Apartheid poslije apartheida

FIFA: Dobar posao u Južnoj Africi

Prateći dodjele domaćinstava najvećih globalnih sportskih (a onda i marketinških) manifestacija koje su često zalazile u „sive zone“, ne može ostati neprimjetna „zanimljiva“ raspodjela organizacija spomenutih natjecanja koja svoju geopolitičku ekvivalenciju dobiva u klubu najbrže rastućih ekonomija svijeta BRICS-u koje u datim ekonomskim okolnostima jedine mogu podnijeti taj organizacijski teret od zapadnih medija često popraćen eksplikacijom neiščezlog kolonijalnog kompleksa dokazivanja/pokazivanja (nekadašnjem?) centru. Olimpijske igre i svjetska prvenstva u nogometu, kao dva najskuplja i infrastrukturno najzahtjevnija događaja, posljednjih nekoliko godina redovno se održavaju u spomenutim državama uz iznimku ovogodišnje Olimpijade u Londonu i to redom: Peking 2008, Južna Afrika 2010, Soči 2014, Brazil 2014, Rio 2016. te Rusija 2018. godine, što ostavlja asocijacije koje stoje iza spomenutih natjecanja financijski neokrznute turbulencijama na tržištima zemalja centra od kojih su dosada ovisile i iz kojih su, u konačnici, i nastale.

A upravo je, među ostalim, takve slike ostavilo prvo Svjetsko prvenstvo u nogometu organizirano na afričkom kontinentu u Južnoafričkoj Republici 2010. godine koja je nakon prvog neuspjelog pokušaja, zapamćenog po neviđenim korupcionaškim aferama iza glasačke kutije, u drugom srazu s Marokom i Egiptom uspjela dobiti organizaciju prvenstva na vrhuncu vladavine Thaboa Mbekija i promoviranog (i nešto slabije realiziranog) gospodarskog rasta sa svim pratećim mjerama u domeni monetarne i fiskalne politike te dokinutim državnim regulacionizmom koji je dijelom opstajao u prvoj vladi Afričkog nacionalnog kogresa (ANC), tj. Trojne alijanse ANC-a, Komunističke partije (SACP) i najjačeg sindikata (COSATU). Slavljeno kao vrhunac demokratske tranzicije započete 1994. ukidanjem apartheida i prvim izborima s općim pravom glasa, Svjetsko prvenstvo je umjesto blještavila novog poretka sačinjenog od političkih i ekonomskih elita svih rasa – ukazalo na kontradikcije postaparthejdskog južnoafričkog društva, kao i na gotovo imperijalnu ulogu svjetske nogometne organizacije u njegovoj organizaciji i realizaciji. SP 2010. je, stoga, funkcioniralo kao simbolički čin artikulacije konzistentne politike proizašle iz „društvenog ugovora“ starih korporativnih struktura bijele manjine te razvijajuće (crne) nacionalne buržoazije, ali i uz pristanak (do tada) progresivnih snaga: sindikata i SACP-a koje su ostale tek povremeni kritičari (ili pasivni sudionici) skretanja na neoliberalne staze prosperiteta samo odabranih u državi s jednim od najvećih koeficijenta nejednakosti (63.1 prema zadnje dostupnim podacima Svjetske banke iz 2009).[1]

Kao što je apartheid (ekonomski) odgovarao i domaćem i stranom kapitalu tako i trenutni odnosi snaga te politika kompromisa crne buržoazije stvaraju povoljne „poslovne okvire“.[2] Sâm Mhlongo u tekstu o klasnoj analizi Južne Afrike iz sedamdesetih godina upozorio je na ovaj mogući momenat „opadanja revolucionarne snage i oduševljenja sitne buržoazije“ čim „postane vidljivo da se unutar opozicije odvaja frakcija crnog proletarijata i stvara nezavisan pokret“ te će „u kritičnom trenutku revolucionarne borbe postati kontrarevolucionarna“.[3] Naravno, slučaj „mirne tranzicije“ se ne može izjednačiti s revolucionarnim modelom kojeg je Mhlongo imao na umu potaknut događanjima naroda u okruženju te dekolonizatorskim socijalističkim revolucijama u portugalskim kolonijama afričkog Juga. No, ono što se desilo u Južnoj Africi uspostavljanjem dijaloga između ANC-a i Nacionalne stranke (NP) čak se ne bi moglo nazvati tranzicijom (osim u domeni juridičkih promjena i davanja političkih i kulturnih prava svim stanovnicima bez obzira na rasu) nego kontinuitetom u ekonomskoj i socijalnoj politici iz osamdesetih. Tranzicijom (i to retrogradnom) bi se, pak, moglo nazvati skretanje udesno progresivnih političkih snaga okupljenih oko ANC-a koji je svoj emancipatorni kapital izvodio iz Povelje slobode (iz 1955.) koja je bez obzira na nominalne reference s konstituirajućim dokumentima klasičnog liberalizma – bila prije svega socijalistička agenda nastala konsenzusom političkih organizacija potlačenih rasnih skupina, sindikata te europske komunističke imigracije. Spomenuta povelja nastala po principu „participativne demokracije“ udjelom tisuća pisanih zahtjeva obespravljenih bila je osnova jedinog pravog i historijski relevantnog pokreta otpora apartheidu iz kojeg su se onda rađale i prve radničke pobune u jeku industrijalizacije sedamdesetih i promjene u strukturi proizvodnje praćene naglom deruralizacijom. Prva serija štrajkova desila se 1973. u rudniku Carletonville gdje je reakcijom represivnog aparata ubijeno 11 rudara što je predstavljalo početak pobuna koje će dodatno eskalirati osamdesetih u otvorenom sukobu ANC-a i režima.[4]

U medijima je često ponavljan slučaj stadiona Green Point u Cape Townu koji je nanovo izgrađeno zdanje u elitnoj četvrti iako je u istom gradu postojao stadion koji zbog svog manje „uglednog“ okoliša etnički raznolikije radničke četvrti Athlone koju krase montažne nastambe, nije odgovarao ekonomskim računicama FIFA-inih eksperata koji su bez velikog susprezanja izvalili šovinističku bljuvotinu: „Milijarde televizijskih gledatelja ne želi gledati daščare i siromaštvo na toj razini“.[7] Dodatne probleme ambicioznim FIFA-inim planovima za dodatnom maksimizacijom profita stvarali su radnici – potplaćeni građevinski proletarijat na izradi infrastrukture za SP koji je godinu dana prije otvaranja prvenstva stupio u štrajk – njih 70 tisuća što u zemlji gospodarskog rasta koju zadnjih godina redovno pogađaju generalni štrajkovi (najveći je onaj iz 2007. kad je cijeli javni sektor tražio veće plaće, te još jedan po završetku prvenstva u rujnu 2010.) nije bilo nešto novo. Mbekijeva politika kojom je osigurao članstvo u društvu jednako „nejednakog“ Brazila (Ginijev koeficijent oko 55) te Kine, Rusije i Indije, rezultirala je sve učestalijim javnim reakcijama civilnog sektora i sindikata aktualizirajući nakon ukidanja apartheida gotovo zaboravljen mehanizam otpora prema važećoj društvenoj raspodjeli. Organizacija Svjetskog prvenstva u takvim okolnostima učestalog društvenog bunta iziskivala je i pojačano djelovanje represivnog aparata. FIFA-in kolonijalistički stav svojim zahtjevima stvorio je uvjete u kojima je gotovo ukinut suverenitet Republike, a prvi put nakon demokratskih promjena – zabranjivana su javna okupljanja po gradovima.[8] Drugim riječima – FIFA-ina politika i zahtjevi prema državnoj i lokalnoj vlasti te njihovi slijepi ustupci – doslovno su doveli do reinstalacije mehanizama apartheida na mjesec dana. Da je svaka odluka čelništva asocijacije bila podređena profitu ukazuje i suspenzija regulacije devizne kontrole, neplaćanje poreza te rigorozna „zaštita“ autorskih prava komercijalnih partnera. Dečkima iz Züricha, kao svojevremeno i dečkima iz Chicaga, očito odgovaraju kolonijalni, podanički mentalitet, zaštita (samo) privatnog vlasništva te mehanizmi autoritarne države kao najbolji uvjeti za stjecanje profita. Gotovo paradoksalno – događaj zamišljen kao kruna napora u demokratizaciji i stvaranju multikulturalnog društva ukinuo je demokraciju na mjesec dana, ali i potpuno razgolio odnose koji se kriju iza univerzalističkih parola ukazavši na politiku FIFA-e kao još jedne poslovne jedinice centra i države periferije kao nemoćne sluge kapitala.

Marikana: klasni rat, a ne incident

Zanimanje za političko i socijalno stanje u Južnoj Africi naglo je poraslo u zapadnim medijima nakon objave snimaka koji pokazuju masakr, prema zadnje dostupnim podacima – 45 rudara u štrajku u rudniku tvrtke Lonmin u Marikani na sjeverozapadu zemlje. Nakon 1994. i proslave Mandeline pobjede na prvim slobodnim izborima, ovo je prvi put da se upire prstom u postaparthejdsku vlast i stanje u zemlji koja je često kovana u zvijezde zbog svog gospodarskog rasta i (tobože) jedine uspješne afričke (ekonomske) priče. No, izvještaji većinom bazirani na agencijskim vijestima ili mrežno dostupnim raportima južnoafričkih medija – od javne televizije (SABC) do najtiražnijih tjednih novina (Mail & Guardian), prešućuju prave razloge pobune rudarâ i odmazde interventne policije navodeći rivalstvo dvaju rudarskih sindikata kao iskru sukoba i stravičnih posljedica višednevnog štrajka koji je od svih aktera – menadžmenta rudnika u vlasništvu britanskog Lonmina, državnih vlasti te režimskog sindikata NUM-a – nazivan ilegalnim.

Upravo su rudnici u Južnoj Africi već godinama poprište jedinog artikuliranog otpora ne samo krupnom kapitalu (većinom anglo-američko-australskom) nego i režimu Afričkog nacionalnog kongresa, tj. Trojne alijanse ANC-a, krovnog sindikata COSATU-a i Komunističke partije (SACP) koji uspješno održavaju socijalni mir i visok rejting na izborima s obzirom na to da jedina (parlamentarna) opozicija – liberalna Demokratska alijansa nekadašnje gradonačelnice Cape Towna, Helen Zille – predstavlja još gori scenarij za društvo s jednim od najvećih indeksa nejednakosti na svijetu.

Predsjednik Zuma u jučerašnjem obraćanju naciji, masakr rudara nazvao je „incidentom“, dok je policijski komesar odgovoran za raspodjelu snaga u Marikani zamolio novinare da prestanu koristiti riječ „masakr“ prilikom postavljanja pitanja na pressici nakon ovog pokolja. Komunistička partija je pak u svojoj reakciji svjesno propustila prepoznati klasnu borbu pred svojim nosom, tražeći od nadležnih da uhite vođe štrajka iz „suparničkog“ sindikata AMCU-a koji je upravo i nastao nezadovoljstvom rada režimskog sindikata čiji su povjerenici i članovi Partije. Diskurs predsjedničkog obraćanja, kao i ostatka medija, masakr predstavlja kao incident u kojem „nije sve jasno“, a o jasnoći ubijanja više od 40 rudara naoružanih tek mačetama i drvenim kolcima odlučit će posebna komisija koju je imenovao predsjednik Zuma. Kao da snimke masakra iz više uglova ne pokazuju dovoljno uvjerljivo i jasno aktere samog pokolja, ali i socijalne odnose u Južnoj Africi.

Više je nego jasno i bez predsjedničke komisije, a i bez nekog posebno naoštrenog analitičkog aparata da se u Marikani odvija (klasni) rat, kao što je primijetio novinar Greg Marinović koji je za Daily Maverick pratio višednevnu pobunu u ovom rudniku. Jasno je, ali prešućeno da Svjetska banka ima direktan interes u rudnicima Lonmin, s potpisanim aranžmanom između Lonmina i IFC-a tako da je redovna otplata kredita ovoj agenciji Svjetske banke i realiziranje projekta moguće upravo zbog tako niskih plaća (3000 randa što je oko 400 eura mjesečno) dok je cijena platine (koja se vadi u spomenutim rudnicima) zadnjih 10 godina porasla za 300%. Također je prešućeno, ali isto tako jasno, da najteže i najniže poslove u raspodjeli rada firme Lonmin (a i u ostalim južnoafričkim rudnicima) većinom obavljaju imigranti iz Lesota (neovisna država-enklava u samoj Južnoj Africi koju čini većinom osiromašeno ruralno stanovništvo) lišeni svih socijalnih prava po standardnom scenariju eksploatacije imigrantske radne snage. Jasno je i da glavninu pobunjene radne snage čine „najniži“ u spomenutoj raspodjeli: kopači u rudnicima izloženi velikom naporu i niskoj zaštiti na radu koji i dalje plaćaju članarinu režimskom sindikatu NUM, ali ovaj put ne žele zaustaviti štrajk na zahtjev svojih sindikalnih čelnika. Kristalno je jasno, stoga, da je jedino rivalstvo koje se krije iza brutalnog gušenja štrajka u Marikani – rivalstvo između potlačene crne radničke klase s jedne, te alijanse krupnog zapadnog kapitala i režima ANC/COSATU/SACP s druge strane.

Bilješke:

[1] http://data.worldbank.org/indicator/SI.POV.GINI (30.5.2012.)

[2] usp. Parry, Benita. Postcolonial Studies: A Materialist Critique. London: Routledge, 2004. str. x

[3] Mhlongo, Sam. „Za klasnu analizu Južne Afrike“, u Marksizam u svetu, br. 6 (oktobar 1978), str. 295

[4] Odnos plaća bijelih i crnih rudara u tom momentu je bio 20.6:1 (ibid. 287)

[5] Enklave, tj. crnačka geta u seoskim područjima kojim je država pokušala spriječiti naseljavanje gradova crnim stanovništvom.

[6] Bond, Patrick. The Elite Transition – From Apartheid to Neoliberalism. London: Pluto Press/University of Natal Press, 1999. str. 17.

[7] http://www.opednews.com/articles/World-Cup-Soccer-2010-Sha-by-Susan-Galleymore-100608-993.html (30. 5. 2012.)

[8] http://www.zcommunications.org/six-red-cards-for-fifa-by-patrick-bond (29.5.2012.)