Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti

SkriptaTV i KOME donose tekst i snimku intervjua s Asbjørnom Wahlom. O državi blagostanja, nehijerarhijskim društvenim pokretima, političnosti sindikata i ideologiji klasnog kompromisa razgovarali smo drugoga dana konferencije Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara (22-24. studenog 2012.) u organizaciji Centra za radničke studije, Prava na grad, Heinrich Böll Stiftunga i Multimedijalnog instituta Mama, na kojoj je Wahl održao uvodno predavanje “Uspon i pad države blagostanja”, koje možete pogledati u cijelosti.





Koji su bili povijesni uvjeti nastanka države blagostanja?

Kada analiziramo državu blagostanja, jedna od važnijih stvari koje valja imati na umu njezin je nastanak, budući da se pojavila kao posljedica vrlo specifičnog povijesnog kompromisa između radništva i kapitala, do kojeg je došlo sredinom prošlog stoljeća. Jedna od zanimljivih poanti koje sam spomenuo tijekom jučerašnjeg predavanja jest da čitava ideja države blagostanja nije postojala prije no što je država blagostanja nastala, jer su se sindikati i radnički pokreti zapravo borili za socijalizam. U tome nisu uspjeli.

No, uspjeli su postići neku vrstu kompromisa s kapitalom, zbog kojega su poslodavci i vlasnici kapitala udovoljili mnogim zahtjevima radničkog pokreta te su tako, zahvaljujući državi blagostanja, postigli značajan društveni napredak. S druge strane, država blagostanja nije konačno rješenje socijalnih problema u društvu. Ona je kompromis, svojevrsno kompenziranje manjkavosti kapitalističke ekonomije na brojnim područjima. Smatram da je ta dvojna priroda države blagostanja vrlo važna kako bismo razumjeli što se događa danas, kada se poslodavci i vlasnici kapitala povlače iz klasnog kompromisa i počinju napadati ono što su kao dio kompromisa, prethodno prihvatili.

Što su prednosti, a što ograničenja društvenih pokreta bez hijerarhije i vođa, poput pokreta Occupy Wall Street ili ¡Democracia Real YA! u političkoj borbi?

Čini mi se – a to su pokazala i naša iskustva s takvim pokretima – da su oni vrlo kratkotrajni. Teško je održavati visoku razinu mobilizacije ako nemate strukturu, organiziranje itd. A uz to, možda nisu dovoljno snažni kako bi parirali našim protivnicima jer se s druge strane nalaze veoma snažni interesi. Međunarodni kapital i multinacionalne tvrtke veoma su dobro organizirane, tako da ako stvarno želite pobijediti financijski kapital i golemu moć tih ekonomskih tijela, morate imati vrlo dobro organiziranu i strukturiranu organizaciju.

No naravno da je za borbu korisno da postoji mogućnost šire mobilizacije i privlačenja većeg broja ljudi. Veoma je važno moći spontano mobilizirati i organizirati se na takav način – ali to nikada neće biti dovoljno.

Sindikatima savjetujete da budu politički aktivni, no ne u sklopu stranaka. Možete li to pobliže objasniti?

Kada kažem da sindikati moraju biti političniji, to proizlazi iz trenutne situacije, koju obilježava duboka politička i ideološka kriza radničkih stranaka i ostalih stranaka u sklopu radničkog pokreta, zbog koje ne mogu zauzeti mjesto koje bi trebali zauzeti. Kako bi to djelomice nadoknadio, za sindikalni pokret je važno da postane političniji. Ne na način da se poveže s određenom političkom strankom; vrijedi upravo suprotno – veze s njima trebalo bi smanjiti jer stranke ne obavljaju svoju zadaću. Mislim da sindikati moraju biti političniji, shvatiti da snose i da moraju preuzeti puno širu odgovornost za društveni razvoj, ne samo za tradicionalne sindikalne interese poput borbe oko radnih uvjeta ili visine nadnica.

Ne mislim da je to dovoljno za budućnost. Mislim da moramo razvijati nove organizacije, no to se mora dogoditi tijekom borbe. Nove političke organizacije, koje su nam potrebne kako bismo političke borbe podigli na višu razinu, morat će proizaći iz borbe jer danas nemamo takve organizacije.

Ideja klasnog kompromisa još uvijek je ideološki snažna. Na kojim se mjestima učvršćuje?

Kompromisi su ujedno i potrebni i posve uobičajeni. Svi pregovori o visini nadnica kojima se bave sindikati završavaju kompromisom. Svi su kolektivni ugovori na izvjestan način kompromisi između radništva i kapitala. Nema ničeg neobičnog u pravljenju kompromisa.

Iza ideologije kompromisa stoje dublji razlozi, koji sežu do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kada su manje-više taktički koraci ulaženja u kompromise podignuti na razinu neke vrste ideologije socijalnog partnerstva, za koju se ispostavilo da je pogrešna. Prevladavajuće je mišljenje uglavnom bilo da je povijest teških sukoba, borbi, općih štrajkova i izbacivanja tvorničkih radnika iza nas, a ono što slijedi, postupno je razvijanje društva iz reforme u reformu do obećane zemlje.

Mislim da je ta duboko ukorijenjena ideologija „socijalnog partnerstva“ srž problema. Ona je dio nasljeđa sindikata i radničkog pokreta u kojima se prvenstveno i razvila. Stoga ne možemo reći da je sindikatima i radničkim strankama nametnuta izvana, već se ondje razvila u poslijeratnom razdoblju. O tim iskustvima u sindikalnom i radničkom pokretu potrebno je povesti vrlo ozbiljne rasprave.

Primjerice, osobno mi se preklinjanje Europske konfederacije sindikata za kompromis s europskim poslodavcima učinilo vrlo neobičnim. Za kompromis se ne preklinje. Do kompromisa dolazi ako imate dva jaka partnera koji ne mogu pobijediti jedan drugog. Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti. Jednostavno ga se pobijedi.

Razgovor vodio: Martin Beroš (Kolektiv za medijsku edukaciju KOME)
S engleskog preveo: Velimir Gašparac


Asbjørn Wahl savjetnik je pri Norveškom savezu javnih i komunalnih zaposlenika i predsjednik upravnog odbora norveške organizacije Kampanja za socijalnu državu. Također je potpredsjednik Sekcije radnika u cestovnom prevozu pri Međunarodnoj federaciji transportnih radnika i predsjednik Radne skupine o klimatskim promjenama pri toj federaciji. Član je i koordinacijskog odbora Foruma socijalna Europa, neformalne mreže progresivnih sindikalista u Europi, i djeluje u radu mreže Rad i globalizacija. Kao povjesničar i sociolog po obrazovanju objavio je brojne članke i knjige u Norveškoj i svijetu. Nedavno mu je izašla knjiga The Rise and Fall of the Welfare State (Pluto Press, London, 2011.). (Izvor)

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve