Povijesni kontekst razvoja poljoprivrede u Republici Hrvatskoj II.

Donosimo drugi dio teksta Gorana Đulića, u kojemu autor prikazuje uzroke stagnacije u poljoprivrednoj proizvodnji. Autor piše o odnosu uvoza i izvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te njihov utjecaj na vanjskotrgovinske razmjenu i vanjskotrgovinsku bilancu.

Napredak ostvaren u proizvodnji nije paralelno pratilo poboljšanje u vidu strukture zemljišnog posjeda. Hrvatska je od početka dvadesetog stoljeća pa sve do danas ostala poljoprivreda sitnog posjeda. Reforme u poljoprivredi nakon svjetskih ratova, zajedno s raspodjelom posjeda, povećale su broj poljoprivrednih gospodarstava i još više parcelizirale zemljište.

U pedesetima, taj proces je agrarni ekonomist Mijo Mirković nazvao „pulverizacija“ posjeda. Nakon propasti kolektivizacije od 1947. do 1953., formiranje poljoprivrednih kombinata značajno je poboljšalo ekonomiku korištenja zemljišta, ali na samo 23% oraničnih površina (prema podacima iz 1989.). Nakon 1990. napredak u stvaranju racionalnih ekonomskih jedinica je obustavljen. Dio zemljišta vraća se seljačkom posjedu, a i privatizacija je išla u tom pravcu. Iz tog razloga, prosječna veličina poljoprivrednog posjeda od početka dvadesetog stoljeća pa do danas ostala je ista, između 3,4 i 4,1 hektar po posjedu što je u potpunosti suprotno s povećanjem prosječene površine gospodarstva u drugim razvijenim zemljama (jednako u Danskoj i Francuskoj). Ukrupnjavanje proizvodnje u stočarstvu je izostalo, a time je država izgubila priključak sa svijetom u vidu snižavanja troškova proizvodnje po jedinici proizvodnje. Domaći proizvodi su postali skuplji u odnosu na strane. Bez carinske zaštite i ulaskom u WTO, sve ono što je desetljećima stvarano otišlo je u par godina u nepovrat, a Hrvatska je izgubila sve značajke agrarno-izvozne zemlje i postala agrarno-uvozna sa značajnim deficitom u trgovinskoj bilanci na stavkama uvoza poljoprivrednih proizvoda.

Vanjskotrgovinska razmjena poljoprivrednih proizvoda

U ovom dijelu bit će prikazana ukupna vanjskotrgovinska razmjena poljoprivredno-prehrambenih proizvoda za razdoblje od 2000. do 2010., a po proizvodima od 2005. pa do 2010.

Na prosjeku od 2000. pa do 2010., poljoprivredno-prehrambeni sektor sudjeluje s 9,7% u ukupnoj razmjeni Hrvatske s inozemstvom i to manje u uvozu (9,1%) nego u izvozu (10,9%). U isto vrijeme, Hrvatska ima deficit kod poljoprivredno-prehrambenih proizvoda između 280 milijuna u 2000. i 1.225 milijuna dolara u 2008. godini. Pokrivenost uvoza izvozom kod poljoprivrednih proizvoda nešto je bolja (58,7%) u odnosu na ukupnu vanjskotrgovinsku razmjenu (48,9%). Najviše se izvozi šećer od šećerne repe i trske, cigare i cigarete od duhana te čokolada, dok se najviše uvozi svježe svinjsko meso i živa goveda. Najveći dio poljoprivrednih proizvoda izvozi se u Bosnu i Hercegovinu (oko trećine ukupnog), a najveći uvoz dolazi iz Njemačke (11,8%) i Italije (11,6%). Također je bitno napomenuti da su najvažnija trgovinska tržišta za Hrvatsku ona sa zemljama bivše Jugoslavije; pozitivna vanjskotrgovinska bilanca je s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Slovenijom i Srbijom dok je negativna s Makedonijom.

Vanjskotrgovinska razmjena poljoprivredno-prehrambenih proizvoda ne bi bila moguća da ne postoji neka fundamentalna infrastruktura u domaćoj proizvodnji, razvijenosti industrije prehrambenih proizvoda, stvarnoj i potencijalnoj domaćoj potražnji, promjenama na svjetskom tržištu i da Hrvatska iskoristi svoje prednosti te ostvari veći izvoz uz što manji uvoz. Postoji snažna veza između vanjske trgovine i rasta društvenog proizvoda pa se može reći da su veće stope rasta onih država s uspješnijim i konkurentnijim izvoznim sektorima i razvijenim domaćim tržištem. Ekonomska teorija rasta nam govori da postoji pozitivna korelacija između izvoza i ekonomskog rasta. Procjena je da trgovinski sustav s rastom izvoza za 1% pridonosi 0,7% višoj stopi rasta BDP-a u odnosu na druge gospodarske sustave.

Vanjskotrgovinska razmjena Hrvatske rasla je sve do 2008. godine, nakon čega dolazi do smanjenja pri čemu je veće smanjenje kod uvoza. U 2008. godini dolazi do najvećeg deficita za promatrano razdoblje, od čak 16,6 milijardi dolara, a nakon toga dolazi do smanjenja deficita na 8,3 milijarde dolara u 2010.

Istovjetne promjene desile su se i u vanjskotrgovinskoj razmjeni poljoprivredno-prehrambenih proizvoda gdje je do 2008. godine uvoz brže rastao od izvoza, a nakon toga dolazi do smanjenja trgovinske bilance, a sukladno tome i veće smanjenje uvoza. Što se tiče poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, negativan saldo je također prisutan pa je najveći deficit bio 2008. godine u iznosu 1,2 milijarde dolara.

Negativna vanjskotrgovinska bilanca poljoprivredno-prehrambenih proizvoda nastaje kao posljedica devedesetih; prelaska s

Bez carinske zaštite i ulaskom u WTO, sve ono što je desetljećima stvarano otišlo je u par godina u nepovrat, a Hrvatska je izgubila sve značajke agrarno-izvozne zemlje i postala agrarno-uvozna sa značajnim deficitom u trgovinskoj bilanci na stavkama uvoza poljoprivrednih proizvoda.

planske na tržišnu privredu, ratna razaranja i nepostojanje agrarne politike.

Zato danas imamo spori porast poljoprivredne proizvodnje u odnosu na povećanje ukupne potražnje i ono što je izrazito porazno, Hrvatska još uvijek nije dosegla razinu od prije 20 godina. Tijekom analiziranog razdoblja veći je udjel poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u ukupnom izvozu s 11% u odnosu na uvoz s 9%.

U 2013. ulaskom Hrvatske u Europsku uniju očekuje se smanjenje ukupnog negativnog vanjsko-trgovinskog salda, ali i povećanje vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Ovakve promjene su posljedica ulaska Hrvatske u EU pri čemu će najveći, ali i negativan utjecaj, doživjeti poljoprivredno-prehrambeni sektor zbog cjenovne nekonkurentnosti proizvodima iz poljoprivredno razvijenih članica Unije.

U ovakvim podacima što se tiče vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda nema razloga za optimizam, međutim komparirajući ukupnu vanjskotrgovinsku razmjenu s podacima vezanim samo za poljoprivredno-prehrambene proizvode dolazi se do podataka da je pokrivenost uvoza izvozom veća od pokrivenosti ukupne privrede i to 59,6% u odnosu na 48,7% za cijelu privredu. Tijekom promatranog razdoblja vanjskotrgovinska razmjena poljoprivredno-prehrambenih proizvoda dolazi do veće promjene, porast uvoza sa 1.615 na 2.168 te izvoza sa 920 na 1.355 milijardi dolara, ukupna struktura izvoza i uvoza nije se promijenila. U Tablici 2 prikazan je udjel deset najznačajnijih proizvoda i skupina proizvoda, prema carinskoj tarifi, u ukupnom izvozu koji, kao prosjek razdoblja, čini preko polovice ukupnog izvoza.

Zahvaljujući napretku u proizvodnji šećerne repe i njenoj preradi u šećer, šećer je najznačajniji izvozni proizvod. Usprkos antiduhanskoj kampanji, duhanski sektor je drugi po izvozu. Treće mjesto zauzima čokolada i drugi proizvodi iz CT 1806. Važan položaj u izvozu ima riba i to pretežno morska. Pivo i mineralna voda imaju značajne izvozne udjele kao posljedica akvizicija hrvatskih kompanija u zemljama bivše Jugoslavije. Bitno je naglasiti da u uvoznoj strukturi postoji velika disperzija proizvoda, deset po udjelu najznačajnijih proizvoda čine „samo“ 35,7% ukupnog uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Zabrinjavajuće je visoka pozicija uvoza svinjskog mesa i stoke, a uvoz CT 1701 predstavlja uvoz šećera od šećerne trske.

Oko 80% hrvatskog izvoza je u deset zemalja od čega je izvan Europe jedino Japan (najviše zbog izvoza tunjevine). Ovakva distribucija izvoza ima dobre i loše strane. Dobra strana je da hrvatski izvoznici dobro poznaju ukuse potrošača izvoznih odredišta te potrošači također prepoznaju hrvatske proizvode. Loša strana je što se ne koriste mogućnosti izvoza na puno veća potrošačka tržišta kao što su Rusija, zemlje Bliskog istoka itd. Blizu polovice hrvatskog izvoza plasira se u zemlje bivše Jugoslavije, ali i skoro 40% u zemlje Europske unije.

Zemlje koje najviše uvoze hrvatske poljoprivredno-prehrambene proizvode su Bosna i Hercegovina, Italija, Slovenija, Austrija i Njemačka: vrijednost izvoza u te zemlje nešto je iznad polovice ukupnog izvoza. Pri kraju razdoblja dolazi do smanjenja izvoza u Austriju i Italiju, no to je nadoknađeno povećanjem udjela izvoza u Sloveniju. Kod uvoza, stanje je drugačije.

Prvih deset zemalja iz kojih Hrvatska uvozi sudjeluju s oko 66% u ukupnom Hrvatskom uvozu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Većinu čine europske zemlje s iznimkom Brazila koji se nalazi na trećem mjestu zbog velikog uvoza govedine. Uvoz iz zemalja bivše Jugoslavije čini samo 8% ukupnog

Hrvatska ima deficit kod poljoprivredno-prehrambenih proizvoda između 280 milijuna u 2000. i 1.225 milijuna dolara u 2008. godini.

uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda Hrvatske. U razdoblju od 2005. do 2010. godine najvažnije države iz kojih smo najviše uvozili njihovih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda bile su Njemačka (s tendencijom rasta uvoza), Italija (gdje zadržavamo stalno približno jednaki udio u ukupnom uvozu), Brazil, Austrija i Slovenija (kod tih država postoji lagani pad udjela uvoza), a kod uvoza iz Bosne i Hercegovine trend je povećanje uvoza.

Za Hrvatsku su najvažnija tržišta susjednih zemalja s kojima pojedinačno imamo različitu razinu vanjskotrgovinske razmjene i različito vanjskotrgovinsku bilancu.

Sa susjednim državama Hrvatska ima pozitivnu ukupnu vanjskotrgovinsku bilancu, od 221 milijuna dolara u 2005. pa do 451 milijun dolara u 2009. godini. S Bosnom i Hercegovinom ostvarena je najveća razmjena, od čak 52,8%, zatim sa Slovenijom od 22% i sa Srbijom od 15,7%. Tijekom cijelog razdoblja Hrvatska jedino s Makedonijom ima deficit te sa Slovenijom u prve dvije godine.

Ulaskom u EU osim što će doći do sloma domaće poljoprivrede i prehrambene industrije, iznimno bitno je napomenuti da će se dogoditi i negativne posljedice na izgubljenim CEFTA tržištima, a to se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu i Srbiju kao najvažnije vanjskotrgovinske partnere.

Literatura:

Grbić, Čedo (1988), Seljačko pitanje. Zagreb: Porodica i domaćinstvo – list “Mjesna zajednica”.
Stipetić, Vladimir (1987), Poljoprivreda i privredni razvoj. Zagreb: Informator.
Stipetić, Vladimir (2005), “Razvitak poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj: tendencije, stanje i osnovni problemi”, U: Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci 23, 1; str. 25-49. Rijeka: Ekonomski fakultet.
Žimbrek, Tito i suradnici (2003), Agrarna politika Republike Hrvatske. Zbornik odabranih radova. Interna skripta.. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za ekonomiku poljoprivrede i agrarnu sociologiju.