Razgovor sa Silvijom Federici: Politički rad sa ženama i kao ženama u trenutnim uvjetima

Maya Gonzalez i Caitlin Manning vodile su za časopis Reclamations razgovor sa Silvijom Federici o borbi za obrazovanje kao zajedničkoj borbi i o tome kako se organizirati kao feministkinje unutar ljevice. Skraćena verzija intervjua objavljena je u Zarezu br. 346.


Pisali ste o borbama na sveučilištu u kontekstu neoliberalnog restrukturiranja. Te borbe reakcije su na pokušaje da se privatizira znanje kao zajedničko dobro. Vidite li sveučilišne borbe u proteklih nekoliko godina kao nastavak borbi protiv privatizacije znanja? Ili kao nešto novo? Je li gospodarska kriza na neki bitan način promijenila kontekst borbi na sveučilištu?

Studentsku mobilizaciju koja se podigla na sjevernoameričkim kampusima, a naročito u Kaliforniji, vidim kao dio dugog ciklusa borbe protiv neoliberalnog restrukturiranja globalne ekonomije i uništavanja javnog obrazovanja koje je započelo sredinom 1980-ih u Africi i Latinskoj Americi, a sada se širi u Europu – kao što je pokazao nedavni studentski revolt u Londonu. U pitanju je, u svakom slučaju, bilo više od otpora „privatizaciji znanja“. Borbe afričkih studenata u 1980-ima i 1990-ima bile su naročito žestoke zato što su studenti shvatili da su drastični proračunski rezovi koje je tražila Svjetska banka bili znak kraja „društvenog ugovora“ koji je oblikovao njihov odnos s državom u razdoblju nakon osamostaljenja, čineći obrazovanje ključem za društveno napredovanje i aktivno građanstvo. Također su shvatili, naročito nakon što su čuli predstavnike Svjetske banke koji su tvrdili da Afrika “nema potrebe za sveučilištima”, da se iza rezova reartikulira nova međunarodna podjela rada koja je ponovno kolonizirala afričke ekonomije i devalvirala rad Afrikanaca.

Uništavanje javnog visokog obrazovanja tijekom zadnjeg desetljeća u SAD-u također se mora smjestiti u društveni kontekst u kojemu, kao posljedica globalizacije, tvrtke mogu dovlačiti radnike iz cijelog svijeta, uspostavljajući prekarni rad kao trajno stanje zaposlenosti i provodeći neprestano prekvalificiranje. Financijska kriza pogoršava krizu sveučilišta, tako što odražava gospodarske trendove u procesu akumulacije i organizacije zbog čega su studenti u stalnom stanju podložnosti i sustavnog uništavanja stečenog znanja koje predstavlja jedini ulog za budućnost. U tom su smislu današnje studentske borbe manje usmjerene na obranu javnog obrazovanja nego na mijenjanje odnosa moći s kapitalom i državom te ponovnim uzimanjem vlastitih života u vlastite ruke.

Tu možemo povući paralelu s revoltom francuskih radnika i mladeži protiv odluke Sarkozyjeve vlade da se radni vijek produži za dvije godine. Ne možemo razumjeti žestoko protivljenje koje je proizvela ta odluka ako se usredotočimo samo na vrijeme kojeg se radnici moraju odreći na putu do mirovine. Očito je da je milijune na ulice dovelo to što su shvatili da je gubitak svake nade za budućnost na kocki te se zbog toga tako mnogo mladih ljudi također pridružilo barikadama.

Nazadovanje feminizma kao društvenog pokreta također znači da je iskustvo kolektivnog organiziranja oko ženskih pitanja nepoznato mnogim studenticama te da je svakodnevni život depolitiziran
Isto uzajamno razumijevanje učinilo je ovaj ciklus borbi na sveučilištu drugačijim te im je ono dalo manje ili više otvorenu antikapitalističku dimenziju. U tome, po mom mišljenju, leži važnost kruženja ideja o zajedničkom/im dobru/ima u retorici studentskih pokreta diljem svijeta. Pozivanje na “znanje kao zajedničko dobro” odražava ne samo otpor privatizaciji i komercijalizaciji znanja, već i rastuću svijest da se alternativa kapitalizmu i tržištu mora početi graditi odmah što također potječe od shvaćanja da u današnjem akademskom okružju uključivanje u kolektivni proces proizvodnje znanja nije moguć. Nagli porast školarina, predavanja pomno krojena prema gospodarskim ciljevima, previše studenata u nastavi te potplaćeni predavači koji rade prekarno – svi ti uvjeti obezvređuju znanje proizvedeno na sveučilištima, pozivajući na stvaranje alternativnih oblika obrazovanja i prostora u kojima se mogu organizirati. Tek tako, možda, možemo početi razmišljati o „politici okupiranja“, tj. kao o sredstvu kojim bi se preuzelo prostore potrebne za stvaranje novih zajedničkih dobara.


Opsežno ste pisali o borbi za obrazovanje i globalnom otporu protiv mjera štednje kao o borbama za institucionalna poprišta društvene reprodukcije, a ne društvene produkcije. Što mislite da je razotkriveno koncipiranjem borbi za obrazovanje kao dijelom šire grupe borbi oko poprištâ društvene reprodukcije? I kakve vrste socijalnih nejednakosti i eksploatacije rada ostaju izvan dometa ovakvog pristupa?

Prvo bih trebala naglasiti da je pomak s produkcije na reprodukciju u analizi klasnih odnosa bio proizvod transformacije koja je, na različite načine, prelazila teorijsko polje od 1970-ih, što je vidljivo i u poststrukturalističkoj kao i u neoliberalnoj kritici, od Foucaulta do Beckera. Najvažniji poticaj u tom smjeru dolazi od feminističkog promišljanja rada i reproduktivnog rada kao „skrivenog dijela ledenjaka“ (riječima Marije Mies) na kojima je temeljena kapitalistička akumulacija. Taj je pomak imao moćan prosvjetiteljski učinak koji nam je omogućio da zajedno osmislimo heterogeni set aktivnosti – poput posla u kućanstvu, održive poljoprivrede, seksualnog rada i njegovateljskog rada te formalnog i neformalnog obrazovanja – i prepoznati ih kao momente društvene (re)produkcije radne snage.

Iz te perspektive, promjene koje su se dogodile na sveučilištima možemo politički tumačiti. Možemo tumačiti uvođenje školarina i komodifikaciju obrazovanja kao dio šireg procesa privatizacije javnog sektora u reprodukciji radne snage. To je pokušaj da se disciplinira buduću radnu snagu, proces koji je počeo u kasnim 1970-ima s ukidanjem otvorenog upisa, što je očito bio odgovor na revolte na kampusima u 1960-ima i neposluh čiji su protagonisti bili mladi.

Međutim, postavljanjem reprodukcije kao okvira iz kojega analiziramo odnos kapital-rad, ne trebamo, naime, gledati kao na totalizacijsku operaciju. Reprodukcija (pojedinaca, radne snage) ne treba se objašnjavati odvojeno od ostatka kapitalističke „tvornice“.

U posljednje vrijeme, umjesto toga, svjedočimo razvitku teorija (npr. koncept „biopolitičke produkcije“ kod Negrija i Hardta) koje sprečavaju sinoptički pogled na polje kapitalističkih odnosa, pretpostavljajući da sva produkcija može biti ograničena na produkciju subjektiviteta, životnih stilova, jezika, kodova i informacija. Zbog toga je velika borba koja se događa diljem planeta, u poljima, rudnicima i tvornicama – izgubljena, ironično u isto vrijeme kada svjedočimo najopširnijem međunarodnom ciklusu borbe u industriji (u Kini i velikom dijelu Južne i Istočne Azije) od 1970-ih.


Otprilike 830 milijardi dolara duga u studentskim zajmovima nedavno je dobilo podosta pažnje u medijima, budući da sveukupni studentski dug danas premašuje dug na kreditnim karticama. Međunarodna mreža znanstvenika na sveučilištima s kojima radite, Edu-Factory, smjestila je dug kao središnje pitanje u borbama na sveučilištima. Jeffrey Williams ukazao je na to da ćete, ako pohađate Ivy League ili usporedivo skupo privatno sveučilište, morati cijele godine raditi 136 sati zajedno ako biste si ga mogli priuštiti bez duga.[2] Neki govore da trenutna produžena gospodarska kriza nije recesija, već depresija pod krinkom duga. Kako mislite da bi se pitanje sve veće zaduženosti moglo preokrenuti u značajno poprište borbe?

Zaduženost je već poprište borbe, no do sada, barem u SAD-u, to je borba koja se odvija u tišini, ispod radara, artikulirana kroz skrovite oblike otpora, izbjegavanje i neispunjavanje obveza, prije no otvorenog sukoba. Zadana stopa studentskih zajmova nastavlja rasti, naročito na profitnim koledžima na kojima je premašila 11,6%.

Diskusije sa studentima daju naslutiti da se pitanje duga nastoji izbjeći, barem trenutno. Mnogi ne vole pričati o tome. Opterećuje ih nemilosrdna neoliberalna propaganda koja prikazuje obrazovanje kao pitanje individualne odgovornosti. Kao što Alan Collinge piše u svojoj knjizi Student Loan Scam[3], mnogi se srame priznati da nisu ispunili svoje platne obveze za studentske zajmove. Zamisao da (poput mirovina) besplatno obrazovanje više ne treba biti socijalno pravo ulazi u svijest novih naraštaja, makar kao oblik zastrašivanja, doprinoseći sprečavanju bilo kojeg pokušaja da se ukidanje duga učini otvorenim pokretom.

Ipak, mreža Edu-Factory bila je u pravu kada je dug učinila središnjom točkom borbi za sveučilište. Borba protiv studentskog duga je od strateške važnost. Kao što Jeffrey Williams pokazuje, dug je moćan instrument discipline i kontrole te hipoteka na budućnost.[4] Borba protiv njega znači uzimanje života u vlastite ruke, raskidanje odnosa sa sustavom dužničkog ropstva koji će bitno utjecati na živote ljudi u nadolazećim godinama.

Kako izgraditi pokret? Mislim da će to zahtijevati dugu mobilizaciju koja uključuje suradnju mnogih društvenih subjekata. Ključni korak u tom smjeru je edukacijska kampanja o prirodi duga kao političkom instrumentu discipline, razbijanje pretpostavke individualne odgovornosti i ukazivanje na njezinu kolektivnu dimenziju. Nagomilano moraliziranje o pitanju zaduženosti mora biti razotkriveno. Stjecanje diplome nije luksuz nego nužnost u kontekstu u kojem se već godinama s najviših institucionalnih razina obrazovanje proklamira kao crta razgraničenja
Veći stupanj ravnopravnosti skriva činjenicu da mnoga od pitanja koja je postavio ženski pokret nisu razriješena, naročito s obzirom na re-produkciju
između blagostanja i života u siromaštvu i podčinjenosti. No, ako je obrazovanje nužno za daljnje zapošljavanje, onda poslodavci imaju korist od toga. S tog gledišta, pitanje studentskih dugova je radničko pitanje kojim bi se trebali baviti i radnički sindikati, a ne samo oni akademski. I predavači bi se trebali pridružiti pokretu za ukidanje duga jer se nalaze na prvoj liniji: moraju spasiti obraz i praviti se da je bit sveučilišta kulturno formiranje. Akademski radnici se također moraju prilagoditi zahtjevima za profitabilnost kao što su “prenapučenost” u nastavi, uništavanje odsjeka, preopterećeni studenti koji istovremeno rade dva do tri posla. Borba protiv duga je jedinstven zahtjev: to je stanje zajedničko radničkoj klasi diljem svijeta. Dug na kreditnim karticama, hipotekarni dugovi, dugovi zdravstvenom sustavu: diljem svijeta, desetljećima, svako rezanje plaća i prava događa se u ime dužničke krize. Dug je, stoga, univerzalni označitelj i teren na kojemu može početi preslagivanje globalne radne snage.


Prošlogodišnje okupacije zgrada i druge vrste direktne akcije kritizirane su kao strategije privilegiranih. Kako može nastati masovna direktna akcija u zemlji poput SAD-a u kojoj je represivna država strašno prekomjerno financirana i u kojoj policijska represija i dalje toliko teže pogađa specifične rasne ili rizične populacije?

Neću komentirati situacije do kojih je došlo na nekim kampusima Sveučilišta u Kaliforniji i prednostima odluke da se okupiraju zgrade. Nisam sudjelovala u tome pa bi moj komentar bio neumjestan jer izbori i taktike u velikoj mjeri ovise o kontekstu i ravnotežama moći. Umjesto toga, istaknut ću da direktna akcija ima dugu povijest u SAD-u, što je potkrijepljeno primjerom pokreta za građanska prava, unatoč postojanju represivnog institucionalnog aparata koji djeluje na mnogim razinama – policija, sudovi, zatvor, smrtna kazna. Pokret za građanska prava i kasnije Pokret za crnačku moć sukobili su se s policijom, s njezinim hidrantima i psima, sukobili su se s Klanom, s Društvom John Birch. Međutim, razlike u moći s kojom se studenti iz različitih zajednica suočavaju s sveučilišnim vlastima i policija mora biti objelodanjen i politiziran. Organizacijske odluke ih moraju uzeti u obzir. Tako bi trebalo biti bez obzira jesu li zgrade okupirane ili ne, imajući na umu veliku različitost uvjeta u kojima se studenti nalaze. Vaše pitanje isto tako ukazuje na to da nisu svi pripadnici manjina suglasni s militantnim taktikama. Uz viši rizik kojemu su izloženi ljudi iz manjinskih zajednica, moramo uzeti u obzir svaki tip mobilizacije studenata koji si ne mogu priuštiti da budu uhićeni jer imaju djecu, imaju obitelji koje ovise o njihovoj prisutnosti ili su bolesni ili imaju invaliditet što ih sprečava u sudjelovanju u određenim tipovima akcija.To su pitanja od najveće važnosti u pokretu i tiču se svih studenata. Spremnost da se zaštite one suočene s najtežim posljedicama i da se prilagodi različitim tipovima inicijativa, mjera je snage i ozbiljnosti pokreta, a da se pritom u isto vrijeme ne podcjenjuje činjenica da su prilike za borbe uvijek iznimno neodredive i promjenjive. A oni koji možda nisu sudjelovali jučer, sutra će možda biti prvi koji će okupirati.


Od Kalifornije do New Yorka, žene su izrazile zabrinutost za postojanje ozbiljnih problema s rodnim odnosima unutar pokreta. Unatoč njihovoj aktivnoj uključenosti, mnoge se žene osjećaju marginalizirano, nedostaje im samopouzdanje kada se nalaze u grupi, osjećaju se sputano u samoizražavanju. U nekim slučajevima, otuđene su zbog seksističkih ili maskulinističkih načina govora i djelovanja (kao u Direct Action as Feminist Practice[5]). Kao žene, zatečene smo: nakon desetljećâ raznovrsnih feminističkih borbi, sada – još jednom – osjećamo potrebu za stvaranjem feminističkih grupa i pronalaženjem kolektivnih načina da se suprotstavimo patrijarhatu. Uviđamo da se borimo za otvaranje prostora za koje nismo očekivale da će biti baš tako zatvoreni. Do kojeg stupnja je naše iskustvo različito, a do kojeg slično vašemu u sedamdesetima? Što se može naučiti o prošlosti iz naših trenutnih iskustava i obrnuto?

Konfiguracija rodnih odnosa u studentskom pokretu veoma je drugačija danas, no što je bila u 1960-ima i 1970-ima. Studentice imaju puno više moći no što su je ikad imale žene moje generacije. Čine većinu na većini studijskih grupa i pripremaju se za život pun autonomije i samopouzdanja, barem autonomije od muškaraca, ako ne od kapitala. No odnosi s muškarcima su neodređeniji i zbunjujući. Veći stupanj ravnopravnosti skriva činjenicu da mnoga od pitanja koja je postavio ženski pokret nisu razriješena, naročito s obzirom na re-produkciju. Time se skriva činjenica da nismo kolektivno uključene u projekt društvene promjene kao žene, i da je, s uspjehom neoliberalizma, došlo do remaskulinizacije društva. Ratoboran, maskulinistički jezik “We are the Crisis”, uvodnog članka na “After the Fall”, sramotan je primjer toga. U potpunosti razumijem zašto se mnoge žene osjećaju ugroženo a ne osnaženo time.

Nazadovanje feminizma kao društvenog pokreta također znači da je iskustvo kolektivnog organiziranja oko ženskih pitanja nepoznato mnogim studenticama te da je svakodnevni život depolitiziran. Koje prioritete izabrati, kako uskladiti plaćeni rad i reprodukciju naših obitelji tako da (učeći na iskustvu crnkinja) zadržimo nešto od sebe kako bismo dali svojima, kako voljeti i živjeti svoju seksualnost – sve su to pitanja na koja studentice sada moraju odgovoriti individualno, izvan političkog okvira, i to je izvor slabosti u njihovim odnosima s muškarcima. Dodajmo tome da akademski život, naročito na postdiplomskom studiju, stvara veoma kompetitivno okruženje u kojemu su oni koji imaju manje vremena za posvetiti se intelektualnom radu automatski marginalizirani, a elokventnost i teorijska sofisticiranost često se greškom smatraju mjerom političke posvećenosti.

Presudna lekcija koju možemo naučiti iz prošlosti je da se u prisutnosti nejednakosti moći, žene moraju autonomno organizirati kako bi uopće mogle navesti probleme s kojima se susreću i kako bi našle snage da izraze svoje nezadovoljstvo i želje. U 1970-ima smo jasno vidjele da ne možemo govoriti o pitanjima koja nas se tiču u prisutnosti muškaraca. Kao što su autori knjige Direct Action as Feminist Practice tako uvjerljivo napisali, ne moramo biti “utišane“; iste te konfiguracije moći koje nam otuđuju pravo da se izrazimo, oduzimaju nam sposobnost da imenujemo svojstveno djelovanje te sile.[6]

Način postizanja autonomije varira. Ne moramo misliti o autonomiji u smislu trajnih odvojenih struktura. Sada shvaćamo da možemo stvoriti pokrete unutar pokreta i borbe unutar borbi, no pozivanje na jedinstvo usprkos sukobima u našim organizacijama, politički je kobno. Iz prošlosti možemo naučiti da stvaranjem privremenih autonomnih feminističkih prostora možemo prekinuti psihološku ovisnost o muškarcima, potvrditi svoje iskustvo, izgraditi kontradiskurz i postaviti nove norme – poput potrebe da se jezik demokratizira i ne učini sredstvom isključivanja.

Uvjerena sam da je zbližavanje kao žena i feministkinja pozitivan zaokret i preduvjet za svladavanje marginalizacije. Još jednom, žene u studentskom pokretu ne bi trebale dopustiti da ih optužbe za „razdjeljivanje“ zastraše. Stvaranje autonomnih prostora ne razdjeljuje, već je nužno za raščišćavanje cijelog skupa izrabljivačkih odnosa koji nas koče i za razotkrivanje nejednakosti u moći koja prijeti propašću cijelog pokreta.


U izrađivanju feminističkih odgovora na naše trenutne neprilike, ponovno smo se uključivale u donekle zbunjujućem, mada ugodne, momente identificiranja – momente kada govorimo “kao žene”, primjerice, ili kada smo pronašle ženske grupe za čitanje. Kako da promišljamo takve momente, naročito u svjetlu nedavnih interveniranja u feminističku teoriju koja su istaknula mnoge pukotine koje naglašavaju višestruke lomove za navodnu kolektivnost „žena“, ili koje inzistiraju na nestabilnosti i sposobnosti mutiranja rodnih identiteta? Što može proizaći iz takvih identifikacijskih činova? Kakvu bi budućnost mogli sadržavati? Kakvu opasnost?

Ne možemo se suprotstaviti sustavu koji je uvelike izgradio svoju moć na rasnoj i rodnoj podjeli, boreći se kao obestjelovljeni, univerzalni subjekti
Moram započeti s premisom da nikad nisam odbacila iz svojeg teorijskog i političkog okvira koncept „žene“. Za mene „žene“ su politička kategorija, koja označuje specifično mjesto u društvenoj organizaciji rada i polje u antagonističkim odnosima gdje je moment identiteta podložan neprestanoj promjeni i pobijanju. Očito, „žene“ je koncept koji moramo problematizirati, destabilizirati i rekonstruirati kroz svoje borbe. Uvijek sam u svojem pisanju inzistirala da je za feministkinje stvar prioriteta da adresiraju razlike u moći i hijerarhije koje postoje među ženama, počevši s odnosom moći koji je determiniran novom međunarodnom podjelom reproduktivnog rada. No do stupnja da rod još uvijek strukturira svijet, do stupnja da se kapitalistička devalvacija reproduktivnog rada prevodi u obezvređivanje žena, ne možemo odbaciti ovu kategoriju, a da to ne učinimo pod cijenu da učinimo velika područja društvenog života neshvatljivim i izgubimo presudan teren kolektivnog otpora kapitalizmu.

Identificiranje kao žena sadrži mogućnost razumijevanja izvorâ, djelovanjâ i politike mehanizama isključivanja i marginalizacije koju su mnoge studentice očito iskusile tijekom okupacija u Kaliforniji i New Yorku. To je sonda koja će nam omogućiti da odgonetnemo zašto i kako muška dominacija održava strukturu moći i da objelodanimo svijet iskustava koji bi inače ostao nevidljiv i neimenovan.

Prepoznavajući one aspekte ženskih iskustava koji daju osnovu za podčinjenost muškarcima, u isto vrijeme suočavajući se s razlikama u moći među ženama danas je, kao što je bilo i u prošlosti, jedan od najvažnijih izazova pred feministkinjama i aktivistkinjama u bilo kojem društvenom pokretu. U isto vrijeme, identificiranje sadrži mnoge rizike. Najsvirepiji je, možda, idealizacija odnosa sa ženama, koja nas izlaže mnogim velikim razočaranjima.

To je problem kojemu su žene moje generacije bile naročito podložne, budući da nam se feminizam isprva učinio obećanom zemljom, dom za kojim smo dugo žudjele, zaštićen prostor u kojemu nas nikada ništa negativno ne bi moglo dirnuti. Otkrile smo da nas politički rad sa ženama, kao ženama, ne pošteđuje od borbi za moć i činova „izdaje“ koje smo tako često susretale u organizacijama kojima su dominirali muškarci. U pokrete dolazimo s ožiljcima koje je kapitalizam utisnuo u naša tijela i duše, a oni ne nestaju automatski zato što radimo među ženama. Stvar je međutim u tome da se ne bježi od feminizma. Da su spol i rod od značaja, neporeciva je lekcija. Ne možemo se suprotstaviti sustavu koji je uvelike izgradio svoju moć na rasnoj i rodnoj podjeli, boreći se kao obestjelovljeni, univerzalni subjekti. Pitanje je prije koje oblike organizacije i sredstva odgovornosti možemo izgraditi a koji sprečavaju da se razlike u moći među nama iznova reproduciraju u našoj borbi.


Kao što znate, rodna pitanja s kojima smo se suočile čini se da su naročito naglašena u pobunjeničkim i “okupacijskim” krugovima. Možemo li smjestiti ovu tendenciju u povijest radikalne ljevice kojom tradicionalno dominiraju muškarci? Kako su neke od nedavnih feminističkih intervencija dijelom povijesti ženskih prigovora na radikalne politike i taktike?

Mogu navesti samo nekoliko hipoteza, budući da moje znanje o “okupacijskoj politici” većinom potječe iz čitanja “After the Fall”. Počet ću sa skretanjem pažnje na to da zauzimanje zgrada i skvotiranje u njima, kao taktika, ima dugu tradiciju u povijesti svjetskih borbi. Legendarni štrajk 1937. godine u Flintu u državi Michigan je bio „sit-down“ štrajk. Pokret američkih Indijanaca koji je doživio preporod u 1960-ima započeo je sa zauzimanjem Alcazara. A danas se studenti u cijelom svijetu upuštaju u “okupacije” kako bi svratili pozornost na svoje prosvjede i spriječili da prevlada „business as usual“. Problem nastaje, pretpostavljam, kada te akcije postanu svrhe samoj sebi, te se nastavljaju, kao što “We are the crisis” tvrdi, “bez razloga”. Jer u ovom slučaju, u odsustvu bilo kojeg artikuliranog cilja, ono što dolazi u prvi plan je veličanje riskiranja. Širi problem je ustrajnost seksizma u današnjoj radikalnoj politici: to jest, činjenica da, kao i u šezdesetima, radikalna politika nastavlja proizvoditi spolnu podjelu rada, s njezinim rodnim hijerarhijama i mehanizmima isključivanja, radije no da ju se ruši.
Širi problem je ustrajnost seksizma u današnjoj radikalnoj politici: to jest, činjenica da, kao i u šezdesetima, radikalna politika nastavlja proizvoditi spolnu podjelu rada, s njezinim rodnim hijerarhijama i mehanizmima isključivanja, radije no da ju se ruši
Sigurno da se suočavamo s drugačijom situacijom od one koju je opisala Marge Piercy u knjizi The Grand Coolie Damn, u kojoj je prikazana uloga žena u antiratnom pokretu kao politiziranih kućanica. No ono što je postignuto je formalna jednakost koja sakriva kontinuirano devalvaciju reproduktivnih aktivnosti u sadržaju, ciljevima i modalitetima radikalnog rada. Kritična pitanja poput potrebe za brigom o djeci, muškog nasilja nad ženama, veće ženske odgovornosti za reproduktivni rad što konstituira znanje i uvjete njegove proizvodnje, još uvijek su bitan dio radikalnog diskurza. To je materijalna osnova seksističkih stavova. Trebamo radikalan pokret koji programatski u središte svoje borbe stavlja iskorjenjivanje društvenih nejednakosti i iskorjenjivanje podjela između produkcije i reprodukcije, škole i doma, škole i zajednice, koje su nerazdvojive u kapitalističkoj podjeli rada. Nadam se da me se neće optužiti za rodnu pristranost ako kažem da je iznad svih ženskih zadaća ta da se pobrinu da se to dogodi. Oslobođenje počinje u kući kada oni koji su potlačeni uzmu sudbinu u svoje ruke. Osporavanje seksizma i rasizma ne može se očekivati od onih koji se njima okorištavaju makar i nakratko, iako muškarce ne treba osloboditi odgovornosti da se suprotstavljaju nepravednim odnosima. Drugim riječima, ne trebamo očekivati, zato što smo u radikalnom okruženju, da sile koje oblikuju odnose između muškaraca i žena u širem društvu neće utjecati na naša politička uvjerenja. Zbog toga se, unatoč skoku u broju studentica u učionicama, uvjeti ženske prisutnosti na kampusima i u radikalnim skupinama kvalitativno nisu promijenili. Umjesto toga, prevladala je neoliberalna ideologija jednakih prilika koja je potvrdila rodne i rasne hijerarhije u ime zaslužnosti i koja je prevrednovala socijalne kvalitete potrebne za natjecanje na tržištu rada. To su sve u biti tradicionalna svojstva muškosti: samopromocija, agresivnost, sposobnost da se sakrije vlastita ranjivost. Ne mogu dovoljno naglasiti da radikalna politika ne može uspjeti ako ne osporimo postojanje tih stavova među nama. Vrijeme je, dakle, da se šira vizija za promjenu koju je feminizam promicao bar u svojoj početnoj radikalnoj fazi, prije no što je podveden neoliberalnoj agendi, revitalizira. Ovoga puta, međutim, moramo se boriti za iskorjenjivanje ne samo rodnih hijerarhija, već i svih nejednakih odnosa moći u našim školama, te u tom procesu također redefinirati što je znanje, tko je proizvođač znanja i kako intelektualni rad može poduprijeti borbu za oslobođenje, radije no da funkcionira kao instrument društvene podjele.

Razgovor vodile Maya Gonzalez i Caitlin Manning[6]
S engleskog prevela Marija Ćaćić
Lektura i redaktura: Ankica Čakardić
Objavljeno u Reclamations br. 3 u prosincu 2010.


Bilješke


[1] Williams, Jeffrey J. The Pedagogy of Debt. Toward a Global Autonomous University. New York: Autonomedia, 2009. 89-96.
[2] Collinge, Alan. The Student Loan Scam: The Most Oppressive Debt in U.S. History, and How We Can Fight Back. Boston, MA: Beacon Press, 2009.
[3] Williams, Jeffrey J. “Student Debt and The Spirit of Indenture.” Editorijal. Dissent Magazine (jesen 2008); 27. studenog 2010. http://www.dissentmagazine.org/article/?article=1303
[4] Armstrong, Amanda, Kelly Gawel, Alexandria Wright i Zhivka Valiavicharska, “Direct Action as Feminist Practice: An Urgent Convergence,” Reclamations br. 2 (trav anj 2010). http://www.reclamationsjournal.org/issue02_feministas.html
[5] Ibid.
[6] S doprinosima Amande Armstrong, Aarona Benanava, Chrisa Chena i Zhivke Valiavicharske.

Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve