Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (II.)

Važan tekst trojice heterodoksnih ekonomista u kojem objašnjavaju razvoj i institucionalnu podlogu europskog neomerkantilizma pod kojim misle na “provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita vide vanjsko-trgovinski neto suficit.” O posljedicama takve politike te ulozi EU, eurozone, ECB itd., pročitajte u studiji izvorno objavljenoj u časopisu Socialist Register čiji prijevod prenosimo u tri dijela iz časopisa Up&Underground (broj 21/22). U drugom dijelu analiziraju razvoj europskog neomerkantilizma i ulogu Njemačke.


Europski neomerkantilizam: od uspjeha do trenutne krize


Ključne razloge za stagnaciju valja potražiti u evoluciji neomerkantilizma u Europi kako se ona odvijala nakon 1945. Da bismo ju stavili u perspektivu, treba napomenuti kako je u godinama između dva rata odgovor Francuske na mogućnost obnavljanja njemačke ekonomske dominacije bila financijska i ekonomska antanta utemeljena na karteliziranoj viziji Europe, slična tada vladajućem Međunarodnom kartelu čelika. U osnovi ona znači institucionalni aranžman među centralnim bankama, s ciljem održavanja pojedinačnih valuta u združenom pokušaju gomilanja zlatnih poluga.[12] U poslijeratnom razdoblju, pod američkom hegemonijom, karteli-zirana koncepcija Europe mutirala je u stvaranje zajedničkog ekonomskog prostora za europske oligopole.
Zajedničko tržište (1957.), koje je nagovijestila Ekonomska zajednica za ugljen i čelik (1952.), bio je prvi značajan korak u tom smjeru. Objektivno gledajući, guranje prema obnovljenom unutareuropskom neomerkantilizmu rezultat je ograničenja koje su predstavljali postojani njemački suficiti. U početku je ustroj EPU – Europske unije za platni promet (1949. – 1959.), koja je uspostavljena uz pomoć financijskih doprinosa iz Washingtona i komplementarnih sredstava Marshallovog plana, omogućio poravnanje unutareuropskih deficita. No, povratkom na konvertibilnost i prestankom rada EPU-a 1959., bilanca trgovinskih ograničenja postala je glavni faktor koji upravlja europskom ekonomskom politikom.[13] Politika davanja prednosti izvozu nad domaćom potražnjom, kako bi se osigurala pozitivna trgovinska bilanca, karakterizira cijelo razdoblje 1960-ih, tijekom kojeg su Francuska (1963. – 1964.), Italija (1963 – 1965.) i Njemačka (1965.) sve usvojile stani-kreni politike kako biostvarile izvozne viškove.[14]

Poništenje režima fiksnog deviznog tečaja tijekom dvogodišnjeg perioda (1971. – 1972.) te naftom i nadnicama izazvani inflatorni procesi koji su uslijedili, u Europi su uzrokovali znatne valutne fluktuacije koje su ugrozile njemačke neto trgovinske suficite. Tijekom 1970-ih glavna je opasnost za Njemačku i Francusku dolazila iz Italije koja je, na krilima inflacije, implementirala politiku diferenciranog prilagođavanja deviznih tečaja. Lira je devalvirala u odnosu na njemačku marku, davajući podstrek izvozu, i revalvirala u odnosu na američki dolar, smanjujući tako trošak uvoznih energenata. Dinamika talijanskih izvoza bila je najjača u Europi, uključujući njezinu bilateralnu trgovinu s Njemačkom. Relativno važna uloga francuskog financijskog sektora spriječila je Pariz da se kocka inflacijom. No, zbog sličnosti između francuske i talijanske industrije potrošačkih dobara, što je više Italija uspijevala u svojoj igri, to je više Francuska stradavala na vlastitom terenu, i na drugim europskim tržištima. Da se Francuska predala Italiji i krenula slijediti istu politiku, stala bi na kraj njemačkim suficitima i cilju Bundesbanka da ih ostvaruje putem jakog nominalnog deviznog tečaja za njemačku marku, računajući da će kontroliranje nadnica i tehnološka snaga njemačkeindustrije osigurati velike dobitke u produktivnosti.
Njemački odgovor na opasnosti koje proizlaze iz kompetitivnih devalvacija bilo je stvaranje Europskog monetarnog sustava (EMS) 1979. Sustav se sastojao od mehanizma dezivnog tečaja (ERM – exchange rate mechanism) koji bi kao krajnju posljedicu trebao osigurati da europske valute završe na fiksnom paritetu. Tijekom faze konvergencije, zemlje najviše sklone inflaciji (Italija, a po ulasku u Europsku zajednicu i Španjolska i Portugal) zapravo bi revalvirale svoje valute u realnim terminima.

ERM je ustanovio “obruč” određujući granice gornjoj i donjoj valutnoj fluktuaciji. Italija, koja je 1979. imala puno višu stopu inflacije od ostalih država-kandidatkinja za članstvo, ispregovarala je širi obruč. Svrha ERM-a bila je da ukine inflacijom izazvane valutne fluktuacije kako bi obruč djelovao na dezinflacijski način. To je značilo da, iako je Italija nastavila sa devalvacijama u prvoj polovici 1980-ih (u drugoj polovici je ERM ostvario fiksne paritete), one su bile manje od stope inflacije, prouzročivši realnu revalvaciju lire; i kao što se moglo i očekivati, izvozna dinamika zemlje počela se pogoršavati. EMS je bio njemačka preokupacija sa snažnom podrškom Nizozemske i Belgije koje su uvijek tražile nišu unutar njemačkog neomerkantilizma. Međutim, EMS 1979. nije mogao biti uspostavljen bez Francuske, čiji je državni i financijski sektor preferirao ostvarivanje udjela u izvozu reduciranjem uvoza putem drastične recesije u domaćoj potražnji i zapošljavanju, kao što je već u godinama prije lansiranja EMS-a demonstrirala vlada Raymonda Barrea.

Pod režimom EMS-a, barem do pripajanja Istočne Njemačke 1990., Njemačka je nagomilala dotad neviđene trgovinske viškove kao udio u BDP-u, viškove koje premašuje tek u razdoblju 2007. – 2008. godine. Uz rast deficita s Japanom, i američki uvoz iz Europe koji je bio osjetljiv na žiriranja dolara, EMS je od Europe učinio pouzdano područje profitabilne potražnje za njemačkim izvozom. Njemačko je gospodarstvo, osim u razdoblju 1988. – 1991., bilo u stadiju neomerkantilističke stagnacije, a Njemačka jedna od zemalja Europe s najsporijim rastom, tako da joj je uvozna potražnja bila prilično slaba u usporedbi s ostatkom Europe. Ako pogledamo raspodjelu dohotka između profita i nadnica, njemački brzorastući trgovinski viškovi značili su nagli porast vanjskotrgovinskog profita za njemačke tvrtke. Ali, dok su njemački unutareuropski neto trgovinski viškovi posvuda rasli, talijanski su padali, što nije pomoglo akumulaciji kapitala kroz trgovinu u Francuskoj: tijekom 1980-ih, francuski je deficit rastao kako u trgovini tako i na tekućem računu, i u udjelu BDP-a, a stopa nezaposlenosti iznosila je 10%. Usredotočenost ERM-a na Njemačku gurnula je Italiju u minus na tekućem računu, a proračunski deficit zemlje u ruke tržištima kapitala. Kako bi održala paritet ERM-a uz sve lošije stanje na tekućem računu Italija je, u nuždi, za financiranje svog vanjskog deficita odlučila privući kapital plaćanjem većih kamatnih stopa na svoje obveznice, nadimajući time razinu javnog duga neproduktivnim financijskim obvezama. Bila je to promišljena politika Banke Italije, s ciljem vršenja pritiska na poduzeća kako bi ih se prisililo na preustroj i slomilo kičmu radničkog otpora. Španjolska i Portugal bile su u još gorem stanju jer nije bilo načina da se njihova gospodarstva preorijentiraju u neto izvoznike. Stoga nisu mogle stvoriti protok izvoza koji je bio potreban da bi se spriječilo krizu povjerenja poteklu od financijskih kompanija usmjerenih na kratkoročno trgovanje državnim obveznicama i devizama.

Cijeli EMS period, kao i način na koji je završio 1992. – 1993., dovodi nas do jasnog zaključka. Glavni cilj njemačke vlade i krupnog biznisa bila je akumulacija profita kroz neto izvoz. Velikim korporacijama bila je potrebna europska stabilnost cijena kako bi isplanirale svoje marže, i što je više moguće održale rast produktivnosti u odnosu na troškove nadnica. Financijski sektor, koji je u potpunosti integriran u industrijska poduzeća, dijelio je iste ciljeve, s dodatnim bonusom – stabilnost cijena i rezanje troškova povećali su vrijednost financijske imovine. Između 1988. i 1991. Njemačka je iskusila visoke stope rasta. Međutim, 1992. godine, kad je rast slijedio iz kejnzijanske ekspanzije povezane s troškovima ponovnog ujedinjenja Njemačke, Bundesbank je nabrzinu odustala od EMS-a. Uzgon domaće potražnje počeo se promatrati kao moguća prijetnja neto izvozu. Smatralo se da će visoki stupanj domaće potražnje rezultirati većim nadnicama, što bi smanjilo međunarodnu kompetitivnost. Kraj EMS-a – koji je direktno prouzročila Njemačka povećanjem kamatnih stopa iz straha od inflacije – doveo je do revalviranja njemačke marke i oštre devalvacije talijanske lire, a vlade Francuske i Njemačke udružile su snage kako bi branile paritet između vlastitih valuta. Visoka vrijednost njemačke marke neočekivano je dugo škodila njemačkom izvozu. Od 1992. do 2000., izvozni viškovi nisu bili dovoljni za financiranje međunarodne ekspanzije njemačkog kapitala. U istom je desetljeću niska vrijednost lire dovela talijanski neto izvoz na najvišu apsolutnu razinu unutar zemalja OECD-a.

EMS i ERM kristalizirali su podjelu europskog neomerkantilističkogtrgovinskog sistema na dvije sfere. Na jednoj je strani, onoj s pozitivnom bilancom i konzistentnim trgovinskim suficitima, stajala Njemačka i njezini neomerkantilistički sateliti, ponajprije Nizozemska; a s njima i Italija koja je iskusila trgovinske deficite, ali čiji je trgovinski suficit mogao u svakom trenutku naglo porasti pod uvjetom da se liri dopustilo da “pleše” (kao što se dogodilo nakon 1992.), i da su platni ugovori odvojeni od inflacije (kao što se dogodilo ranije u 1991.). S druge strane stajale su Španjolska i Portugal, s postojanim trgovinskim deficitima. Francuski politički i poslovni čelnici vidjeli su svoju zemlju kao suficitnu, uz bok Njemačkoj, no veći dio godina koje su prethodile krizi EMS-a 1992., ekonomska stvarnost bila je upravo suprotna. Kako bi preduhitrili rizik klizanja Francuske prema strani neomerkantilističkog trgovinskog sistema koja ima negativnu bilancu – a bez ekonomskih mjera kojima bi to spriječili – francuski čelnici usmjerili su se na la construction européenne. Već je 1988., s formacijom Delorsove komisije u smjeru jedinstvenog europskog tržišta, započeo pritisak predsjednika Mitteranda prema jedinstvenoj valuti, kako bi pokušao izbjeći da Francuska de facto postane dio zone njemačke marke, i bude li sreće, da joj se dopusti da se priključi njemačkoj kontroli nad europskom monetarnom politikom te spriječi daljnje kompetitivne devalvacije. Kriza na njemačkom tekućem računu nakon 1992. godine uvjerila je francuske čelnike kako je njemački neomerkantilizam dugoročno u krizi. Mislili su da će Francuska postati nova europska osovina, u hegemonijskom savezu s Njemačkom, pod uvjetom da se postigne novi red među europskim valutama i uspije obrnuti politiku visokih kamatnih stopa Bundesbanka. Francusko stajalište proizlazilo je iz činjenice da je francusko gospodarstvo, usprkos tome što je Francuska održavala paritet s njemačkom markom, nagomilalo velike trgovinske viškove i, za razliku od Italije, velike viškove na tekućem računu. Činilo se kao da postoji sinergija između francuskih neto robnih bilanci i neto financijskih bilanci. Kako bi se uhvatilo u koštac s politikom visokih kamata Bundesbanka, Valeryju Giscardu d’Estaingu delegirana je zadaća da zaprijeti razdvajanjem francuskog franka od njemačke marke. Pod pritiskom kancelara Kohla Bundesbank je popustila i njemačke kamatne stope spuštene su 1996. godine. Lira je odmah revalvirana, kao i pezeta te eskudo. To su bile vrijednosti na kojima su 1999. godine bili bazirani devizni tečajevi čvrsto povezani za uspostavu eura.

Pomnije ispitivanje perioda 1992. – 2001. otkriva kako je njemačka kriza tekućeg računa samo djelomično otvorila prostor talijanskom neomerkantilizmu contropiede stila i njegovoj francuskoj arogantnoj verziji. S obzirom na nepremostive deficite koje Europa ostvaruje s istočnom Azijom – ponajprije s Japanom, Južnom Korejom i Tajvanom, a onda, u najvećoj mjeri, s Kinom – europski neto izvoz imao je koristi od potrošačkog mjehura izazvanog oduzimanjem imovine u Rusiji tijekom 1990-ih, i od potrošačkih mjehura Brazila i Argentine čije su valute bile tečajem vezane uz američki dolar. No, “čuda” iz Rusije i Latinske Amerike uskoro su prestala djelovati, kada su nakon 1998. godine ti mjehuri probušeni. Do prijelaza stoljeća veza tečaja uz dolar je nestala, a zemlje na koje se to odnosilo našle su se u dubokoj recesiji, vraćajući se svojoj ulozi neto izvoznika sirovina i energenata, ostvarujući na taj način trgovinski suficit s Europom. Tako su ukupni europski vanjsko-trgovinski računi više nego ikad postali ovisni o nastavku “novog” kapitalizma u SAD-u.

No, do 2001. i američki se dotcom mjehur ispuhao. Pogoršanje koje je uslijedilo utjecalo je na europske izvoze više nego što se moglo parirati prvobitnim opadanjem eura u odnosu na dolar. Međutim, vrlo je važno znati da je Njemačka 2001. povratila svoju sveukupnu neto suficitnu poziciju, koja će se dalje razvijati po rastućoj stopi, dosegavši gotovo 8% BDP-a 2007. godine (kada je svjetska kriza već započela, 2008. godine, i dalje je stajala na 6,6%). U kontekstu stagnacije Europe kao cjeline, neto suficiti unutar Europe bili su ključan faktor njemačkih postignuća. No, prije nego počnemo ispitivati implikacije toga na trenutnu krizu europskog neomerkantilizma, valja postaviti ključno pitanje: kako je njemački kapitalizam uspio održati svoju neosporenu oligopolističku dominaciju u Europskoj uniji?

Promjenjiva strukturna osnova njemačke hegemonije


Strukturna osnova njemačke hegemonije dobro je poznata: dominacija njezinih sektora kapitalnih dobara i sektora tehnologije. Povijesno gledano, barem od 1945., njemačka moć usmjeravanja europske politike prema vlastitim neomerkantilističkim ciljevima uvijek je ovisila o sposobnosti njezinih sektora kapitalnih dobara da proizvedu nove strojeve i nove tehnološke cjeline, u kombinaciji s oligopolističkim položajem njemačkih korporacija u Europi i širom svijeta. Ova dva faktora također su omogućila Njemačkoj da “outsourcea” i preseli proizvodnju u istočnu Europu, ukidajući na taj način radna mjesta, dok je istovremeno dodatno razvijala svoju neto izvoznu poziciju. Ugovor iz Maastrichta iz 1992., i Delorsov plan, francuskoga nadahnuća, pokrenut 1993., osigurali su formalni ideološki i pravni okvir za novo kompetitivno neomerkantilističko europsko igralište. U temelju im je bila sljedeća logika:
(a) investicije nasuprot potrošnje, pri čemu je potonja povezana s višim nadnicama; (b) nove tehnologije za veću konkurentnost uz pomoć ciljanog jednopostotnog jaza između rasta stopeproduktivnosti i rasta nadnica;
(c) jedinstvena restriktivno vođena euro-valuta u svrhu izbjegavanja inflacije i kompetitivnih devalvacija. Makroekonomska stabilnost zahtijevala bi također male i padajuće deficite u javnom sektoru kako gospodarska ekspanzija ne bi povratila inflaciju. Ugovor iz Maastrichta, kao i Delorsov plan, doveli su do toga da stope zaposlenosti budu vrlo neizravna posljedica gospodarskog rasta, umjesto izričiti cilj tih politika. I kao čarolijom: cjelokupni je aparat Europske unijeu Bruxellesu vršio pritisak na zemlje članice da teže strategiji visoko tehnoloških ulaganja povezanih s visokim profitima i financijalizaciji putem rezanja troškova uz neometanu unutareuropsku mobilnost kapitala.

Sve je ovo potaknulo proces povećane “destruktivne” konkurencije u Europi, koji je, tijekom dvije godine koje su prethodile početku aktualne krize 2007., kulminirao rekordnim brojem spajanja i akvizicija poduzeća. Veću centralizaciju diktirala je oligopolistička strategija kontroliranja većih tržišnih udjela. Ipak, pravac spajanja poduzeća ugrozio je postojeću oligopolističku strukturu u mnogim industrijskim granama, tako da su se u rizičnim situacijama sve više nalazili i neki od većih igrača. Otvaranje istočne Europe zapadnoeuropskom kapitalu nakon pada Berlinskog zida 1989. ubrzalo je industrijsko restrukturiranje započeto kasnih 1970-ih, a do snažnog dodatnog poticaja došlo je ulaskom Kine na globalno tržište proizvodnje. Radi povećanja tržišnih udjela izgrađene su nove tvornice u istočnoj Europi, do gradnje kojih je došlo zbog želje da se iskoristi razlika u nadnicama između istočne i zapadne Europe. Međutim, proizvodni kapacitet novih postrojenja konkurirao je onom istih firmi u zemljama Euro-15, stvarajući tako stanje endemične prekomjerne proizvodnje.[15]

Promotrimo slučajeve sektora kućanskih uređaja i automobilskog sektora. Industrija uređaja 2007. je zapošljavala nekih 200.000 ljudi, uglavnom u Njemačkoj i Italiji. Najveća četiri proizvođača kontrolirala su 53% europskog tržišta, a prvih sedam 71%. Ovako visoka razina centralizacije rezultat je spajanja i akvizicija poduzeća. Od 2002. do 2007. stopa zaposlenosti u sektoru kućanskih uređaja u zemljama EU-15 pala je za 23%. Za cjelinu od 27 zemalja EU-a, pad stope zaposlenosti u ovom sektoru bio je manji, budući da je udio istočnoeuropske proizvodnje narastao na 30% cjeline. Međutim, povećane količine outputa u istočnoj Europi uglavnom nisu bile povezane s istočnoeuropskom potražnjom. Nova postrojenja zbog toga su se natjecala s proizvodnim kapacitetima tvornica u zapadnoj Europi. Uslijedio je drastičan proces restrukturiranja, s krajnjim rezultatom smanjenja sveukupne razine zaposlenosti u tom sektoru unutar Europe.

U 2007. europska automobilska industrija zapošljavala je 2 milijuna ljudi, od kojih su polovinu zapošljavali glavni sastavljači automobila, a polovina je bila zaposlena u neposrednom lancu ponude. Uključimo li i druge aktivnosti povezane s automobilskim sektorom (uračunavši i usluge), ukupan broj zaposlenih penje se na 12 milijuna ljudi; odnosno, u to vrijeme, 7% ukupne zaposlenosti u Europi.[16] Uzmemo li u obzir samo proizvođače automobila, najvećih 5 kontrolira 65% europskog tržišta, a najveća 3 – 41%. U ovom je slučaju također došlo do količinskog pomaka u odnosu na istočnu Europu. Jaz između proizvodnih kapaciteta novih država članica i njihove potrošnje automobila za automobilsku je industriju u 2007. procijenjen na do milijun vozila godišnje. Strategija prebacivanja proizvodnje u istočnu Europu na taj se način izmiješala s već postojećim problemom europske prekapacitiranosti u ovom sektoru, koja trenutno obigrava na oko 30% potencijalnog outputa.

Proces centralizacije kroz akvizicije i spajanja poduzeća nije doveo do koncentracije u klasičnoj maniri vertikalno-integriranih firmi. Umjesto toga, glavni proizvođači originalne opreme (OEM) stvorili su proizvodne mreže ili sektore (filières), sastavljene od mnogo manjih i srednje velikih poduzeća i utemeljene na outsourcingu aktivnosti proizvodnog procesa. Svaki lanac sastoji se od proizvodnih slojeva, od kojih svaki ima drukčiji kapacitet za stvaranje dodane vrijednosti, ovisno o produktivnosti. Naprimjer, u svim su industrijama proizvođači modula ili složenih komponenti moćniji od kompanija koje proizvode jednostavne dijelove. Velika većina tih mreža/lanaca organizirana je i po slojevima s krajnjim točkama; krajnje točke su ključni elementi svakog sloja.[17] Na dnu ove ljestvice nalazimo “posljednje”, one kompanije koje se samo bave opskrbom outputa koji je rezultat određene količine jednostavnih proizvodnih/ obrađivačkih aktivnosti ili jednostavnih usluga; primarna briga ovih jedinica borba je za vlastito golo preživljavanje.

S obzirom na trenutnu slabost sindikata, radni uvjeti uvelike ovise o relativnom pozicioniranju svake tvrtke unutar sektora ponude i lanaca dodane vrijednosti. Ovi sektori sada su integriraniji nego u prošlosti. Kompanije koje se bave sferom proizvodnih aktivnosti ne samo da su pri izboru stvori-ili-kupi na kupovnoj strani, već su one i pod nadležnošću ključnih igrača u sektoru, to jest proizvođača originalne opreme, ali i pod nadležnošću ostalih ključnih igrača u svakom sloju. Ključni igrači određuju drugim tvrtkama kako planirati proizvodne količine u određenom vremenskom periodu, brzinu kojom treba dovršiti i dopremiti svaku seriju, kako organizirati kombinaciju različitih jedinica u sekvence, itd. Oni imaju klasične povlastice menadžera. U slučaju visoko specijaliziranih kompanija, kao što su dobavljači modula, stupanj i priroda integracije u sektore su takvi da zamagljuju granice između kompanija, a novim se shemama korporativnog upravljanja začinju novi oblici suradnje. Što se tiče radnih uvjeta, uvjeti na dnu lanca vrlo su prekarni, vrlo blizu sivim i crnim zonama ekonomije. U ovoj, novoj industrijskoj organizaciji kompanije koje se nalaze u sivoj ili crnoj zoni više se ne smatra slobodnim subjektima, nego ih se umjesto toga u mnogim industrijama smatra funkcionalno zavisnim dijelovima sustava.

Tako su dva usko povezana i međusobno učvršćujuća procesa potpuno promijenila europski i globalni “industrijski kapital”: centralizacija bez koncentracije, i model nadmetanja utemeljen na lovu nikad završene ekspanzije svih vrsta potrošnje, što potragu za novim tržištima čini nužnom. Ta bitka vodi se dodavanjem novih proizvodnih pogona u trenutku kad kapaciteti već postojećih pogona nisu značajno iskorišteni. Novi sustav također je izgrađen na funkcionalnoj integraciji u jedinstven okvir mnogih podsustava kompanija s različitim režimima, ukupni učinak kojih je bilo gnječenje nadnica i radnih uvjeta u zapadnoj Europi. Ova strašna situacija pogoršana je udvostručenjem svjetske radne snage od kraja 1990-ih.[18]

Kontradikcije njemačke strategije


Početkom 1990-ih, osobito pod socijalističkom vladom Lionela Jospina, čiji je ministar financija bio Dominique Strauss Kahn, Pariz je smatrao da će kriza u Njemačkoj omogućiti Francuskoj da implementira kartelizirani plan za Europu s hegemonističke pozicije. No, upravo su Njemačka, u osnovi zbog strukturnih značajki vlastite proširene reprodukcije, i Nizozemska, kao servisno i financijsko područje koje opskrbljuje tu reprodukciju, uspjele iz novog okvira, uspostavljenog ugovorom iz Maastrichta i Delorsovim planom, izvući najviše. Potrajalo je devet godina, ali njemački se suficit vratio s još većim intenzitetom, tim više što zemlje sa strukturnim deficitom nisu više mogle devalvirati valutu, niti razviti vlastite neovisne fiskalne politike. Analizirajmo kako je proces funkcionirao u Njemačkoj. Izvozni boom temeljio se na velikim dobitcima u produktivnosti, bez pretakanja u poboljšanje općeg položaja zaposlenika (nadnica, uvjeta rada i socijalne zaštite). Umjesto toga, smanjenjem domaćeg tržišta došlo je do zadržavanja nadnica i smanjenja socijalne zaštite.[19] Ovakva situacija izmiješala se s off-shoreingom proizvodnje u zemlje s manjim troškovima, među kojima su i neke europske, zbog provedbe vrlo agresivne izvozne strategije. Politike koje su primjenjivali poslodavci kako bi prevladali uočenu smetnju tradicionalno relativno visokih nadnica poslijeratne Njemačke dramatično su se promijenile u devedesetima. Došlo je do velikog pomaka s automatizacijske strategije sedamdesetih i osamdesetih na off-shoring proizvodnih aktivnosti, uglavnom u istočnu Europu, a djelomice i na područja stare EU-15, poput sjeverne Italije. Dogodio se veliki simultani pomak ulaganja prema istočnoj Europi, u mjeri koja je navela Sinna da ustvrdi: “Trenutne neto investicije u inozemstvu 50% su više od domaćih neto investicija. Njemačke firme trenutno su uključene u [domaći] investicijski štrajk”.[20] Logička podloga ovakve strategije pronađena je u tome da visoko-tehnološka ulaganja mogu Njemačkoj osigurati prednost pred novim konkurentima poput Indije i Kine, čineći srednje visoke slojeve njihovih masivnih tržišta dostupnima njemačkom izvozu. U Njemačkoj se diskusija trenutno usredotočuje na određivanje putanje od “proizvedeno u Njemačkoj” do “omogućeno u Njemačkoj”.[21] Ova tržišta toliko su velika da će čak i dostupnost samo njihovih najbogatijih dijelova dostajati da zajamče adekvatan povrat uloženog, kao što je slučaj s Volkswagenom u Kini. No, čak i ako će ovo koristiti određenim njemačkim kapitalistima koji posluju u Kini, neće koristiti njemačkom gospodarstvu. Pri odobravanju izravnih stranih ulaganja (FDI) Kina zahtijeva transfer tehnologije. Također, poduzela je masovne edukacijske i istraživačke programe iz industrijskog znanja i iskustva.[22] Kina je, stoga, sve sposobnija opskrbljivati svoje domaće tržište proizvodnim procesima čije proizvodne i prodajne aktivnosti imaju domaću bazu. Sveukupni učinak bio je, i još uvijek jest, povećanje prekapacitiranosti u mnogim industrijama na globalnom nivou, što stvara nove financijske rizike i, dugoročno, nove deflatorne pritiske. Već je neko vrijeme trebalo biti jasno da je njemački europski algoritam neodrživ za Europu, te će s vremenom bez milosti rascijepiti Uniju. Zamisao prema kojoj će zamjena nisko kvalificiranog rada visoko kvalificiranim poslovima, u zemlji orijentiranoj na izvoz, stvoriti više radnih mjesta, pusta je želja. Dapače, tijekom proteklih deset godina u Njemačkoj je posao izgubilo 1,36 milijuna ljudi.[23] Njemački rast kapitalnih zaliha u posljednjih je 20 godina među najnižima u EU-u. Tek glavne njemačke izvozno-orijentirane korporacije i financijske kompanije imaju koristi od makroekonomske stagnacije zemlje, zahvaljujući deflaciji nadnica i profitu koji izvlače iz svojih izvoza. Osnivanjem EMU-a 1999. njemački je neomerkantilizam očvrsnuo. Od 2000. do 2008. nacionalni je dohodak rastao sporije od prosjeka Eurozone, ali je njemačka radna produktivnost nadmašila prosjek za više od 35%, dok je rast naknada po zaposleniku bio na polovici prosjeka Eurozone.[24] Ovakvi rezultati proizlaze iz smišljene deflatorne politike koja za svoj cilj ima držanje nadnica pod kontrolom, uz istovremeno ekstrahiranje povećane produktivnosti. Ovo je omogućeno tehnološkom transformacijom njemačkih kapitalnih zaliha koja, za razliku od talijanske ili čak i francuske, nikada nije izgubila svoju strukturnu i međusektorsku usklađenost. Upravo je usklađenost proizvodnog aparata omogućila poduzećima lociranima u Saveznoj republici da proslijede proizvodnju u istočnu Europu, zadržavajući istodobno proizvodne dobitke koji su, združeni s domaćom stagnacijom, pogurali izvozne rezultate. Njemački poslovni lideri izričito su tvrdili kako zemlja može ostati područje niskog rasta, pod uvjetom da zadrži sve sektore kapitalnih dobara potrebne za održavanje izvoza, izravna strana ulaganja u Aziji i outsourcing u istočnu Europu. Prijašnji pokušaji stvaranja neslomljivog područja zaštite za ovaj model akumulacije podbacili su zbog njihove ad hoc prirode. Ugovorom iz Maastrichta i Paktom o stabilnosti i rastu, međutim, koje je sada pogurala EMU, Njemačka ne mora snositi fiskalno-institucionalnu odgovornost za deficite koji se pojavljuju drugdje u Europi, dok njezin izvozni sektor ima koristi od jedinstvene valute, pogoršavajući time unutareuropsku podijeljenost.
kraj drugog dijela
S engleskoga preveo Martin Beroš

[12] Parguez, A. (2009). The Tragic and Hidden History of the European Monetary Union. neobjavljeni rad, Université Franche Comptée, Besançon.

[13] Bellofiore, R., Halevi, J. (2006). “Is the European Union keynesian- able? A sceptical view”. U: E. Hein, A. Heise i A. Truger (ur.), European Economic Policies. Alternatives to Orthodox Analysis and Policy. Marburg: Metropolis Verlag, str. 329-345.

[14] Stani-kreni politike značile su usporavanje domaće potražnje i oslanjanje na rast izvoza.

[15] James R. Crotty, J. R. (2000). Structural Contradictions of the Global Neoliberal Regime. Review of Radical Political Economics, 32(3):361-368. Euro-15 zemlje valja razlikovati od EU-15 zemalja budući da potonje uključuju Ujedinjeno Kraljevstvo koje nije član Eurozone.

[16] Garibaldo, F., Morvannou, P. i Jochen Tholen, J. (ur.) (2008). Is China a Risk or an Opportunity for Europe? An assessment of the Automobile, Steel and Shipbuilding Sectors. Frankfurt am Main: Peter Lang.

[17] Garibaldo, F., Bardi, A. (ur.) (2005). Company Strategies and Organisational Evolution in the Automotive sector: A Worldwide Perspective. Frankfurt am Main: Peter Lang.

[18] Freeman, R. (2006). The Great Doubling: The Challenge of the New Global Labor Market. URL: http://www.econ.berkeley.edu/econ/

[19] Danninger, S., Joutz, F. (2007). “What Explains Germany’s Rebounding Export Market Share”. IMF Working Paper WP/07/24, International Monetary Fund, Washington.

[20] Sinn, H-W. (2006). “The Pathological Export Boom and The Bazaar Effect. How to Solve the German Puzzle”. CESifo Working Paper Br. 1708, CESifo Group, München.

[21] Vidi projekt: http://www.internationalmonitoring.com

[22] Garibaldo, F., Marchisio, O., Telljohann, V. (2007). “The automotive industry”. U: Garibaldo, F., Morvannou, F., Tholen, J. (ur.), Is China a Risk or an opportunity for Europe. Frankfurt am Main: Peter Lang, str. 27-51.

[23] Sinn (ibid.:14).

[24] OECD Economic Outlook, 86, studeni, 2009.

Vezani članci

  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve