
Povodom Europskog dana akcije i solidarnosti protiv mjera štednje, 14. studenoga 2012., i prosvjeda Hrvatske udruge sindikata (HUS) i Saveza samostalnih sindikata Hrvatske koji će se održati 22. studenog, objavljujemo tekst Sahre Wagenknecht, članice Die Linke, o nužnosti i pravu na štrajk. Generalni štrajkovi 14. studenog održat će se Španjolskoj, Portugalu, Irskoj, Grčkoj, na Cipru i Malti.
Sprema se oluja u Južnoj Europi: još jedan generalni štrajk održat će se u Grčkoj 6. i 7. studenoga. Portugalski, ciparski, španjolski i talijanski sindikati 14. studenog štrajkat će protiv politika štednje Europske unije. Belgijski i britanski sindikati, kao i europske i njemačke sindikalne konfederacije, također pozivaju na akciju. Ako mobilizacija bude uspješna, ovaj štrajk koji će se odvijati u mnogim zemljama, bit će prekretnica u formiranju europskog prosvjednog pokreta koji je očajnički potreban kako bi se spriječilo konačno uništenje europske države blagostanja.
Nažalost, Njemačka nije dala veliki doprinos ovome prosvjednom pokretu. Doista, ove godine deseci tisuća ljudi u Njemačkoj su izašli na ulice kako bi prosvjedovali protiv diktata Trojke (Europska komisija, Europska centralna banka i MMF) koja zahtijeva rezove i redistribuciju društvenog bogatstva. Međutim, sudjelovanje njemačkih sindikata bilo je daleko od zadovoljavajućeg, a da ne spominjemo štrajk. Čini se da polako počinju shvaćati da će u konačnici i njemački radnici biti pogođeni ako dođe do masivnog pada potražnje u susjednim zemljama. Tu su i pravne prepreke. Dok su politički štrajkovi dopušteni u većini europskih zemalja, njemački sindikati mogu legalno štrajkati jedino zbog kolektivnih ugovora. Ovo apsurdno ograničenje fundamentalnog demokratskog prava mora napokon biti ukinuto. Mi u Njemačkoj također trebamo imati pravo na politički štrajk!
Politički štrajk?
Događaji u Južnoj Europi pokazuju da je politički štrajk neophodan alat za samoobranu. Ono što EU i Međunarodni monetarni fond zahtijevaju od zemalja poput Grčke i Portugala nema veze s neutralnim kriznim menadžmentom, već je to brutalni klasni rat nametnut odozgo. Rezovi i eliminiranje državnih službi usmjereni su samo na obične ljude. Samo se porezi na promet povećavaju, dok se visoki prihodi i imovina pošteđuju, a korporacije se oslobađaju poreznih obveza. No to nije sve. Kako bi implementirali čak drastičnije rezove plaća, radnici i radničke organizacije se oslabljuju i ukidaju im se prava. U takvoj situaciji politički štrajkovi mogu poslužiti kao zadnja linija obrane.
Međutim, bilo bi pogrešno vjerovati da se samo prezadužene zemlje suočavaju s napadima na sindikate, društvena i demokratska prava. I zaista, Europski sud pravde je u nekoliko navrata pokazao da slobodni kolektivni ugovor, pravo na štrajk, zakoni o radu, čak sloboda izražavanja i zaštita ljudskog dostojanstva svi imaju svoje granice kada se kose s pravima korporacija na neograničenu slobodu na jedinstvenom tržištu. Tek se treba ispraviti skandalozna odluka kojima se korporacijama de facto daje pravo na damping plaća.
U sporazume Europske unije potrebno je dodati društveno progresivnu klauzulu u kojoj će pisati da osnovna socijalna prava imaju prioritet nad pravima koja pripadaju tržišnom natjecanju i slobodama korporacija. Socijalno pravedna Europa može postojati samo ako uspijemo preokrenuti odnose moći. Moramo biti sposobni ograničiti slobodnu trgovinu u uslugama, slobodu korporacija da uspostavljaju aktivnosti, slobodni tok kapitala i tržišne politike koje su u interesu poslodavaca i sindikata.