Boris Buden: Gastarbajteri, glasnici budućnosti

U sklopu temata o migrantskom radu donosimo vam prijevod teksta Borisa Budena. Autor govori o pojavi migrantskog rada u Jugoslaviji, odnosno o tzv. gastarbajterima, kao posljedici spajanja tržišta i socijalizma. Usprkos uvriježenom mišljenju kako je ta pojava predstavljala slabost socijalističke ekonomije, riječ je zapravo o reprodukciji kapitalističkih ekonomskih odnosa u Jugoslaviji.

Zašto gastarbajteri i zašto sada? Zato što nam kritički uvid u taj fenomen omogućava da sasvim drukčije ispripovijedamo noviju povijest i zato što je tema postala neočekivano aktualna u kontekstu današnje krize.

Započnimo najprije s jednom anomalijom u zapadnom pogledu. U postkomunističkom diskursu, koji čak i kada ga se proizvodi u Istočnoj Europi odražava ništa doli ideologiju zapadnih pobjednika, slučaj jugoslavenskih gastarbajtera intepretira se kao još jedan dokaz za povijesni neuspjeh komunizma, konkretno kao posljedica jedne tipično socijalističke (loše) ekonomije koja nije mogla ispuniti obećanje pune zaposlenosti i osigurati ljudima radna mjesta. Prema tome, gastarbajteri su bili tek jugospecifična podvrsta ne-brojenih žrtava komunizma, takoreći jedno malo poglavlje Crne knjige komunizma. Na taj je način njihova priča naprosto utopljena u historijskom iskustvu komunističkog Istoka, koji je, nota bene, postao jedinstveni kulturno povijesni prostor tek naknadnim supsumiranjem pod pojam totalitarizma. Ta logika, naravno, nije lišena proturječjâ. Da su gastarbajteri i bili tek žrtve komunističkog totalitarizma, onda bi im upravo ta sloboda čije se potiskivanje tako glasno onomad predbacivalo komunizmu (sjetite se samo Berlinskog zida) – naime sloboda kretanja, odnosno otvorene granice tadašnje socijalističke Jugoslavije – bila zla kob.

Uzrok takvih proturječja leži u ideološkom prisvajanju gastarbajterskog fenomena. Misli se, naravno, na danas vladajuću ideologiju neoliberalnog kapitalizma, koja je čvrsto povezana s cijelom transition-to-democracy budalaštinom te k tome služi određenim aktualnim svrhama.

Ako je slučaj jugoslavenskih gastarbajtera u potpunosti objašnjiv iz povijesti (jugoslavenskog) komunizma, tada on nema nikakve veze sa slučajem tadašnjih turskih, grčkih, talijanskih, španjolskih gastarbajtera na sjeveru Zapadne Europe, odnosno sa slučajem današnjih migrantskih masa koje konstantno mijenjaju socijalnu, kulturnu i političku situaciju ne samo starog kontinenta, nego cijelog svijeta; tada on nema veze niti s kapitalizmom tadašnjeg industrijskog modernizma niti s današnjim neoliberalnim, globalnim modernizmom; tada on nema veze s kroničnim bolestima kapitalizma, primjerice s nepremostivim jazom između Juga i Sjevera koji iznova rastače današnju Europu bacajući je u najdublju krizu; tada on naposljetku nema veze ni s unutarjugoslavenskim migracijama, raskolom Jug-Sjever, eksploatacijskim odnosima, klasnim borbama i kulturnim konfiktima.

Da rezimiramo dosad rečeno: Ako želimo reći nešto smisleno o fenomenu jugoslavenskih gastarbajtera, moramo izaći iz ideološkog okvira postkomunizma u kojemu danas politički potpuno bespredmetna kritika komunizma služi samo kako bi se njome ušutkala prijeko potrebna kritika kapitalizma.

Kako je dakle uopće moguće da su gastarbajteri iz jedne socijalističke zemlje došli na Zapad? Pitanje je to koje se ne postavlja na Zapadu, odnosno u raspravama o komunističkoj prošlosti kojima dominira zapadna ideologija. Odgovor na njega je ipak sasvim jednostavan: tu mogućnost možemo zahvaliti kapitalizmu.

Kao što je poznato, nekadašnja Jugoslavija je nakon raskida sa Staljinom 1948. pošla vlastitim putem daljnjeg razvoja socijalizma na kojemu je ubrzo učinila presudni korak – uvela je tržište. Ne samo da poduzeća više nisu dobivala nikakve direktive od države o količinama i cijenama svojih proizvoda, nego su se počela međusobno natjecati. Posljedica je bio ekstremno ubrzan rast (do trinaest posto godišnje), opće poboljšanje životnog standarda, među ostalim i stvaranje moćne kulturne industrije, otvaranje prema svjetskom tržištu, itd. Također je nastalo i tržište rada, a s njime i sve veća mobilnost radne snage. No, jaz između razvijenog Sjevera i jedva industrijaliziranog, siromašnog Juga postajao je sve dublji, što je dovelo do migracije jeftine, loše obrazovane radne snage u sjeverne dijelove zemlje. Tako su i gastarbajter, odnosno gastarbajterica, rođeni iz logike tržišnog socijalizma i to unutar sâme zemlje, što je, pojačano ekstremnom kulturnom raznolikošću nekadašnje Jugoslavije, sa sobom nužno donijelo socijalne, kulturne, egzistencijalne i najzad političke posljedice. Mijenjalo se ne samo mjesto, nego u isti mah i jezik, kulturu, odnosno takozvani way of life. Socijalna, kulturna kao i politička diskriminacija unutar jugoslavenskih gastarbajtera još je jedno prešućeno poglavlje povijesti u međuvremenu propale zemlje, koja se onomad, nošena utopijom industrijskog modernizma, odvažila na nezamislivo – mirenje tržišta sa socijalizmom.

Prvi nedvosmisleni simptom buduće propasti tog eksperimenta bila je nezaustavljiva nezaposlenost, za koju partijsko vodstvo zemlje – unutar same zemlje – nije nalazilo rješenja. Zato su otvorene granice. Dakle, ne kako bi se socijalizmu dalo ljudsko lice, nego kako bi se suzbilo masovnu nezaposlenost, i to tako što se višak radne snage prebacilo na međunarodno tržište rada. Otvaranje zemlje i pojava jugoslavenskih gastarbajtera na Zapadu bile su tako logične posljedice svjesnog uvođenja kapitalističkih odnosa u ekonomski život socijalističke zemlje. Time je započela i nezaustavljiva integracija Jugoslavije u svjetsko tržište, odnosno u svijet jednog već onomad globalizirajućeg kapitalizma, čija su tipična proturječja od tog trena presudno utjecala kako na socijalni i politički život u samoj zemlji, tako i na njezin međunarodni položaj. Ne samo da su središta financijske moći koncentrirana u bankama, osiguravajućim društvima i velikim trgovačkim poduzećima postajala sve neovisnija u političkom životu zemlje, nego je cijela zemlja postajala sve ovisnija o središtima moći međunarodnog financijskog kapitala. Dok se financijski kapital početkom sedamdesetih godina sve više izmicao ideološkoj kontroli partije te je, s ciljem konačnog prisvajanja vlasti, tražio suučesnike prije svega u konzervativnim, nacionalističkim političkim snagama (jugoslavenska verzija kasnijeg konzervativnog obrata u svjetskom kapitalizmu 1979/80.), Jugoslavija je već krajem te dekade bila u potpunosti prepuštena moći međunarodnog financijskog kapitala. Već do 1979. vanjski dug zemlje je unutar samo tri godine porastao s 4-5 na 17-19 milijardi američkih dolara.

Kultna slika neuspjeha socijalističke loše ekonomije – ljudi koji su zdvojno stajali u redovima za najosnovnije namirnice – u slučaju nekadašnje Jugoslavije upućuje tako na drugi politički i povijesni problem. U ovom se slučaju ta slika odnosi na situaciju na početku osamdesetih godina, nakon što su u zemlji uvedene mjere štednje koje je nametnuo Međunarodni monetarni fond. Uostalom, riječ je o situaciji koja nije imala nikakve veze s prošlošću propalog komunizma, nego, štoviše, s našom aktualnom kapitalističkom stvarnošću – sjetimo se samo današnje Grčke, odnosno zemalja Južne Europe koje su na koljenima zbog dužničke krize.

Jugoslavenski se eksperiment tako nije kretao, kao što je to proricala liberalno kapitalistička ideologija, od tržišta koje je regulirala partijska država u slobodno tržište, nego od tržišta koje je regulirala partijska država do reguliranog tržišta koje se otelo svakoj demokratskoj kontroli i kojim su upravljala središta međunarodnog financijskog kapitala. Naime, MMF je taj koji je nametnuo zamrzavanje nadnica početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji, a ne Savez komunista Jugoslavije i njegov državni aparat. Već je tada zapečaćena sudbina socijalizma u Jugoslaviji. Još je nedostajao samo jedan bankar iz New Yorka imenom Slobodan Milošević kako bi se zemlju koja je već bila u šaci međunarodnog financijskog kapitala konačno dokrajčilo i prepustilo hijenama globalnog kapitalizma.

I fenomen jugoslavenskih gastarbajtera je priznanje te tragične priče, i to s onu stranu kičaste domovina-amo-domovina-tamo patetike. Njihova sudbina ne govori nam samo mnogo toga o svijetu u kojemu danas živimo; kao preteče masivnih migracijskih pokreta koji su presudno sudjelovali u oblikovanju svijeta globalnog kapitalizma, jučerašnji gastarbajteri su istovremeno i glasnici svega onoga što će nam se tek dogoditi u budućnosti.

Boris Buden
S njemačkoga prevela Marija Ćaćić
Na njemačkom objavljeno u Angelika Welebil i Jörg Nuber (ur.), 2012, Gast:arbeit; Gehen – Bleiben – Zurückkehren; Positionen zur Arbeitsmigration im Raum Ex-Jugoslawien
St. Wolfgang: Edition Art & Science.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve