Razgovor sa slovenskim aktivistima: “Sa slovenskih ulica”

U pozadini prosvjeda

Koji su glavni uzroci prosvjeda i zašto je baš sada došlo do njih?

Priča o europskom uspjehu izgrađena je na krvavim žuljevima radnika imigranata, prevelikom opterećenju radništva, sustavnom snižavanju radničkih i socijalnih prava te istodobno, stvaranju iluzija o srednjoj klasi koja je uz pomoć nepromišljenog kreditiranja i života izvan realnih mogućnosti sanjarila o životu elite.(TP)

Tjaša Pureber (TP): Zašto je do prosvjeda došlo upravo u ovom trenutku, pitanje je na koje vjerojatno nikada nećemo moći točno odgovoriti. No na takav razvoj događaja utjecalo je mnogo različitih faktora. Činjenica je da je za vrijeme tranzicije u Sloveniji došlo do većeg raskoraka u podjeli društvenog bogatstva. Priča o europskom uspjehu izgrađena je na krvavim žuljevima radnika imigranata, prevelikom opterećenju radništva, sustavnom snižavanju radničkih i socijalnih prava te istodobno, stvaranju iluzija o srednjoj klasi koja je uz pomoć nepromišljenog kreditiranja i života izvan realnih mogućnosti sanjarila o životu elite. Svaka vlast sustavno je oduzimala glas sve široj populaciji prekarizirane omladine koju je stavila u začarani krug vječnog studiranja i kasnije nezaposlenosti, tj. životarenja na različitim oblicima nesigurnih ugovora. Priče jada i očaja, koje su procurile u javnost usprkos medijskoj blokadi, vlast je uspješno reducirala na individualne probleme i osobne histerije. Ako su se razotkrili primjeri izvlačenja sredstava iz poduzeća, njihovi direktori označeni su kao tajkuni, tj. pojedinci koji su u inače dobrom kapitalističkom sustavu iskoristili rupe u zakonu, kojima se omaknulo i koji su uopće anomalija. Zadnjih su nekoliko godina i konzervativna i socijaldemokratska vlast provodile reforme koje su ljude gurnule na i kroz rub društva. Stanje koje je prije bilo “rezervirano” za ljude na margini, nezaposlene imigrante, mlade, starije i žene, sve se brže krenulo širiti na sve slojeve društva. Sve je to bilo izraženije u Mariboru u kojemu je započeo prosvjed: nakon značajne propasti industrije početkom devedesetih, grad se nikada nije oporavio. Ako tome nadodamo i arogantno ponašanje vlasti, besramni nepotizam i aroganciju kojima su se u korijenu sasjekli bilo kakvi oblici razotkrivanja nepravilnosti, jasniji su nam odnosi u kojima je nastao masovni otpor. U jednom je trenutku bilo jednostavno previše anomalija i ljudi više nisu mogli ne kriviti cijeli sistem. Kada ljudi danas pozivaju na ostavku svih na vlasti, u principu poručuju da ih nova lica u jednakom sistemu više neće zadovoljiti.

Sašo Slaček (SS): S jedne strane, dublje uzroke za prosvjede moramo tražiti u materijalnim okolnostima, prije svega padu kvalitete življenja koji nastupa izbijanjem krize, a s druge u specifičnoj političkoj situaciji i mjerama kojima se hvata u koštac s krizom. Pahorova vlada je u prvoj fazi izbijanja krize prihvaćala protupožarne mjere koje su barem adresirale simptome krize, no ubrzo su situaciju počeli iskorištavati za usvajanje naoko nužnih neoliberalnih mjera za izlazak iz krize i budući gospodarski rast (npr. reforma socijalnog zakonodavstva koja je povećala nadzor nad primateljima te određene transfere pretvorila u kredite, djelomična fleksibilizacija tržišta rada u obliku uvođenje tzv. malog rada[1] , mirovinska reforma). Kada je nakon prijevremenih izbora krajem 2011. mandat predsjednika vlade preuzeo Janez Janša, mjere koje su dotad barem adresirale simptome krize ukinute su te je na scenu stupio izrazito militantan neoliberalizam koji se provodio bez obzira na već labave standarde buržoaske demokracije. U odsustvu lijevih stranaka, učinkovitih akcija sindikata ili bilo kakve druge organizirane ljevice koja bi se mogla suprotstaviti tom napadu i organizirati nezadovoljnike u učinkovitu političku silu, rastuće nezadovoljstvo nije se moglo kanalizirati drukčije nego spontanim uličnim demonstracijama.

“Svi su gotovi!”

Kako je ukratko sve započelo?
 

Zasad je zajednički nazivnik prosvjeda prilično neartikulirano protivljenje nositeljima vlasti, izraženo sloganom “Gotov je”. Što se tiče konkretnih posljedica tog protivljenja, među prosvjednicima ne postoji konsenzus. (SS)

TP: Kao što je već običaj u takvim stvarima, okidač ustanka bio je relativno banalan, iako bitan u široj perspektivi. Gradonačelnik Maribora, Franc Kangler, na gotovo svakom raskrižju u gradu postavio je radare koji su nekoliko dana bilježili ogromne kazne vozačima – a ti prihodi nisu ostali u rukama grada, već su otišli u ruke privatnih investitora što je samo dodatno rasplamsalo gnjev ljudi. Nakon nekoliko noćnih spaljivanja radara, 21. studenog se dogodio prvi skup koji je brzo prerastao u zahtjeve za ostavkom gradonačelnika i kritikom sistema. Nakon drugog većeg prosvjeda u Mariboru, koji je policija brutalno ugušila, požar se proširio na cijelu državu. Prosvjedi se odvijaju u manjim područjima, gdje ih još nikada nije bilo, na ulicama su ljudi koji tu još nikada nisu bili. Mnoštvo od 3 000 ljudi u Murskoj Soboti ili 300 ljudi u Ajdovščini, vjerojatno je važniji indikator od mase od 10 000 ili 20 000 ljudi u Mariboru ili Ljubljani jer ukazuje na decentraliziranu snagu ustanka. Usprkos policijskoj represiji, ljudi ne pokazuju strah. U Brežicama (mali grad s nešto više od 20 000 stanovnika) ljudi su otkrivenih lica krenuli do doma ministra za rad i socijalnu skrb i pozivali ga da izađe van na razgovor.. U tri tjedna, u 18 mjesta, dogodilo se više od 35 prosvjeda, na kojima je sudjelovalo više od 70 000 ljudi. To je prvi put da se nešto takvo dogodilo u Sloveniji. Za točnu kronologiju događaja, možete pogledati ovaj članak (nažalost se radi o kronologiji događaja samo do 11. prosinca).

Što ljudi točno zahtijevaju? Postoje li neki zajednički utvrđeni zahtjevi ili je riječ samo u zahtjevanju ostavki i pozivanju na nove izbore? 

TP: Jedna od najsnažnijih poruka prosvjeda je da su svi političari “gotovi”. Uz to što se obračunavaju s lokalnim šerifima, ljudi isto poručuju i vođi opozicije i premijeru, zastupnicima, ministrima, državnim tajnicima. Vrlo važan trenutak bila je ostavka mariborskog gradonačelnika jer su ljudi sustavno krenuli rušiti i ljude koji su se kandidirali za tu poziciju. To nam pokazuje da je pokret mnogo više protiv sistema, nego što se prikazuje u medijima i kao što je možda bilo na početku, kada je najjači zahtjev bio ostavka mariborskog gradonačelnika, tj. vlade. U nekim područjima pokret je dobio snažan antikapitalistički predznak. Iako ne možemo zanijekati da se na prosvjedima javljaju i zahtjevi za boljim funkcioniranjem sistema, recimo pravna država za sve, prijevremeni izbori, nemoguće je previdjeti antagonističnu narav prosvjeda koja jasno prepoznaje dvije društvene klase koje nemaju zajedničkih interesa, tj. čiji su interesi u potpunoj suprotnosti. U zadnje vrijeme na njih se stavlja pritisak da formiraju zajedničke zahtjeve. Nažalost, taj diskurs vlasti preuzeli su bez kritike i neki, koji s dobrim ili lošim namjerama, žele postaviti zahtjeve u ime pokreta. Ključna prednost ovog ustanka upravo je uspostavljanje zajedničkog javnog prostora, u kojemu se može započeti s raspravama o tome što u ovom društvu ne valja i u kojemu se mogu osmisliti mehanizmi preko kojih možemo definirati svijet kakav želimo, ne u krugu pojedinaca koji pišu zajedničke programe nekog pokreta, već zajedno, u borbi. Vlast naravno želi neutralizirati prosvjede, izdvajanjem predstavnika s imenima i prezimenima koje može potkupiti tako što im pridaje važnost i koje može pozivati na razgovore i pregovore. O pravima se ne može pregovarati, njih se mora izboriti. Ako je pokret ustanovio da je problem u sistemu, odnosno političkom establišmentu države i kapitala, jasno je da se rješenje neće naći unutar njega.

SS: Zasad je zajednički nazivnik prosvjeda prilično neartikulirano protivljenje nositeljima vlasti, izraženo sloganom “Gotov je”. Što se tiče konkretnih posljedica tog protivljenja, među prosvjednicima ne postoji konsenzus. Pojavljuju se liberalni pozivi na djelovanje pravne države (što god to značilo), anarhistički pozivi na izgradnju alternativnih struktura onkraj postojećeg političkog sistema, a prisutni su čak i antidemokratski pozivi na oblikovanje tehničke vlade ili nekakvog savjeta mudraca koji bi djelovali u transpolitičkom i transhistorijskom prostoru onkraj prljave stvarnosti političkih borbi.

Sudjeluju li političke stranke, sindikati i ostali predstavnici postojećih institucija u pokretu?

TP: Do sada najveća odlika tih prosvjeda upravo je njihova neinstitucionalnost i protustranaštvo. Na nekim su prosvjedima poručivali da su “gotovi” i predstavnici dva najvećih sindikata u državi. Puno govori i jedan od najčešćih slogana: “Nitko nas ne predstavlja”. Većina stranaka i civilno-društvenih pokreta ionako se ne snalazi najbolje u novim okolnostima jer još uvijek pokušavaju prosvjede shvatiti u okviru starih formi i načina djelovanja. Zbunjuje ih njihova nehijerarhičnost, odlučnost i beskompromisnost, a njihov napad na svaki pokušaj uzurpacije ih plaši. Možda je i to razlog zbog kojeg im se nominalno ne pridružuju, iako mnogi u njima sudjeluju kao pojedinci.
SS: Postojeće političke stranke pravilno su ustanovile da bi potpora prosvjedima lako mogla predstavljati opasan presedan za vrijeme kada će same biti na vlasti pa je solidarnost unutar političke kaste prevladala nad kratkoročnim političkim oportunizmom. Opozicijske stranke ostaju suzdržane te prosvjede pokušavaju prikazati kao izraz nezadovoljstva nad neprimjerenim vladanjem trenutne političke opcije, a sebe kao alternativu koja bi s neznatno drukčijim načinom vladanja bila sposobna ukloniti to nezadovoljstvo. U svakom slučaju, opozicijske stranke i aktualna vlada dijele uvjerenje da su radikalne promjene nepotrebne i nepoželjne. Vodstva najvećih sindikata također postupaju iznimno oprezno, zapravo kukavno, te nisu spremna učiniti bilo kakav, barem minimalno radikalan iskorak, vjerojatno iz neutemeljenog straha da bi vlada to iskoristila kao izgovor za prekid svih pregovora – s druge strane, za vladu je socijalni dijalog ionako stvar prošlosti te pregovore koristi prije svega kao taktiku zavlačenja i pritom računa na daljnju pasivnost sindikata.

Podupire li koja politička opcija prosvjede? Pokušava li ih itko iskoristiti za vlastitu samopromociju? 

TP: Prvenstveno opozicija, a jedan dio koalicije tvrdi da razumije prosvjede i priznaje da ljudi žive u teškim uvjetima. Naravno da tu zaborave napomenuti da su upravo oni pomogli stvoriti te uvjete. Tako su se i (vjerojatno zbog straha) postrojili za vladinu službenu politiku dijeljenja prosvjednika na dobre i loše, na one koji prosvjeduju mirno i one koji ustaničkim pristupom izražavaju svoj bijes, a koje je naravno teže uhvatiti. A vlada se i preko prosvjeda pokušava obračunati s opozicijom. Umjesto da se bavi stvarnim problemima u društvu, na koje obraćaju pozornost prosvjednici, ona traži strane i domaće tajne organizacije, urote opozicije koje su zakuhale nemire i “kumove iz sjene” koji su uvjerili ljude da krenu na ulicu i da ruše vlast. Iako je nemoguće zanijekati heterogenost prosvjeda, njihov argument naravno ne drži vodu. Prosvjedi su spontani, decentralizirani, samoorganizirani, beskompromisni i gnjevni, neovisno o tome manifestiraju li se mirnim izvikivanjem parola ili ustaništvom. I toga se vlast boji.

Dinamika pokreta

Kakvog je sastava pokret?

TP: Što se dobi tiče, na prosvjedima su prisutne različite generacije; od djedova, bakica do njihovih unuka. Naravno da je najviše mladih. Ima i jako puno žena. Na ulicama su uglavnom oni kojima je ukradena budućnost i sadašnjost: mladi, nezaposleni, i fordistički i intelektualni radnici. Teže je procijeniti političku orijentaciju. Iako je u Ljubljani bilo

Na ulicama se prvenstveno gradi neka nova politička zajednica koja politiku ne shvaća kao glasovanje za lijeve ili desne, već tu imamo stvaranje politike odozdo, s direktnom demokracijom koja izgrađuje društvene alternative izvan postojećeg sistema. (TP)

primjera neonacističkih formacija, i tu i tamo se zapjeva slovenska himna, prosvjedi načelno nisu nacionalistički. Brojne parole koje se uzvikuju, ljude više svrstavaju na ljevicu. Na ulicama se prvenstveno gradi neka nova politička zajednica koja politiku ne shvaća kao glasovanje za lijeve ili desne, već tu imamo stvaranje politike odozdo, s direktnom demokracijom koja izgrađuje društvene alternative izvan postojećeg sistema.

SS: Prosvjedi su po sastavu, kako s sociodemografskog, tako i s političkog aspekta, izrazito heterogeni. Prosvjednike trenutno spaja prije svega to što se okupljaju u isto vrijeme na istom mjestu, odnosno što u različitim prilikama prosvjeduju s istim sloganima. Osim tog privremenog jedinstva, prosvjedi ne nude zajedničku platformu koja bi omogućavala oblikovanje zajedničke pozicije. U Ljubljani je, prije svega, primjetno da prosvjedima prisustvuju pojedinci i skupine veoma različitih političkih pozicija i pogleda na situaciju. U odsustvu bilo kakve centralne organizacije prosvjedi funkcioniraju kao skup različitih skupina i pojedinaca koji su neko vrijeme okupljeni na istom mjestu.

Kako su se neonacisti uopće našli među prosvjednicima? 

TP: Došli su formirani u blok i organizirani, noseći transparente s javno vidljivim neonacističkim simbolima. Prosvjednici su reagirali glasnim antifašističkim povicima i zvižducima neodobravanja.

Kakva je dinamika među prosvjednicima? Koliko ljudi sudjeluje? Postoji li podjela između prosvjednika i ljevičara, odnosno aktivista? 
 
TP: Dinamika među prosvjedncima iznimno je pozitivna jer se na ulicama stvaraju nova savezništva, poznanstva i solidarnost. Ljudi na ulicama prolaze proces emancipacije, polako postaju svjesni moći koju posjeduju i uzimaju natrag kontrolu nad vlastitim životima. Za točne procjene brojeva prosvjednika predlažem pregled kronologije. Nema razdiobe prosvjednika i organizirane ljevice jer te skupine, naime, shvaćaju da njihova uloga nije uzurpacija prosvjeda radi vlastite propagande, već građenje zajedničke borbe te idejna radikalizacija iste u protusistemski pokret.
SS: Najveći prosvjed do sada bio je tzv. treći mariborski ustanak 3. prosinca 2012. koji je prema procjenama okupio dvadesetak tisuća prosvjednika. Drugi prosvjedi okupili su prilično manji broj ljudi, a na najvećem protuvladinom u Ljubljani okupilo se oko deset tisuća ljudi. Prosvjedi se odvijaju i u drugim krajevima gdje okupljaju od nekoliko desetaka do više tisuća prosvjednika.

Kako izgledaju prosvjedi? Od čega se sastoje? Koliko sam shvatio veliki se najavljuju, a postoji više malih izoliranih kao što je npr. bilo u Quebecu.

TP: Većina prosvjeda organizirana je preko Facebooka. Oni se odvijaju po brojnim mjestima i manjim područjima. Neki od njih su mobilni te mijenjaju lokacije, dok su drugi statični. Posljedni veći prosvjed u Ljubljani sadržavao je snažnu političku artikulaciju. Krenuo je od gradske vijećnice, preko stolne crkve gdje su ljudi uzvikivali “Novac narodu, ne crkvi”, Ministarstva za visoko školstvo gdje se zahtijevalo besplatno i javno dostupno obrazovanje, Ministarstva unutarnjih poslova gdje se tražilo oslobođenje uhićenih, Banke Slovenije gdje su odjekivale antikapitalističke poruke te protivljenje politici štednje (parola: “Nećemo plaćati vašu krizu”), do parlamenta gdje su odjekivale protusistemske i protuvladine poruke.

SS: Situacija se uvelike razlikuje od mjesta do mjesta. Prosvjedi se uglavnom najavljuju putem Facebooka koji ostaje glavno mobilizacijsko oruđe. Koliko sam upoznat, službeno je bio prijavljen jedino posljednji mariborski prosvjed koji je, uz to, bio strukturiraniji, s predviđenim govornicima itd.

Na koje načine komuniciraju ljudi unutar prosvjeda? Postoje li neki plenumi/vijeća/skupštine gdje ljudi mogu raspravljati ili je sve više-manje ostalo na šetanju?

TP: Mnogi su shvatili da neće biti moguće vječno ustrajati na ulicama te su zbog toga nastale brojne inicijative za organiziranjem direktnodemokratskih skupština koje bi osmislile trajnije oblike ustaništva. Zasad se odvijaju u Mariboru i Ljubljani. Naravno, obuhvaćaju manje ljudi nego što ih sudjeluje u prosvjedima, ali riječ je o važnim začecima protusistemskog djelovanja odozdo koji bi mogli biti konkretni rezultat trenutnog ustanka i koji će bitno utjecati na buduće djelovanje. Nema nikakvih garancija za to, sve ovisi o ljudima. Postoje i brojni pokušaji stvaranja direktnodemokratskih grupacija na internetu. Osobno smatram da je riječ o važnim inicijativama i eksperimentima, ali samo dok ih shvaćamo kao alate za organiziranje. Na kraju krajeva, odnose na razini svakodnevnog života, u kojemu se kapitalizam perpetuira i istodobno subverzira, mijenjaju samo fizička tijela u realnom vremenu i prostoru.

SS: Prosvjedi su izbili i širili se prilično spontano, pokušaji oblikovanja zajedničkih platformi još uvijek su u procesu nastajanja. Postoje dva veća online projekta koja nastoje stvoriti prostor za raspravu, jedan od njih je “Danas je nov dan”, pokrenut od strane studenata i zaposlenika Fakulteta političkih znanosti u Ljubljani, a drugi je projekt medijske kuće Delo ” Revolt – alternative za bolje sutra”. Oba projekta nastoje stvoriti prostor za raspravu, no bez jasne ideje kako doći od rasprave do organizacije učinkovite političke moći, odnosno koji bi uopće trebali biti učinci rasprave. U Mariboru, u Centru alternativne in avtonomne produkcije, odvijaju se skupštine usmjerene na razmišljanje o budućnosti Maribora nakon ostavke gradonačelnika Kanglera.

Postoji li inicijativa za proširivanje borbe? Npr. za povezivanje prosvjeda sa štrajkovima? 

TP: Takvi pozivi javljaju se na prosvjedima. Kada su sindikati najavili opći štrajk istog dana kada je najavljen masovni ustanak po svim gradovima, radnice i radnici su pozitivno i solidarno reagirali na tu vijest. Sindikati su se nakon toga povukli i promijenili vrijeme održavanja štrajka. Čini se da ljudi polažu nade u samoorganiziranje odozdo. Kada poduzeće Gorenje nije htjelo isplatiti božićnice, radnici su organizirali divlji štrajk; spontano, bez sindikalnih vođa prekinuli su radni proces i na dvorištu šefu vikali da je gotov. Svoje namjere su postigli u nekoliko sati.

Čini se da ljudi polažu nade u samoorganiziranje odozdo. Kada poduzeće Gorenje nije htjelo isplatiti božićnice, radnici su organizirali divlji štrajk; spontano, bez sindikalnih vođa prekinuli su radni proces i na dvorištu šefu vikali da je gotov. Svoje namjere su postigli u nekoliko sati. (TP)

SS: Štrajkovi se već organiziraju, najavljen je opći štrajk javnog sektora 23. siječnja. Osim što se radi o jednodnevnom štrajku, zahtjevi su, s obzirom na okolnosti, iznimno blagi: koordinacija štrajkaških odbora javnoga sektora zahtijeva pregovore s vladom te odustajanje od dodatnog snižavanja plaća za 2013. i 2014. godinu. Vodstva velikih sindikata i dalje su prilično oprezna, pokušavaju nastaviti pregovore s vladom te se usredotočiti na konkretne zahtjeve, a nisu sklona politizaciji borbe s artikulacijom zahtjeva koji nadilaze manje-više uske interese koje zastupaju. Izrazito hijerarhijski ustroj sindikata značajna je prepreka aktivaciji baze koja bi mogla pritisnuti vodstvo kad bi se ono krenulo ponašati previše kukavički.

Reakcija vlasti

Kako vlasti reagiraju? Svi smo vidjeli da je policijska represija velika, no smanjuje li se ona s vremenom? Koliko je ljudi pritvoreno? Koliko je ljudi ozlijeđeno? Što se poduzima po tom pitanju? 
 
TP: Vlast reagira na dvije razine: na razini ideologije i represije. Što se represije tiče, činjenica je da policija nikad do sada nije reagirala takvim nasiljem na slovenskim prosvjedima. Primjeri prskanja suzavcem prosvjednika koji mirno sjede na podu, govore sami za sebe. Prvi put u povijesti upotrjebljen je vodeni top. No to vjerojatno nije toliko iznenađujuće jer je jasno da vlast želi što prije diskreditirati i neutralizirati ove prosvjede. Još više zabrinjava reakcija civilnih društava na nemire. Ne govori se o sistemskom nasilju koje je ljude dovelo u bezizlazan položaj, već samo o individualnim odgovorima na te pojave. Tako se izgubi važna lekcija prosvjeda. Sada je potrebno govoriti prvenstveno o uzrocima i upitati se u kakvom društvu želimo živjeti. Ako se bavimo jedino eskalacijom nasilja, pristajemo na diskurs vlasti koja je prosvjede u početku pokušala nasilno zatrti, a zatim ih neutralizirati prethodno spomenutim pričicama o urotama te na kraju prosvjednike marginalizirati diobom na dobre i loše, zatrti njihove poruke, tj. opet im oduzeti javni glas. Fokus prosvjeda nije sukob s policijom, koliko god vlast to željela tako prikazati. Policajci su loše plaćeni i eksploatirani, ali dok god su u uniformama, represivan su dio vlasti te ne možemo očekivati da neće ispunjavati njihove naredbe. Zbog toga treba vratiti fokus na prava pitanja koja nam otvaraju prosvjedi, a to je pitanje iskorištavanja ljudi od strane države i kapitala, kako živjeti u boljem društvu u kojem ćemo moći realizirati naše potencijale bez prisile kapitala za maksimiliziranjem profita. Zbog kršenja javnog reda i mira policija je privela 212 ljudi, a 40 zbog sumnje da su počinili kazneno djelo. Pred suca je privedeno 33 prosvjednika, a 28 je osumnjičeno na kazneno djelo. Prema podacima policije, ozlijeđeno je 89 policajaca i 12 prosvjednika. Te brojke sigurno ne sadržavaju brojne prosvjednike koji su trebali pomoć zbog prskanja suzavcem.

SS: Policijska represija bila je najoštrija na drugom i trećem mariborskom ustanku. Tijekom oba prosvjeda privedeno je 150 prosvjednika, a 61 osoba potražila je medicinsku pomoć (uglavnom se radilo o lakšim ozljedama). Nakon toga situacija se prilično umirila, kako od strane policije, tako od prosvjednika, nasilje je prekinuto. Koliko sam upoznat, velika većina privedenih je već na slobodi.

Izjava DPU-a, koju smo i mi prenijeli (ali i npr. Zarez), izazvala je mnogo kontroverzi i žučnih rasprava na “ljevici” zbog svoje potpore policiji. Ono što mene zanima, kao nekoga tko se ni u kom slučaju ne može složiti s izjavom, zbog čega je bilo nužno posvetiti toliku pažnju policiji, i time zapravo okrenuti i neki fokus “ljevice” prema istoj, u trenutku tako velikih prosvjeda? Zbog čega se nije stavio naglasak na sam pokret, njegove zahtjeve, dinamiku itd?

SS: Prije svega, potrebno je upozoriti da se potpora DPU-a prvenstveno odnosila na reakciju policije na organiziranu skupinu krajnjih desničara koja se na ljubljanskim prosvjedima pojavila s ciljem sukoba ne samo s policijom, već i s ljevičarima među prosvjednicima. Činovi policije na drugom mariborskom ustanku 26. studenog kada je korištena sila protiv mirnih prosvjednika, DPU je u javnoj izjavi strogo osudila. Prvenstveno zbog tih događaja je djelovanje policije bilo u centru pozornosti, a uz to su i djelatnici policije kao i drugi javni službenici na udaru mjera štednje te su zajedno sa svojim sindikatima dio pobune.

Mediji i javno mnijenje

Kako mediji percipiraju situaciju? Kako se ona prenosi? Kakvo je generalno javno mnijenje spram pokreta?
 
TP: Prema službenim istraživanjima, više od polovice ljudi podupire prosvjede u cijelosti, puno ih podupire djelomično. I sama smatram da su prosvjedi prihvaćeni pozitivno zbog svoje iskrenosti. Tome je doprinijela i parola “Ne diskriminiramo, svi su gotovi” koja ukazuje na to da prosvjednici ne dopuštaju da se pokret uzurpira za obračun opozicije s vladajućom koalicijom. Tu se radi o iskrenom gnjevu nad sistemom i situacijom u državi koji dijeli većina ljudi u Sloveniji.

Sve dok prosvjedi nemaju konkretni sadržaj, program i zahtjeve, visoka podrška javnosti vjerojatno odražava općenito nezadovoljstvo situacijom. Na temelju trenutne visoke podrške teško je predvidjeti kako će se prosvjedi odvijati kada se iskristaliziraju konkretne političke pozicije te kada bude potrebno odabrati stranu. (SS)

SS: Mainstream mediji podržavaju prosvjede što se ne vidi samo iz količine pozornosti koju im posvećuju – premda pritom nisu sposobni izaći iz okvira objektivnosti i nepristranosti, situaciji pristupiti više analitički itd. – već u spremnosti da ponude prostor radikalnijim glasovima koji dosad nisu imali pristup medijima. U časopisima je, prije svega, stanje prilično kaotično, djelomično kao posljedica pokušaja političkih čistki te vlasničkih preraspodjela za vrijeme prethodnog Janšinog mandata, a djelomično i kao posljedica temeljite reorganizacije zbog padajuće naklade i neuspješnog traženja odgovarajućeg poslovnog modela internetskog novinarstva. Uz to, novinarstvo spada među zanimanja koja je neoliberalna transformacija najviše pogodila jer se iz profesije pretvara u slabo plaćen, dekvalificiran prekarni rad. Među mlađim novinarima raste nezadovoljstvo, kako nad društvenom situacijom općenito, tako nad medijskim djelovanjem, stoga kaotično stanje iskorištavaju za izlaganje lijevije agende čak mimo volje urednika. Izvještavanje paradržavnih medija (među njima je najveći Planet Siol, internetski medijski portal Telekoma pod većinskim vlasništvom Republike Slovenije) te medija Rimokatoličke crkve u potpunosti je drukčije. Njihov način izvještavanja pomalo je paranoičan, prosvjede vide kao urotu nekih ljudi iz pozadine, nazivaju ih pokušajem državnog udara te im poriču svaku legitimnost. Istraživanja javnog mnijenja pokazuju visoku podršku prosvjedima što ne iznenađuje s obzirom na izrazitu pluralnost prosvjeda koji, u suprotstavljanju nositeljima vlasti, udružuju pojedince i skupine koji se zbog svojih političkih stajališta nikada ne bi udružili – liberale, anarhiste, komuniste, čak i krajnje desničare. Sve dok prosvjedi nemaju konkretni sadržaj, program i zahtjeve, visoka podrška javnosti vjerojatno odražava općenito nezadovoljstvo situacijom. Na temelju trenutne visoke podrške teško je predvidjeti kako će se prosvjedi odvijati kada se iskristaliziraju konkretne političke pozicije te kada bude potrebno odabrati stranu.

Kako su se ostavka gradonačelnika Maribora i stupanje B. Pahora na vlast odrazili na prosvjede? Pahor je u svom govoru pozvao na jedinstvo nacije, što možemo komentirati kao zahtjev za prestankom prosvjeda i nemira. Kako se taj poziv odrazio u praksi?

SS: Teško je reći da su Pahorova izborna pobjeda ili njegove izjave imale ikakav utjecaj na prosvjede. Sladunjava pomirljivost je takoreći njegov trademark pa pozivi na jedinstvo nikako ne iznenađuju, osim što ih ponavlja neprestano već toliko godina da je njihov učinak vrlo upitan. Nakon ostavke mariborskog gradonačelnika većina pozornosti usmjerila se na vladu što je svakako pomak u pravom smjeru, a u Mariboru se nastavljaju prosvjedi sa zahtjevima za raspuštanje gradskog vijeća, no s manjim brojem sudionika.

Kako i što dalje?

U kojoj su mjeri i jesu li uopće prosvjedi u Hrvatskoj 2011. ili pak pokreti od Tunisa i Egipta, pa sve do OWS-a i Španjolske poslužili kao inspiracija za prosvjede u Sloveniji? U kojoj je mjeri slovenski studentski pokret utjecao na razvoj?

U ovom je trenutku ključno uspostavljanje mehanizama solidarnosti i direktnodemokratskih modela odlučivanja, okupljanja i drugarstva, koji će ideje ustanka s labavim oblikom organiziranja koji dopušta puno autonomije, nositi i tijekom perioda u kojemu će prosvjedi oslabiti. (TP)

TP: Koliko god masovan bio prvi ustanak, on nije rezultat političkog vakuuma. Različite grupacije, organizacije, pojedinci i pokreti (koji su odozdo, direktnodemokratski i antiautoritarno gradili političke i društvene alternative izvan kapitalizma, izrabljivanja i otuđivanja) borili su se protiv svih procesa iskorištavanja od strane države i kapitala barem tijekom zadnjeg desetljeća, no i ranije. Prakse koje se danas javljaju unutar ustanka, već smo, iako u znatno puno manjem opsegu vidjeli već u pokretima protiv NATO-a, rata u Iraku (početkom 2000-ih), studentskim pokretima (npr. Avtonomni tribuni 2007. i blokade Filozofskog fakulteta 2011/2012.), pokretu 15.O (blokada Burze 2011./2012.), u borbi izbrisanih, migrantskih radnika, divljih štrajkova (neslužbenih/baznih/sindikata) u luci Koper, Muri, Gorenju. I ta iskustva, zajedno s nekim primjerima iz inozemstva koje spominješ, vjerojatno su bitno doprinijela podizanju svijesti ljudi da moć koja pokreće svijet leži u samoorganizaciji.

SS: Ako postoji ikakav utjecaj tih kretanja, kako globalnih, tako i regionalnih i lokalnih, radi se prije svega o tome da je protestiranje postalo prihvatljivije u općoj percepciji. Spontanost se iskazala kao ključni nedostatak kako pokreta nadahnutih Occupy pokretom (zauzimanje trga ispred Ljubljanske burze), tako i studentskih pokreta. Po završetku tih zauzimanja nije preostao nikakav stabilni oblik organizacije koji bi mogao nastaviti s puno manje uzbudljivom izgradnjom pokreta u odsustvu većih akcija, koji bi zatišje mogao iskoristiti za širenje utjecaja, za kadrovsku i organizacijsku konsolidaciju, refleksiju vlastitog djelovanja itd. Posljedično, trenutnim prosvjedima opet krećemo gotovo od nule.

Što mislite kako će se stvari razvijati dalje? Hoće li uskoro doći do zasićenosti? Što je potrebno promijeniti? Gdje je potrebno razvijati pokret tj. u kojem smjeru? Luka Mesec, član DPU-a, postavio je određeni okvir za ovu raspravu svojim Tezama za socijalistično drugo republiko, u kojima se zalaže za (i) odstup vlade, (ii) rješavanje krize u realnom sektoru, (iii) industrijsku politiku, (iv) ekonomsku demorkaciju i (v) koordinirano gospodarstvo. Možeš li prokomentirati te teze?

Programi alternativne politike u ovoj situaciji u najboljem slučaju mogu imati propagandni učinak tako da se predstavljanjem konkretnih, stručno utemeljenih alternativa pokaže da mantra “Nema alternative” jednostavno ne drži vodu i da se u konačnici ukaže na klasne interese koji se skrivaju iza “nužnih”, navodno nepolitičkih te tek tehničkih mjera.(SS)

TP: Radije bih o konkretnim argumentima debatirala s kolegama uživo nego kroz medije. Općenito mogu reći, da je najvažnija lekcija ovog ustanka da postojeće alternative više ne zadovoljavaju ljude. Nemoguće ih je uspostaviti unutar postojećeg sustava države i kapitalizma. Zbog toga bi trebali razmišljati izvan postojećih formi na podlozi povijesnih iskustava, umjesto da dopuštamo njihove kozmetičke transformacije, koje možda donose trenutno poboljšanje, ali dugoročno djeluju po istim mehanizmima iskorištavanja te proizvode istu otuđenost kao i postojeća neoliberalna parlamentarna demokracija. Temeljne društvene promjene ne dolaze odozgo, već isključivo samoorganizacijom ljudi odozdo, od tamo gdje žive, gdje rade, gdje studiraju. Nitko ne zna koliko će dugo ljudi biti na ulicama. Sasvim je moguće da će prosvjedi uskoro zamrti, s obzirom na to da intenzivno traju već mjesec dana. Moguće je da će kroz neko vrijeme buknuti još jačim intenzitetom; moguće je i da neće. U ovom je trenutku ključno uspostavljanje mehanizama solidarnosti i direktnodemokratskih modela odlučivanja, okupljanja i drugarstva, koji će ideje ustanka s labavim oblikom organiziranja koji dopušta puno autonomije, nositi i tijekom perioda u kojemu će prosvjedi oslabiti. Dalje sve ovisi o željama.

SS: Ključni problem prosvjeda trenutno je odsutnost organizacije. Ulični prosvjedi su smetnja vlasti, sposobni su maknuti pokojeg provincijalnog političara, no nisu u stanju dotaknuti moć važnih aktera, kamo li mijenjati strukture koje njihovu moć produciraju i reproduciraju. Pitanje što poduzeti u smislu traženja alternativnih rješenja drakonskim mjerama štednje trenutno podsjeća na borbu s vjetrenjačama jer ne postoji politička sila koja bi bila spremna i sposobna provoditi politiku izvan interesa kapitala. Programi alternativne politike u ovoj situaciji u najboljem slučaju mogu imati propagandni učinak tako da se predstavljanjem konkretnih, stručno utemeljenih alternativa pokaže da mantra “Nema alternative” jednostavno ne drži vodu i da se u konačnici ukaže na klasne interese koji se skrivaju iza “nužnih”, navodno nepolitičkih te tek tehničkih mjera. Ključno pitanje je u kojoj će mjeri će biti moguće borbu s ulica – što je isto za vlast neugodno, ali ju može ignorirati – prenijeti tamo gdje boli: u proces proizvodnje.

Bilješke:
[1] Čiji je cilj mladima, nezaposlenima i umirovljenicima omogućiti legalnu dodatnu zaradu u okviru privremenog i povremenog rada, op. prev.