Jutarnji list: “Tajni dokument Ministarstva kulture kojim su pokušali uvesti POREZ NA TELEVIZIJU”

Tiskano izdanje Nedjeljnog Jutarnjeg lista od 16. prosinca 2012. ekskluzivno donosi ono što nazivaju: “Tajni dokument Ministarstva kulture kojim su pokušali uvesti POREZ NA TELEVIZIJU” u petnaestak kartica teksta, navodno iz pera Milana F. Živkovića. Prenosimo prijepis tog teksta, kako bi omogućili onima, koji u nedjelju nisu bili u stanju odvojiti deset kuna za Jutarnji, da se uvjere u ekskluzivnost stavova prema kojima: “Masovna demokracija bez javnih medija može biti samo igra moći. Iz jedne perspektive cilj se vidi kao suradnja javnih, privatnih i zajedničkih medija u nastojanju da građanima ponude čim potpuniju informaciju o društvu i politici. Kritičko razumijevanje različitih medijskih sadržaja i oblika – razvijanje medijske pismenosti (autora i publike) presudno je za aktivno sudjelovanje u javnim raspravama.”


Od optimizma u vezi uloge medija u jačanju demokracije danas nije ostalo gotovo ništa. Slobodni mediji kao konstitutivni element javne sfere trebali su nam omogućiti sudjelovanje u raspravi putem pravovremene, iscrpne (ne površne) i svakome dostupne (nimalo nerazumljive niti dosadne) informacije.

Međutim, umjesto “cjeloživotnog” građanskog obrazovanja za orijentaciju u društvu i politici, novinarstvo je velikim dijelom preuzelo funkciju političkog pasiviziranja naroda, uljepšavanja publiciteta svojih političkih pokrovitelja i borbe za profit nekolicine vlasnika i oglašivača. U tranzicijskom pogonu koji u otpad melje radna mjesta, cijele industrije i zanimanja, malo tko je uopće primijetio “restrukturiranje” obrazovnog programa, vijesti našeg dopisnika iz svijeta, omladinskog tiska ili književne kritičarke. Uostalom, gdje bi se ta primjedba mogla objaviti? Kako smo sve to mogli imati u “nedemokratskim” medijima sedamdesetih, a sada ne? Nekadašnji ugled javnog poziva novinara zamijenili su katastrofalni radni uvjeti, stres i strah za ionako premali, neredovit honorar. Kako smo došli u ovu situaciju?

Javni prijedlog za slobodne medije

Uvod

Tehnološka promjena i uspon interneta uobičajeni su osumnjičenici koje privode analize medijskog ledenog doba. Podosta je već rečeno o kraćenju medijske forme, kompresiji medijskog vremena, multitaskingu, infotainmentu, itd. Popisu nespornih promjena koje će se i dalje odvijati lokalna bi perspektiva mogla dodati i sve rašireniji oslonac na upotrebu engleskog jezika u informiranju, a katastrofičari već mogu predvidjeti neki globalni tablet-daily koji će sve redakcije hrvatskih medija pretvoriti u jedno veoma “restrukturirano” dopisništvo. Globalna digitalizacija je temeljnu promjenu provela ipak na razini ekonomije medija.

Poslovni model kioska, pretplate i prodaje oglasnog prostora proživljava duboku krizu. Naklade opadaju, profitne margine se smanjuju, a dopisništva, redakcije, radni uvjeti i plaće nemilosrdno režu. Kako ćemo se odnositi prema tim promjenama?

Jedni krizu mogućnosti naplate medijskih sadržaja smatraju tek prijelaznim razdobljem traženja nove tržišne paradigme koja bi bila imuna na internet. Plati – ako treba i dodirom ekrana – pa čitaj i downloadiraj kao u reklami! U toj liniji razmišljanja – za sve kompanije izuzev telekomunikacijskih – općenito ispada da je internet problem koji valja riješiti.

Tko zna, možda se pojavi i medijska politika koja će zagovarati ukidanje nastave engleskog kako bi se ionako disperzna pažnja mladeži zadržala uz medijske sadržaje na materinskom jeziku. A možda nakladnike u stečaju otkupe nabujali profiti internetskih provajdera, kad vide da se više nema što downloadirati? Novi monopoli trebali bi poput feniksa uzletjeti iz pepela radnih mjesta i javne rasprave koji u logici tržišta i nisu više od “negativne eksternalije”.

Pretpostavljam da je iz tona izlaganja vidljivo da za krizu tehnološke medijske platforme – koja je, kao što sam već rekao, zapravo kriza ekonomije medija – zagovaram drugačija rješenja. Njih treba tražiti u javnoj sferi, odnosno zajedničkim, državnim financijama koje je podupiru. Za materijalna razmjenjiva dobra poput tiskovina, tržišni mehanizam može opstati kao dopunski u pojedinim dijelovima medijskog polja, ali glavni izvor financiranja javnih sadržaja u medijima trebaju biti javna sredstva. Hoće li se ona primarno namaknuti oporezivanjem profita telekomunikacijskih kompanija, ili putem pristojbe za javne medije, odnosno oboje – što bi, u perspektivi, značilo i svakome dostupnu internetsku vezu – tek je pitanje provedbe koje nikako ne treba podcjenjivati.

Hrvatski medijski krajolik. Uz ove globalne, mediji u Hrvatskoj imaju još niz specifično tranzicijskih problema. Restauracija kapitalističkog načina proizvodnje potaknula je mnoge novinare da zamisli iskušaju u privatnoj sferi. Tako su mediji u vlasništvu države i ideološkoj matrici stranke na vlasti kadrovski osiromašeni za dio kreativnijih pripadnika naraštaja profesionalaca. Od njih je svoje talente u slobodi skučenog tržišta devedesetih malotko uspio ostvariti, a o poslovnom uspjehu da i ne govorimo. Medijski projekti su se pokretali i, najčešće, ubrzo propadali. Neki su, poput lokalnih radija, nastavili životariti pod patronatom pokojeg lokalnog moćnika, neki u sferi civilnog društva, dok je glavnina tiskanih i elektronskih medija bila u izravnoj službi vlasti tog desetljeća.

Ključne promjene početkom nultih odnose se na transformaciju državne u javnu radioteleviziju i uspon privatnih medija. Iako će u redovima političke elite vjerojatno uvijek biti onih koji će poželjeti da HRT služi predstavljanju njih, njihove stranke i politike u dobrom svjetlu, uz istovremeno prešućivanje ili blamažu njihovih trenutačnih suparnika u borbi za moć, čini se da ukidanje izravne partijske kontrole na HRT-u nije sporno. To ipak ne znači da je pronađen drugi model upravljanja niti nadzora programa i financija javne radiotelevizije. Korporatizam civilnog društva, bilo posredovan legitimacijom parlamentarne sfere, bilo bez nje, sam je, ponekad se čini, stvorio više problema nego što ih je bio u stanju riješiti.

Aktualni deziluzionirani pozivi raznih grupa za pritisak na adresu izvršne vlasti da “preuzme odgovornost” stoga u neku ruku i ne čude. Zakonom propisana prevaga vladajuće većine u nadzornoj strukturi i ugovornom odnosu HRT-a s državom, međutim, ipak zabrinjava. S druge strane, odreda sporne privatizacije novinskih nakladnika, banke i krupnije trgovačke, kao i inozemne medijske korporacije razvijaju privatne komercijalne medije oko veoma malog broja centara ekonomske moći. Istaknut oglašivač ili kreditor, recimo, pritom ne mora niti posjedovati vlasničke udjele u medijima kako bi mogao izravno utjecati na njihove urednike i novinare.

Ako je glavna prijetnja slobodi medija devedesetih dolazila iz (stranačke) politike, danas ona dolazi ponajprije iz sfere ekonomske moći. Kako se cirkulacija novca nervoznim vlasnicima u odnosu na optimistične polazne kalkulacije sužava, oni razvijaju, prema globalno uhodanom receptu, dvije temeljne strategije. Najprije iskušavaju tabloidni pokušaj očuvanja profita. Tako iz minute u minutu možemo pratiti “najnovije vijesti” iz izmišljenoga svijeta nastanjenog zvijezdama realityja i pobjednicima tranzicije: tko je novi prosac popularne pjevačice, koja je bila cijena prstena, što bi mogao objedovati menadžer koji drži do stila, a možda i gdje investirati poslije laganog ručka (“tamnu stranu” slike predstavljaju, dakako, prometna nesreća i zatvor). Ignoriranje vjerodostojnosti i profesijske etike opravdava se komercijalnim efektima: to prodaje novine (oglasni prostor, itd.). Kad prodaja opet podbaci, ništa zato: “ozbiljne” stvari bi se navodno prodavale još gore!

Druga strategija proizlazi iz tzv. fuzijskog zanosa: spajanje medijskog biznisa (koji sam po sebi može biti čist trošak) s profitabilnim ulaganjima. Na primjer: ako vaše novine mogu pomoći izboru gradonačelnika nekog hrvatskog gradića, onda i taj gradonačelnik može pomoći promjeni urbanog plana koji – usput također vaše – poljoprivredno zemljište prevodi u građevinsko. Tabloidna strategija, međutim, teško da je probleme uopće odgodila, a onda je 2008. presušio i dotok novca iz vezanih biznisa poput nekretnina i turizma. Situacija koja će, čini se, potrajati okrenula je privatne medije u bespoštednu ofenzivu protiv HRT-a kao konkurenta za utjecaj i smanjeno tržište. Njihova politička platforma – koja, suprotno tvrdnjama, nikada i nije bila neutralna – otkriva neoliberalizam u punom profilu. Hrvatskim građanima se tako sa stranica novina preporučuje privatno organizirano i privatno plaćeno zdravstvo i obrazovanje, povlačenje države iz upravljanja zajedničkim dobrima poput voda, šuma i cesta te prestanak članstva u sindikatu. TV-program, pa i onaj javni, poziva na rezove svega i svačega, pa i tog istog javnog TV-programa.

Upravo taj prešutni neoliberalni konsenzus privatnih i javnih medija čini jedan od ključnih aspekata krize demokratske uloge medija. Regulacija se sama po sebi ne može oduprijeti logici komercijalnih medija. Njihova žanrovska pravila – što je vijest, a što nije; što je zabavno, a što dosadno – prolaze “ispod radara” naših zakona, čak i kad ti zakoni ne bi bili napisani pod pritiskom vlasnika medija. Drugim riječima: dok formiraju popis svojih vijesti dana i način njihova prikaza, novinari javne televizije čitaju privatne novine, jer drugih zapravo i nema. Toj se tržišnoj medijskoj hegemoniji zasad, kako izgleda, odupiru samo mali nezavisni mediji koji su zahvaljujući motivu otpora uglavnom i nastali.

Treći sektor hrvatske medijske scene predstavljaju iznimno živi mediji različitih zajednica: od pojedinih lokalnih samouprava, do umjetničkih ili političkih istomišljenika koji svoje viđenje društva volonterski izlažu na internetskim stranicama, blogovima ili čak radijskim postajama. Iako ovi – ponekad nazivani i neprofitnim – nezavisni mediji često premašuju standarde pismenosti i poznavanja medijskih žanrova i privatnih i javnih medija, njihova glavna ograničenja ostaju u podfinanciranosti, fragmentiranosti i digitalnoj podjeli. Velika većina aktera lokalne medijske scene – radija i novina koji još izlaze – oponaša u smanjenom mjerilu strukturu i stil bespravne tabloidno-neoliberalne medijske novogradnje nacionalnih dimenzija.

Možda je u tragediji lokalnih radija raskorak između nekadašnjih planova i današnje krize najveći. Tu, čini se, svi gube: hrvatski gradići su ostali bez svojih radija, a novi vlasnici se nisu stigli ni obogatiti, nego sada gledaju da se izvuku iz nevolje. Unatoč svakodnevnom spoticanju o internet, politička rasprava spram njega ima neki tehnologijski respekt, sudeći barem po tome što sve regulacijske dileme prepušta tihoj odluci “struke” i ekonomskog interesa s kojim ta prečesto ide pod ruku.

Možda zato što se još uvijek kaže da je internet “medij budućnosti”, onda smatramo da “imamo vremena” baviti se političkim pitanjima koja proizlaze iz njegove eksploatacije? Internet u Hrvatskoj je, međutim jednostavno spor, loš i skup. Potrebno je dosta dobre volje da se vlasnička koncentracija na tržištu pristupa internetu nazove oligopolnom: velika većina građana izložena je čistom monopolu, ili je jednostavno, offline.

Ukratko:

– Kriza poslovnog modela kioska i oglasa povezana s tehnološkom promjenom i ekonomskom recesijom; odnosi se na sve privatne i javne medije, ponajviše na Vjesnik i Hinu

– Kriza upravljanja i nadzora: nije pronađen funkcionalan treći put između partijske kontrole i privatnog vlasništva; odnosi se na sve javne medije, posebno HRT, Vjesnik i Hinu

– Sukob privatnih i javnih medija za ograničene tržišne resurse

– Kriza novinarstva: kolonizacija javnih medija logikom i ekonomijom privatnih, prešutni profesionalni konsenzus oko toga što je vijest i erozija profesijskih standarda; odnosi se prvenstveno na HTV i Vjesnik

– Nedostatak pluralizma u novinskom izdavaštvu: nepostojanje dnevnih novina i društveno-političkih tjednika, izuzev onih komercijalnih te nekoliko medija zajednica.

– Mediji zajednica nemaju dovoljno sredstava: nemogućnost šire participacije, kontinuiteta i profesionalizacije; odnosi se na lokalne radije, portale poput Kulturpunkta, Slobodnog Filozofskog, H-altera te novina Zarez i Novosti.

Što sad da se radi s tim? Uvodna analiza je, vjerujem, dovoljna kako bih na trenutak prestao nabrajati izvedenice problema na nižim razinama i artikulirao ciljeve i načela politike.

Ciljevi i načela politike javnih medija

Cilj ove politike su slobodni mediji u punoj funkcionalnosti javne sfere koji nam omogućuju da se orijentiramo u društvu i političkim izborima. Masovna demokracija bez javnih medija može biti samo igra moći. Iz jedne perspektive cilj se vidi kao suradnja javnih, privatnih i zajedničkih medija u nastojanju da građanima ponude čim potpuniju informaciju o društvu i politici. Kritičko razumijevanje različitih medijskih sadržaja i oblika – razvijanje medijske pismenosti (autora i publike) presudno je za aktivno sudjelovanje u javnim raspravama.

– Prioritet je da se u proizvodnju domaćih medijskih sadržaja na hrvatskom i jezicima nacionalnih manjina ulaže više, a ne da se radnici otpuštaju, a novi projekti otkazuju. Posebno treba obratiti pažnju na marginaliziranu potrebu predstavljanja hrvatskih kultura na drugim jezicima.

– Ponudom obrazovnih sadržaja mediji trebaju rekonstruirati udio vremena u danu koji posvećujemo učenju.

– Mediji trebaju biti prostor proizvodnje, distribucije, popularizacije i kritike umjetnosti i znanosti. Ne samo kao nakladnik, izlog i – u mnogo većoj mjeri nego danas – distributer umjetničkih djela, mediji će razvijati sposobnosti da se umjetnost i znanost razumiju i komentiraju.

– Mediji moraju biti svakome dostupni za pasivno i aktivno sudjelovanje, a potrebno je započeti rad na ostvarenju besplatnog pristupa internetu.

Ova politika se temelji na sljedeća tri načela, tako da onaj tko se ne slaže sa sva tri može odmah prestati čitati:

1.) Svi nabrojani problemi odnosno odstupanja od željenog stanja, moraju se rješavati istovremeno. Nije moguće, recimo, diskrecijskom odlukom sanirati Hinu bez stvaranja uvjeta za održivo samostalno djelovanje i razvoj koji, recimo, između ostalog, uključuju i razvoj lokalnih javnih radija kao korisnika njenih sadržaja i usluga.

2.) Nužan preduvjet za jačanje javnih medija je stabilan i o diskrecijskoj političkoj odluci neovisan izvor javnih sredstava za njihovo financiranje. Prodaja i oglašavanje mogu biti dopunski izvor, ali javni mediji ne smiju o njemu ovisiti. Dobar primjer je HRT-pristojba čiji je iznos određen Zakonom. Njenu stopu, ako je moguće, ne bi trebalo povećavati dok traje recesija.

3.) Javni mediji ne mogu se razvijati protiv privatnih koji bi ostali u tabloidnom paklu histeričnog prezira prema svemu javnom. Ovo se može činiti spornim ako privatni komercijalni mediji svoju primarnu funkciju – ostvarivanja profita za svoje vlasnike – ne mogu pomiriti s javnom. Ipak, možemo se prisjetiti primjera uspješne konvergencije. Postavi li se sustav tako da je ohrabruje, može ih biti i još.

Provedba

1. Hrvatska radiotelevizija: povećanje kvaliteta i opsega proizvodnje, osnivanje novog televizijskog programa.

Uobičajena mudrost kaže da na HRT-u – kao i općenito u javnom sektoru – postoji zasad neodređena neravnoteža između broja zaposlenih i količine odnosno kvaliteta programa koji proizvode. Ona se, naravno, može i ispraviti bilo povećanjem proizvodnje bilo otpuštanjem. Svaki “program restrukturiranja” hvata se, sasvim neuspješno, druge strategije. Uvijek se kaže da ona ima tri faze od kojih je prva nabava tehnologije, druga nešto tek toliko da bude tri, a treća, naravno: “zbrinjavanje”.

Osim troškova otpremnina ili prijevremenih umirovljenja, problem s tim zbrinjavanjem je da, čim se pojavi na dnevnom redu, započinje (1) evakuacija najproduktivnijih kadrova u sigurnije i zdravije radne uvjete, zatim (2) i ostali prestaju raditi, trošeći sve vrijeme i energiju na ocrnjivanje kolega, što (3) onemogućuje i privid objektivne trijaže (ma koliko skupo platili strane konzultante). Naravno, ne treba zanemariti ni drugačiji razvoj događaja koji uključuje, recimo štrajkove zbog uskraćivanja prava na rad. U svakom slučaju, nakon podosta zapravo nehumanih aktivnosti i negativnog doprinosa agregatnoj potražnji, rezultat će biti stara neravnoteža na još nižoj razini proizvodnje. Umjesto toga, treba motivirati sve radnike i tehnološke resurse za pokretanje novog televizijskog programa.

Kao što se već nazire iz zasad ne pretjerano jasnih sporazuma, a također je i “ugovorna obveza” HRT-a, predlažem da njegova osnova bude obrazovni i kulturni program. Usporedba, međutim, s francusko-njemačkom televizijom Arte ili švedskim Kunskapkanalen novi program nepotrebno getoizira u “bolji svijet” intelektualaca, orkestara, crnobijelih filmova i repriza kultnih serija. Uz sve nabrojano i još mnogo toga novog, novi program bi trebao biti prava javna televizija s informativnim programom, ekonomskim i političkim talk showom, zašto ne, ali na ponešto ambicioznijoj razini od uobičajene. Novi program bi trebao biti možda i najveća hrvatska kulturna institucija.

Napokon, poruka, za obožavatelje “restrukturiranja”: tek unutar takvog poziva na rad moći će se vidjeti tko ima ideje, volje i sposobnosti, a tko “paratizira u javnom sektoru”. Vjerujem da ova priča može poslužiti za ilustraciju načina razmišljanja koji bi mogao dovesti pokretanja drugih novih projekata na HRT-u koje nema potrebe niti prostora ovdje opisivati. Hrvatski radio u ponudi ready-made sadržaja za male srednjoškolske ili penzionerske lokalne radije ima velike mogućnosti za povećanje proizvodnje, kao i u podcastima (snimljenim predavanjima) za studente, na primjer, a vijesti na smartphoneu su ionako već neizbježan ukras svakog razgovora o reformi.

Sretna je okolnost da na samom HRT-u postoje zagovornici ovakvog skoka u proizvodnosti koji su već uračunali da je izvediv. Nesretna okolnost je da su zadnjom revizijom zakona o HRT-u umanjeni prihodi za reklame, dok se privatnicima nisu povećali.

2. Osnivanje javnih dnevnih novina

Pisana refleksija o društvu i politici nije se, barem zasada, komprimirala u 160 znakova na tviteru niti interpukcijske osmijehe na fejsbuku. Ipak, pored javne radiotelevizije, dnevnih novina nemamo. Ne čitamo li strane i poneki domaći portal, naše stavove, po svemu sudeći, dobrim dijelom oblikuju privatni tabloidni hibridi. Kao što sam već opisao, oni pritom prešutno oblikuju i vijesti na javnoj radioteleviziji, ostvarujući znatno veće učinke nego što proizlazi iz kvantitativnog pokazatelja njihove naklade. Tako se događa da svaki imalo heterodoksan stav o problemima, naprimjer, nacionalne ekonomije ostaje praktično u krugu kakve tribine na Sveučilištu, Akademiji ili civilnoj sceni.

S druge strane, bez prostora za usavršavanje izvan tabloidnog prikaza, novinari se u pogledu profesijskih standarda i nemaju na što ugledati. O nestanku žanrova poput književne kritike – što u velikoj mjeri onemogućava kvalitetno odlučivanje u kulturi – da i ne govorim. Zbog toga bi trebalo okupiti najbolje domaće novinarke i novinare, omogućiti im stabilan i – o političkoj kao i ekonomskoj moći – neovisan izvor sredstava, uključiti mlade još neafirmirane autore, obrazovanje – i pustiti ih da rade. Budući da bi se većim dijelom financirale iz pristojbe za javne medije, bilo bi razumno ove novine prodavati po nižoj cijeni (dvije ili tri kune), a najveći opseg oglasa ograničiti. U perspektivi bi ove dnevne novine mogle osnovati i društveno-politički tjednik, kao i portal odnosno izdanje na engleskom jeziku (vjerojatno u suradnji s Hinom).

3. Hina kao novinska agencija, a ne informacijski servis Vlade

Nastala devedesetih kao ambiciozno zamišljen alat nacionalne promocije i partijske kontrole drugih medija, Hina je imala svojih uspona i padova, pa i razdoblja kad je bila medij najslobodniji od te kontrole. Gubila je tržište, vraćala ga, povećavala cijene, gubitke i najčešće krive poteze. Iako njene novinarke i novinari imaju zapravo najveće profesijske kapacitete, jer su bili sasvim sačuvani od tabloidizacije, Hina je na najboljem putu da prestane biti novinska agencija i pretvori se u ogledni primjer kako priopćenja i press-konferencije službenih ureda oblikuju selekciju vijesti. Novinarstvo nije, naime, praćenje PR-gestikulacije, naprimjer, Ministarstva obrazovanja. Novinarstvo može pratiti samo teme, poput obrazovne politike, što onda znači i pokrivanje rada Ministarstva, ali i drugih relevantnih sudionika u raspravi. To naravno podrazumijeva i uključivanje prikladnog obrazovanja o društvenim temama u obzor radnog dana novinara. Srećom, u Hini postoji samoorganizacija novinara visoke homogenosti uvjerena da prostor i strategija za pravu novinsku agenciju još postoji. Bez namjere da prepričavam njihove planove, podsjetio bih da već osnivanje novih programa HRT-a, javnih dnevnih novina te razvijanje medija zajednica samo po sebi povećava potrebu za Hininim uslugama. U Hini su također uvjereni da mogu kvalitetno razviti komercijalne usluge za poduzeća i medije u susjednim zemljama i svijetu, učinivši istodobno velik dio svojih sadržaja, naprimjer u sferi kulture, dostupnim svim građanima. Financiranje putem pristojbe za javne medije i vlastite zarade omogućilo bi, vjerujem i obnovu mreže najvažnijih dopisništva iz svijeta, naravno u koordinaciji s HRT-om i javnim dnevnim novinama.

4. Mediji zajednica: potpora za portale i javni radio u svakom gradu

Iako relativno malog dosega u usporedbi s HRT-om, mediji različitih interesnih, lokalnih, političkih ili pak identitetskih zajednica sve više postaju vjerodostojan izvor orijentacije u društvu. Razlog tome je, dijelom, internet i kultura medijskog pluralizma (koja nas uči da uvijek konzultiramo više izvora), a dijelom pomanjkanje pluralizma političkih stajališta u tiskanim privatnim medijima. Ovaj, kako ga neki nazivaju, treći medijski sektor ipak ovisi o neplaćenom aktivizmu malih skupina entuzijasta. Takav prisilni angažman prečesto onemogućava ove medije da ostvare veći dio ideja, a taman kad se netko autorski razvije – život ide dalje i besplatno pisanje se zamjenjujem drugim zanimanjem. Zato bi proizvodnju javnih medijskih sadržaja trebalo stimulirati putem različitih projektnih natječaja s razrađenim ciljevima i evaluacijskim strategijama (vidjeti ponešto birokratizirane programe Europske komisije).

Također, lokalne samouprave ne trebaju gledati kako da izađu iz vlasništva lokalnih radijskih postaja nego ih – osiguravši im sredstva za rad – trebaju dati na korištenje i upravljanje školama i kulturno-umjetničkim društvima, razvijajući ih u medije zajednica. Tako ćemo umjesto “želja, čestitki i pozdrava” i prenošenja korporacijskih vijesti imati lokalni program koji nas zanima, pokrenuvši ujedno obrazovanje za medije budućih naraštaja. Sustavno obrazovanje za medijsku žanrovsku pismenost u punom smislu postaje moguće tek kad srednjoškolci dobiju priliku stvarati svoje portale, radija i televizije: neki od njih će se kasnije odlučiti za profesionalne karijere u medijima. Mediji zajednica tako mogu rekonstruirati funkciju koju je povijesno imao tzv. omladinski tisak. Financiran s 3 posto HRT-pristojbe, Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za to se čini sasvim dobar alat, posebno uz aktivniji pristup u lokalnoj zajednici prema opisanim ciljevima i načelima.

5. Financiranje putem pristojbe ili prireza za javne medije

Osnovni izvor financiranja javnih medija trebala bi biti pristojba za javne medije kakva je sada određena Zakonom o HRT-u. Ne bi to, dakle, bila nikakva nova pristojba, nego bi se promijenilo ime i proširila namjena postojeće, usmjeravajući dio sredstava drugim javnim medijima, i, općenito, javnim sadržajima u medijima. Ono što je iznimno dobro kod tog modela financiranja je relativno velika neovisnost o diskrecijskoj odluci Vlade: za promjenu financiranja i eventualni pritisak na javne medije bilo bi potrebno promijeniti zakon (najvjerojatnije novi zakon o javnim medijima), a još ako se dodatno odredi dvotrećinska većina… Ono što nije najbolje rješenje je stara boljka načina naplate, relativno uska porezna baza i nepravednost da najsiromašniji i najbogatiji plaćaju jednako. Posjedovanje radijskog ili TV-prijemnika kao osnovu ubiranja pristojbe praksa je ionako ozbiljno dovela u pitanje. Sada to, očigledno, otpada. Potrebno je pronaći novi model, možda i jeftiniji za naplatu, a svakako bi bilo dobro da se umjesto flat-rate pristojbe plaća (svojevrsni prirez) prema ekonomskoj snazi obveznika. Ozbiljna primjedba ovom prijedlogu može se uputiti na neku vrstu skromnosti u financijskom zahtjevu. Svugdje se govori o više proizvodnje, novim programima i novinama, širem krugu korisnika javnih sredstava, a 1,2 milijarde za pristojbe ostaju iste. Možda sam podlegao raširenom diskurzu austerity politike, a možda precjenjujem mogućnosti interne uštede u sustavu HRT-a. U svakom slučaju, načelo da u recesiji dobijemo (mnogo) više javnih medija za isti novac – ma kako odisalo optimizmom toliko potrebnim u teškim vremenima – može dovesti do deformacije cijele politike u praksi. Trebalo bi povećati broj platiša i – zaista simbolično – (“parafiskalno”) opterećenje imućnijih sugrađana.

6. Upravljanje i nadzor: privremena i alternativna rješenja

Način izbora Programskog vijeća HRT-a, odnedavno i Nadzornog odbora, kao i njihove ovlasti pri izboru Uprave predmet su dugotrajnog frustrirajućeg spora s dimenzijama velike krize upravljanja. Očekivati da ga neki institucijski dizajn – posebno iza zatvorenih vrata – može razriješiti, ne samo da je iluzorno nego i pogrešno. Pritom su na strukturno istim – poput Hine i Vjesnika – ili veoma sličnim mjestima – poput HNK ili HAVC-a – ista pitanja bila, ako ne nužno bolje, onda svakako manje sporno rješavana. Očigledni razlozi tome su u razmjeru javnog interesa, proračuna pa i negativne kampanje protivnika. Sasvim je različito imate li, kao u slučaju HRT-a, suprostavljen interes organiziranog privatno-medijskog oligopola, ili se radi o nezadovoljstvu politikom HNK u redovima malobrojnih nezavisnih kazališnih umjetnica. Možda vrijedi primijetiti još jedan aspekt ove situacije “daleko od očiju – daleko od krize”: moguće da je mjerodavna uloga Ministarstva kulture sama po sebi manje sporna. Ukratko, čini se da ista odluka može biti prihvaćena s više optimizma ako je donese ministar kulture umjesto premijera. Ako je u djelokrugu tog Ministarstva već formirana mala tradicija konsenzusa, možda bi to mogao biti jedan od tragova koji bi trebalo slijediti u budućoj raspravi? Drugi smjer je svakako praksa upravljanja Sveučilištem. Bez obzira na nedavnu, i srećom, barem privremeno zaustavljenu gestikulaciju Vlade u suprotnom smjeru, Sveučilištem već dugo i još uvijek upravljaju oni koji na njemu rade i studiraju.

Naime, imaju djelomično pravo glasa i rasprave, što bi svakako trebalo razviti (posebno u području financijske autonomije), ali i sada je mnogo više od jednog predstavnika radnika u Nadzornom odboru i nijednog u Programskom vijeću HRT-a. Javna rasprava o novom modelu (ili više njih, zašto ne, koji bi se vrednovali poslije probnog roka) upravljanja javnim medijima trebala bi se voditi prema načelima pragmatičnosti, konsenzusa i industrijske demokracije. Nije na odmet podsjetiti da je granični spor između Hrvatske i Slovenije riješen pragmatičnom odgodom do konsenzualne odluke komisije. Slučajno ili ne, to je dogovoreno upravo dok je Europskom unijom predsjedavala Švedska čija tradicija upravljanja zajedničkim dobrima obiluje sličnim primjerima. Zamijenimo li “pristanak unaprijed” ozbiljnom javnom raspravom uz intermedijaciju komisije koja bi se rukovodila mudrim načelima, tolerancijom i optimizmom, upravljanje HRT-om bi na godinu, recimo, mogla preuzeti privremena uprava koju bi imenovala ministrica kulture.

Izvor: Nedjeljni Jutarnji list, 16. prosinca 2012.

Vezani članci

  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve