačici pohlepnih ljudi“ koji upravljaju sustavom itd. Isto tako, jedna od zamki koju pokret treba izbjeći je puko „kažnjavanje“ liberalne vlade Jeana Charesta glasanjem za ostale buržoaske opcije: nacionalističku Parti Quebecois ili nacionalističke socijaldemokrate iz Quebec Solidaire. Obje stranke pokušavaju iskoristiti pokret kao sredstvo za punjenje svojih glasačkih kutija na idućim izborima, deklarativno stajući uz prosvjednike i kritizirajući Zakon 78, no zalažući se za njegovo provođenje. Usprkos klasičnim političkim igricama, sasvim je jasno kako ove stranke aktivno sudjeluju u reprodukciji postojećeg sustava, te ne treba ići daleko u povijest da bismo se „sjetili“ kako se npr. PQ dugi niz godina nalazila na vlasti u Quebecu, kao i kako je gušila prosvjede medicinskih sestra proglašavajući ih ilegalnima[17].

Rješenja problema s kojima se studenti susreću nisu ostvariva u kapitalističkom sustavu. Kapitalizam može ponuditi samo sve veći dug, nezaposlenost i lošije uvijete života, a ono čemu studenti teže zahtjeva drugačiji način organizacije društva. Bez obzira na ustrajnost i borbenost studenata oni ovu bitku ne mogu dobiti ukoliko ostanu izolirani. Zbog toga je vrlo važno pohvaliti prve korake studentskog pokreta u Quebecu ka okretanju radnicima i pokušajima proširivanja borbe, poput izgradnje sustava vijeća. Upravo objedinjavanje svih radnika pod zajednički barjak borbe protiv kapitalizma i napuštanje demokratskih iluzija postojećeg društva najvažniji su koraci koje stoje pred nama. Borba kvebečkih studenata je napravila značajne korake u tom smjeru i ona ne smije ostati prešućena.

Juraj Katalenac

Bilješke:
[1] A. G. Marshall: 10 Things You Should Know About the Quebec Student Movement
[2] Na Internetu se nalazi zanimljiva stranica tzv. „Debt Clock“ na kojoj možete vidjeti koliki je trenutni dug Quebeca.
[3] Nicolas Van Praet: Economists warn Quebec needs to act on debt quicker
[4] Christian Sullivan: Quebec’s Unemployment Mystery
[5] Marcel Boyer: Quebec’s disappointing economics performance in last 25 years (.pdf)
[6] Unemployment rates in Quebec and the rest of Canada
[7] Michel Chossudovsky: «VIOLENCE BUDGÉTAIRE»: Le Plan Nord de Jean Charest sera financé par la hausse des droits de scolarité
[8] Allison Cross: Canada’s ‘Maple Spring’? Dissecting the longest student strike in Quebec’s history
[9] Battaglia Comunista: The Oakland General Strike
[10] Coalition Large de l’Association pour la Solidarité Syndicale Etudiante
[11] l’Association pour une Solidarité Syndicale Étudiante
[12] C.L.C. sells out students!
[13] Jonathan Montpetit: Quebec tuition protesters clash with Grand Prix partiers in Montreal
[14] Henry Gass: Student Port blockade broken up by police
[15] OWS: Montreal Students Occupy Banks in 12-Hour Protest Marathon
[16] Share Our Future – The CLASSE Manifesto
[17] Socialist Equality Party: The way forward for the Quebec student strike

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve