Temelji za novu latinoameričku politiku

Profesor na UNAM (Universidade Autônoma do México), povjesničar i novinar Guillermo Almeyra piše o odnosu međunarodnog financijskog kapitala prema latinoameričkim državama, zajedničkom putu koji predstoji zemljama Latinske Amerike do preobrazbe ekonomskog i političkog sustava i zasad provedivim reformističkim mjerama koje vode u tom smjeru.


Vlade koje se nazivaju „progresivnima“ održavaju tijesne veze s međunarodnim financijskim kapitalom i slijede neoliberalne politike. Državama koje takve vlade pokušavaju voditi u velikoj mjeri određuje i dirigira svjetsko tržište roba i kapitala; one ponajviše izvoze naftu, drvnu građu, rude, soju i bobičasto voće po cijenama koje su nametnute izvana posredstvom velikih međunarodnih oligopola u kombinaciji s, u najboljem slučaju, nekim različitim nedržavnim partnerskim tvrtkama poput Petrobrasa ili YPF-a, a iznimke su venecuelska PDVSA ili meksički Pemex koje ne podliježu nikakvom pravilu.

Osim toga u svim zavisnim državama koje provode neodevelopmentalističke mjere, neovisno o tome vode li ih „progresivne vlade“ ili ne, zemlja trpi sve veći strani utjecaj, a predatorsko megarudarstvo uništava čitave regije i način života lokalnog stanovništva te tako izaziva velike društvene sukobe. Na taj se način, uz cijelu svjetsku kapitalističku krizu koja dodatno povećava ekonomske napetosti, ta zavisnost još produbljuje, dok se budućnost zbog međunarodnog financijskog kapitala nalazi pod hipotekom.

Očito je da vlade ne mogu jednim potezom čarobnog štapića promijeniti karakter države ili gospodarskih struktura. Promjene su rezultat dugog procesa društvenih promjena potaknutih mobilizacijom naroda što one [vlade] jednim dijelom kanaliziraju i usmjeravaju. Dakle, neizbježan je prijelazni period u kojemu bi te važne reforme u potpunosti zahvatile kontinuitet ustrajne nedostatke, deformacije i bijedu koje je nametnulo čvrsto ispreplitanje oligarhijskih struktura moći i novih ropskih odnosa koje je postavio i učvrstio međunarodni financijski kapital.

Društveni pokreti koji pomažu u preoblikovanju i promjeni društvenih pokreta, jamstvo su da će taj – neizbježno krivudav – prijelazni proces napredovati, a ne stagnirati. Što je najvažnije, on počiva na nezavisnoj borbi protiv kapitalističkih snaga, kao i same države. Vlada koja namjerava podčiniti društvene pokrete i ukinuti njihovu nezavisnost djelomično mijenja vodstva državnih aparata i tako oslabljuje vlastite temelje u borbi da se obračuna s prošlošću i dobije veća nezavisnost u odnosu na međunarodni financijski kapital i njegove agente.

Ipak, činjenica da je nemoguće jednim udarcem izbrisati zavisnost o svjetskom tržištu i o financijskom kapitalu ne znači da nema drugog lijeka doli izvoziti još više robe poput soje, apelirati za nepredatorsko rudarstvo ili rabiti zemlju za proizvodnju biosagorivih proizvoda za prljavu automobilističku industriju.

Baš suprotno: moguće je primijeniti mjere koje bi u isto vrijeme reducirale ovisnost o šaci velikih kompanija koje kontroliraju ekonomiju i koje bi stvorile uvjete za obnovu okoliša i teritorija prema nacionalnim potrebama (očuvanje okoline, stvaranje kvalificiranih radnika, preraspodjela zemljišta i promjene u raspodjeli sredstava – sve što se i sada radilo isključivo za dobit velikih tvrtki i svjetskog tržišta).

Primjerice, umjesto da se gaze urođeničkih prava, autonomije i Ustav nalaganjem izgradnje drugog kraka ceste kroz Tipnis (prema aktualnom nacrtu), bolivijska bi vlada mogla usmjeriti taj put prema drugoj regiji jer bi time demonstrativno raskinula s autoritarnim odlučivanjem i novorazvojnim mjerama, izbjegla podjelu pokreta seljaka i postavila zajedničku izgradnju nove države iznad svojih vlastitih interesa te bi sačuvala kredibilitet u očima jednog velikog i važnog dijela naroda bez obzira što bi to bilo sporije, skuplje i teže. Tako sagrađena cesta pomogla bi protjecanju robe i otvaranju Bolivije trgovini na dva oceana, a osnažila bi i potencijalni antikapitalistički element: solidarnost raznih dijelova bolivijskog naroda, autonomiju te izgradnju lokalnih demokratskih snaga.

Izvlaštenje financijskog sektora također je reformistička mjera (usvojio ju je i François Miterrand) baš kao što bi to bila i temeljita agrarna reforma koja bi dodijelila zemlju milijunima seljaka u Brazilu i državni monopol na vanjsku trgovinu. No, kada bi se te mjere rabilo za nacionalni razvoj (umjesto za bogaćenje jednih te istih) i prekidanje vlasti nekolicine oligopola koji kontroliraju izvoz (kao što je to učinila Perónova vlada, koja nije bila baš socijalistička kad je stvorila IAPI) – ili kad bi ju (vanjsku trgovinu, op. prev.) kontrolirala devizna politika (što je učinila Venezuela da bi izbjegla izvoz kapitala). Druge bi moguće reforme bile, primjerice, zakon o zaštiti voda i javnih dobara, kao što je zakon o poticanju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji je, nakon što je zadržao radnike u zemlji, smanjio migracije te izmjenom i raznolikošću usjeva i racionalnom potrošnjom vode zaštitio okoliš te osigurao opskrbu hranom na nacionalnoj razini. Ipak, očito je da ovakav tip reformi nije usmjeren k očuvanju, već svakako k pripremi promjene sustava, a protiv toga se financijski kapital bori svim sredstvima.

Očito je da njegova primjena ovisi o odnosima snaga među klasama koje supostoje u svakoj zemlji, o razini svijesti i razini mobilizacije radnika, o opstanku „plebejskog“ sektora (u krilu „progresivnih“ vlada, što nije uvijek slučaj) koji bi bio mudriji i koji bi, zajedno s narodnim sektorima, tvorio čvrsti blok otvorivši put turbulentnom vremenu tranzicije. Ključni je problem, dakle, stvoriti takav blok projektom vlastite tranzicije te na isti način razdvojiti, u trenutnoj magmi „progresivnih’“ vlada, one koji stvarno žele narodnu promjenu, ali se trenutno podčinjavaju konzervativnim birokratima, i reakcionare kojima je politika kapitala prirodna i koji drže da za nju nema moguće alternative.

Intelektualci koji u ime realizma i „manjeg zla“ bez prigovora prihvaćaju neodevelopmentalističke politike oslabljuju narodnu moć i osnažuju krupni kapital. Oni koji pravedno osuđuju takve politike, ali ne nude nikakvu drugu održivu teoriju kapitalizma koja je u stvarnosti nespojiva s kapitalom – jednako su nemoćni kao i oni prvi. Ni jedni ni drugi ne vjeruju da bi ovaj tip „revolucionarnih reformi“, ako ih se nametne potporom narodne mobilizacije, uvelike smanjio moć vladajućih klasa i promijenio odnos snaga u zemlji i regiji.

Spomenute mjere, kao i neke druge – kao što je ujedinjenje sredstava raznih zemalja kako bi se stvorilo jedinstveno Latinoameričko sveučilište koje ne bi proizvodilo stručnjake i profesionalce za kapital, nego nositelje budućeg znanstvenog i tehnološkog antikapitalističkog napretka, ili kao što je stvaranje zajedničkog tehnološkog centra koji ne bi bio podređen privatnim tvrtkama i koji bi proučavao i organizirao javna dobra i racionalnu upotrebu sredstava – povećale bi istovremeno proizvodnju i produktivnost te podučile narod kako rasporediti sredstva prema vlastitim potrebama i to na lokalnoj razini, da bi se povećala demokratičnost i kulturne stečevine. Zakon o radničkoj kontroli poslovnih knjiga dopustio bi smanjenje suspenzija i ostavki te bi racionalizirao industrijsku proizvodnju te bi se tako postavili temelji za restrukturiranje već od najnižih razina proizvodnog aparata.

Preobrazba ne može ostati u rukama tek nekolicine prosvijećenih: ili će je provesti oni koje se to direktno tiče ili je neće biti.

Guillermo Almeyra
Preveo Ivan Tomašić
Lektorirao Hrvoje Kovač
Na portugalskom objaveljno u Carta Maior

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve