Temelji za novu latinoameričku politiku

Profesor na UNAM (Universidade Autônoma do México), povjesničar i novinar Guillermo Almeyra piše o odnosu međunarodnog financijskog kapitala prema latinoameričkim državama, zajedničkom putu koji predstoji zemljama Latinske Amerike do preobrazbe ekonomskog i političkog sustava i zasad provedivim reformističkim mjerama koje vode u tom smjeru.

Vlade koje se nazivaju „progresivnima“ održavaju tijesne veze s međunarodnim financijskim kapitalom i slijede neoliberalne politike. Državama koje takve vlade pokušavaju voditi u velikoj mjeri određuje i dirigira svjetsko tržište roba i kapitala; one ponajviše izvoze naftu, drvnu građu, rude, soju i bobičasto voće po cijenama koje su nametnute izvana posredstvom velikih međunarodnih oligopola u kombinaciji s, u najboljem slučaju, nekim različitim nedržavnim partnerskim tvrtkama poput Petrobrasa ili YPF-a, a iznimke su venecuelska PDVSA ili meksički Pemex koje ne podliježu nikakvom pravilu.

Osim toga u svim zavisnim državama koje provode neodevelopmentalističke mjere, neovisno o tome vode li ih „progresivne vlade“ ili ne, zemlja trpi sve veći strani utjecaj, a predatorsko megarudarstvo uništava čitave regije i način života lokalnog stanovništva te tako izaziva velike društvene sukobe. Na taj se način, uz cijelu svjetsku kapitalističku krizu koja dodatno povećava ekonomske napetosti, ta zavisnost još produbljuje, dok se budućnost zbog međunarodnog financijskog kapitala nalazi pod hipotekom.

Očito je da vlade ne mogu jednim potezom čarobnog štapića promijeniti karakter države ili gospodarskih struktura. Promjene su rezultat dugog procesa društvenih promjena potaknutih mobilizacijom naroda što one [vlade] jednim dijelom kanaliziraju i usmjeravaju. Dakle, neizbježan je prijelazni period u kojemu bi te važne reforme u potpunosti zahvatile kontinuitet ustrajne nedostatke, deformacije i bijedu koje je nametnulo čvrsto ispreplitanje oligarhijskih struktura moći i novih ropskih odnosa koje je postavio i učvrstio međunarodni financijski kapital.

Društveni pokreti koji pomažu u preoblikovanju i promjeni društvenih pokreta, jamstvo su da će taj – neizbježno krivudav – prijelazni proces napredovati, a ne stagnirati. Što je najvažnije, on počiva na nezavisnoj borbi protiv kapitalističkih snaga, kao i same države. Vlada koja namjerava podčiniti društvene pokrete i ukinuti njihovu nezavisnost djelomično mijenja vodstva državnih aparata i tako oslabljuje vlastite temelje u borbi da se obračuna s prošlošću i dobije veća nezavisnost u odnosu na međunarodni financijski kapital i njegove agente.

Ipak, činjenica da je nemoguće jednim udarcem izbrisati zavisnost o svjetskom tržištu i o financijskom kapitalu ne znači da nema drugog lijeka doli izvoziti još više robe poput soje, apelirati za nepredatorsko rudarstvo ili rabiti zemlju za proizvodnju biosagorivih proizvoda za prljavu automobilističku industriju.

Baš suprotno: moguće je primijeniti mjere koje bi u isto vrijeme reducirale ovisnost o šaci velikih kompanija koje kontroliraju ekonomiju i koje bi stvorile uvjete za obnovu okoliša i teritorija prema nacionalnim potrebama (očuvanje okoline, stvaranje kvalificiranih radnika, preraspodjela zemljišta i promjene u raspodjeli sredstava – sve što se i sada radilo isključivo za dobit velikih tvrtki i svjetskog tržišta).

Primjerice, umjesto da se gaze urođeničkih prava, autonomije i Ustav nalaganjem izgradnje drugog kraka ceste kroz Tipnis (prema aktualnom nacrtu), bolivijska bi vlada mogla usmjeriti taj put prema drugoj regiji jer bi time demonstrativno raskinula s autoritarnim odlučivanjem i novorazvojnim mjerama, izbjegla podjelu pokreta seljaka i postavila zajedničku izgradnju nove države iznad svojih vlastitih interesa te bi sačuvala kredibilitet u očima jednog velikog i važnog dijela naroda bez obzira što bi to bilo sporije, skuplje i teže. Tako sagrađena cesta pomogla bi protjecanju robe i otvaranju Bolivije trgovini na dva oceana, a osnažila bi i potencijalni antikapitalistički element: solidarnost raznih dijelova bolivijskog naroda, autonomiju te izgradnju lokalnih demokratskih snaga.

Izvlaštenje financijskog sektora također je reformistička mjera (usvojio ju je i François Miterrand) baš kao što bi to bila i temeljita agrarna reforma koja bi dodijelila zemlju milijunima seljaka u Brazilu i državni monopol na vanjsku trgovinu. No, kada bi se te mjere rabilo za nacionalni razvoj (umjesto za bogaćenje jednih te istih) i prekidanje vlasti nekolicine oligopola koji kontroliraju izvoz (kao što je to učinila Perónova vlada, koja nije bila baš socijalistička kad je stvorila IAPI) – ili kad bi ju (vanjsku trgovinu, op. prev.) kontrolirala devizna politika (što je učinila Venezuela da bi izbjegla izvoz kapitala). Druge bi moguće reforme bile, primjerice, zakon o zaštiti voda i javnih dobara, kao što je zakon o poticanju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji je, nakon što je zadržao radnike u zemlji, smanjio migracije te izmjenom i raznolikošću usjeva i racionalnom potrošnjom vode zaštitio okoliš te osigurao opskrbu hranom na nacionalnoj razini. Ipak, očito je da ovakav tip reformi nije usmjeren k očuvanju, već svakako k pripremi promjene sustava, a protiv toga se financijski kapital bori svim sredstvima.

Očito je da njegova primjena ovisi o odnosima snaga među klasama koje supostoje u svakoj zemlji, o razini svijesti i razini mobilizacije radnika, o opstanku „plebejskog“ sektora (u krilu „progresivnih“ vlada, što nije uvijek slučaj) koji bi bio mudriji i koji bi, zajedno s narodnim sektorima, tvorio čvrsti blok otvorivši put turbulentnom vremenu tranzicije. Ključni je problem, dakle, stvoriti takav blok projektom vlastite tranzicije te na isti način razdvojiti, u trenutnoj magmi „progresivnih’“ vlada, one koji stvarno žele narodnu promjenu, ali se trenutno podčinjavaju konzervativnim birokratima, i reakcionare kojima je politika kapitala prirodna i koji drže da za nju nema moguće alternative.

Intelektualci koji u ime realizma i „manjeg zla“ bez prigovora prihvaćaju neodevelopmentalističke politike oslabljuju narodnu moć i osnažuju krupni kapital. Oni koji pravedno osuđuju takve politike, ali ne nude nikakvu drugu održivu teoriju kapitalizma koja je u stvarnosti nespojiva s kapitalom – jednako su nemoćni kao i oni prvi. Ni jedni ni drugi ne vjeruju da bi ovaj tip „revolucionarnih reformi“, ako ih se nametne potporom narodne mobilizacije, uvelike smanjio moć vladajućih klasa i promijenio odnos snaga u zemlji i regiji.

Spomenute mjere, kao i neke druge – kao što je ujedinjenje sredstava raznih zemalja kako bi se stvorilo jedinstveno Latinoameričko sveučilište koje ne bi proizvodilo stručnjake i profesionalce za kapital, nego nositelje budućeg znanstvenog i tehnološkog antikapitalističkog napretka, ili kao što je stvaranje zajedničkog tehnološkog centra koji ne bi bio podređen privatnim tvrtkama i koji bi proučavao i organizirao javna dobra i racionalnu upotrebu sredstava – povećale bi istovremeno proizvodnju i produktivnost te podučile narod kako rasporediti sredstva prema vlastitim potrebama i to na lokalnoj razini, da bi se povećala demokratičnost i kulturne stečevine. Zakon o radničkoj kontroli poslovnih knjiga dopustio bi smanjenje suspenzija i ostavki te bi racionalizirao industrijsku proizvodnju te bi se tako postavili temelji za restrukturiranje već od najnižih razina proizvodnog aparata.

Preobrazba ne može ostati u rukama tek nekolicine prosvijećenih: ili će je provesti oni koje se to direktno tiče ili je neće biti.

Guillermo Almeyra
Preveo Ivan Tomašić
Lektorirao Hrvoje Kovač
Na portugalskom objaveljno u Carta Maior

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve