Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti

SkriptaTV i KOME donose tekst i snimku intervjua s Asbjørnom Wahlom. O državi blagostanja, nehijerarhijskim društvenim pokretima, političnosti sindikata i ideologiji klasnog kompromisa razgovarali smo drugoga dana konferencije Ekonomija kriznog kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara (22-24. studenog 2012.) u organizaciji Centra za radničke studije, Prava na grad, Heinrich Böll Stiftunga i Multimedijalnog instituta Mama, na kojoj je Wahl održao uvodno predavanje “Uspon i pad države blagostanja”, koje možete pogledati u cijelosti.





Koji su bili povijesni uvjeti nastanka države blagostanja?

Kada analiziramo državu blagostanja, jedna od važnijih stvari koje valja imati na umu njezin je nastanak, budući da se pojavila kao posljedica vrlo specifičnog povijesnog kompromisa između radništva i kapitala, do kojeg je došlo sredinom prošlog stoljeća. Jedna od zanimljivih poanti koje sam spomenuo tijekom jučerašnjeg predavanja jest da čitava ideja države blagostanja nije postojala prije no što je država blagostanja nastala, jer su se sindikati i radnički pokreti zapravo borili za socijalizam. U tome nisu uspjeli.

No, uspjeli su postići neku vrstu kompromisa s kapitalom, zbog kojega su poslodavci i vlasnici kapitala udovoljili mnogim zahtjevima radničkog pokreta te su tako, zahvaljujući državi blagostanja, postigli značajan društveni napredak. S druge strane, država blagostanja nije konačno rješenje socijalnih problema u društvu. Ona je kompromis, svojevrsno kompenziranje manjkavosti kapitalističke ekonomije na brojnim područjima. Smatram da je ta dvojna priroda države blagostanja vrlo važna kako bismo razumjeli što se događa danas, kada se poslodavci i vlasnici kapitala povlače iz klasnog kompromisa i počinju napadati ono što su kao dio kompromisa, prethodno prihvatili.

Što su prednosti, a što ograničenja društvenih pokreta bez hijerarhije i vođa, poput pokreta Occupy Wall Street ili ¡Democracia Real YA! u političkoj borbi?

Čini mi se – a to su pokazala i naša iskustva s takvim pokretima – da su oni vrlo kratkotrajni. Teško je održavati visoku razinu mobilizacije ako nemate strukturu, organiziranje itd. A uz to, možda nisu dovoljno snažni kako bi parirali našim protivnicima jer se s druge strane nalaze veoma snažni interesi. Međunarodni kapital i multinacionalne tvrtke veoma su dobro organizirane, tako da ako stvarno želite pobijediti financijski kapital i golemu moć tih ekonomskih tijela, morate imati vrlo dobro organiziranu i strukturiranu organizaciju.

No naravno da je za borbu korisno da postoji mogućnost šire mobilizacije i privlačenja većeg broja ljudi. Veoma je važno moći spontano mobilizirati i organizirati se na takav način – ali to nikada neće biti dovoljno.

Sindikatima savjetujete da budu politički aktivni, no ne u sklopu stranaka. Možete li to pobliže objasniti?

Kada kažem da sindikati moraju biti političniji, to proizlazi iz trenutne situacije, koju obilježava duboka politička i ideološka kriza radničkih stranaka i ostalih stranaka u sklopu radničkog pokreta, zbog koje ne mogu zauzeti mjesto koje bi trebali zauzeti. Kako bi to djelomice nadoknadio, za sindikalni pokret je važno da postane političniji. Ne na način da se poveže s određenom političkom strankom; vrijedi upravo suprotno – veze s njima trebalo bi smanjiti jer stranke ne obavljaju svoju zadaću. Mislim da sindikati moraju biti političniji, shvatiti da snose i da moraju preuzeti puno širu odgovornost za društveni razvoj, ne samo za tradicionalne sindikalne interese poput borbe oko radnih uvjeta ili visine nadnica.

Ne mislim da je to dovoljno za budućnost. Mislim da moramo razvijati nove organizacije, no to se mora dogoditi tijekom borbe. Nove političke organizacije, koje su nam potrebne kako bismo političke borbe podigli na višu razinu, morat će proizaći iz borbe jer danas nemamo takve organizacije.

Ideja klasnog kompromisa još uvijek je ideološki snažna. Na kojim se mjestima učvršćuje?

Kompromisi su ujedno i potrebni i posve uobičajeni. Svi pregovori o visini nadnica kojima se bave sindikati završavaju kompromisom. Svi su kolektivni ugovori na izvjestan način kompromisi između radništva i kapitala. Nema ničeg neobičnog u pravljenju kompromisa.

Iza ideologije kompromisa stoje dublji razlozi, koji sežu do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kada su manje-više taktički koraci ulaženja u kompromise podignuti na razinu neke vrste ideologije socijalnog partnerstva, za koju se ispostavilo da je pogrešna. Prevladavajuće je mišljenje uglavnom bilo da je povijest teških sukoba, borbi, općih štrajkova i izbacivanja tvorničkih radnika iza nas, a ono što slijedi, postupno je razvijanje društva iz reforme u reformu do obećane zemlje.

Mislim da je ta duboko ukorijenjena ideologija „socijalnog partnerstva“ srž problema. Ona je dio nasljeđa sindikata i radničkog pokreta u kojima se prvenstveno i razvila. Stoga ne možemo reći da je sindikatima i radničkim strankama nametnuta izvana, već se ondje razvila u poslijeratnom razdoblju. O tim iskustvima u sindikalnom i radničkom pokretu potrebno je povesti vrlo ozbiljne rasprave.

Primjerice, osobno mi se preklinjanje Europske konfederacije sindikata za kompromis s europskim poslodavcima učinilo vrlo neobičnim. Za kompromis se ne preklinje. Do kompromisa dolazi ako imate dva jaka partnera koji ne mogu pobijediti jedan drugog. Ne ulazi se u kompromis s onim koga se može pobijediti. Jednostavno ga se pobijedi.

Razgovor vodio: Martin Beroš (Kolektiv za medijsku edukaciju KOME)
S engleskog preveo: Velimir Gašparac


Asbjørn Wahl savjetnik je pri Norveškom savezu javnih i komunalnih zaposlenika i predsjednik upravnog odbora norveške organizacije Kampanja za socijalnu državu. Također je potpredsjednik Sekcije radnika u cestovnom prevozu pri Međunarodnoj federaciji transportnih radnika i predsjednik Radne skupine o klimatskim promjenama pri toj federaciji. Član je i koordinacijskog odbora Foruma socijalna Europa, neformalne mreže progresivnih sindikalista u Europi, i djeluje u radu mreže Rad i globalizacija. Kao povjesničar i sociolog po obrazovanju objavio je brojne članke i knjige u Norveškoj i svijetu. Nedavno mu je izašla knjiga The Rise and Fall of the Welfare State (Pluto Press, London, 2011.). (Izvor)

Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve