Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?

Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina Tešija za Zarez su napisale osvrt na devetu godišnju konferenciju časopisa Historical Materialism održane u Londonu u studenom, posebno obraćajući pažnju na tretman feminističkih i “ženskih” perspektiva u programu konferencije.



Na devetoj godišnjoj konferenciji časopisa Historical Materialism pod nazivom “Weighs like a nightmare”, održanoj na londonskom SOAS-u, po prvi su puta uvedeni zasebni marksistički i feministički streamovi, konkretnije, organizirani su odvojeni marksistički paneli i oni posvećeni marksističkom feminizmu.

Odluku o izdvajanju feminističkih panela iz glavnog programa organizatori su objasnili dosadašnjom nedovoljnom zainteresiranošću samih panelista – tek nakon što su poslali zaseban poziv, dobili su dovoljan broj tekstova koji sagledavaju aktualne teme iz feminističkog rakursa.

U ovom izvještaju osvrnut ćemo se na pitanje getoiziranja progresivnih feminističkih praksi ne samo u sklopu konferencije, nego i općenito unutar lijevih organizacija te na same feminističke panele i (ne)sposobnost artikulacije položaja žena u krizi neoliberalnog kapitalizma iz feminističke perspektive.

Kada kažemo “nesposobnost”, pritom dakako imamo u vidu neopravdano rijetku materijalističku kritiku ekonomske krize koja bi u bitnom smislu ukazivala na spolnu strukturiranost neoliberalne ideologije. Ovogodišnja HM konferencija je bez daljnjeg pokušala utjecati na otvaranje feminističkog diskursa u kontekstu suvremenih rasprava o marksističkoj kritici i heterodoksnoj političkoj ekonomiji, što je u konačnici imalo najmanje trostruke posljedice.
Simptomatična je i činjenica da na velikoj većini općih panela ni u jednom trenu nije ponuđena feministička perspektiva pretpostavljenih tema – na panelima koji su se bavili krizom nije bilo riječi o utjecaju krize na žene, u raspravama o lijevim organizacijama nije analiziran njihov odnos prema feminizmu i položaj žena unutar takvih struktura i slično
U prvom redu, kao što je već spomenuto, zasebno pozivno pismo je otvorilo mogućnost za prijavu specifičnih feminističkih i “ženskih“ tema – kako iz organizacije kažu, u puno većem broju nego što bi se to dogodilo u slučaju samo jednoga poziva – u drugom to je ukazalo na tvrdoglavi problem posve rijetke artikulacije feminističkih pitanja u horizontu marksističke teorije. U trećem pak slučaju velika želja da se na ovogodišnjem Historijskom materijalizmu smjesti čim veći broj izlagačica i ženskih tema, rezultirao je stanovitom zbrkom u odabiru kriterija pa se tu našlo raznih rodno-teorijskih tema koje nemaju veze s historijsko-materijalističkom analizom. Tako smo mogli čuti predavanja o feminizmu kao kulturnoj ili političkoj kritici, o kritici heteronormativnosti, postkolonijalnoj teoriji, simboličkom femininom, pitanjima hidžaba, fundamentalizmu, rodu, revoluciji, dakle, sve redom ozbiljna pitanja koja nisu bila smisleno uklopljena u širi zadani teorijski okvir.

Da je moderacija preuzela inicijativu za strukturiranjem tema i diskusije, cjelina bi se možda i obuhvatila, ali ovako je sve skupa odavalo dojam nabacivanja tema bez povezne niti.

Činjenicu da je ovakva, možda i ponešto oštrija ocjena opravdana, podupire i paralelno organiziranje nekolicine veoma uspješnih panela o feminističkoj političkoj ekonomiji koji su bitno nadmašili ne samo kvalitetu velike većine ostalih feminističkih panela, već i brojnih općih marksističkih čija je uvjerljivost često bila upitna s obzirom da su mnogi izlagači, moguće zbog velikog broja registriranih participanata, svoje teze krajnje uopćavali i pojednostavljivali bez jasno razrađene kritike, a kamoli ponuđenih alternativa.

Referati o feminističkim odgovorima na krizu, kritike mjera štednje, radovi koji tematiziraju probleme ženske radne snage, društvenu reprodukciju, dvostruku žensku opresivnost i probleme organiziranja kućanstva su se prva dva dana gotovo skromno pojavljivali u programu da bi se u posljednja dva dana sadržajno stvar u cijelosti korigirala, prije svega zaslugom kanadske feminističke škole (Adrienne Roberts, Sandra Rein, Abigail Bakan, Susan Ferguson, Kathi Weeks, David McNally) i intervencijama Silvie Federici.

Simptomatična je i činjenica da na velikoj većini općih panela ni u jednom trenu nije ponuđena feministička perspektiva pretpostavljenih tema – na panelima koji su se bavili krizom nije bilo riječi o utjecaju krize na žene, u raspravama o lijevim organizacijama nije analiziran njihov odnos prema feminizmu i položaj žena unutar takvih struktura i slično.

Tako su feministička pitanja izdvojena iz “ozbiljnih” marksističkih rasprava, zatvarajući ih u zasebnu nišu kojoj se priznaje važnost, ali ona ni u jednom trenu ne postaje predmetom zajedničkog razgovora. Kao što se moglo i očekivati, na marksističkom i feminističkom streamu participirale su mahom žene, dok su na ostalim panelima muškarci bili brojčano znatno nadmoćniji.

Ipak, da osvrt ne ostane na pobrojavanju negativnih aspekata same konferencije i njezinog feminističkog dijela, donosimo kraći izvještaj s dvaju izlaganja koja su po našem mišljenju svojom sadržajnom i formalnom prezentacijom nadmašili većinu drugih panela cjelokupne konferencije.

Tako su feministička pitanja izdvojena iz “ozbiljnih” marksističkih rasprava, zatvarajući ih u zasebnu nišu kojoj se priznaje važnost, ali ona ni u jednom trenu ne postaje predmetom zajedničkog razgovora
Adrianne Roberts, doktorandica na Sveučilištu Queen’s u svom se izlaganju pod nazivom “Recentering Corporate Power in the Governance of Gender and Class: Extending the Dialogue Between Marxist and Feminist International Political Economy” kritički osvrnula na odvajanje roda od šire društvene strukture te na tumačenje suvremene krize kapitalizma pomoću biologističkih pretpostavki. Roberts smatra da je potrebno dekonstruirati viđenje prema kojem je “transnacionalni poduzetnički feminizam lijek za maskulinizam koji je uzrokovao ekonomsku krizu”. Ova ahistorijska i depolitizirana perspektiva, koristeći naturalizirano viđenje roda, zapravo radi u korist kapitalizma, vraća legitimitet globalnom financijskom sustavu te odvlači pažnju od strukturalnih uzroka krize. Roberts je u svom izlaganju navela više primjera takvog naturalističkog uvida poput teza koje krizu objašnjavaju nedovoljnom zastupljenosti žena u globalnom financijskom sustavu te onih koje govore da žene nisu toliko sklone riziku zbog biološkog poriva koji razvijaju kao majke u brizi za djecu. Takve teze, dakako, dio su širih i trajnijih procesa odvajanja produkcije i društvene reprodukcije. Izlagačica je zauzela marksističko-feminističku perspektivu koja omogućava historizirani i politizirani uvid u društvene odnose koji se tiču spola te pojasnila kako on povijesno korelira s obzirom na kapitalizam. Tržišta rada i financijska tržišta trebaju se razumijevati kao rodno konstituirana – s obzirom da i ona proizvode specifične oblike rodne opresije, rodna nejednakost neće biti niti je bila uklonjena isključivo ulaskom žena u određena područja rada.

Na završnoj plenarnoj diskusiji pod nazivom “Gender, Work and Reproduction in the Crisis”, svoja izlaganja održali su Silvia Federici, Kathi Weeks i David MacNally.

Poznata kanadska marksistička feministica Kathi Weeks je na predavanju pod nazivom “Feminist Politics, Social Reproduction, and Life after Work” iz perspektive socijalističkog feminizma govorila o feminističkom zahtjevu iz 70-ih – o nadnicama za kućanski rad i autonomističkom marksističkom zahtjevu “odbijanja rada”.

Weeks smatra da je zahtjev za nadnice za kućanski rad zanimljiv kao intelektualna provokacija te je važan zbog političke perspektive odnosa neproduktivnog i produktivnog rada. Kada kućanski rad promatramo kao rad, on postaje nužan dio svake ekonomske analize i antikapitalističke politike. Druga važna dimenzija njezinog izlaganja odnosila se na zamišljanje društva bez rada kao naturalizacije društvenog poretka, aparata discipline i heteronormativno nametnute radne etike kao sustava kontrole koji, kako Weeks kaže, “održava status quo”.
Ako pod širim pojmom feminističkog marksizma ponovno govorimo o transhistorijskim pozicioniranostima, subjektima performativnosti i esencijalističkim argumentima, tada ne samo da zapadamo u kategorijalnu zbrku, nego se metodološki i sadržajno ne bavimo historijskim materijalizmom
Socijalna reprodukcija se prema Weeks može gledati u užem i širem smislu. U užem smislu, socijalna reprodukcija je društveni rad izjednačen s kućanskim radom koji omogućuje reprodukciju radne snage, a time i kapitalističkog sustava. Na ovaj se način kućanstvo u formi obitelji uspostavlja kao normativni model kapitalizma. Weeks preferira šire gledanje na društvenu reprodukciju koje omogućuje snažniju antagonističku poziciju spram kapitalizma. Širi smisao društvene reprodukcije Weeks zagovara u okviru pojma “život protiv rada” (u najekstenzivnijim značenjima pojma života i rada), ali upozorava da kod ovakvog shvaćanja reprodukcije može doći do previđanja problematike kućanskog rada, pa i izostavljanja perspektive spolne nejednakosti. Stoga je naglasila je da je iz feminističke perspektive, uz zahtjeve za odbijanjem rada, važno uspostaviti i zahtjeve za dekonstrukcijom obitelji kao kulturne norme. Analogno zahtjevu za uspostavljanjem distinkcije između rada i ne-rada, treba uspostaviti i distinkciju obitelj i ne-obitelj.

Budući da se feminizam od 70-ih naovamo kretao u smjeru kulturno-identitetske politike i stanovite depacifikacije tradicije ženskog otpora, pitanje o ulaznoj diskursnoj točki lijevog feminizma u kontekst konferencije Historijskog materijalizma postaje dvostruko bitan. Prvi je razlog ponovno smještanje feminizma u polje (teorijske) ljevice. Drugi je onaj koji upućuje na činjenicu da marksistička teorija bez feminističkih inklinacija u kritici ortodoksne političke ekonomije ostaje reduktivna. Ako pod širim pojmom feminističkog marksizma ponovno govorimo o transhistorijskim pozicioniranostima, subjektima performativnosti i esencijalističkim argumentima, tada ne samo da zapadamo u kategorijalnu zbrku, nego se metodološki i sadržajno ne bavimo historijskim materijalizmom. Nakon što smo čuli izlaganja kanadske feminističke škole i nekih drugih marksistica, to da se standardni marksistički paneli i sljedeće godine ne bave feminističkim materijalizmom ili marksizmom, naprosto ne moramo tumačiti samo kao problem teorijskog redukcionizma, već i upitnosti progresivnih nakana konferencije.




Vezani članci

  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve