Razgovor s Arminom Salihovićem: Slovenski nevidljivi radnici

Poticanje radnih migracija jedna je od najkontroverznijih politika nominalno socijalističke bivše Jugoslavije. Unatoč razvikanim blokovsko-ideološkim podjelama tadašnje Europe, tijekom šezdesetihi sedamdesetih upravo je Jugoslavija, uz npr. Tursku i Grčku, bila jedan od najvažnijih izvora radne snage za zemlje kao što su Njemačka, Austrija i Švicarska. Fenomen “gastarbajtera”, tj. migrantskih radnika, već desetljećima je dio kulture svih dijelova bivše Jugoslavije.

No, osim migracija u geografski najbliže zemlje kapitalističkog “centra”, Jugoslavija poznaje i fenomen unutrašnjih radnih migracija. Taj proces se intenzivirao paralelno s rastućim razlikama u stupnju razvoja koji je pratila i povećana federalizacija bivše savezne države. Iako su planske ekonomske migracije obilježile i sam početak bivše države, njihov karakter u zadnjim desetljećima Jugoslavije znatno se izmijenio. S obzirom na sve izrazitije tržišne odnose među pojedinim republikama i pokrajinama, uočljiv je razvoj odnosa zavisnosti u kojem oni najrazvijeniji dijelovi bivše države postaju izvoznici kapitala i roba, dok najnerazvijeniji postaju izvoznici radne snage.

Razvoj takvih odnosa između Slovenije i većeg dijela zemalja bivše Jugoslavije nastavio se i nakon raspada zajedničke države, tako da ljudi porijeklom iz tih krajeva još uvijek čine između deset i petnaest posto stanovništva Slovenije, unatoč granicama među nekadašnjim republikama savezne države i šengenskim preprekama “tvrđave Europe”. Kao i u drugim zemljama s visokim postotkom migrantskih radnika, i u Sloveniji se razvila cijela rasistička mitologija o kulturno inferiornim strancima u trenirkama i s puno nakita kojima su namijenjeni samo najprljaviji poslovi, a koji se u Sloveniji nazivaju “čefurji”. Odnos Slovenije prema migrantskim radnicima, uglavnom iz bivše Jugoslavije, predmet je kritika kako aktivista, tako i kulturnih radnika u Sloveniji (vidi npr. roman Gorana Vojnovića Čefurji raus!).

Kasnih dvijetisućitih, interes aktivista Socijalnog centra Rog za pitanje migrantskih radnika doveo je do formiranja Nevidljivih radnika svijeta, čije su aktivnosti predstavljene i u kratkom dokumentarnom flmu Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi Đure Gavrana u produkciji Centra za mirovne studije i Hulahopa.

Armin Salihović, bivši bosanskohercegovački građevinski radnik u Sloveniji, jedan je od migrantskih radnika koji se aktivno uključio u kampanju protiv loših radnih uvjeta, uvjeta života u tzv. samskim (radničkim) domovima i odnosa institucija prema migrantskim radnicima u Sloveniji. Kroz osobno iskustvo rada s kolegama građevinskim radnicima iz Bosne i Hercegovine promišlja sistemske uzroke diskriminacije migrantskih radnika, iznosi pozitivna i negativna iskustva iz kampanje, te priča o suradnji migrantskih radnika i aktivista u Sloveniji, koja može poslužiti i kao dobar primjer za Hrvatsku.

Kakva su prava migrantskih radnika u Sloveniji?

  • Pravo na rad u Sloveniji ostvaruje se stjecanjem različitih viza. Razni statusi (na primjer sezonski radnik, radnik s privremenom dozvolom za rad i slično) olakšavaju poslodavcima i državi iskorištavanje migrantskih radnika. Većina radnika koji prvi put dolaze raditi u Sloveniju dobivaju sezonsku vizu s kojom nemaju nikakva socijalna prava. Izlaz iz takve situacije je osobna radna viza. Međutim, prema zakonu radnik ispunjava uvjete za trogodišnju osobnu radnu vizu s kojom može tražiti posao koji mu odgovara tek nakon što dvije godine radi kod istog poslodavca. Poslodavci tako postaju glavni operateri slobode čovjeka i tom situacijom manipuliraju tako što prije isteka dvogodišnjeg roka prebacuju radnike u svoje sestrinske tvrtke, pa radnici ne mogu ostvariti uvjete za dobivanje radne vize.


  • Koja je specifičnost migrantskih radnika iz Bosne i Hercegovine?

  • Bosna i Hercegovina potpisala je bilateralni sporazum s Republikom Slovenijom kojim su bosanski radnici bili dodatno diskriminirani – nakon dobivenog otkaza radnici nisu imali pravo na novčanu naknadu Zavoda za zapošljavanje kao ostali nezaposleni, iako su redovito uplaćivali doprinose. Nakon pritiska na vladajuće, ministar rada i socijalne skrbi omogućio je da naknade dobiju samo oni radnici koji su za vrijeme te odluke i dalje bili nezaposleni i živjeli na teritoriju Slovenije. Oni koji su u međuvremenu našli posao ili odselili nikada nisu dobili taj novac, pa im, osim poslodavca, duguje i država. Također, gotovo trideset od ukupno pedeset tisuća bosanskih radnika nije imalo status stalnog boravka.


  • Kakvi su uvjeti rada i odnos poslodavaca prema migrantskim radnicima?

  • Velika većina migrantskih radnika, pogotovo radnika iz Bosne i Hercegovine, uglavnom zaposlenih u građevinskom sektoru, živjela je u radničkim domovima. Životni uvjeti u radničkim domovima bili su, i još uvijek jesu, iznimno loši – radnici žive u izrazito malim derutnim sobama s lošim higijenskim uvjetima, bez prava na intimu. Domovi su imali iznimno bitnu ulogu u uvođenju kontrole nad radnicima, gušili su sve pokušaje udruživanja. Nakon prekovremenog neplaćenog rada radnici bi u domovima ostatak dana razgovarali o poslu.
    Poslodavci su prema zakonu morali plaćati troškove stanovanja, ali su svaki mjesec uzimali novac od sâmih radnika, bez da su ti troškovi bili vidljivi na platnoj listi. Radnici, na primjer, nisu mogli iznajmiti stan, jer bi svejedno morali plaćati i stanarinu u radničkom domu, čak i kada ne bi živjeli u njemu. Što se prijevoza tiče, poslodavci su radnicima slali zajedničke autobuse kako bi smanjili troškove, iako su radnici imali različito radno vrijeme, pa su ponekad satima čekali prijevoz, jer si nisu mogli priuštiti neko drugo prijevozno sredstvo.
    I radnički domovi, i prijevoz, i hrana na radnom mjestu poslodavcima su služili su kao sredstvo centralizacije radne snage i uspostavljanja kontrole nad njom. Radnici nisu imali vremena ni prostora za razmišljanje o svom položaju, bili su u konstantnom strahu.
    Građevinske tvrtke uzimale su radnicima novac kako bi im navodno plaćale rate kredita, no kasnije su te rate ponovno dolazile na naplatu. Također, građevinska tvrtka Vegrad odbijala je od plaće novac zarate dodatnog zdravstvenog osiguranja. Dvije godine nakon stečaja Vegrada osiguravajuća kuća tužila je radnike, jer novac nikada nije bio uplaćen.
    Osim toga, ljudi su često mjesecima radili na crno – nakon isteka vize, poslodavci je nisu produžavali dok se radnici nisu “dokazali”. Mnogi radnici, unatoč ozbiljnim zdravstvenim teškoćama, nisu odlazili na bolovanje zbog straha da im neće produžiti vizu.
    Jedan od strašnijih primjera koji zorno prikazuje odnos poslodavaca prema migrantskim radnicima bila je smrt dvadesetpetogodišnjeg državljanina BiH koji je poginuo na radnom mjestu, padom s gradilišta. Poduzeće je odlučilo “pomoći” njegovoj trudnoj supruzi tako što je novac sakupilo od njegovih kolega, da bi se kasnije saznalo da novac nikada nije stigao do supruge.


  • Kakav je položaj migrantskih radnika na tržištu rada, na kojim poslovima su migranti tipično zaposleni i u kojem su položaju žene unutar takve strukture?

  • Migrantski radnici uglavnom dobivaju podređene poslove bez obzira na svoju stručnu spremu. Znam za slučaj stomatologa koji se nakon deset godina rada u struci preselio iz BiH u Sloveniju i radio u građevinskoj tvrtci Vegrad, samo kako bi mogao dobiti papire. Radnici moraju prihvaćati takve poslove jer nemaju drugog izlaza, jer im se drugi poslovi ni ne nude. No, jednom kad počnu raditi takve poslove, ulaze u začarani krug koji je teško razbiti. Naime, čak i kada radnici dobiju osobnu radnu dozvolu i onda apliciraju za neki drugi posao, u svom životopisu nemaju dobrih referenci, s obzirom da godinama ne rade u svojoj struci. Jednom kad ostanu bez posla, gotovo je nemoguće pronaći drugi.
    Žene su u trenutnom sistemu potpuno isključene, njima je najgore, rade na nisko plaćenim poslovima, uglavnom kao čistačice, nemaju stalnih poslova itd.


  • Koja je bila uloga države u svemu tome? Zašto je država dopustila takav tretman migrantskih radnika?

  • U neoliberalnom sustavu u kojem živimo država se ponaša kao poduzeće, ne vodi se potrebama ljudi, nego gleda što se isplati, kako napraviti veći biznis, kako podići rejting. Nije zaštitila migrantske radnike, nego je prala ruke od odgovornosti, ponašala se kao da je taj problem isključivo stvar između radnika i poslodavca.
    Država je ta koja mora riješiti problem migrantskih radnika, ako to ne čini, ne obavlja svoju osnovnu funkciju. Država bi trebala gledati na potrebe svojih stanovnika,a ne služiti kao servis reprodukcije kapitala. Problem je u tome što se na migrante i radnike gleda isključivo kao na radnu snagu. Čak i kad bi migranti dobili bolja radnička prava, sve njihove potrebe time nisu riješene, jer ljudi imaju potrebe vezane uz socijalnu politiku, obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, život nakon posla itd. U Sloveniji su, recimo, školarine toliko visoke da ni Slovenci ne mogu studirati, a kamoli strani studenti.


  • Neki sugeriraju da se pitanje migranata može jednostavno riješiti tako da se postrože neke zakonske regulative, primjerice uvedu češće inspekcije na radnim mjestima. Vi ste više puta objašnjavali manjkavost takvih rješenja.

  • To nije rješenje. Kad radnik nešto prijavljuje inspektoru, on se nalazi u podređenom položaju, jer je ugrožen i od poslodavca i od inspektora (inspektori su npr. kažnjavali radnike jer nisu nosili kacige). Treba ponuditi sistemsko rješenje koje će omogućiti jednakopravan položaj svih radnika – sve ostalo su vatrogasne mjere.


  • Kakva je u svemu tome bila uloga sindikata?

  • Mi smo na početku sa sindikatima posjećivali radničke domove. Međutim, sindikati su stradanja i kršenja prava migrantskih radnika iskoristili kao argument za smanjivanja kvote ulaska migrantskih radnika u Sloveniju, tj. umjesto da su se fokusirali na radničko pitanje, oni su se okrenuli nacionalnom. Mi smo prije svega radnici, a onda i migranti. Tada smo prekinuli odnos sa sindikatima.
    Sindikati danas uopće ne razumiju probleme radnika, ne razumiju što je to radni odnos. Tržište rada se znatno transformiralo iz sigurnih u nestalne poslove. Nisu migranti jedini problem – danas postoji velika količina prekarnih radnika, to su studenti, žene, umirovljenici, ljudi koji rade honorarno, na satnicu… Sindikati se tim pitanjima ne bave, ne znaju se snaći u novim odnosima rada i kapitala, ne razumiju probleme, ne znaju zastupati radnike.


  • Zanimljivo je da nevidljivi radnici svijeta nisu samo grupa migrantskih radnika, nego je riječ o građanskoj inicijativi koja uključuje širu bazu aktivista, studenata, profesora, radnika itd. Je li takva struktura pomogla uspjehu organizacije i kako ste uspjeli postići mobilizaciju i javnu vidljivost?

  • Suradnja između civilne scene i radnika bila je ključna – bez aktivista koji su pitanje migrantskih radnika prepoznali kao bitno radnici se ne bi samoorganizirali. Kod takve suradnje najvažnije je bilo steći međusobno povjerenje. Također je bilo iznimno bitno shvatiti koje su potrebe ljudi. Na samim počecima rasprave na zajedničkim sastancima bile su neartikulirane i nepovezane. Međutim, prije nego što su krenule akcije, samoeducirali smo se i radili istraživanja. Napravili smo brojne pojedinačne intervjue s radnicima koji su nam pričali o svojim problemima i kršenju prava. Na temelju toga se iskristalizirao velik broj zajedničkih točaka, pa su se definirale zajedničke potrebe radnika.
    Važno je što su radnici uvidjeli da stvari treba mijenjati na sistemskom nivou i da ih treba rješavati zajedno. Ljudi su kroz aktivizam i kolektivni rad prerasli strah prema poslodavcu te postali spremni na različite akcije. Nisu se više bojali ni policije zbog snage grupe, što možemo vidjeti na primjeru akcije kada su radnici nakon deložacije jednog radnika promijenili brave u domu. Prije je takva zajednička akcija bila nemoguća, jer su, osim straha od policije, koja je devedesetih znala i tući radnike po domovima, prije bili razjedinjeni i brinuli se za partikularne osobne interese.
    Akcije Nevidljivih radnika svijeta na počecima nisu bile medijski dobro pokrivene, ali su radnici dobili emisiju na Radio Studentu u kojoj su pričali o svojim problemima i senzibilizirali javnost. Važno je bilo dati glas radnicima. Nakon mnogo rada i zajedničkih akcija, mediji su prepoznali ovo pitanje i počeli dolaziti na tiskovne konferencije.


  • Kako su se drugi radnici u Sloveniji odnosili prema migrantskim radnicima? Je li tu bilo solidarnosti?

  • U djelovanju i akcijama Nevidljivih radnika svijeta nismo se fokusirali isključivo na kršenje prava migrantskih radnika, nego smo problematizirali i položaj slovenskih radnika, svih nevidljivih radnika, ne samo migranata. Mnogi ljudi su nam prilazili i govorili da ih je sram što žive u takvoj državi, ali to nije dovoljno. Solidarnost ne znači samo podržavati nekoga, čak ni boriti se za nekoga, nego boriti se s nekim.
    U današnjem društvu ljudi se bore za svoje partikularne interese, pa postoje podjele na studente, nezaposlene, prekarne radnike, radnike u tvornicama… Svi bismo se trebali povezati i raditi zajedno, trebamo razumjeti da imamo mnogo zajedničkih problema. Nužno je graditi solidarnost ako mislimo nešto postići.


  • Kako je kriza utjecala na migrantski rad u Sloveniji?

  • S obzirom da je velik broj migrantskih radnika radio u građevinskom sektoru, kojega je kriza doslovno uništila, migrantskih radnika, pogotovo onih iz Bosne i Hercegovine, sve je manje. Ekonomska kriza bila je dobra izlika za rezanje socijalnih i radničkih prava, pa je naš zadatak da se za njih ponovno izborimo. Kriza je također pokazala da predstavnička demokracija u kojoj danas živimo ne funkcionira, mislim da je rješenje u razvijanju direktnodemokratskih praksi.


  • Koliko je migrantskih radnika trenutno u Sloveniji? Je li se taj broj smanjio posljednjih godina?

  • Većina građevinskih tvrtki je u stečaju, velik broj radnika napustio je Sloveniju te rade u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj i Belgiji za te iste kompanije. I dalje rade za minimalac i nemaju mogućnosti da se individualno zaposle u nekom drugom poduzeću.
    Radnički domovi gotovo su prazni, no postoji inicijativa da se preostali radnici namire, s obzirom da ti domovi ulaze u stečajnu masu.


  • Koje su sljedeće akcije koje planirate?

  • U radničkim domovima u Ljubljani i Velenju živi sedamdesetak bivših radnika Vegrada, koji se moraju iseliti do 30. lipnja. Prošli su tjedan sazvali konferenciju za medije na kojoj su objavili da ne misle napustiti dom dok im se ne isplate zaostale plaće i doprinosi. Radnici i civilna scena ponovno pokreću inicijativu za izmjenom Zakona o stečajnom postupku, zahtijevajući da se dugovanja prvo namire radnicima, kao i za izmjenom Zakona o zapošljavanju i radu stranaca, kako bi migrantski radnici postali jednakopravni građani. Nevidljivi radnici svijeta napravili su važan korak u borbi za radnička prava migranata, ali i drugih radnika.


  • Što bi, po vašem iskustvu, moglo doprinijeti boljem razumijevanju i izgradnji solidarnosti među aktivistima i migrantskim radnicima? Možete li iz svog osobnog iskustva dati neke savjete migrantskim i svim drugim radnicima u Hrvatskoj?

  • Najvažnije je imati strpljenja, razgovarati s ljudima i prepoznati njihove potrebe. Bitno je imati svoj prostor u kojem se mogu organizirati sastanci i akcije – mi smo to mjesto našli u bivšoj tvornici bicikala Rog, sada skvotiranom socijalnom centru. Kada aktivisti prilaze radnicima, moraju biti svjesni da s druge strane nisu aktivisti, da velika većina njih nema nikakvog iskustva u takvoj vrsti rada. Aktivisti se ne bi trebali baviti mogućim međusobnim neslaganjima radnika, nego buditi solidarnost i graditi zajedničke akcije. Na sastancima i u akcijama radnici i aktivisti bi trebali sudjelovati ravnopravno. Uostalom, i aktivisti su radnici i dijele zajedničke probleme. Pitanje migrantskih radnika u Hrvatskoj nije zakonski regulirano, sâma država reproducira taj rad kao rad na crno. Mislim da tu ima mjesta za djelovanje civilne scene – bitno je ukazati na činjenicu da ovaj problem postoji i da ga država ne želi riješiti.


  • Razgovor s Arminom Salihovićem vodili Vedrana Bibić, Jelena Miloš i Nikola Vukobratović
    Objavljeno u Zarezu XIV/338-39, 5. srpnja 2012. u sklopu temata “Migrantski rad” (pripremio Stipe Ćurković)
    Ovaj temat je objavljen u suradnji s Centrom za radničke studije (Zagreb), uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga (Beograd)

    Vezani članci

    • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
    • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
    • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
    • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
    • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
    • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
    • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
    • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
    • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

    Događanja

    pogledaj sve

    Bookmarks

    pogledaj sve

    Natječaji i prijave

    pogledaj sve

    Plenum FFZG-a

    pogledaj sve