Globalna kriza i kriza europskog neomerkantilizma (I.)

Važan tekst trojice heterodoksnih ekonomista u kojem objašnjavaju razvoj i institucionalnu podlogu europskog neomerkantilizma pod kojim misle na “provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita vide vanjsko-trgovinski neto suficit.” O posljedicama takve politike te ulozi EU, eurozone, ECB itd., pročitajte u studiji izvorno objavljenoj u časopisu Socialist Register čiji prijevod prenosimo u tri dijela iz časopisa Up&Underground (broj 21/22).




Globalna financijska kriza koja je buknula i proširila se iz SAD-a 2007. – 2008. istaknula je dugogodišnje strukturne slabosti europskog kapitalizma, osobito njegove neomerkantilističke dimenzije. Pod neomerkantilizmom mislimo na provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita[1] vide vanjsko-trgovinski neto suficit. Rješenje problema efektivne potražnje traži se i nalazi prije svega u održavanju pozitivne trgovinske bilance. Nadalje, smatra se kako višak na tekućem računu povećava sposobnost privatnog sektora za djelovanje na međunarodnim tržištima kapitala. Ovakvo shvaćanje uloge kapitalističkih institucija i tvrtki – a u Njemačkoj, Nizozemskoj i Skandinaviji, također i uloge sindikata – domaćoj razini zaposlenosti i nadnica dodjeljuje podređenu ulogu u odnosu na vanjsku ekspanziju. Profiti uvećani neto izvozom smanjuju ovisnost tvrtki o relativno malom i sporo rastućem domaćem tržištu, a europske suficitne zemlje vrlo dobro znaju kako bi, da nema njihove izvozne strategije, domaća ulaganja, profiti i zaposlenost bili niži. Postojan izvozni višak, osobito onaj koji stiže iz velikih ekonomija, jednak je izvozu nezaposlenosti.

Od Drugog svjetskog rata europski se neomerkantilizam institucionalizira u fazama koje su, od osnivanja Zajedničkog tržišta 1957., dovele do stvaranja Europske unije (EU). Najveće neomerkantilističke zemlje EU-a djeluju unutar Europske monetarne unije (EMU), ustanovljene 1999. godine i poznate kao Eurozona. Tijekom pogrešno nazvanog “Zlatnog doba kapitalizma” (1950. – 1973.), zemlje s najvećim izvoznim rastom bile su, redom, Japan, Italija i Njemačka. Posljednje dvije, zajedno s Francuskom, čine jezgru europskog neomerkantilizma. Nizozemska i Belgija morale su prilagoditi svoje trgovinske strategije njemačkim i, u određenoj mjeri, u slučaju Belgije – francuskim trgovinskim modelima. Austrijska strategija uglavnom naginje njemačkoj strategiji, što je slučaj i s većim dijelom skandinavske vanjske trgovine Sjevernih zemalja. Španjolska, Portugal i Grčka nisu se mogle, i još uvijek se ne mogu priključiti neomerkantilističkom klubu; oduvijek su sustavno imale negativne vanjske bilance, što je stanje u kojem se od 1970-ih trajno nalazi i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Ovdje počinju specifično europski problemi. U kontekstu u kojem unutareuropska trgovina predstavlja najveći dio trgovine pojedinih zemalja, izostanak unutareuropskog mehanizma redistribucije viškova iziskuje od deficitnih zemalja da prihvate prilagodbe odlaskom u recesiju. To ima negativne posljedice za izvoze suficitnih zemalja i s tim povezanu stopu nezaposlenosti. I dalje mogu trgovinskim suficitom održavati svoju neto poziciju, ali sa sveukupno smanjenom stopom aktivnosti, dakle i uz više stope nezaposlenosti kakve Njemačka ima danas. U posljednja tri desetljeća surovost unutareuropskih prilagodbi bila je ublažena europskim neto izvozima u SAD. Međutim, uloga tržišta SAD-a je u opadanju zbog promjena u trgovini SAD-a prema Aziji.

Deficitne europske zemlje u načelu su svoje disbalanse mogle korigirati devalvacijom valuta. Kada je poduzimanje takvih koraka zabranjeno, bilo zbog vezanosti svih valuta mehanizmom fiksnog deviznog tečaja koji dopušta tek povremene promjene, kao tijekom režima Bretton-Woods i za vrijeme umjereno podesivog mehanizma deviznog tečaja Europskog monetarnog sistema od 1979. do 1992., ili zbog postojanja zajedničke valute kao u EMU, jedina prilagodba koja ne stvara poremećaje može biti fiskalna redistribucija iz suficitnih u deficitne zemlje. Ukoliko je to blokirano političkim i institucionalnim faktorima, deficitne zemlje nemaju drugih alternativa osim prolaska kroz recesiju, što onda povlači za sobom i cijelo gospodarstvo regije. I zaista, nakon kraja režima Bretton-Woodsa 1971. godine svaka faza unutareuropskih ekonomskih odnosa okončana je rješenjima koja su zaoštravala unutarnje kontradikcije sustava, jer se sustavno izbjegavala suradnja, upravo iz neomerkantilističkih razloga.

Presudno je bilo to što su SAD funkcionirale kao tržište na kojem se europska neomerkantilistička pozicija konsolidirala. Od 1958. nadalje, američki vanjskotrgovinski suficit dotukli su Europa i Japan. Njemačka se već pojavila kao glavna europska suficitna zemlja, ostvarujući neto izvoz uglavnom na unutarnjem europskom tržištu. Za europske zemlje, ostvarivanje deficita s Njemačkom ima štetan utjecaj na njihovu sveukupnu vanjskotrgovinsku bilancu. Tako je ostvarivanje viškova u poslovanju s SAD-om postalo nužno ne bi li se kompenziralo te postojane deficite, kao i deficite sa zemljama izvoznicama sirovih materijala i energenata, baziranima na dolaru. SAD su ostale najveće, najbogatije, i najizdržljivije tržište za ostvarivanje neto viškova Europske unije, a osobito Eurozone. Kao što ćemo vidjeti, to je bilo izravno povezano s transformacijom SAD-a u globalnu uvoznu ekonomiju kada je nova, dugom pogonjena faza američkog kapitalizma dobila zamah tijekom Reaganove ere. Ovo se događa u vremenu kada je Europa zaglibila u unutarnjoj stagnaciji, svezana luđačkom košuljom Europskog monetarnog sustava, i kada su, posljedično, neto izvozi van Eurozone postali ključan čimbenik potrage za profitom vodećih firmi. Stremljenje ostvarivanju vanjsko-trgovinskih suficita otad je glavna politika i institucionalno stajalište tijelâ Europske unije, kao i pojedinih zemalja, osim onih s nepremostivim vanjskotrgovinskim deficitima: to jest, Ujedinjenog Kraljevstva, Španjolske, Portugala i Grčke. Ovakav politički stav pomaže nam razumjeti izraženu pasivnost Eurozone u odnosu na SAD tijekom dotcom mjehura 1990- ih, kao i tijekom mnogo smrtonosnijeg nekretninskog mjehura 2000-ih.

Istodobno, zbog dugotrajne tendencije stagnacije unutar EU-a, koju je proizvela gore opisana unutarnja kontradikcija, europski financijski viškovi ulagani su u toksične vrijednosne papire izdane u SAD-u. Svjesno potičući stagnaciju kroz deflaciju nadnica, europske institucije i ekonomski sustav potaknuli su financijske tvrtke da vanjskotrgovinske dobitke ulože u “strukturirane investicijske fondove”* i derivative povezane s američkim tržištem drugorazrednih hipotekarnih zajmova. Čak su i one europske bankarske institucije, koje su bile zakonski opunomoćene posuđivati mreži srednjih i manjih industrijskih poduzeća, krenule putem toksične sekuritizacije, ne znajući što kupuju, samo zbog izostanka prave investicijske potražnje. Tako je bilo u slučaju njemačkih narodnih banaka (Landesbanken): stvorene kako bi olakšale proizvodne aktivnosti, mogle su posuđivati na tržištima kapitala po subvencioniranim kamatnim stopama – što je pogodnost koju su dokinule briselske politike ponovne regulacije. Tako da, umjesto da olakšaju financiranje investicija malim i srednjim poduzećima, narodne su banke ulagale u sekuritizirane papire, postajući na taj način značajan širitelj zaraze iz SAD-a u Europu s izbijanjem američke financijske krize 2007. Nakon nekoliko mjeseci kriza se proširila izvan financijskog sektora i ubrzo zahvatila cijelu ekonomiju, pogotovo nakon što je kolaps američke potražnje prema tzv. BRIC zemljama (Brazil, Rusija, Indija, Kina) izvršio utjecaj na Njemačku kroz smanjenje izvoza kapitalnih dobara, a zatim se raširio po cijeloj Europi. Nemogućnost od-vezivanja (de-linking) od SAD-a kao pružatelja efektivne potražnje “u krajnjoj nuždi” postala je jasna, istovremeno otkrivajući u kolikoj mjeri neomerkantilistička praksa unutar Europske unije predstavlja najvažniji faktor u generiranju unutarnje krize EU-a.

“Novi” kapitalizam SAD-a: zakovica europskog neomerkantilizma


Okretom ka neoliberalizmu u SAD-u početkom 1980-ih, velika kejnzijanska kriza efektivne potražnje koju su svi očekivali nije se dogodila iz dva razloga. Prvi je porast onoga što Hyman Minsky naziva “kapitalizmom novčanog menadžmenta”[2], koji je već iznjedrio mirovinskim fondovima pogonjen oblik akumulacije kapitala u 1970-ima, kada se krenulo rješavati krizu pogrešno nazvanog Zlatnog doba kljaštrenjem društvene uloge javnog sektora i tzv. financijskom deregulacijom.[3] Upravljanje mirovinskim fondovima temelji se na maksimiziranju zarade unutar kratkog vremenskog horizonta, napose ako imamo u vidu oslabljen priljev doprinosa zbog smanjivanja nadnica, te potrebu da se u bliskoj budućnosti pokrije sve više potraživanja sve starijih populacija. Plasiranje (“investicija”) tih sredstava u različite vrste vrijednosnih papira, dionica i naslova povezuje interese menadžera u financijskim institucijama i onih u proizvodnim tvrtkama, i omogućuje prvima ogroman utjecaj na određivanje kriterija upravljanja za čitav sustav poduzeća.

Drugi razlog je taj da su službeno postavljeni monetarni ciljevi koji su inaugurirali neoliberalno doba u SAD-u ubrzo napušteni.[4] Reaganov budžetski deficit, pogonjen vojnim trošenjem, čak i u kombinaciji s restriktivnom monetarnom politikom, ponovno je pokrenuo američku ekonomiju, revalvirao američki dolar i doveo do rastućeg vanjskog deficita koji se ugradio u ekonomiju. Neuspješan pokušaj rebalansa američke ekonomije doveo je do kraha Wall Streeta 1987. U tom trenutku implementirana je Greenspanova politika poticanja financijskih derivata (“the Greenspan put”): Federalne rezerve podržavale su rast vrijednosti kapitalne i dioničke aktive velikim količinama likvidnosti i nižim kamatnim stopama. Ovakav politički impuls potom je inkorporiran u očekivanja sudionika na financijskim tržištima. Od tog trenutka nadalje Fed je na bilo koji znak financijske krize bio toliko aktivan u interveniranju kao jamac bankama i drugim financijskim posrednicima da je efektivno postao, kao što je to Marcello De Cecco briljantno formulirao, zajmodavcem prvog izbora[5] – a s vremenom, 2007., i jedini zajmodavac.

Slijedom toga, tržišta su postajala sve likvidnija, vjerovalo se da se pretpostavljena kvaliteta kolateralne imovine redovito poboljšava, iako je to bio samo privid uzrokovan inflacijom cijena imovine, koji je zauzvrat stvorio dojam povećanja sigurnosne margine.[6] Iz ovih je razloga povećanje zaduženosti uglavnom bilo uzrokovano posuđivanjem od strane financijskih kompanija i domaćinstava, umjesto posuđivanjem od strane ne-financijskih tvrtki za fizička ulaganja. Potonje su osjećale manju potrebu za korištenjem bankarskog sustava koji je, kao odgovor na to, morao promijeniti svoj referentni okvir. Banke su se, od institucija koje su kao svoje glavne dužnike izabirale i nadzirale industrijske tvrtke, za dobit sve više okretale potrošačkim kreditima i naknadama koje su mogle naplatiti sređivanjem sekuritizacijskih paketa – “kreiraj i distribuiraj” modelu bankarstva.

Inflacija kapitalne imovine[7]pomaže u objašnjavanju “iracionalnog obilja” koje je prvo zahvatilo tržište dionica, a potom i tržište nekretnina. Ovdje u dramu “novog” kapitalizma možemo uvesti i glavne likove: traumatizirane radnike, manično-depresivne štediše i zadužene potrošače – sve u izvedbi istog glumca. Od traumatiziranog radnika, na radnom mjestu opkoljenog neprestanim napadima na rad, usred deregulacije tržišta rada i stalnih politika osmišljenih tako da umanje zahtjeve za većim nadnicama, očekivalo se da slijedi skript koji uključuje život pojačane nesigurnosti, prihvaća intenzifikaciju rada kako bi zadržao posao, i lovi rastuće cijene zdravstvenog osiguranja i obrazovanja tako što će raditi više sati. Manično-depresivni štediša i sve zaduženiji potrošač druga su strana medalje. Mjehur cijena imovine, osobito kuća, omogućio je ekspanziju potrošnje na kredit. Ušteđevina od ukupno raspoloživog dohotka pala je blizu ništici ili čak postala negativna zbog stagnacije u realnoj tjednoj zaradi. Za većinu stanovništva dinamika potrošnje i rast efektivne potražnje nisu više bile zavisne o zarađenom dohotku, a “kreiraj i distribuiraj” prakse banaka i hipotekarnih zajmodavaca proizvele su učinke bogatstva povezane s kućevlasništvom i mirovinama.

Deflacija nadnica, inflacija kapitalne imovine, i situacija sve veće zaduženosti kućanstava i financijskih tvrtki bili su komplementarni elementi u perverznom mehanizmu pomoću kojega je realni rast osakaćen najtoksičnijim aspektima financija. Tradicionalni pogled na sukob između industrijskog i financijskog kapitala nije više držao vodu. Bilo kakvo jednostavno razgraničenje između rente i profita, ili između produktivnih i neproduktivnih aktivnosti, nije više bilo uvjerljivo. Istodobno, do pritiska na radnike doveo je isti niz faktora koji je doveo i do ekspanzije “loših radnih mjesta” usred preobrazbe SAD-a u globalnu uvoznu ekonomiju, jer su usluge proizvodnje i maloprodaje sve više bile organizirane u skladu s globalnim lancima vrijednosti i aktivnostima outsourcinga (eksternaliziranja) (upadljiv primjer toga je Walmart). Množenje financijskih kompanija koje je pratilo deregulaciju olakšalo je proces, budući da su novi financijski posrednici ostvarivali dobitke povećavajući očekivanja ljudi u rast dionica i imovine. S upjehom korporativnog rezanja troškova i mjera outsourcinga, rasle su i vrijednosti dionica. Korporativni menadžeri – čije su naknade bile vezane uz vrijednost dionica – objeručke su prihvatili ove politike, budnim okom pazeći na kratkoročnu, dapače kvartalnu, maksimizaciju “vrijednosti za dioničare”. SAD su postale pionir nove forme proširene akumulacije koja je za sobom povlačila centralizaciju bez koncentracije.[8] Velika spajanja i akvizicije poduzeća dogodile su se u ključnim sektorima, a da pritom nisu dovele do vala velikih vertikalno integriranih industrijskih kompanija. Ovaj model uskoro će početi slijediti i europske zemlje, no u kontekstu neomerkantilističkih izvoznih ciljeva.

Integracija istočne Azije, odnedavno i Kine, kao i puno raniji slučaj s Meksikom, u financijske i uvozne krugove sjevernoameričkog kapitalizma omogućila je dinamičnu sinergiju koja je – neko vrijeme – bila neometana rastućim deficitom SAD-a. Multipliciranje financijskih kompanija podudaralo se s kineskom politikom omogućavanja osnivanja što većeg broja novih poduzeća. Kako bi se to osiguralo, u mnogim je sektorima uslijedila prekomjerna endemična proizvodnja, prouzročivši konstantan pritisak na smanjenje izvozne cijene i reducirajući tako uvezenu inflaciju koja nije bila povezana s cijenama sirovina. Rastuće vrijednosti američkih dionica i imovine išle su ruku pod ruku s rastućim uvozom koji je, natječući se s proizvodima američkih industrijskih kompanija koje su osiguravale dobro plaćene poslove, pomogao deflaciji nadnica. No taj proces nije se mogao dugo održavati bez stvaranja novih izvora efektivne potražnje. Interakcija između monetarne politike i tržišta dionica doprinijela je porastu potrošačke potražnje kroz porast imovinske vrijednosti.

Cijeli period od dva desetljeća Greenspanova predsjedanja Federalnim rezervama tako je utvrdio novu, postmonetarističku fazu neoliberalizma koju se može opisati kao neku vrstu “privatiziranog financijskog kejnzijanizma”.[9] Agregatna potražnja osujećena je zato što su se kućanstva zaduživala temeljem imovinskog kolaterala, a Federalne rezerve omogućile su taj proces širenjem kredita uz kamatne stope koje su pomogle daljnjim porastima vrijednosti imovine. Pod ovakvim uvjetima Federalne rezerve mogle su težiti punoj zaposlenosti nekejnzijanskog tipa, u kojoj povećanje broja zaposlenih podupire potrošnju i uvoznu potražnju, no gdje je radni odnos organiziran na sve prekarnijoj osnovi, nalikujući punoj podzaposlenosti.[10] Od sredine 1990-ih predstavljen je argument da je ovaj model neodrživ jer je utemeljen na rastućem osobnom dugu, što uzrokuje rastući vanjski deficit.[11] Ipak, “novi” američki kapitalizam – utemeljen na Trojstvu financijalizacije kapitala, fragmentacije radništva putem lanaca vrijednosti i outsourcinga, i povećanja pažnje koju ekonomska politika posvećuje monetarnoj dimenziji – pokazao se dugotrajnijim od očekivanog. Štoviše, iako se “novi” kapitalizam urušio dotcom krizom 2000., oživljen je ultrakejnzijanskim ekonomskim i vojnim politikama te financijskim kejnzijanizmom koji je pogonio imovinski mjehur na čelu s tržištem nekretnina i tržištem drugorazrednih hipotekarnih zajmova. Posljedično, tijekom više godina svjedočili smo poprilično dinamičnom kapitalističkom razvoju, iznimno nejednakom po pitanju distribucije dohodka i bogatstva, i centriranom oko potrošačkog kreditiranja. Ako je zaduženi potrošač bio lokomotiva američkog rasta, Sjedinjene Američke Države bile su, slijedom toga, konačni kupac izvoznih proizvoda neomerkantilističkih gospodarstava Japana, Njemačke i drugih značajnih zemalja Europe – a najviše od svih, Kine.

Sve se naposljetku počelo raspadati zbog inherentne nestabilnosti američkog rasta, održavanog učinkom bogatstva koji je, pod trajnim režimom rezanja troškova, davao prednost kineskim izvoznim proizvodima i uku-kompnoj akumulaciji, povećavajući time potražnju za sirovinama, čije cijene su ponovno počele rasti 2004., izvan ciljnog područja Federalnih rezervi za inflaciju. “Novi” kapitalizam temeljio se na sprečavanju inflacije cijena, osim u slučaju imovinskih vrijednosti. Sada su Federalne rezerve mogle jedino izazvati još jednu rundu deflacije domaćih nadnica, povećanjem kamatnih stopa, kako bi se suprostavile utjecaju porasta cijena roba kod kuće. Međutim, podizanje kamatnih stopa naštetilo bi glavnom cilju politike održavanja rasta vrijednosti kapitalne imovine. Nada financijskih kompanija bila je da se višoj cijeni kreditiranja može parirati daljnjim rastom imovinskih vrijednosti, povećavajući time vrijednost kolaterala za kreditne zahtjeve. Ubrzano širenje drugorazrednih hipotekarnih zajmova i namamljivanje siromašnih kućanstava da zakorače u financijsku močvaru bili su pokušaji održavanja rasta mjehura nekretnina svim mogućim sredstvima. U međuvremenu, američke vlasti pouzdale su se u dva čuda, od kojih se nijedno nije ostvarilo: da će kompleksniji i opskurniji sekuritizacijski paketi raspršiti rizik, i tako smanjiti potencijalno opasne efekte neispunjavanja ugovornih obaveza; i da će isti čarobni financijski instrumenti privući viškove i ušteđevine ekonomija u nastajanju kako bi se pokrilo deficite SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i Španjolske (zemalja koje su proizvele veći dio svjetskih deficita). Kako bismo razumjeli zašto to ustvari više nije bilo moguće, moramo se pozabaviti rastućim kontradikcijama europskog neomerkantilizma.

kraj prvog dijela
S engleskoga preveo: Martin Beroš


[1] Na ovaj aspekt modernog kapitalizma upozorila je već Rosa Luxemburg. Vidi: Luxemburg, R. (2003). The Accumulation of Capital. London, New York: Routledge, izvorno objavljeno 1913.; i Riccardo Bellofiore, R. (ur.) (2009). Rosa Luxemburg and the Critique of Political Economy. London: Routledge.

[2] Minsky, H. (1993). “Finance and Stability: the Limits of Capitalism”. Working Paper No. 93, Levy Economics Institute of Bard College, New York.

[3] “Deregulacijska” retorika uglavnom je površna, kao što su uvjerljivo pokazali Leo Panitch i Martijn Konings u Panitch, L., Konings, M. (2009). American Empire and the Political Economy of Global Finance. Basingstoke: Palgrave Macmillan.

[4] Bellofiore, R, Halevi, J. (2010). “Deconstructing Labor. What is ‘new’ in contemporary capitalism and economic policies: a Marxian-Kaleckian perspective”. U: C. Gnos i L.P. Rochon (ur.), Employment, Growth and Development. A Post-Keynesian Approach. Cheltenham: Elgar.

[5] De Cecco, M. (1998). “The Lender of Last Resort”. CIDEI Working Paper 49, Università di Roma La Sapienza, Rim.

[6] Kregel, J. (2008). “Minsky’s cushions of safety. Systemic risk and the crisis in the U.S. Subprime mortgage market”. Public Policy Brief Highlights No. 93A, Levy Economics Institute of Bard College, New York.

[7] Toporowski, J. (2000). The End of Finance: The Theory of Capital Market Inflation, Financial Derivatives, and Pension Fund Capitalism. London: Routledge.

[8]Isti fenomen Bennet Harrison okrstio je kao koncentraciju bez centralizacije, izokrenuvši tako Marxovu terminologiju. Harrison, B. (1994). Lean and Mean. New York: Basic Books, str. 8.

[9] Bellofiore, R., Halevi, J. (2011). “A Minsky moment? The subprime crisis and the new capitalism”. U: C. Gnos i L.P. Rochon (ur.), Credit, Money and Macroeconomic Policy. Cheltenham: Elgar.

[10] Robinson, J. (1937). Essays in the Theory of Employment. London: Macmillan.

[11] Najoštroumniji od predstavljenih argumenata bili su oni u Godley, W. (1995). “U.S. Foreign Trade, the Budget Deficit and Strategic Policy Problems: A Background Brief”, Working Paper No. 138, Levy Economics Institute of Bard College, New York; i u Godley, W. (1999). “Seven Unsustainable Processes”. Special Report, Levy Economics Institute of Bard College, New York.


Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve