Zašto feminizam i marksizam ne djeluju kao cjelina?

Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina Tešija za Zarez su napisale osvrt na devetu godišnju konferenciju časopisa Historical Materialism održane u Londonu u studenom, posebno obraćajući pažnju na tretman feminističkih i “ženskih” perspektiva u programu konferencije.



Na devetoj godišnjoj konferenciji časopisa Historical Materialism pod nazivom “Weighs like a nightmare”, održanoj na londonskom SOAS-u, po prvi su puta uvedeni zasebni marksistički i feministički streamovi, konkretnije, organizirani su odvojeni marksistički paneli i oni posvećeni marksističkom feminizmu.

Odluku o izdvajanju feminističkih panela iz glavnog programa organizatori su objasnili dosadašnjom nedovoljnom zainteresiranošću samih panelista – tek nakon što su poslali zaseban poziv, dobili su dovoljan broj tekstova koji sagledavaju aktualne teme iz feminističkog rakursa.

U ovom izvještaju osvrnut ćemo se na pitanje getoiziranja progresivnih feminističkih praksi ne samo u sklopu konferencije, nego i općenito unutar lijevih organizacija te na same feminističke panele i (ne)sposobnost artikulacije položaja žena u krizi neoliberalnog kapitalizma iz feminističke perspektive.

Kada kažemo “nesposobnost”, pritom dakako imamo u vidu neopravdano rijetku materijalističku kritiku ekonomske krize koja bi u bitnom smislu ukazivala na spolnu strukturiranost neoliberalne ideologije. Ovogodišnja HM konferencija je bez daljnjeg pokušala utjecati na otvaranje feminističkog diskursa u kontekstu suvremenih rasprava o marksističkoj kritici i heterodoksnoj političkoj ekonomiji, što je u konačnici imalo najmanje trostruke posljedice.
Simptomatična je i činjenica da na velikoj većini općih panela ni u jednom trenu nije ponuđena feministička perspektiva pretpostavljenih tema – na panelima koji su se bavili krizom nije bilo riječi o utjecaju krize na žene, u raspravama o lijevim organizacijama nije analiziran njihov odnos prema feminizmu i položaj žena unutar takvih struktura i slično
U prvom redu, kao što je već spomenuto, zasebno pozivno pismo je otvorilo mogućnost za prijavu specifičnih feminističkih i “ženskih“ tema – kako iz organizacije kažu, u puno većem broju nego što bi se to dogodilo u slučaju samo jednoga poziva – u drugom to je ukazalo na tvrdoglavi problem posve rijetke artikulacije feminističkih pitanja u horizontu marksističke teorije. U trećem pak slučaju velika želja da se na ovogodišnjem Historijskom materijalizmu smjesti čim veći broj izlagačica i ženskih tema, rezultirao je stanovitom zbrkom u odabiru kriterija pa se tu našlo raznih rodno-teorijskih tema koje nemaju veze s historijsko-materijalističkom analizom. Tako smo mogli čuti predavanja o feminizmu kao kulturnoj ili političkoj kritici, o kritici heteronormativnosti, postkolonijalnoj teoriji, simboličkom femininom, pitanjima hidžaba, fundamentalizmu, rodu, revoluciji, dakle, sve redom ozbiljna pitanja koja nisu bila smisleno uklopljena u širi zadani teorijski okvir.

Da je moderacija preuzela inicijativu za strukturiranjem tema i diskusije, cjelina bi se možda i obuhvatila, ali ovako je sve skupa odavalo dojam nabacivanja tema bez povezne niti.

Činjenicu da je ovakva, možda i ponešto oštrija ocjena opravdana, podupire i paralelno organiziranje nekolicine veoma uspješnih panela o feminističkoj političkoj ekonomiji koji su bitno nadmašili ne samo kvalitetu velike većine ostalih feminističkih panela, već i brojnih općih marksističkih čija je uvjerljivost često bila upitna s obzirom da su mnogi izlagači, moguće zbog velikog broja registriranih participanata, svoje teze krajnje uopćavali i pojednostavljivali bez jasno razrađene kritike, a kamoli ponuđenih alternativa.

Referati o feminističkim odgovorima na krizu, kritike mjera štednje, radovi koji tematiziraju probleme ženske radne snage, društvenu reprodukciju, dvostruku žensku opresivnost i probleme organiziranja kućanstva su se prva dva dana gotovo skromno pojavljivali u programu da bi se u posljednja dva dana sadržajno stvar u cijelosti korigirala, prije svega zaslugom kanadske feminističke škole (Adrienne Roberts, Sandra Rein, Abigail Bakan, Susan Ferguson, Kathi Weeks, David McNally) i intervencijama Silvie Federici.

Simptomatična je i činjenica da na velikoj većini općih panela ni u jednom trenu nije ponuđena feministička perspektiva pretpostavljenih tema – na panelima koji su se bavili krizom nije bilo riječi o utjecaju krize na žene, u raspravama o lijevim organizacijama nije analiziran njihov odnos prema feminizmu i položaj žena unutar takvih struktura i slično.

Tako su feministička pitanja izdvojena iz “ozbiljnih” marksističkih rasprava, zatvarajući ih u zasebnu nišu kojoj se priznaje važnost, ali ona ni u jednom trenu ne postaje predmetom zajedničkog razgovora. Kao što se moglo i očekivati, na marksističkom i feminističkom streamu participirale su mahom žene, dok su na ostalim panelima muškarci bili brojčano znatno nadmoćniji.

Ipak, da osvrt ne ostane na pobrojavanju negativnih aspekata same konferencije i njezinog feminističkog dijela, donosimo kraći izvještaj s dvaju izlaganja koja su po našem mišljenju svojom sadržajnom i formalnom prezentacijom nadmašili većinu drugih panela cjelokupne konferencije.

Tako su feministička pitanja izdvojena iz “ozbiljnih” marksističkih rasprava, zatvarajući ih u zasebnu nišu kojoj se priznaje važnost, ali ona ni u jednom trenu ne postaje predmetom zajedničkog razgovora
Adrianne Roberts, doktorandica na Sveučilištu Queen’s u svom se izlaganju pod nazivom “Recentering Corporate Power in the Governance of Gender and Class: Extending the Dialogue Between Marxist and Feminist International Political Economy” kritički osvrnula na odvajanje roda od šire društvene strukture te na tumačenje suvremene krize kapitalizma pomoću biologističkih pretpostavki. Roberts smatra da je potrebno dekonstruirati viđenje prema kojem je “transnacionalni poduzetnički feminizam lijek za maskulinizam koji je uzrokovao ekonomsku krizu”. Ova ahistorijska i depolitizirana perspektiva, koristeći naturalizirano viđenje roda, zapravo radi u korist kapitalizma, vraća legitimitet globalnom financijskom sustavu te odvlači pažnju od strukturalnih uzroka krize. Roberts je u svom izlaganju navela više primjera takvog naturalističkog uvida poput teza koje krizu objašnjavaju nedovoljnom zastupljenosti žena u globalnom financijskom sustavu te onih koje govore da žene nisu toliko sklone riziku zbog biološkog poriva koji razvijaju kao majke u brizi za djecu. Takve teze, dakako, dio su širih i trajnijih procesa odvajanja produkcije i društvene reprodukcije. Izlagačica je zauzela marksističko-feminističku perspektivu koja omogućava historizirani i politizirani uvid u društvene odnose koji se tiču spola te pojasnila kako on povijesno korelira s obzirom na kapitalizam. Tržišta rada i financijska tržišta trebaju se razumijevati kao rodno konstituirana – s obzirom da i ona proizvode specifične oblike rodne opresije, rodna nejednakost neće biti niti je bila uklonjena isključivo ulaskom žena u određena područja rada.

Na završnoj plenarnoj diskusiji pod nazivom “Gender, Work and Reproduction in the Crisis”, svoja izlaganja održali su Silvia Federici, Kathi Weeks i David MacNally.

Poznata kanadska marksistička feministica Kathi Weeks je na predavanju pod nazivom “Feminist Politics, Social Reproduction, and Life after Work” iz perspektive socijalističkog feminizma govorila o feminističkom zahtjevu iz 70-ih – o nadnicama za kućanski rad i autonomističkom marksističkom zahtjevu “odbijanja rada”.

Weeks smatra da je zahtjev za nadnice za kućanski rad zanimljiv kao intelektualna provokacija te je važan zbog političke perspektive odnosa neproduktivnog i produktivnog rada. Kada kućanski rad promatramo kao rad, on postaje nužan dio svake ekonomske analize i antikapitalističke politike. Druga važna dimenzija njezinog izlaganja odnosila se na zamišljanje društva bez rada kao naturalizacije društvenog poretka, aparata discipline i heteronormativno nametnute radne etike kao sustava kontrole koji, kako Weeks kaže, “održava status quo”.
Ako pod širim pojmom feminističkog marksizma ponovno govorimo o transhistorijskim pozicioniranostima, subjektima performativnosti i esencijalističkim argumentima, tada ne samo da zapadamo u kategorijalnu zbrku, nego se metodološki i sadržajno ne bavimo historijskim materijalizmom
Socijalna reprodukcija se prema Weeks može gledati u užem i širem smislu. U užem smislu, socijalna reprodukcija je društveni rad izjednačen s kućanskim radom koji omogućuje reprodukciju radne snage, a time i kapitalističkog sustava. Na ovaj se način kućanstvo u formi obitelji uspostavlja kao normativni model kapitalizma. Weeks preferira šire gledanje na društvenu reprodukciju koje omogućuje snažniju antagonističku poziciju spram kapitalizma. Širi smisao društvene reprodukcije Weeks zagovara u okviru pojma “život protiv rada” (u najekstenzivnijim značenjima pojma života i rada), ali upozorava da kod ovakvog shvaćanja reprodukcije može doći do previđanja problematike kućanskog rada, pa i izostavljanja perspektive spolne nejednakosti. Stoga je naglasila je da je iz feminističke perspektive, uz zahtjeve za odbijanjem rada, važno uspostaviti i zahtjeve za dekonstrukcijom obitelji kao kulturne norme. Analogno zahtjevu za uspostavljanjem distinkcije između rada i ne-rada, treba uspostaviti i distinkciju obitelj i ne-obitelj.

Budući da se feminizam od 70-ih naovamo kretao u smjeru kulturno-identitetske politike i stanovite depacifikacije tradicije ženskog otpora, pitanje o ulaznoj diskursnoj točki lijevog feminizma u kontekst konferencije Historijskog materijalizma postaje dvostruko bitan. Prvi je razlog ponovno smještanje feminizma u polje (teorijske) ljevice. Drugi je onaj koji upućuje na činjenicu da marksistička teorija bez feminističkih inklinacija u kritici ortodoksne političke ekonomije ostaje reduktivna. Ako pod širim pojmom feminističkog marksizma ponovno govorimo o transhistorijskim pozicioniranostima, subjektima performativnosti i esencijalističkim argumentima, tada ne samo da zapadamo u kategorijalnu zbrku, nego se metodološki i sadržajno ne bavimo historijskim materijalizmom. Nakon što smo čuli izlaganja kanadske feminističke škole i nekih drugih marksistica, to da se standardni marksistički paneli i sljedeće godine ne bave feminističkim materijalizmom ili marksizmom, naprosto ne moramo tumačiti samo kao problem teorijskog redukcionizma, već i upitnosti progresivnih nakana konferencije.




Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve