Razgovor s radnicima ITAS-a: Tvornica se brani iznutra! (II.)

Donosimo vam drugi dio intervjua s radnikom ITAS-Prvomajska Dragutinom Vargom i predsjednikom Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) Sinišom Miličićem o borbi radnika za ITAS. Razgovaramo o stečajnom procesu, problemima sa sindikatima i osnivanju RIS-a, organizaciji obrane ITAS-a, radničkom dioničarstvu, te kako ITAS-Prvomajska funkcionira danas. Razgovor je vodio Juraj Katalenac, a prvi dio intervjua možete pročitati ovdje.

Možete li ukratko objasniti kakvu korist radnici imaju od pokretanja stečaja i kako se razvijala situacija u ITAS-u nakon pokretanja stečaja?

Dragutin Varga (V): U stečaju radnici dokazuju svoja potraživanja. Skupština vjerovnika odlučuje i donosi odluku na trgovačkom sudu da li je neka banka prijavila potraživanja i tu radnici trebaju dokazati svoja potraživanja. Kad smo sve vjerovnike stavili zajedno i odvagnuli radnička potraživanja, radnici su imali 52,6% od ukupnih potraživanja, odnosno od ukupnih 32 milijuna kuna potraživanja, radnici i bivši radnici su imali 16 milijuna kuna potraživanja. Sustav u Hrvatskoj je takav da iznad sudca i stečajnog upravitelja je skupština vjerovnika, a na skupštini se odlučuje većinom glasova, odnosno 50+1. Zbog toga je cilj bio ujediniti sve radnike i naći predstavnika koji će ih zastupati i on na skupštini vjerovnika može odlučivati o svemu. Tada je stečajni upravitelj bio Velimir Slamar i on se držao strogo zakona, ali samo prve točke, odnosno da je stečaj rasprodaja imovine i namirenje vjerovnika rasprodanom imovinom, no nije se obazirao drugu točku koju smo mi čitali, tj. da se mora raditi u interesu nastavka proizvodnje. Njegov jedini i primarni cilj je bio s 31. prosincem 2005. sve radnike poslati na burzu, a ono što je za prodati – prodati, koliko će se tko namiriti iz toga – namirit će se. No, međutim pošto sam ja od 323 radnika koji su prijavili svoja traženja od 311 dobio punomoć da ih zastupam na trgovačkom sudu mogao sam odlučivatiide li stečaj u klasičnom smislu ili idemo prema nastavku proizvodnje. Ni u jednom trenutku mi nije palo na pamet dići ruke od borbe jer sam duboko vjerovao da mi možemo nastaviti proizvodnju i vratiti sve partnere za koje smo radili do 2005. godine i da se možemo i proširiti nešto kasnije, i da tu postoji velika mogućnost za uvođenje radničkog dioničarstva u ITAS.

Međutim, stečajni upravitelj nije bio tog razmišljanja i u suradnji sa sindikalistom Sinišom Miličićem i s odvjetnikom Hrvojem Pažinom došli smo do Ivana Polana. On je imao socijalnu notu jer je dugo godina radio za sindikat i znao je što je borba radnička. Bio je na listi stečajnih upravitelja i imao je reference kao pomoćnik stečajnog upravitelja u Tisku koji je u godinu dana izašao iz stečaja. To su bile neke reference koje su nas nagnale da ga pozovemo da bude stečajni upravitelj ITAS-a, da smijenimo Slamara, jer stečajni upravitelj se na sudu mijenja opet većinom glasova na skupštini, tako da sam ja mogao smijeniti i postaviti novog stečajnog upravitelja što sam i učinio. Krajem veljače I. Polan je službeno stupio na dužnost i počeo je raditi stečajni plan s preustrojem, tj. nastavkom proizvodnje. Stečajni plan je usvojen na skupštini. Sva imovina koja je ostala u ITAS-u iznosila je 3.400.000 kuna, tako da bi se rasprodajom imovine pokrilo svega 12,4% potraživanja. Tu je u stečajnom planu donesena odluka da svi koji žele mogu svoja potraživanja pretvoriti u dionice nove firme koja će se osnovati s 1. siječnjem 2007. godine pod imenom ITAS-Prvomajska. Sve dugove ITAS d.d. u stečaju stavljamo na jednu stranu, a ITAS-Prvomajska kreće od nule i sa strojevima u vrijednosti od 3.400.000 kuna. ITAS-Prvomajska nije imao nikakvih nekretnina jer su sve bile prebačene na ITAS-Novu, pa su stečajni upravitelj i državno odvjetništvo pokrenuli tužbe za povrat imovine, a u stečajnom planu je napravljeno tako da sva imovina koja se u stečajnom postupku vrati u ITAS d.d. u stečaju, posebnim ugovorom stečajni upravitelj prenosi u ITAS-Prvomajsku. Do sada smo dobili četiri pravomoćne presude od njih trinaest. Sve presude su riješene na Trgovačkom sudu u Varaždinu i samo se čeka potvrda Visokog trgovačkog suda iz Zagreba. Dakle, postoji velika vjerojatnost da se sva imovina iznesena iz ITAS-a vrati u ITAS-Prvomajsku.

Cijela ova pravna borba za ITAS je obilježena i nekim drugim zbivanjima. Raskinuli ste odnose sa Sindikatom metalaca i osnovali Regionalni industrijski sindikat (RIS), radnici su držali tvornicu itd. Što možete reći o tome svemu?

V: 2005. kada je bilo najpotrebnije da Sindikat metalaca stane iza radnika, nažalost sindikat to nije učinio. Tada je regionalni povjerenik Sindikata metalaca bio Branko Knez. 2006. nama su blokirali sindikalni račun i više nismo mogli raspolagati sredstvima. Razlog tome je bilo osipanje članstva, sindikalna vlastela u Zagrebu je trebala sve više novaca, a ako se ne proizvodi – nema plaća, što znači da nema niti sindikalnih članarina i došlo je do blokade računa. U to vrijeme Siniša Miličić, koji je čak bio zaposlen u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), vidio je u kakvim problemima se mi nalazimo i daje otkaz u Savezu, te rađa se ideja da osnujemo sindikat gdje bi svi radnici bili isti. Nema metalaca, nema kožara, nema trgovaca, nema pekara, dakle industrijski sindikat općeg tipa gdje smo mi svi samo radnici i članovi sindikata. U Hrvatskoj neće biti dobro dok svi radnici ne budu članovi jednog industrijskog sindikata. Upravo je ta ideja da svi radnici mogu biti članovi jednog sindikata, bez obzira na to u kojoj grani pripadaju, kojeg su spola ili vjere, ono što je po meni ključno. Od tih ideja smo mi krenuli i mogu reći danas nakon šest godina nisam nikada zažalio za Sindikatom metalaca ili Savezom jer današnja sindikalna scena u Hrvatskoj je jadna. U Hrvatskoj ima oko 100 sindikata, što znači da ima oko 100 predsjednika, tajnika itd., no koliko bi se novaca uštedilo da postoji samo jedan sindikat i jedan predsjednik? Ne bi li onda bilo novaca da se može financirati jedan dan generalnog štrajka svih zaposlenih?

No to ima i drugu stranu medalje. Vi kao RIS imate puno veću autonomiju svog djelovanja, a da ste dio npr. SSSH morali biste raditi po njihovom diktatu. Problem u Savezu nije samo u tome što su radnici razjedinjeni granskim sindikatima, već što vodstvo ima određenu političku moć upravljanja radnicima. Radnici nemaju prostora za nezavisnu akciju, a sindikat kažnjava svako takvo djelovanje; npr. vama nisu pomogli u štrajku i u borbi za ITAS. Činjenica da postoji jedan veliki industrijski sindikat ne znači da taj sindikat ne bi obavljao istu funkciju koju obavljaju današnje sindikalne središnjice, a to je kontrola radnika u interesu kapitala.

Siniša Miličić (M): Da, recimo nas su uvijek pitali „zašto nismo“ ili „da li bismo“ prišli nekoj od središnjica. Mi neformalno surađujemo s Hrvatskom udrugom sindikata (HUS), nismo njihovi članovi, ali nadopunjujemo se. Kada bi našli takvu središnjicu u kojoj bi imali takvu autonomiju da lokalno možemo procijeniti što je za nas dobro, a što ne, i shodno tome postupati vjerojatno bismo bili u jednoj od središnjica. Međutim, takve središnjice u Hrvatskoj trenutno nema, tu je majorizacija, hijerarhija i vi jednostavno ne možete na terenu samostalno ili autonomno odlučivati o stvarima koje se direktno vas tiču. Zbog toga je nastao RIS i zbog toga on djeluje tako kako djeluje. U Americi sindikati su organizirani po „lokalu“ i svaki „lokal“ ima svoj broj i svoju autonomiju. Njima nitko ne može s visine narediti što trebaju raditi. Sustav treba biti obrnut, oni s terena trebaju utjecati na ove na vrhu, a kod nas je to naopako.

Vratio bih se na borbu u ITAS-u. Na koje su se načine radnici, osim institucionalno, borili? Recimo danas se u mnogim tvornicama u Hrvatskoj pokušavaju osnovati „stožeri za obranu“, po uzoru na kutinsku Petrokemiju, pa recite mi kako je borba za ITAS bila organizirana? Na koji su način sami radnici sudjelovali u borbi?

V: Mi smo po uzoru na Petrokemiju 2005. isto osnovali Stožer za obranu ITAS-a. Svako jutro je bio zadatak i dužnost, bez da je itko ikome naredio, doći na posao. Tada bi se pretresali događaji od prošlog dana i dogovaralo bi se što se taj dan treba napraviti. Raspodijeljene su bile straže 24 sata na dan da nitko izvana niti u jednu prostoriju ne može ući, a bili smo razgrađeni tj. nije bilo ove ograde koju danas imamo. Straže su ujutro morale Stožeru za obranu dostaviti podatke što se te noći događalo, da li je bilo pokušaja da se neka prostorija zaposjedne itd. Dakle, radila se tjedna smjena gdje je bilo određeno tko je i kada zadužen za određeni sektor. Na taj način smo mi funkcionirali.

Sam ulazak stečajnog upravitelja i stečajnog sudca u firmu je bio sljedeći. Ujutro sam bio pozvan na Trgovački sud u Varaždinu da oko 12 sati dolazi stečajni sudac sa stečajnim upraviteljem pa preuzme firmu i da me mole da ne bude niti jednog radnika. Mene?! Normalno kada sam došao u firmu radnici su me čekali i rekao sam im: „Ljudi slobodni ste do 12, a u 12 vas sve pozivam u firmu“. Dakle, kontra onoga što je meni rečeno na Trgovačkom sudu. Naravno, svi su se odazvali. Kada je stečajni sudac došao bio je zaprepašten i pitao: „Varga, a što je ovo? Rekli smo da nema ljudi.“ Ja sam samo odgovorio: „Izvoliš. Istjeraj ih.“ Tada je već skoro došlo do fizičkog obračuna sa stečajnim upraviteljem. Oni su htjeli da svi napustimo tvornicu, a da 23. listopada počinje svima otkazni rok, do 23. studenog, a nakon toga gotovo. No pošto ja nisam dopustio stečajnom upravitelju da obavlja svoju dužnost, na sreću, zapriječio sam mu ulazak u firmu i u jedan dio proizvodnje gdje je bilo dosta stvari koje su vrijedile i time sam očuvao onu imovinu koja je vrijedila da se rasproda.

Mi smo, a bilo nas je 206 onda, 23. studenog donijeli odluku da pošto posla nema, mi moramo odlučiti tko će na burzu, a tko će ostati. Oni koji ostaju u firmi nemaju nikakva primanja, a oni koji odlaze na burzu imaju 1000 kuna. Nitko od ljudi koji su bili na spisku da će ostati u firmi bez primanja nije zatražio da idu na burzu, a nismo osam mjeseci dobili plaću. S time da smo morali pokrenuti i štrajk glađu. Dakle, nakon prosvjeda koje smo imali pred županijom, zatvaranje državne ceste, rotora, pred gradskom vijećnicom da nam se pusti struja, jer su nam bili iskopčali struju, jedino što nam je preostalo je bilo da probamo sa štrajkom glađu. Mojih šesnaest kolega i dvije kolegice su se odlučile da probaju štrajkom glađu doći do nekog rješenja. 7. studenog smo počeli štrajk glađu, a 9. studenog na aktualnom satu u Saboru zastupnici Ivan Čehok i Vlado Kurečić postavljaju pitanje ITAS-a i nagovaraju premijera Ivu Sanadera da održi sjednicu Vlade po pitanju ITAS-a, da ljudi tu gladuju a država kao vlasnik HEP-a im neće pustiti struju da nastave proizvodnju. Istog dana je održana sjednica Vlade i premijer je dao preporuku HEP-u da se ITAS-u pusti struja i time je završio štrajk glađu. Bili smo spremni staviti i život na kocku. To su bili jedni od teških i traumatičnih dana, jer ljudi su zbilja štrajkali i to se vidjelo na svakome. Vidjele su se intervencije medicinskih tehničara i doktora.

Koliko je cijela borba bila medijski popraćena? S jedne strane ste imali štrajk građu, prosvjede ispred županije, na državnoj cesti i rotoru, zauzimanje tvornice i straže, sâm sudski postupak, a s druge strane imate upravu ITAS-a povezanu s Koningom, HNS-om i Radimirom Čačićem, odnosno određenim lobijem koji i dalje drži sjever Hrvatske, pa tako i medije.

V: Mogu reći da su mediji odradili svoj posao, ali tek onda kada je skoro sve bilo prekasno. Svejedno, da nije bilo medija sumnjam da bi toliko odjek bio u cijeloj Hrvatskoj. Danas je već štrajk glađu uobičajena stvar, kojem podilaze raznorazni ljudi iz banalnih razloga, no u onom trenutku je to bila borba za radno mjesto. Mediji su tu odradili svoje; od elektronskih medija, do HRT-a, Nove, RTL-a, županijske, VTV, svih novina. Mogu reći da smo i devetog, kada smo završili štrajk glađu, bili i gosti kod Hloverke Novak Srzić u emisiji Otvoreno gdje je tema bila izvoz, a ITAS je bio izraziti izvoznik pa je svejedno otišao u stečaj. I danas smo većinski, oko 90%, orijentirani ka izvozu.

Usprkos tome što tvrdite kako ste zadovoljni medijima i načinom na koji su oni popratili vašu borbu, mislim da mogu konstatirati kako danas nitko za nju ne zna. Sâma borba je vrlo brzo pala u zaborav. Danas imamo situaciju da se npr. u Dalmaciji zatvara velik broj firmi, posebice tekstilnih, ali imamo i slučajeve s Dalmacijavinom, Splitskom željezarom itd. U takvim se situacijama primjeri radničkih borbi izvlače iz naftalina kako bi se mogla iskoristiti iskustva tih borbi. To su napravili studenti i Slobodni Filozofski s Petrokemijom, čija se borba i nedavno aktualizirala u medijima zbog situacije koju imaju s INA-om i MOL-om, no ITAS i dalje nitko ne spominje. Moram biti iskren i reći da se ne sjećam da sam ikada za ITAS čuo iz medija.

V: Dok se još uvijek vode svi ti sporovi, dok smo još uvijek u fazi stvaranja nečega iz pepela, možda nam i ti medijski natpisi ne bi toliko pomogli. Mi skupljamo materijale za medije jer kada su mediji pisali o ITAS-u većinom su pisali o lošim stvarima koje su se ovdje dešavale, a ja želim da se ITAS jednom pokaže kao primjer nečeg pozitivnog i borbe radnika; prvih radnika na ovim prostorima koji su uveli radničko dioničarstvo, prvi koji su u Hrvatskoj uveli upravni odbor umjesto nadzornog odbora, prvi koji su uveli pogonsku komisiju koju nitko drugi nema. Kada pravosuđe odradi svoj posao mi ćemo krenuti u medije sa svim materijalom koji smo prikupili, a onda će se zatresti brda.

Koja je razlika između upravnog i nadzornog odbora i što je to točno pogonska komisija?

V: Prema zakonu, nadzorni odbor bi trebao nadzirati rad uprave, on se sastaje u izvanrednim situacijama ili do tri puta godišnje i nema nekakvog velikog utjecaja na ono što direktor radi s tvornicom. Međutim, zakon iz 2009. je donio mogućnost da se umjesto nadzornog odbora može imenovati upravni odbor koji ima više ovlasti i sudjeluje u odlučivanju i kreiraju poslovne politike firme. U statutu ITAS-a piše doslovno da upravni odbor bira direktora, ali ga ne mogu izabrati bez suglasnosti pogonske komisije. U poslovniku pogonske komisije stoji da članovi pogonske komisije mogu biti svi radnici koji mogu prisustvovati sjednicama uz prethodnu najavu, a u pogonskoj komisiji sudjeluju sindikat, članovi radničkog vijeća, poslovođe, direktor i rukovodioci. Svaki radnik kojega nešto zanima može prisustvovati sjednici pogonske komisije i komentirati. Kod nas je pravilo da će se sjednica upravnog odbora odvijati jednom mjesečno, a prije sjednice upravnog odbora obvezna je sjednica pogonske komisije s istom temom koja se nalazi na dnevnom redu sjednice upravnog odbora. Ako pogonska komisija nema nekih prigovora i smjernica, onda niti upravni odbor ne bi trebao imati.

Kako trenutno ITAS-Prvomajska funkcionira pod radničkim dioničarstvom, što trenutno proizvodite i u kojem smjeru mislite da će se ITAS-Prvomajska razvijati?

V: Trenutno ITAS-Prvomajska zapošljava 185 radnika. U ožujku ove godine radnici su odlučili da glavni izvršni direktor ne obnaša dužnost u interesu firme i njih, i na prijedlog i sindikata i radničkog vijeća, koji je poslan upravnom odboru, koji smjenjuje i imenuje izvršnog direktora, zatraženo je da se smijeni direktor. Upravni odbor mora slušati radnike jer su radnici vlasnici i upravni odbor je smijenio direktora i postavio novog Božu Dragoslavića, za kojega smo smatrali da je izraziti stručnjak u našem dijelu poslovanja, dakle diplomirani inženjer strojarstva specijaliziran za alatne strojeve koje mi proizvodimo, s dugogodišnjim iskustvom u SAS Zadar (Specijalni alatni strojevi) i sličnim tvornicama. Upravni odbor ga je imenovao 16. travnja. Moram komentirati kako mi je osobno užitak dolaziti na posao i surađivati s takvim stručnjakom za kojeg su radnici, gdje god oni radili, radnik i čovjek. Po preuzimanju dužnosti on je izjavio: „Ja sam došao služiti vama, a ne vi meni. Vi ste me izabrali, vi ste vlasnici, vjerujete u mene i ja služim vama. Sve svoje sposobnosti ću uključiti u to da bude vama bolje, a onda će biti i meni.“ Radnici su to objeručke prihvatili.

Ustanovili smo kako je prošli direktor sklapao štetne ugovore i poslove za ITAS te kako se nećemo tako lako izvući iz krize kako smo mislili. Održan je skup radnika gdje je donesena odluka da idemo još jednom u borbu za opstanak firme s novim čovjekom i s drugačijim pristupom te ćemo si za travanj, svibanj i lipanj isplaćivati isključivo minimalne plaće. Zajedno s izvršnim direktorom smo procijenili kako će nam to biti dovoljno vremena da firmu postavimo nazad na noge, da krenemo ka cilju. Cilj je oduvijek bio da u ITAS-u ne radi samo 170 ljudi, nego 250 i 300, da nijedan radnik nema minimalnu plaću i da ITAS-Prvomajska bude jedna europska moderna firma. Tu mora svaki radnik od čistačice do glavnog izvršnog direktora dati sve od sebe da to uspije. Ja sam uvjeren da ćemo mi uspjeti i to će onda biti znak da radničko dioničarstvo ima budućnost u ITAS-u.

2006. mi je rečeno da ono što ja želim da je to radničko samoupravljanje. Odgovorio sam im da zovu to kako god žele, ali za mene je to radničko dioničarstvo. Dok se većina firmi, koje su prošle kalvariju kao i ITAS, ne uzme tim lopovima i da radnicima u vlasništvo, jer jedino oni mogu upravljati njima i nitko drugi, neće biti dobro. Nadam se da ćemo se za godinu dana čuti i da ću moći reći kako smo uspjeli u svojem cilju. Da prilikom ulaska u Europsku uniji i ITAS-Prvomajska bude jedna moderna europska firma s realnim plaćama, da svaki radnik bude zadovoljan. Najbolji radnik je zadovoljan radnik, najbolji direktor je zadovoljan direktor, a direktor će biti zadovoljan ako mu radnici budu radili kako treba. Jedino se tako rezultati postižu.

Isto tako, moram istaknuti kako smo prvi u ovom dijelu Hrvatske koji su krenuli s izobrazbom učenika, radnika i da smo mi u zadnjih tri godine iz vlastitih kadrova obnovili radnički potencijal u pogonu. U ovom trenutku imamo oko 40 učenika, za koje smatram da će većina naći svoje mjesto u ITAS-Prvomajskoj da si osigura svoju egzistenciju. To nam je želja, da postanemo centar izobrazbe tih kadrova koji će kasnije naslijediti ITAS-Prvomajsku od nas. Trebaju nam novi mladi ljudi kojima će stariji ljudi moći prenijeti svoja znanja.