Gastarbajteri, glasnici budućnosti

U sklopu temata o migrantskom radu donosimo vam prijevod teksta Borisa Budena. Autor govori o pojavi migrantskog rada u Jugoslaviji, odnosno o tzv. gastarbajterima, kao posljedici spajanja tržišta i socijalizma. Usprkos uvriježenom mišljenju kako je ta pojava predstavljala slabost socijalističke ekonomije, riječ je zapravo o reprodukciji kapitalističkih ekonomskih odnosa u Jugoslaviji.

Zašto gastarbajteri i zašto sada? Zato što nam kritički uvid u taj fenomen omogućava da sasvim drukčije ispripovijedamo noviju povijest i zato što je tema postala neočekivano aktualna u kontekstu današnje krize.

Započnimo najprije s jednom anomalijom u zapadnom pogledu. U postkomunističkom diskursu, koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika, slučaj jugoslavenskih gastarbajtera intepretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta. Prema tome, gastarbajteri su bili tek jugospecifična podvrsta ne-brojenih žrtava komunizma, takoreći jedno malo poglavlje Crne knjige komunizma. Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka, koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim supsumiranjem pod pojam totalitarizma. Ta logika, naravno, nije lišena proturječjâ. Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi im upravo ta sloboda čije se potiskivanje tako glasno onomad predbacivalo komunizmu (sjetite se samo Berlinskog zida) – naime sloboda kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije – bila zla kob.

Uzrok takvih proturječja leži u ideološkom prisvajanju gastarbajterskog fenomena. Misli se, naravno, na danas vladajuću ideologiju neoliberalnog kapitalizma, koja je čvrsto povezana s cijelom transition-to-democracy budalaštinom te k tome služi određenim aktualnim svrhama.

Ako je slučaj jugoslavenskih gastarbajtera u potpunosti objašnjiv iz povijesti (jugoslavenskog) komunizma, tada on nema nikakve veze sa slučajem tadašnjih turskih, grčkih, talijanskih, španjolskih gastarbajtera na sjeveru Zapadne Europe, odnosno sa slučajem današnjih migrantskih masa koje konstantno mijenjaju socijalnu, kulturnu i političku situaciju ne samo starog kontinenta, nego cijelog svijeta; tada on nema veze niti s kapitalizmom tadašnjeg industrijskog modernizma niti s današnjim neoliberalnim, globalnim modernizmom; tada on nema veze s kroničnim bolestima kapitalizma, primjerice s nepremostivim jazom između Juga i Sjevera koji iznova rastače današnju Europu bacajući je u najdublju krizu; tada on naposljetku nema veze ni s unutarjugoslavenskim migracijama, raskolom Jug-Sjever, eksploatacijskim odnosima, klasnim borbama i kulturnim konfiktima.

Da rezimiramo dosad rečeno: Ako želimo reći nešto smisleno o fenomenu jugoslavenskih gastarbajtera, moramo izaći iz ideološkog okvira postkomunizma u kojemu danas politički potpuno bespredmetna kritika komunizma služi samo kako bi se njome ušutkala prijeko potrebna kritika kapitalizma.

Kako je dakle uopće moguće da su gastarbajteri iz jedne socijalističke zemlje došli na Zapad? Pitanje je to koje se ne postavlja na Zapadu, odnosno u raspravama o komunističkoj prošlosti kojima dominira zapadna ideologija. Odgovor na njega je ipak sasvim jednostavan: tu mogućnost možemo zahvaliti kapitalizmu.

Kao što je poznato, nekadašnja Jugoslavija je nakon raskida sa Staljinom 1948. pošla vlastitim putem daljnjeg razvoja socijalizma na kojemu je ubrzo učinila presudni korak – uvela je tržište. Ne samo da poduzeća više nisu dobivala nikakve direktive od države o količinama i cijenama svojih proizvoda, nego su se počela međusobno natjecati. Posljedica je bio ekstremno ubrzan rast (do trinaest posto godišnje), opće poboljšanje životnog standarda, među ostalim i stvaranje moćne kulturne industrije, otvaranje prema svjetskom tržištu, itd. Također je nastalo i tržište rada, a s njime i sve veća mobilnost radne snage. No, jaz između razvijenog Sjevera i jedva industrijaliziranog, siromašnog Juga postajao je sve dublji, što je dovelo do migracije jeftine, loše obrazovane radne snage u sjeverne dijelove zemlje. Tako su i gastarbajter, odnosno gastarbajterica, rođeni iz logike tržišnog socijalizma i to unutar sâme zemlje, što je, pojačano ekstremnom kulturnom raznolikošću nekadašnje Jugoslavije, sa sobom nužno donijelo socijalne, kulturne, egzistencijalne i najzad političke posljedice. Mijenjalo se ne samo mjesto, nego u isti mah i jezik, kulturu, odnosno takozvani way of life. Socijalna, kulturna kao i politička diskriminacija unutar jugoslavenskih gastarbajtera još je jedno prešućeno poglavlje povijesti u međuvremenu propale zemlje, koja se onomad, nošena utopijom industrijskog modernizma, odvažila na nezamislivo – mirenje tržišta sa socijalizmom.

Prvi nedvosmisleni simptom buduće propasti tog eksperimenta bila je nezaustavljiva nezaposlenost, za koju partijsko vodstvo zemlje – unutar same zemlje – nije nalazilo rješenja. Zato su otvorene granice. Dakle, ne kako bi se socijalizmu dalo ljudsko lice, nego kako bi se suzbilo masovnu nezaposlenost, i to tako što se višak radne snage prebacilo na međunarodno tržište rada. Otvaranje zemlje i pojava jugoslavenskih gastarbajtera na Zapadu bile su tako logične posljedice svjesnog uvođenja kapitalističkih odnosa u ekonomski život socijalističke zemlje. Time je započela i nezaustavljiva integracija Jugoslavije u svjetsko tržište, odnosno u svijet jednog već onomad globalizirajućeg kapitalizma, čija su tipična proturječja od tog trena presudno utjecala kako na socijalni i politički život u samoj zemlji, tako i na njezin međunarodni položaj. Ne samo da su središta financijske moći koncentrirana u bankama, osiguravajućim društvima i velikim trgovačkim poduzećima postajala sve neovisnija u političkom životu zemlje, nego je cijela zemlja postajala sve ovisnija o središtima moći međunarodnog financijskog kapitala. Dok se financijski kapital početkom sedamdesetih godina sve više izmicao ideološkoj kontroli partije te je, s ciljem konačnog prisvajanja vlasti, tražio suučesnike prije svega u konzervativnim, nacionalističkim političkim snagama (jugoslavenska verzija kasnijeg konzervativnog obrata u svjetskom kapitalizmu 1979/80.), Jugoslavija je već krajem te dekade bila u potpunosti prepuštena moći međunarodnog financijskog kapitala. Već do 1979. vanjski dug zemlje je unutar samo tri godine porastao s 4-5 na 17-19 milijardi američkih dolara.

Kultna slika neuspjeha socijalističke loše ekonomije – ljudi koji su zdvojno stajali u redovima za najosnovnije namirnice – u slučaju nekadašnje Jugoslavije upućuje tako na drugi politički i povijesni problem. U ovom se slučaju ta slika odnosi na situaciju na početku osamdesetih godina, nakon što su u zemlji uvedene mjere štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond. Uostalom, riječ je o situaciji koja nije imala nikakve veze s prošlošću propalog komunizma, nego, štoviše, s našom aktualnom kapitalističkom stvarnošću – sjetimo se samo današnje Grčke, odnosno zemalja Južne Europe koje su na koljenima zbog dužničke krize.

Jugoslavenski se eksperiment tako nije kretao, kao što je to proricala liberalno kapitalistička ideologija, od tržišta koje je regulirala partijska država u slobodno tržište, nego od tržišta koje je regulirala partijska država do reguliranog tržišta koje se otelo svakoj demokratskoj kontroli i kojim su upravljala središta međunarodnog financijskog kapitala. Naime, MMF je taj koji je nametnuo zamrzavanje nadnica početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji, a ne Savez komunista Jugoslavije i njegov državni aparat. Već je tada zapečaćena sudbina socijalizma u Jugoslaviji. Još je nedostajao samo jedan bankar iz New Yorka imenom Slobodan Milošević kako bi se zemlju koja je već bila u šaci međunarodnog financijskog kapitala konačno dokrajčilo i prepustilo hijenama globalnog kapitalizma.

I fenomen jugoslavenskih gastarbajtera je priznanje te tragične priče, i to s onu stranu kičaste domovina-amo-domovina-tamo patetike. Njihova sudbina ne govori nam samo mnogo toga o svijetu u kojemu danas živimo; kao preteče masivnih migracijskih pokreta koji su presudno sudjelovali u oblikovanju svijeta globalnog kapitalizma, jučerašnji gastarbajteri su istovremeno i glasnici svega onoga što će nam se tek dogoditi u budućnosti.

Boris Buden
S njemačkoga prevela Marija Ćaćić
Na njemačkom objavljeno u Angelika Welebil i Jörg Nuber (ur.), 2012, Gast:arbeit; Gehen – Bleiben – Zurückkehren; Positionen zur Arbeitsmigration im Raum Ex-Jugoslawien
St. Wolfgang: Edition Art & Science.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve