Temelji za novu latinoameričku politiku

Profesor na UNAM (Universidade Autônoma do México), povjesničar i novinar Guillermo Almeyra piše o odnosu međunarodnog financijskog kapitala prema latinoameričkim državama, zajedničkom putu koji predstoji zemljama Latinske Amerike do preobrazbe ekonomskog i političkog sustava i zasad provedivim reformističkim mjerama koje vode u tom smjeru.


Vlade koje se nazivaju „progresivnima“ održavaju tijesne veze s međunarodnim financijskim kapitalom i slijede neoliberalne politike. Državama koje takve vlade pokušavaju voditi u velikoj mjeri određuje i dirigira svjetsko tržište roba i kapitala; one ponajviše izvoze naftu, drvnu građu, rude, soju i bobičasto voće po cijenama koje su nametnute izvana posredstvom velikih međunarodnih oligopola u kombinaciji s, u najboljem slučaju, nekim različitim nedržavnim partnerskim tvrtkama poput Petrobrasa ili YPF-a, a iznimke su venecuelska PDVSA ili meksički Pemex koje ne podliježu nikakvom pravilu.

Osim toga u svim zavisnim državama koje provode neodevelopmentalističke mjere, neovisno o tome vode li ih „progresivne vlade“ ili ne, zemlja trpi sve veći strani utjecaj, a predatorsko megarudarstvo uništava čitave regije i način života lokalnog stanovništva te tako izaziva velike društvene sukobe. Na taj se način, uz cijelu svjetsku kapitalističku krizu koja dodatno povećava ekonomske napetosti, ta zavisnost još produbljuje, dok se budućnost zbog međunarodnog financijskog kapitala nalazi pod hipotekom.

Očito je da vlade ne mogu jednim potezom čarobnog štapića promijeniti karakter države ili gospodarskih struktura. Promjene su rezultat dugog procesa društvenih promjena potaknutih mobilizacijom naroda što one [vlade] jednim dijelom kanaliziraju i usmjeravaju. Dakle, neizbježan je prijelazni period u kojemu bi te važne reforme u potpunosti zahvatile kontinuitet ustrajne nedostatke, deformacije i bijedu koje je nametnulo čvrsto ispreplitanje oligarhijskih struktura moći i novih ropskih odnosa koje je postavio i učvrstio međunarodni financijski kapital.

Društveni pokreti koji pomažu u preoblikovanju i promjeni društvenih pokreta, jamstvo su da će taj – neizbježno krivudav – prijelazni proces napredovati, a ne stagnirati. Što je najvažnije, on počiva na nezavisnoj borbi protiv kapitalističkih snaga, kao i same države. Vlada koja namjerava podčiniti društvene pokrete i ukinuti njihovu nezavisnost djelomično mijenja vodstva državnih aparata i tako oslabljuje vlastite temelje u borbi da se obračuna s prošlošću i dobije veća nezavisnost u odnosu na međunarodni financijski kapital i njegove agente.

Ipak, činjenica da je nemoguće jednim udarcem izbrisati zavisnost o svjetskom tržištu i o financijskom kapitalu ne znači da nema drugog lijeka doli izvoziti još više robe poput soje, apelirati za nepredatorsko rudarstvo ili rabiti zemlju za proizvodnju biosagorivih proizvoda za prljavu automobilističku industriju.

Baš suprotno: moguće je primijeniti mjere koje bi u isto vrijeme reducirale ovisnost o šaci velikih kompanija koje kontroliraju ekonomiju i koje bi stvorile uvjete za obnovu okoliša i teritorija prema nacionalnim potrebama (očuvanje okoline, stvaranje kvalificiranih radnika, preraspodjela zemljišta i promjene u raspodjeli sredstava – sve što se i sada radilo isključivo za dobit velikih tvrtki i svjetskog tržišta).

Primjerice, umjesto da se gaze urođeničkih prava, autonomije i Ustav nalaganjem izgradnje drugog kraka ceste kroz Tipnis (prema aktualnom nacrtu), bolivijska bi vlada mogla usmjeriti taj put prema drugoj regiji jer bi time demonstrativno raskinula s autoritarnim odlučivanjem i novorazvojnim mjerama, izbjegla podjelu pokreta seljaka i postavila zajedničku izgradnju nove države iznad svojih vlastitih interesa te bi sačuvala kredibilitet u očima jednog velikog i važnog dijela naroda bez obzira što bi to bilo sporije, skuplje i teže. Tako sagrađena cesta pomogla bi protjecanju robe i otvaranju Bolivije trgovini na dva oceana, a osnažila bi i potencijalni antikapitalistički element: solidarnost raznih dijelova bolivijskog naroda, autonomiju te izgradnju lokalnih demokratskih snaga.

Izvlaštenje financijskog sektora također je reformistička mjera (usvojio ju je i François Miterrand) baš kao što bi to bila i temeljita agrarna reforma koja bi dodijelila zemlju milijunima seljaka u Brazilu i državni monopol na vanjsku trgovinu. No, kada bi se te mjere rabilo za nacionalni razvoj (umjesto za bogaćenje jednih te istih) i prekidanje vlasti nekolicine oligopola koji kontroliraju izvoz (kao što je to učinila Perónova vlada, koja nije bila baš socijalistička kad je stvorila IAPI) – ili kad bi ju (vanjsku trgovinu, op. prev.) kontrolirala devizna politika (što je učinila Venezuela da bi izbjegla izvoz kapitala). Druge bi moguće reforme bile, primjerice, zakon o zaštiti voda i javnih dobara, kao što je zakon o poticanju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koji je, nakon što je zadržao radnike u zemlji, smanjio migracije te izmjenom i raznolikošću usjeva i racionalnom potrošnjom vode zaštitio okoliš te osigurao opskrbu hranom na nacionalnoj razini. Ipak, očito je da ovakav tip reformi nije usmjeren k očuvanju, već svakako k pripremi promjene sustava, a protiv toga se financijski kapital bori svim sredstvima.

Očito je da njegova primjena ovisi o odnosima snaga među klasama koje supostoje u svakoj zemlji, o razini svijesti i razini mobilizacije radnika, o opstanku „plebejskog“ sektora (u krilu „progresivnih“ vlada, što nije uvijek slučaj) koji bi bio mudriji i koji bi, zajedno s narodnim sektorima, tvorio čvrsti blok otvorivši put turbulentnom vremenu tranzicije. Ključni je problem, dakle, stvoriti takav blok projektom vlastite tranzicije te na isti način razdvojiti, u trenutnoj magmi „progresivnih’“ vlada, one koji stvarno žele narodnu promjenu, ali se trenutno podčinjavaju konzervativnim birokratima, i reakcionare kojima je politika kapitala prirodna i koji drže da za nju nema moguće alternative.

Intelektualci koji u ime realizma i „manjeg zla“ bez prigovora prihvaćaju neodevelopmentalističke politike oslabljuju narodnu moć i osnažuju krupni kapital. Oni koji pravedno osuđuju takve politike, ali ne nude nikakvu drugu održivu teoriju kapitalizma koja je u stvarnosti nespojiva s kapitalom – jednako su nemoćni kao i oni prvi. Ni jedni ni drugi ne vjeruju da bi ovaj tip „revolucionarnih reformi“, ako ih se nametne potporom narodne mobilizacije, uvelike smanjio moć vladajućih klasa i promijenio odnos snaga u zemlji i regiji.

Spomenute mjere, kao i neke druge – kao što je ujedinjenje sredstava raznih zemalja kako bi se stvorilo jedinstveno Latinoameričko sveučilište koje ne bi proizvodilo stručnjake i profesionalce za kapital, nego nositelje budućeg znanstvenog i tehnološkog antikapitalističkog napretka, ili kao što je stvaranje zajedničkog tehnološkog centra koji ne bi bio podređen privatnim tvrtkama i koji bi proučavao i organizirao javna dobra i racionalnu upotrebu sredstava – povećale bi istovremeno proizvodnju i produktivnost te podučile narod kako rasporediti sredstva prema vlastitim potrebama i to na lokalnoj razini, da bi se povećala demokratičnost i kulturne stečevine. Zakon o radničkoj kontroli poslovnih knjiga dopustio bi smanjenje suspenzija i ostavki te bi racionalizirao industrijsku proizvodnju te bi se tako postavili temelji za restrukturiranje već od najnižih razina proizvodnog aparata.

Preobrazba ne može ostati u rukama tek nekolicine prosvijećenih: ili će je provesti oni koje se to direktno tiče ili je neće biti.

Guillermo Almeyra
Preveo Ivan Tomašić
Lektorirao Hrvoje Kovač
Na portugalskom objaveljno u Carta Maior

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve