Živo selo: Punom parom u prehrambenu ovisnost I.

Goran Đulić razgovarao je sa skupinom „Živo selo“ koja okuplja poljoprivredne i makroekonomske stručnjake. Objašnjavaju trenutnu situaciju u poljoprivrednoj proizvodnji, s posebnim naglaskom na mljekarstvo te propituje odnose između mljekara, otkupljivača i ulogu države u tim odnosima. Također govore o tendencijama i kretanjima u poljoprivrednoj proizvodnji, razlozima koji su doveli poljoprivredu u ovakvo stanje te posljedicama na gospodarstvo u cjelini.


Obustavom isporuke mlijeka u veljači i listopadu javnost je pobliže upoznala odnose između proizvođača i otkupljivača koji vladaju u mljekarskoj industriji. Što ustvari žele proizvođači mlijeka, kako se ponašaju otkupljivači mlijeka (prvenstveno Dukat) i na koji način reagira Vlada?

Otkupom hrvatskog mlijeka dominira dvojac Dukat i Vindija koji zajedno preuzima dvije trećine mlijeka proizvedenog u Hrvatskoj. Oni istodobno imaju licence da kao najveći uvoznici mlijeka rabe promjene vanjskih cijena kao odrednicu hrvatskih te diktiraju uvjete koji nude manji, lokalni ili regionalni otkupljivači. Budući da proizvođači ugovaraju svoje isporuke individualno, njihova je pregovaračka snaga ravna nuli pa su glede cijena i ostalih uvjeta potpuno izloženi diktatu velikih otkupljivača.

Cijene koje neposredno preuzimamo iz Europe ne odražavaju, dakle, samo proizvodnost razvijenijih tržišnih struktura i tehnologija, nego su i rezultat specifičnih političkih prosudbi u pojedinim zemljama
To znači da se na hrvatsko tržište tog lokalnog proizvoda dnevne potrošnje projiciraju cijene formirane drugdje, pod posve drukčijim tržišnim, kreditnim i tehnološkim uvjetima, od kojih su neki ciljanim politikama razvijani desetljećima. Dio su tih vanjskih politika i proizvodne subvencije i olakšice kojima su europske zemlje iz raznih razloga (npr. promoviranja demografskog rasta) svome stanovništvu željele osigurati kupnju jedne od osnovnih komponenata prehrane po nižoj cijeni od one koja bi bila troškovno opravdana.

Cijene koje neposredno preuzimamo iz Europe ne odražavaju, dakle, samo proizvodnost razvijenijih tržišnih struktura i tehnologija, nego su i rezultat specifičnih političkih prosudbi u pojedinim zemljama. Zajednička poljoprivredna politika EU do sada je uklonila dobar dio razlika u poticajima, ali neke od razlika postoje i dalje, otvoreno ili prikriveno.

Sve to treba uzeti u obzir: Da bi se hrvatski proizvođač barem donekle mogao uklopiti u taj složeni sustav u malo vremena što je preostalo do ulaska u EU, država mu mora osigurati da barem u pogledu poticaja bude izjednačen sa svojim europskim razvijenijim kolegom. I to izjednačen ne samo veličinom nego i raspodjelom subvencija – onaj dio poticaja koji se u Hrvatskoj daju najvećima među velikim primateljima pet puta je veći nego u Zapadnoj Europi! Tjednik Objektiv navodi npr. da jedan posto proizvođača ubire čak 40% poticaja, a da 5% proizvođača koristi polovinu poljoprivrednog zemljišta.

No diskusija o poticajima vodi donekle u krivom smjeru jer ne kaže ništa o pravim uzrocima rastućeg prehrambenog deficita i (nedovoljne) konkurentnosti hrvatskih proizvođača. Glavni ključ razumijevanja te problematike je u već spomenutom osnovnom proizvodnom resursu poljoprivrede – zemlji. Posljednjih šezdesetak godina obiteljskim gospodarstvima nije bilo omogućeno širenje površina potrebnih za proizvodnju. Svjesnom politikom zadržavalo ih se na malim posjedima i u ulozi kooperanata podređenih velikim kombinatima ili prehrambenoj industriji. To je prolazilo u uvjetima autarkije, ali su se slabosti sustava pokazale u integracijskim i globalizacijskim uvjetima. No umjesto da okrene ploču, država je nastavila istom politikom.

Stvarnost je u tom pogledu vrlo jednostavna: za ishranu jedne krave potreban je jedan hektar zemlje. Ako mljekar toga hektara nema, mora hranu kupiti i time znatno povećati ulazni trošak i udaljiti se od organskog uzgoja. Od sredine 1950-ih godina areal prosječnog obiteljskog posjeda u npr. Francuskoj i Švedskoj se utrostručio, a u Hrvatskoj najprije pao za trećinu da bi se posljednjih godina nešto povećao kao rezultat eliminacije mnogih obiteljskih gospodarstava. Veličina prosječnog hrvatskog posjeda je u početku razmatranog razdoblja
Zemljišna politika vođena tijekom dugih desetljeća uvelike je sputala rast seljačkih gospodarstava i pridonijela njihovoj ranjivosti
bila oko jedne trećine francuskoga ili švedskoga da bi do početka ovog decenija splasnula na oko jednu desetinu. Hrvatski se posjed (5,6 ha) osim toga sastoji od četiri čestice (dakle, po otprilike 1,4 ha) što uvelike otežava rad s mehanizacijom i stvara niz drugih problema.
Zemljišna politika vođena tijekom dugih desetljeća uvelike je sputala rast seljačkih gospodarstava i pridonijela njihovoj ranjivosti. U toj perspektivi lako je razumjeti kako je tijekom posljednjih desetak godina došlo do katastrofalnog rezultata da četiri od pet obiteljskih gospodarstava prestane isporučivati mlijeko, a da se uvoz mlijeka podvostruči i da dalje snažno raste. Tijekom 2012. kriza se dodatno radikalno zaoštrila jer je europska cijena mlijeka toliko pala da u Hrvatskoj ne pokriva ni najosnovnije proizvodne troškove.

Bilo bi normalno da su se država i resorni ministar usmjerili na hitne mjere kojima bi se tržište stabiliziralo, a obiteljskim gospodarstvima koja imaju dobre proizvodne preduvjete podijelila ili dala u jeftin najam zemljišta u državnom vlasništvu. Umjesto toga država nastavlja politikom koja je Hrvatsku dovela u položaj prehrambene ovisnosti: ono igra na velike korporacijske proizvođače, a u prijedlogu novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu namješta im povlaštenu poziciju u dugoročnom najmu državnog zemljišta koje im je do sada bivalo praktički poklanjano. To se prema javnosti obznanjuje kao iskaz brige o nacionalnom dobru i brana preuzimanju od stranih interesenata. Pri tome se prešućuje da je samo Agrokor grupa, kao što proizlazi iz njenog financijskog izvješća za 2011. Godine, dobila na poklon najbolje, uglavnom pogranične, poljoprivredne terene u vrijednosti od 2,2 milijarde kuna, koji su sada hipotekarno založeni kod stranih banaka!

Ministar Jakovina kao da nije svjestan do koje je mjere takva u nas vođena politika udaljila Hrvatsku od načela na kojima je izrasla uspješna europska poljoprivreda. On neumorno poručuje proizvođačima da moraju prihvatiti (takvu od države nametnutu vrlo specifičnu) logiku i strukturu tržišta, a u raspravama oko mlijeka se izrazito, upravo napadno, stavlja na stranu jačih, velikih otkupljivača ne spominjući ni jednom riječi do koje mjere su upravo oni zapustili brigu o domaćoj proizvodnji i destabilizirali je ostvarujući veliku zaradu na uvozu.


U usporedbi s drugim zemljama Srednje i Istočne Europe, gdje se trenutno nalazi hrvatska poljoprivreda?

Posljedice krize, zaoštrene velikim sušama, osjećaju se u cijeloj Europi. Sredinom listopada u Hrvatskoj su zasjedali predstavnici zemalja-članica proizvođačkog European Milk Boarda i tom prilikom svjedočili o vrlo teškim prilikama npr. u Latviji, Poljskoj, Češkoj,… Nismo, međutim, mogli primijetiti da bi u nekoj od SIE zemalja tržišni odnosi bili tako narušeni i tržišna struktura bila toliko monopolizirana kao u Hrvatskoj.


Javnost najčešće ne zna neke odnose u poljoprivredi. Možete li nam pobliže približiti kretanja u poljoprivrednoj proizvodnji zadnjih desetak godina te kretanja cijena najvažnijih poljoprivrednih kultura uz paralelno kretanje cijena inputa potrebnih za proizvodnju i je li uopće moguće poslovati u pozitivi? (npr. cijena pšenice prije desetak godina i cijena nafte prije desetak godina op. ur.)

Nema proizvodne grane u kojoj hrvatski gospodarski model daje tako razorne rezultate kao upravo u poljoprivredi. Od samoga njenog početka hrvatska je nacionalna valuta precijenjena što se pokazuje u konstantnoj negativnoj bilanci tekućih plaćanja s inozemstvom. Umjesto da to iskoristi kao izazov kako bi brzo i odlučno poboljšala učinkovitost svoga gospodarskog sustava, Hrvatska je značajan dio posuđenog kapitala utrošila na potrošnju ili na dugoročne investicije slabe kratkoročne isplativosti i tako zapala u velik vanjski dug. Unutarnju stabilnost cijena održava uvozom jeftine (a često i nekvalitetne) robe čime u statističkom prosjeku prikriva snažan rast cijena domaćih proizvoda i usluga opterećenih troškom neučinkovitog javnog sektora i monopolnih javnih i privatnih poduzeća.

Procijep između relativno umjerenih inozemnih poskupljenja i galopirajućih domaćih cijena teško pogađa poljoprivredu koja je po naravi stvari vezana uz domaću grudu. Ona u velikoj mjeri koristi troškovno opterećene, pa zato i precijenjene, domaće resurse i teško pati od ograničenog pristupa svome osnovnom proizvodnom resursu zemlji, ali cjenovno mora konkurirati s uvezenom pa još k tome i najčešće značajno subvencioniranom hranom.

Da slika bude potpuna, najveći otkupljivači domaćih primarnih proizvoda su istodobno i dominantni uvoznici kojima je, po svemu sudeći, važnije da ostvare brzu zaradu na
Najveći otkupljivači domaćih primarnih proizvoda su istodobno i dominantni uvoznici kojima je, po svemu sudeći, važnije da ostvare brzu zaradu na uvozu umjesto da se uključe u dugoročnije programe izgradnje domaće sirovinske baze
uvozu umjesto da se uključe u dugoročnije programe izgradnje domaće sirovinske baze. Upravo taj otkupljivačko-uvozno-distribucijski sloj koji se tako goji na kratkoročnom profitu ne samo da uživa iznimno snažnu podršku službenih politika, nego njima čak dobrim dijelom i upravlja. To se može ilustrirati mnogim primjerima, od prodaje i dugoročnih iznajmljivanja najboljih poljoprivrednih zemljišta upravo tim interesima, preko razlika u inspekcijskom pristupu do personalnih unija tih poduzeća s Ministarstvom i državnim agencijama, a pod zadnje čak i javnim nastupima u kojima sâm ministar otvoreno zagovara te interese. Hrvatska u tom pogledu očito još naglašenije nastavlja putem koji je u potpunoj suprotnosti s logikom na kojoj je izgrađena zapadnoeuropska poljoprivredna tradicija i današnja struktura. Taj je put makroekonomski katastrofalan i vodi u još veću uvoznu ovisnost za koju nacija nema tekućih sredstava, već će je morati financirati rasprodajom imetka.

O tim anomalijama hrvatski mediji šute kao zaliveni i nastavljaju glodati kost proizvodnih poticaja oko kojih svatko može reći bilo što i ostati živ. Poticaji idu, naime, posebnom logikom domaće politike pa ih je zbog njihove rascjepkanosti ponekad čak i poznavateljima te problematike teško posložiti. Potpuno je, međutim, jasno – ali se ni o tome nikada ne raspravlja – da oni u cjelini samo djelomice kompenziraju poticaje u Europi koje tamošnji proizvođači koriste u uvjetima daleko učinkovitijeg javnog sektora i proizvodnih i tržišnih struktura, desetljećima izgrađivane jeftinim kreditima i uz angažman svekolike državne politike. Cijelo hrvatsko gospodarstvo očekuje sučeljavanje sa snažnom konkurencijom toga tipa, ali je u poljoprivredi posebno važno uočiti korijene strane učinkovitosti jer oni ukazuju na elementarne pogreške usmjerenja hrvatske politike.

Podaci iz praktičnog života pokazuju da razne kratkoročne poticajne intervencije države nisu uklonile velike disproporcije između kretanja ulaznih proizvodnih troškova i cijena samih proizvoda. Pojednostavljeno: za sjeme, mineralno gnojivo i gorivo potrebno da bi se na jednom katastarskom jutru (0,57ha) proizvela pšenica plaćalo se 1999. cca 500 HRK, a u jesen 2012. čak pet puta više, 2.500 HRK po jutru. Država je povećanjem poticaja po jutru doduše pokušala ublažiti povećanje cijene pšenice (koja se rabi i kao krma), ali se ta cijena ipak gotovo podvostručila. Cijene drugih, proteinskih krmiva za prehranu mliječnih krava tijekom istog razdoblja porasle su još više, čak i do tri puta. Uz veliko povišenje tih cijena govedari su suočeni i s dodatnim ulaganjima u sam proces proizvodnje u štali. Pa ipak, proizvođači su suočeni s istom cijenom isporučene litre mlijeka na početku i kraju spomenutog razdoblja: 2,30 HRK.

Što se događalo u međuvremenu? Država je najprije 2004. velikim paketom tzv Operativnog programa pokušala na obiteljska gospodarstva presaditi svoje tlapnje o brzom „velikom skoku“ u visoku proizvodnost, a raznim je manjim subvencijama pokušala premostiti dio troškovnog jaza koji se krio iza primjene europskih cijena. To je doživjelo potpun slom. Skupina Živo selo smatra ).
[Poticaji u nas] u cjelini samo djelomice kompenziraju poticaje u Europi koje tamošnji proizvođači koriste u uvjetima daleko učinkovitijeg javnog sektora i proizvodnih i tržišnih struktura, desetljećima izgrađivane jeftinim kreditima i uz angažman svekolike državne politike
da država mora hitno intervenirati i potaknuti proizvodnju mliječnog sektora u skladu sa zakonskim mogućnostima (Zakon o uređenju tržišta poljoprivrednih proizvoda. Usporedo s time tržište se mora stabilizirati uvođenjem sustava obaveznih dugoročnih ugovora o isporukama domaćeg mlijeka po cijenama koje bi odražavale troškove domaće proizvodnje. Tako početno definirane cijene zatim bi pratile trendove u kretanju europskih cijena, a postupno, u roku od par godina, bile prilagođene i razini tih cijena. To je moguće u okviru politika EU, ali treba znati i – treba htjeti! Logika ovoga prijedloga počiva na dva načela: potrošači moraju ponijeti teret stvarnih troškova u proizvodnji mlijeka (uz pomoć transfera najteže pogođenim skupinama), a prerađivači mlijeka moraju poduprijeti proces regeneracije svoje sirovinske baze na račun kratkoročnog uvoznog profita.

U nedostatku takve dugoročne politike i njene odlučne provedbe, mnogi su ratari i stočari pokušali naglo povećati proizvodnju po površini i proizvodnom grlu, a i proširiti same površine i brojnost grla. Sama država ih je, kao što je već spomenuto, gurala u velika i forsirana povećanja kapaciteta objekata i mehanizacije, veću potrošnju energije itd. Kada su tlapnje o „velikom skoku“ u visoku proizvodnost već početno okopnile na stvarnosti nerentabilnih cijena proizvoda, mnogi su proizvođači gurnuti u začarani krug velike kreditne ovisnosti o kreditima banaka i uvjetima trgovaca. Financijski troškovi poslovanja u znaku nelikvidnosti dodatno su potencirani sezonski neusklađenim isplatama potpora.

Naravno, takva se politika ne bi mogla voditi da su proizvođači bili organizirani i da nisu „pregovarali“ s individualnih pozicija. Ovako su doživjeli da, kada kao rezultat teških napetosti restrukturiranja nestane 80% isporučitelja mlijeka i kada se zatvaraju neke od najsuvremenijih farmi, Ministarstvo daje javnosti naslutiti da preostalih 20% traži bolje uvjete – iz obijesti ili iz pomame za Mercedesima!


U odnosu na plansku ekonomiju te poljoprivrednu i prehrambenu proizvodnju unutar bivše Jugoslavije, mogu li se danas, s odmakom od dvadeset godina, povući neke paralele između dva ekonomska sustava i koje su prednosti i mane jednog i drugog unutar poljoprivrednog sektora?

Socijalizam je u svim zemljama imao velikih problema s poljoprivredom, dobrim dijelom zato što joj je pristupao doktrinarno. Bio je to slučaj i s Jugoslavijom – dapače, može se reći da današnja neuspješna formula industrijaliziranja sela na kombinatskoj osnovici vuče svoje korijene iz toga razdoblja. S vremenom je život ipak u dijelovima tadašnjeg sustava nametao neku svoju logiku pa su npr. kooperantski odnosi s kombinatima i prehrambenom industrijom, koliko god neravnopravni, a i nepovoljni za izoštravanje poslovnog duha seljaka bili, ipak jamčili neku stabilnost dohotka. Radilo se na razvijanju kvalitete uzgoja životinja i biljne proizvodnje, znalo se progledati kroz prste rastu pojedinih gospodarstava tamo gdje je bilo teško ostvariti kooperantske odnose itd.

Ne treba, međutim, smetnuti s uma da su velika državna poduzeća istodobno financirala i dobar dio lokalnih i regionalnih društvenih aktivnosti (kultura, šport, infrastruktura, prohtjevi nomenklature i sl.) i da se njihova monopolna snaga tako na netransparentan način koristila i za pretakanje dodane vrijednosti iz male seljačke proizvodnje u druge segmente društva. Ukratko, selo je preživjelo, ali uglavnom u jadnom stanju.Da bi se prilike popravile i stvorila solidna baza rasta bila je potrebna jasna vizija i dosljedno provedena politika. To je izostalo.

Ne treba, međutim, smetnuti s uma da su velika državna poduzeća istodobno financirala i dobar dio lokalnih i regionalnih društvenih aktivnosti (kultura, šport, infrastruktura, prohtjevi nomenklature i sl.) i da se njihova monopolna snaga tako na netransparentan način koristila i za pretakanje dodane vrijednosti iz male seljačke proizvodnje u druge segmente društva
U našem se novom „tržišnom“ sustavu individualni proizvođači deklarativno podržavaju, ali ih je politika stvarno ne samo zadržala u potpuno podređenom položaju spram velikih privatnih interesenata, koje je u međuvremenu pomogla instalirati, nego je otišla i korak dalje. Nakon što je malom i srednje velikom seljaku desetljećima na razne načine otežavan i onemogućavan rast, sada se rezultat takve restriktivne politike – prije svega nezadovoljavajuća veličina gospodarstava – čak navodi kao dokaz tvrdnje da takav seljak ne može poslužiti kao temelj rasta, kakav je inače u cijeloj Zapadnoj Europi. Malo posjedništvo zapravo se svodi na razinu socijalne kategorije kojoj poticaji pomažu da preživi. Tako se zamjenom teza reciklira prostor za nastavak loše politike – ranije su doktrinarne zablude samo zamijenjene favoriziranjem partikularnih interesa velikih korporacija (kojima je inače u nekima od najnaprednijih europskih zemalja, kao Švedskoj i Švicarskoj, zabranjen i sâm posjed poljoprivrednog zemljišta!).

To su činjenice. Medijska predstavljanja takve državne politike u korist partikularnih privatnih interesa puna su, međutim, zamjena teze i populističke uporabe insinuacija koje bi po svojoj naravi daleko više spadale u prethodno plansko razdoblje. Tako je npr. Ministarstvo u raspravama o prijedlogu novog Zakona o poljoprivrednom zemljištu u više navrata izbjegavalo odgovoriti na konkretne zamjerke i zahtjeve predstavnika obiteljskih gospodarstava ukazujući kako među njima ima i neki veći proizvođač pa je „teško reći tko je tu velik, a tko malen“.

Drugi omiljeni argument je preslika ranijih doktrinarnih strepnji od pojave „kulaka“ – umjesto da se u situaciji desetogodišnjega katastrofalnog smanjenja broja (4 od 5) isporučitelja mlijeka pokuša na argumente odgovoriti argumentima, rasprava se izbjegavala tvrdnjom kako se netko među preostalim proizvođačima – vozi Mercedesom! Na istoj su razini bile i „znalačke“ procjene kakve bi (male) veličine traktora pojedini proizvođači trebali imati prije nego što im se Ministarstvo poljoprivrede udostoji razjasniti kako uz europsku cijenu mlijeka preživjeti velika povećanja cijena domaćih ulaznih resursa.

Zato treba podvući bitnu načelnu razliku između pristupa za koje se zalaže Živo selo i onoga kome se priklanja država, sve usamljenija u gluhoj tami svojih birokratskih kula. Ministar nedavno poručuje (Večernji list, 15. 9. 2012.) kako se „neće više svi moći baviti poljoprivredom. Moramo razlučiti što su to stvarno aktivni poljoprivrednici od onih kojima je to bila dopunska djelatnost, dopunski izvor
Malo posjedništvo zapravo se svodi na razinu socijalne kategorije kojoj poticaji pomažu da preživi
prihoda ili možda čak i poligon za špekulativne odnose s poticajima.“ Seljak je za ministra statistički pojam definiran u Bruxellesu. S malo pomoći sa strane – i kao rezultat dugotrajne nebrige da se seljaku omogući da dođe do zemlje – pojam može izvrsno poslužiti da se toga „preživljivača“ i „špekulanta“, ako je ikako moguće, unaprijed eliminira iz već zadane europske poticajne kuverte. Tako će ostati više za – velike. Pri čemu će naravno i velika administracija doći na svoje! Koga briga što se npr. u uspješnoj austrijskoj poljoprivredi – a ona nam je tu pred nosom – upravo potiču komplementarne aktivnosti kako seljak ne bi posve ovisio o jednoj vrsti prihoda!

Za razliku od ministra, Živo selo vidi u obiteljskim gospodarstvima, velikima i malima, ne samo mjesto predanog rada i zalaganja te zdravijeg suživota s okolišem, nego i mogućnost da se i skromni (ali brojni) ekonomski potencijali sela usmjere u produktivne namjene. To se događa svagdje u svijetu kad god seljak dobije istinsku priliku. Upravo zato i neki od naših prijedloga ukazuju na mogućnost državno-zadružnog partnerstva kojim bi se država mogla rastereti od obveza koje se mogu obaviti bez nje, ali pod njenim općim nadzorom.


Vanjskotrgovinski deficit, posebno u sektoru poljoprivrede i prehrambenih proizvoda koincidira s ulaskom Hrvatske u WTO. Sa potpisivanjem predpristupnih pregovora s Europskom unijom te daljnjom liberalizacijom tržišta, stagnacija i pad u poljoprivrednom sektoru se ubrzavaju. Može li se naći sistemska veza između ulaska Hrvatske u WTO i EU s uništenjem domaće poljoprivrede?

Ovo je istodobno i vrlo jednostavno i vrlo složeno pitanje. Kratak odgovor je da su integracijski tijekovi ubrzali nazadovanje domaće poljoprivrede. Pitanje je, međutim, je li Hrvatska imala alternativu, i kakvu, a tu se odgovor usložnjava.

Posvemašnja gospodarska zatvorenost, autarkija, nije odgovor iz više razloga. Često se kaže da međunarodna podjela rada i slobodnija trgovina pogoduje racionalnom poslovanju i razvitku novih proizvoda i tehnologija, a trebala bi pomoći i nerazvijenim dijelovima svijeta da dođu na tržišta industrijaliziranih zemalja. No u ovom se kontekstu ne trebamo opterećivati vaganjem dobrih i loših strana integracija – one su nam zadane na globalnoj razini. Iz više razloga (najvažniji resurs nepomičan, prehrana i kontrola teritorija ključne strateške zadaće, veliki utjecaj nacionalnih politika na cijene u pojedinim zemljama itd.) poljoprivreda je, međutim, vrlo specifičan integracijski slučaj.

U Hrvatskoj je autarkija ranijeg sustava prikrivala lošu produktivnost. Dobro je da su integracijska kretanja to brzo razotkrila. Na žalost odmah se pokazalo da od velike nerazvijenosti pate i one strukture državne uprave koje su novim politikama i konstruktivnim odnosom prema selu trebale ukloniti neučinkovitosti. Problem nije toliko u integracijskim tijekovima koliko u birokratskoj pasivnosti i nepoimanju značajnih mogućnosti vlastitog djelovanja i inicijativa u tim okvirima. Na žalost, podložnički beamterski mentalitet zamjetan je i u drugim granama hrvatskog društva, ali se on u poljoprivredi iskazuje posebice skupim s obzirom na relativno visoke ambicije, ali i značajna sredstva kojima EU raspolaže na tom području.

Zatvorena u naslijeđenu kulu gluhe nedemokratičnosti i bez svijesti da joj je zadaća podupirati dijalog među akterima, državna uprava nas svojom dosta raširenom nekompetencijom, a poglavito birokratskim nehajem, dovodi u situaciju da bismo se ubrzo po ulasku u Uniju mogli naći na udaru velikih kazni i nemogućnosti korištenja strukturnih fondova EU (primjer neispunjavanje tzv. nitratne direktive kojom se sprečava zagađivanje tla). Mnogi prijatelji, pak, upozoravaju da bi se Hrvatska, ako nastavi ovakvim nesnalaženjem, vrlo lako mogla naći i među neto platišama Uniji umjesto da ubire velika sredstva o kojima se u nas tako naivno i neodgovorno mašta i brblja.

Razgovor vodio Goran Đulić
Članovi Živog sela su Miroslav Kovač, Dragutin Vincek, Miljenko Ernoić i Branko Salaj
Možete ih kontaktirati na e-mail zivoselo[at]gmail.com ili im pisati na: Skupina Živo selo, c/o Kovač, Josipa Pavičića 2, 34000 Požega

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve