Temelji za novu latinoameričku politiku

Profesor na UNAM (Universidade Autônoma do México), povjesničar i novinar Guillermo Almeyra piše o odnosu međunarodnog financijskog kapitala prema latinoameričkim državama, zajedničkom putu koji predstoji zemljama Latinske Amerike do preobrazbe ekonomskog i političkog sustava i zasad provedivim reformističkim mjerama koje vode u tom smjeru.

Vlade koje se nazivaju „progresivnima“ održavaju tijesne veze s međunarodnim financijskim kapitalom i slijede neoliberalne politike. Državama koje takve vlade pokušavaju voditi u velikoj mjeri određuje i dirigira svjetsko tržište roba i kapitala; one ponajviše izvoze naftu, drvnu građu, rude, soju i bobičasto voće po cijenama koje su nametnute izvana posredstvom velikih međunarodnih oligopola u kombinaciji s, u najboljem slučaju, nekim različitim nedržavnim partnerskim tvrtkama poput Petrobrasa ili YPF-a, a iznimke su venecuelska PDVSA ili meksički Pemex koje ne podliježu nikakvom pravilu.

Osim toga u svim zavisnim državama koje provode neodevelopmentalističke mjere, neovisno o tome vode li ih „progresivne vlade“ ili ne, zemlja trpi sve veći strani utjecaj, a predatorsko megarudarstvo uništava čitave regije i način života lokalnog stanovništva te tako izaziva velike društvene sukobe. Na taj se način, uz cijelu svjetsku kapitalističku krizu koja dodatno povećava ekonomske napetosti, ta zavisnost još produbljuje, dok se budućnost zbog međunarodnog financijskog kapitala nalazi pod hipotekom.

Očito je da vlade ne mogu jednim potezom čarobnog štapića promijeniti karakter države ili gospodarskih struktura. Promjene su rezultat dugog procesa društvenih promjena potaknutih mobilizacijom naroda što one [vlade] jednim dijelom kanaliziraju i usmjeravaju. Dakle, neizbježan je prijelazni period u kojemu bi te važne reforme u potpunosti zahvatile kontinuitet ustrajne nedostatke, deformacije i bijedu koje je nametnulo čvrsto ispreplitanje oligarhijskih struktura moći i novih ropskih odnosa koje je postavio i učvrstio međunarodni financijski kapital.

Društveni pokreti koji pomažu u preoblikovanju i promjeni društvenih pokreta, jamstvo su da će taj – neizbježno krivudav – prijelazni proces napredovati, a ne stagnirati. Što je najvažnije, on počiva na nezavisnoj borbi protiv kapitalističkih snaga, kao i same države. Vlada koja namjerava podčiniti društvene pokrete i ukinuti njihovu nezavisnost djelomično mijenja vodstva državnih aparata i tako oslabljuje vlastite temelje u borbi da se obračuna s prošlošću i dobije veća nezavisnost u odnosu na međunarodni financijski kapital i njegove agente.

Ipak, činjenica da je nemoguće jednim udarcem izbrisati zavisnost o svjetskom tržištu i o financijskom kapitalu ne znači da nema drugog lijeka doli izvoziti još više robe poput soje, apelirati za nepredatorsko rudarstvo ili rabiti zemlju za proizvodnju biosagorivih proizvoda za prljavu automobilističku industriju.

Baš suprotno: moguće je primijeniti mjere koje bi u isto vrijeme reducirale ovisnost o šaci velikih kompanija koje kontroliraju ekonomiju i koje bi stvorile uvjete za obnovu okoliša i teritorija prema nacionalnim potrebama (očuvanje okoline, stvaranje kvalificiranih radnika, preraspodjela zemljišta i promjene u raspodjeli sredstava – sve što se i sada radilo isključivo za dobit velikih tvrtki i svjetskog tržišta).

Primjerice, umjesto da se gaze urođeničkih prava, autonomije i Ustav nalaganjem izgradnje drugog kraka ceste kroz Tipnis (prema aktualnom nacrtu), bolivijska bi vlada mogla usmjeriti taj put prema drugoj regiji jer bi time demonstrativno raskinula s autoritarnim odlučivanjem i novorazvojnim mjerama, izbjegla podjelu pokreta seljaka i postavila zajedničku izgradnju nove države iznad svojih vlastitih interesa te bi sačuvala kredibilitet u očima jednog velikog i važnog dijela naroda bez obzira što bi to bilo sporije, skuplje i teže. Tako sagrađena cesta pomogla bi protjecanju robe i otvaranju Bolivije trgovini na dva oceana, a osnažila bi i potencijalni antikapitalistički element: solidarnost raznih dijelova bolivijskog naroda, autonomiju te izgradnju lokalnih demokratskih snaga.

Izvlaštenje financijskog sektora također je reformistička mjera (usvojio ju je i François Miterrand) baš kao što bi to bila i temeljita agrarna reforma koja bi dodijelila zemlju milijunima seljaka u Brazilu i državni monopol na vanjsku trgovinu. No, kada bi se te mjere rabilo za nacionalni razvoj (umjesto za bogaćenje jednih te istih) i prekidanje vlasti nekolicine oligopola koji kontroliraju izvoz (kao što je to učinila Perónova vlada, koja nije bila baš socijalistička kad je stvorila IAPI) – ili kad bi ju (vanjsku trgovinu, op. prev.) kontrolirala devizna politika (što je učinila Venezuela da bi izbjegla izvoz kapitala). Druge bi moguće reforme bile, primjerice, zakon o zaštiti voda i javnih dobara, kao što je zakon o poticanju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji je, nakon što je zadržao radnike u zemlji, smanjio migracije te izmjenom i raznolikošću usjeva i racionalnom potrošnjom vode zaštitio okoliš te osigurao opskrbu hranom na nacionalnoj razini. Ipak, očito je da ovakav tip reformi nije usmjeren k očuvanju, već svakako k pripremi promjene sustava, a protiv toga se financijski kapital bori svim sredstvima.

Očito je da njegova primjena ovisi o odnosima snaga među klasama koje supostoje u svakoj zemlji, o razini svijesti i razini mobilizacije radnika, o opstanku „plebejskog“ sektora (u krilu „progresivnih“ vlada, što nije uvijek slučaj) koji bi bio mudriji i koji bi, zajedno s narodnim sektorima, tvorio čvrsti blok otvorivši put turbulentnom vremenu tranzicije. Ključni je problem, dakle, stvoriti takav blok projektom vlastite tranzicije te na isti način razdvojiti, u trenutnoj magmi „progresivnih’“ vlada, one koji stvarno žele narodnu promjenu, ali se trenutno podčinjavaju konzervativnim birokratima, i reakcionare kojima je politika kapitala prirodna i koji drže da za nju nema moguće alternative.

Intelektualci koji u ime realizma i „manjeg zla“ bez prigovora prihvaćaju neodevelopmentalističke politike oslabljuju narodnu moć i osnažuju krupni kapital. Oni koji pravedno osuđuju takve politike, ali ne nude nikakvu drugu održivu teoriju kapitalizma koja je u stvarnosti nespojiva s kapitalom – jednako su nemoćni kao i oni prvi. Ni jedni ni drugi ne vjeruju da bi ovaj tip „revolucionarnih reformi“, ako ih se nametne potporom narodne mobilizacije, uvelike smanjio moć vladajućih klasa i promijenio odnos snaga u zemlji i regiji.

Spomenute mjere, kao i neke druge – kao što je ujedinjenje sredstava raznih zemalja kako bi se stvorilo jedinstveno Latinoameričko sveučilište koje ne bi proizvodilo stručnjake i profesionalce za kapital, nego nositelje budućeg znanstvenog i tehnološkog antikapitalističkog napretka, ili kao što je stvaranje zajedničkog tehnološkog centra koji ne bi bio podređen privatnim tvrtkama i koji bi proučavao i organizirao javna dobra i racionalnu upotrebu sredstava – povećale bi istovremeno proizvodnju i produktivnost te podučile narod kako rasporediti sredstva prema vlastitim potrebama i to na lokalnoj razini, da bi se povećala demokratičnost i kulturne stečevine. Zakon o radničkoj kontroli poslovnih knjiga dopustio bi smanjenje suspenzija i ostavki te bi racionalizirao industrijsku proizvodnju te bi se tako postavili temelji za restrukturiranje već od najnižih razina proizvodnog aparata.

Preobrazba ne može ostati u rukama tek nekolicine prosvijećenih: ili će je provesti oni koje se to direktno tiče ili je neće biti.