Dora Levačić: Uzroci rodnih razlika u plaćama

U aktualnom broju Nepokorenog grada objavljen je tekst studentice sociologije Dore Levačić “Uzroci rodnih razlika u plaćama” što je bila i tema njezinog izlaganja na tribini (snimka) koja je održana na Dan žena na FFZG-u. Tekstovi objavljeni u Nepokorenom gradu dostupni su na stranici Mladih antifašista grada Zagreba.


Kada se govori o pokazateljima ekonomske nejednakosti žena i muškaraca, rodni jaz u plaćama (eng. gender wage gap) vjerojatno je najrašireniji pojam na koji je moguće naići. Zaslugom liberalnog feminizma, postojano najprijemčivije varijante feminizma za ulazak u politički i medijski mainstream, državne statističke agencije više si ne dopuštaju propust po pitanju praćenja rodnih razlika na tržištu rada te sve vrvi od službenih izvještaja i posebnih brošura s podacima na tu temu (u slučaju hrvatskoga Državnog zavoda za statistiku, taj se propust kontinuirano ispravlja od 2006. godine). Rijetko koja politička stranka u svojem programu nema točku vezanu uz poboljšanje ženskog položaja na tržištu rada, s najvećim naglaskom upravo na rodnom jazu u plaćama (pored podzastupljenosti žena na stranačkim izbornim listama). Na području znanstvenih radova koji se bave ekonomskom nejednakošću žena i muškaraca, situacija je uvelike slična – provode se brojna istraživanja koja više ili manje smisleno ukazuju na potplaćenost žena u odnosu na muškarce, dok mediji prenose njihove rezultate popraćene jadikovkama o diskriminaciji žena prilikom zapošljavanja i napredovanja na radnom mjestu.

Treba primijetiti i nedavnu pojavu određenih “inovativnih” znanstvenih i medijskih interpretacija rodnog jaza u plaćama – nedavno je u medijima osvanulo “kontroverzno istraživanje” prema kojem su zapravo žene same krive za niži iznos svojih plaća jer se ustručavaju pitati svoje poslodavce za povišicu, dok muškarci bez oklijevanja uvijek “rado zahtijevaju povišicu”.[1] Iako je istraživanje provedeno putem eksperimenta u kojem su se pratile reakcije ispitanika i ispitanica na fiktivni oglas za radno mjesto s relativno visokim zahtjevima u pogledu kvalifikacija, autori istraživanja ponudili su svoje rezultate ne kao eventualnu nadopunu, već kao alternativu postojećim objašnjenjima rodnog jaza u plaćama.

U nastavku teksta, nakon pregleda podataka o rodnom jazu u plaćama na hrvatskom tržištu rada, ukazat će se na ograničenja epistemološkog okvira najučestalijih ekonomskih analiza rodnog jaza u plaćama, uz tezu da je teren za razna “kontroverzna istraživanja” poput navedenog pripremio teorijski okvir neoklasične ekonomike. U drugom dijelu teksta će se ponuditi nekoliko smjernica za adekvatniji teorijski okvir objašnjenja iznesenih podataka.


Ograničenja dostupnih podataka i rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj


Za potrebe znanstvenih analiza rodnog jaza u plaćama, empirijski podaci uglavnom se preuzimaju od državnih statističkih agencija i drugih autoriteta ovlaštenih za prikupljanje demografskih podataka. Feministička ekonomika odavno upozorava na brojne nedostatke te vrste podataka (s malo uspjeha)[2], a podaci hrvatskoga Državnog zavoda za statistiku mogu tom nizu nedostataka samo pridonijeti.

Ignoriranje društvenog konteksta i njegovo pretakanje u dekontekstualizirane i individualizirane pojmove poput ljudskog kapitala svakako idu u prilog nastojanjima da se uklone ideje o društvenim nejednakostima koje nije moguće odstraniti nekom vrstom “osobne investicije”
Rodni jaz u plaćama najčešće se mjeri tako da se izračuna udio prosječne ženske plaće u prosječnoj muškoj plaći, te tako primjerice dolazimo do podatka da rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj za 2010. godinu iznosi 10%[3]. Odabir prosječne plaće i nije najmudriji za predstavljanje distribucija koje po svojem obliku nisu normalne (gaussovske) distribucije, zbog čega brojne države umjesto prosjeka koriste medijan kao primjereniji pokazatelj najčešćeg iznosa plaće.[4] Ovaj nedostatak bilo bi jednostavno ispraviti kada bi postojao uvid u podjelu radne snage prema zanimanjima unutar pojedinog sektora djelatnosti. Nažalost, u popisu stanovništva zaposlene osobe rangirane su prema nekoliko kriterija od kojih niti jedan ne ukazuje na hijerarhiju zanimanja unutar pojedinog sektora te su dostupne jedino prosječne plaće izračunate na razini sektora djelatnosti. Tako primjerice znamo da prosječna neto mjesečna plaća u sektoru financijskih djelatnosti i djelatnosti osiguranja iznosi 6752 kn za žene, a za muškarce 8885 kn[5], no nikako nije moguće doći do podataka o tome koliko žena unutar tog sektora radi na poziciji šalterskih službenica, a koliko na poziciji menadžerica kompanija. U tom smislu rodni jaz u plaćama predstavlja, među ostalim, fantomsku naznaku rodne hijerarhije unutar sektora koju nikako drugačije nije moguće utvrditi.[6]

Opisana razina prikupljanja podataka prepreka je istraživanju rodnih razlika na tržištu rada, kao i svakom ozbiljnijem uvidu u strukturu radne snage te predstavlja veliki problem malobrojnim istraživačima koji su uvjereni kako je još uvijek potrebno isticati činjenicu da većina ljudi čini radnu snagu, a kako relativna manjina čini poslodavce te kako i dalje postoji hijerarhija radnih mjesta.

Uz ove (i mnoge druge) rezerve spram dostupnih podataka, njih je moguće iskoristiti kao barem djelomične indikatore ekonomske nejednakosti žena i muškaraca. U grafikonu 1 prikazan je odnos rodnog jaza u plaćama i raspodjele ženske radne snage prema kategorijama sektora djelatnosti prema NKD-u[7] za 2010. godinu:

Grafikon 1



Izvor: vlastiti izračun temeljen na podacima izvještaja “Žene i muškarci u Hrvatskoj” Državnog zavoda za statistiku, 2011. Objašnjenja za oznake sektora djelatnosti nalaze se u bilješci 7.

Iz grafikona je vidljiva izrazita koncentracija žena u pet sektora – 14,6% žena radi u prerađivačkoj industriji, 18,6% u sektoru “trgovina na veliko i malo, popravak motornih vozila i motocikala”, 9% u sektoru “javna uprava i obrana te obvezno socijalno osiguranje”, 15% u sektoru “obrazovanje” te 12% u sektoru “djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi”, dok u preostalim sektorima postotak žena ne dostiže ni 5%.

Zanimljivo je da upravo tih pet sektora karakterizira daleko viši rodni jaz u plaćama od onoga prosječnog – dok prosječni rodni jaz u plaćama iznosi 10% za 2010. godinu, unutar pet sektora u kojima je najveći postotak žena zaposlen rodni jaz u plaćama kreće se od 15% do 22%.

Ukoliko je 70% ženske radne snage koncentrirano u pet sektora djelatnosti, i to upravo onih s natprosječno visokim rodnim jazom u plaćama, postaje jasno zbog čega “prosječni” rodni jaz u plaćama od 10% nije dobar pokazatelj ekonomske nejednakosti žena i muškaraca.

Tablica 1 – Odnos udjela žena u pojedinom sektoru i rodnog jaza u plaćama




Izvor: vlastiti izračun temeljen na podacima izvještaja “Žene i muškarci u Hrvatskoj” Državnog zavoda za statistiku, 2011.Objašnjenja za oznake sektora djelatnosti nalaze se u bilješci 7.

U tablici 1 prikazan je odnos udjela žena u pojedinom sektoru (od radne snage ukupno) i rodnog jaza u plaćama. Dobiveni koeficijent korelacije od 0,74 ukazuje na tendenciju povećanja rodnog jaza u plaćama s povećanjem udjela žena u pojedinom sektoru. Rudarstvo i građevina su jedini sektori djelatnosti u kojima su žene prosječno više plaćene od muškaraca, no upravo ta dva sektora imaju i najmanji udio žena u odnosu spram muškaraca, a gledano od ženske radne snage ukupno, samo 2,4% žena radi u tim sektorima.

Prikazani podaci upućuju na nekoliko zaključaka: žene su koncentrirane u tradicionalno “ženskim” granama djelatnosti, većina žena (70%) radi u sektorima u kojima je rodni jaz u plaćama gotovo dvostruko veći od prosječnog; u gotovo svim sektorima ženska radna snaga znatno je jeftinija od muške radne snage (to jeftinija što je više žena zaposlenih unutar sektora).


Najčešća objašnjenja rodnog jaza u plaćama – ljudski kapital, segregacija prema djelatnostima i neobjašnjivi ostatak


Radovi ekonomista koji se bave analizom rodnog jaza u plaćama uglavnom koriste metodu dekompozicijske analize. Dekompozicijska analiza temelji se na jednadžbi određivanja plaća koja se odabire u skladu s teorijskim okvirom, pa tako u pozadini velike većine ekonomskih dekompozicija rodnog jaza u plaćama stoji teorijski okvir neoklasične (mikro)ekonomike prema kojoj se visina plaća određuje putem individualnih transakcija i djelovanja tržišnih sila prema zakonu prihoda graničnog proizvoda rada[8]. Rezultati tipične dekompozicijske analize rastavljaju rodni jaz u plaćama na nekoliko faktora koji ga “objašnjavaju” – primjerice, na rodne razlike u razini obrazovanja, duljini radnog iskustva, sektoru djelatnosti, članstvu u sindikatu, itd., ili ukratko, rodne razlike u plaćama pripisuju se individualnim radnim karakteristikama odnosno njihovoj produktivnosti. Kao tipičan primjer mogu poslužiti rezultati istraživanja rodnog jaza u plaćama na američkom tržištu rada 1998. godine [9].
Podaci upućuju na nekoliko zaključaka: žene su koncentrirane u tradicionalno ‘ženskim’ granama djelatnosti, većina žena (70%) radi u sektorima u kojima je rodni jaz u plaćama gotovo dvostruko veći od prosječnog; u gotovo svim sektorima ženska radna snaga znatno je jeftinija od muške radne snage (to jeftinija što je više žena zaposlenih unutar sektora)
Ti rezultati pokazuju kako je rodnim razlikama u količini radnog iskustva “objašnjeno” 10% rodnog jaza u plaćama, segregacijom prema sektoru djelatnosti 22%, segregacijom prema zanimanju unutar pojedinog sektora 28%, članstvom u sindikatu 4%, rasom 2,5%, a rodnim razlikama u obrazovanju -7%[10]. Neki su se ekonomisti dosjetili da bi roditeljstvo moglo različito utjecati na ženski i muški položaj na tržištu rada, pa je tako Danijel Nestić dekompozicijskom analizom rodnog jaza u plaćama u Hrvatskoj ustvrdio kako su u privatnom sektoru žene s djecom manje plaćene od žena bez djece.[11]

Nakon statističkog utvrđivanja faktora koji “objašnjavaju” rodni jaz u plaćama, na kraju svake dekompozicijske analize preostaje jedan dio koji nije moguće objasniti nijednim od faktora predviđenih zadanim teorijskim okvirom te se on naziva “neobjašnjenim” rodnim jazom u plaćama (u slučaju navedenog istraživanja američkog tržišta rada, taj nedokučivi dio iznosi 41% rodnog jaza u plaćama). Neobjašnjivi postotak tumači se bez iznimke kao efekt diskriminacije, pri čemu se misli na rodnu pristranost poslodavaca prilikom zapošljavanja ili pružanja prilike za napredovanje.

Naprosto je nemoguće previdjeti nedostatak adekvatnoga teorijskog okvira takvih analiza.[12]

Uočljivo je kako se većina autora spomenutih i sličnih studija, implicitno ili eksplicitno, priklanja teoriji ljudskog kapitala.[13] Prema njoj izvor je rodnih razlika u plaćama specifično „ženski“ arsenal strategija ulaganja u vlastiti ljudski kapital, nastao zbog tereta majčinstva i podizanja djece a manifestiran primjerice odabirom onih zanimanja u kojima trudnoća i odgoj djece neće dovesti do značajnih gubitaka u akumulaciji ljudskog kapitala. Drugim riječima, rodni jaz u plaćama nastaje kao posljedica svjesne odluke svake pojedinačne žene u pogledu preferiranja karijere ili obitelji u vlastitoj životnoj putanji, a razlozi zbog kojih su žene uopće prisiljene na taj odabir ostaju izvan domašaja teorije ljudskog kapitala. Bez potrebe za komplikacijama koje bi donijela omražena makro-teorijska razina, mehanizam je karikaturalno jednostavan: svaka žena nakon razmatranja opcija koje joj stoje na raspolaganju – primjerice znanstvena karijera, rad u tekstilnoj tvornici, upravljanje hedge fondom, ili pak rad na šalteru neke državne službe – prema vlastitim preferencijama bira svoju ulagačku strategiju te odmah nakon osnovne škole počinje raditi ili se pak upisuje u strukovnu školu, javnu ili privatnu gimnaziju. U ovoj “pogrešnoj ekstrapolaciji tržišnih na netržišne odnose”[14], individualna ulaganja u ljudski kapital shvaćaju se analogno ulaganjima u proizvodnju ovisno o diferencijaciji proizvoda – visokokvalitetan proizvod stoga zahtijeva veće troškove proizvodnje, ali i postiže višu cijenu.

Teorija koja se u ovoj mjeri oslanja na individualne “preferencije” van historijskog, ekonomskog i svakog drugog konteksta ne može završiti drugdje no u svojevrsnom obliku biološkog determinizma, pa tako njezini zagovornici Jacob Mincer i Solomon Polachek na jednom mjestu otvoreno tvrde kako se žene odlučuju na manje investicije u vlastiti ljudski kapital od muškaraca, “(…) zbog genetičke podloge.”[15]

Jasno, ovu vrstu rezoniranja u eksplicitnom obliku nemoguće je pronaći u ekonomskim analizama rodnog jaza u plaćama koje uglavnom koncept ljudskog kapitala fragmentarno (ali neizostavno) spominju bez iscrpnog obrazlaganja, no upravo ona čini njihov epistemološki i metodološki okvir.

Reći kako rodne razlike u plaćama nastaju zbog genetičke podloge u konačnici se ne razlikuje bitno od rastavljanja rodnog jaza u plaćama na nekoliko faktora čiji se uzroci ne problematiziraju niti postavljaju u širi društveno-ekonomski kontekst, već se pripisuju individualnim razlikama u opskrbljenosti ljudskim kapitalom.
U kontekstu neoliberalnog diskursa o potrebi fleksibilizacije radne snage, prilagođavanja dereguliranom tržištu rada, cjeloživotnom obrazovanju i sličnom (ili ukratko o prebacivanju “poslovnog rizika” na razinu pojedinca) ne treba čuditi činjenica da je upravo ovaj tip objašnjenja i analize rodnog jaza u plaćama najrasprostranjeniji u znanstvenom, političkom i medijskom prostoru. Ignoriranje društvenog konteksta i njegovo pretakanje u dekontekstualizirane i individualizirane pojmove poput ljudskog kapitala svakako idu u prilog nastojanjima da se uklone ideje o društvenim nejednakostima koje nije moguće odstraniti nekom vrstom “osobne investicije”.

U duhu znanstvene “neutralnosti” i “objektivnosti”, rezultati dekompozicijskih analiza rodnog jaza u plaćama tretiraju se kao nedodirljivi dokazi teorijskih pretpostavki ugrađenih u samu metodu. One se pak, otkako je rodni esencijalizam ustuknuo pred političkom korektnošću, iznose u vrlo šturoj formi zbog čega ih je potrebno prepoznati u suptilnijim naznakama poput korištene jednadžbe određivanja nadnica. Najčešće se radi o jednadžbi utemeljenoj na neoklasičnoj ekonomskoj teoriji koja zamišlja tržište rada kao sistem u kojem izolirani radnici/e prodaju svoju radnu snagu poslodavcima te se cijena rada određuje čisto tržišnim silama, a rodne razlike u plaćama nastaju kao odgovor na razlike u individualnim karakteristikama ženske i muške radne snage. Za objašnjenje “nedokučivog ostatka” u pomoć priskače vizija u kojoj isključivo “loši” poslodavaci svojim pojedinačnim pristranim odlukama stvaraju sistemske rodne nejednakosti na tržištu rada.

U nastavku teksta ukratko će se naznačiti što bi primjereniji teorijski okvir za objašnjenje rodnih razlika u plaćama trebao uzeti u obzir. Također će se na konkretnom primjeru istaknuti u kolikoj mjeri sami rezultati dekompozicija rodnog jaza u plaćama variraju u skladu s odabranim teorijskim okvirom, što opću prihvaćenost neoklasničkog mikroekonomskog okvira kao zadanog čini još problematičnijom.


Neplaćeni rad i društvena reprodukcija


Ne bi li se izbjegla klasična liberalna tlapnja o odvojenosti privatne i javne sfere koju nastavlja i teorija ljudskog kapitala, nužno je u analizu rodne ekonomske nejednakosti uvesti pojam društvene reprodukcije i neplaćenoga kućanskog rada. Društvena reprodukcija ili reprodukcija radne snage u marksističko-feminističkoj teoriji predstavlja pojam od centralne važnosti koji se odnosi na širok raspon aktivnosti koje u sferi kućanstava obavljaju većinom žene i koje, ukratko, osiguravaju pojavu sposobne radne snage na radnom mjestu. Uz kućanske poslove, reproduktivni rad podrazumijeva i njegovateljski rad (eng. care work) odnosno brigu o djeci (budućoj radnoj snazi), starijima, bolesnima i nemoćnima.[16]

Pojam reproduktivnog/neplaćenog rada omogućava uvid u činjenicu da “( …) kapitalistička proizvodnja ovisi o proizvodnji specifičnog tipa radnika – time i specifičnog tipa obitelji, seksualnosti, prokreacije – i time omogućava redefiniranje privatne sfere kao poprišta proizvodnje”[17]. Silvia Federici ističe kako je dostupnost stabilne, disciplinirane radne snage postala esencijalnim uvjetom kapitalističke proizvodnje, a to je osigurala nuklearna obitelj kao osnovna ćelija reprodukcije radne snage. Riječima Silvije Federici, “Daleko od toga da ju možemo smatrati predkapitalističkom strukturom, obitelj kakvu poznajemo na ‘Zapadu’ je kreacija kapitala za kapital, kao institucije koja treba garantirati brojnost i kvalitetu radne snage, kao i njezinu kontrolu.”[18]

Koliko je reproduktivni rad bitan za funkcioniranje kapitalističkog sustava koji se istovremeno oslanja na jeftinu žensku radnu snagu, nehotimično demonstriraju države i poslodavci kada ženama nude tzv. “family-friendly” poslove s fleksibilnim radnim vremenom čime im omogućuju “usklađivanje obitelji i karijere”
Budući da način proizvodnje određuje materijalne uvjete ljudske reprodukcije, on je smješta unutar relativno uskih strukturalnih ograničenja. Drugim riječima, pojedinačne reproduktivne strategije određene su mjestom koje osoba zauzima u odnosima proizvodnje i društvenoj podjeli rada, što u uvjetima kapitalističkog načina proizvodnje smješta reprodukciju (kao i sve ostalo) u podređeni položaj spram maksimizacije profita kao ultimativnog cilja.[19] Upravo u subordinaciji reprodukcije proizvodnji (termin Marthe E. Gimenez) nalazi se ključ za razumijevanje uloge neplaćenoga reproduktivnog rada u akumulaciji profita i njegove devaluacije odnosno neprepoznavanja njegove važnosti kao stvarnog rada, unatoč tome što on osigurava nužnu osnovu bez koje proizvodnja ne bi mogla funkcionirati. Neplaćeni rad isključen je iz radnog ugovora, unatoč tome što je esencijalan za cjelokupni ekonomski sustav te prema nekim procjenama ostvaruje između 25 i 40 posto bogatstva stvorenog u razvijenim zemljama.[20] No, još važnije od pripisivanja tržišne vrijednosti neplaćenom radu jest “(…) osvještavanje činjenice da su kućanstva, tržišta i javni sektor strukturalno povezani na ekonomskoj razini.”[21] Rania Antonopoulos naglašava kako različiti subjektivni doživljaji neplaćenog rada ne mijenjaju činjenicu da bi u odsutnosti neplaćenog rada, a u cilju održavanja istog životnog standarda zaposlenika/ica i njihovih obitelji, bilo nužno povisiti iznos plaća, s posljedicama po strukturu troškova te odnos plaća i profita.[22]

Kao što je analizu procesa na tržištu rada nužno proširiti na sferu rada unutar kućanstava, reproduktivni rad je potrebno dovesti u vezu s oblicima rodne nejednakosti karakterističnima za tržište rada. Osim koncentracije žena u sektorima s najvećim rodnim jazom u plaćama te na hijerarhijski nižim pozicijama unutar pojedinog sektora, žene često rade tzv. part-time poslove i zaposlene su na određeno vrijeme – npr. u SAD-u žene čine 70% privremeno zaposlenih, a u Europskoj uniji čak 83%[23]. U Hrvatskoj u nepunom radnom vremenu radi tek oko 2% ekonomski aktivnog stanovništva od čega žene čine većinu (68% u 2010. godini[24]), a taj udio pokazuje tendenciju povećanja, s obzirom na to da je više od 90% žena koje su se zaposlile tijekom 2010. godine, dobilo ugovore na određeno vrijeme.[25] Zbog svega navedenog žene čine jeftinu radnu snagu koja radi u nesigurnim uvjetima, što naglašava Jane Lewis analizirajući prijelaz s modela muškog uzdržavatelja obitelji (tradicionalnog modela državnog kapitalizma) na ono što naziva modelom “jednog i pol uzdržavatelja/ice”.

Koliko je reproduktivni rad bitan za funkcioniranje kapitalističkog sustava koji se istovremeno oslanja na jeftinu žensku radnu snagu, nehotimično demonstriraju države i poslodavci kada ženama nude tzv. “family-friendly” poslove s fleksibilnim radnim vremenom čime im omogućuju “usklađivanje obitelji i karijere”.


Odmak od mikroekonomske razine: marksističko-feministička dekompozicija rodnog jaza u plaćama


Ranije opisani prevladavajući model analize rodnog jaza u plaćama proces određivanja nadnica koncipira isključivo u terminima tržišnih odnosa i individualnih karakteristika vezanih uz radnu produktivnost. Kako tvrdi Ben Fine, to je odraz procesa “kolonizacije” područja istraživanja tržišta rada od strane neoklasične ekonomike i metodološkog individualizma.[26]

Unutar marksističkoga analitičkog okvira, određivanje plaća je proces koji je neodvojiv od institucionalnog i društvenog konteksta, pri čemu odnos rada i kapitala predstavlja osnovu za njegovo razumijevanje. Iako struktura plaća ovisi o relativnoj vrijednosti radne snage u različitim zanimanjima, ona je “iskrivljena” međusektorskom i unutarsektorskom kapitalističkom konkurencijom odnosno premještanjem kapitala među različitim proizvodnim sektorima u cilju maksimizacije profita. Na taj način kapitalistička konkurencija uspostavlja gornju granicu prosječne plaće koju je svaka pojedinačna industrija/poduzeće spremna platiti[27] te određuje organizaciju samog proizvodnog procesa, kao i zahtjeve za radničkim “vještinama” odnosno razini potrebne kvalifikacije radne snage. Tržišne sile same za sebe ne mogu odrediti ishode procesa određivanja nadnica – među ostalim, povijesno i kulturno posredovani rodni odnosi imaju fundamentalan utjecaj na plaće, s obzirom na to da utječu na razlike u pregovaračkoj moći različitih društvenih skupina, kao i na kulturalne norme i vrijednosti u pogledu relativne vrijednosti njihove radne snage.[28]

Koristeći marksističko-feministički teorijski okvir i odgovarajuće jednadžbe određivanja plaća dvoje autora stvorilo je model za dekompozicijsku analizu rodnog jaza u plaćama koji uzima u obzir makroekonomsku razinu analize (koja uračunava u jednadžbu utjecaj međusektorske i unutarsektorske konkurenije te društvenu devaluaciju ženskog rada) i mikroekonomsku razinu koja za razliku od neoklasičnih modela ne mjeri karakteristike vezane uz ljudski kapital direktno, već indirektno uračunavajući u jednadžbu niz drugih faktora poput (društveno posredovane) individualne pregovaračke moći koji dovode do segregacije prema sektorima i prema zanimanjima unutar sektora.[29]

Rezultati te analize pokazuju kako je segregacija prema sektoru i položaju unutar sektora daleko najvažniji faktor te objašnjava 56% rodnog jaza u plaćama (u usporedbi s 15%, ako se na iste podatke primijeni standardni neoklasični model dekompozicijske analize), dok je postotak “neobjašnjenog” rodnog jaza u plaćama 26% (u neoklasičnom modelu 44%). Ova analiza ilustrira arbitrarnost rezultata dobivenih bilo kojom dekompozicijskom analizom i samim time nedopustivost prihvaćanja neoklasičnog okvira bez transparentnog dovođenja u vezu njegovih rezultata s njegovim teorijskim pretpostavkama.

Iako važan zbog kritike mikroekonomskog poimanja procesa određivanja plaća, proces kapitalističke konkurencije ne može sam za sebe potpuno objasniti rodnu dimenziju sektorske segregacije te mu je nužna nadopuna u vidu feminističke teorije. Sociološke kritike ekonomskih analiza rodnih razlika u plaćama upozoravaju na činjenicu da je ženski rad manje cijenjen od muškog rada te naglašavaju proces socijalne konstrukcije nadnica[30], no taj je fenomen nužno smjestiti u kontekst konkretnih povijesnih procesa devaluacije ženskih radnih vještina i vrijednosti ženske radne snage. U trenutku izlaska na tržište plaćenog rada žene su mogle profesionalizirati svoja tipična radna područja unutar tradicionalnoga obiteljskog gospodarstva (njega, odgoj, čistoća djece, skrb za bolesne i umiruće, skrb za rublje i hranu) čime se “(…) na moderno tržište rada prenijela i tradicionalna “neproduktivna” priroda tih ženskih poslova koja se sada prevela i u njihovu tržišnu vrijednost”[31]. Ova natuknica svakako zaslužuje proširenje, pogotovo u kontekstu procesa koji Ursula Huws naziva “sekundarnom primitivnom akumulacijom” odnosno u kontekstu komodifikacije javnih usluga čije su većinske djelatnice i korisnice žene.

Podaci o hrvatskom tržištu rada izneseni na početku teksta sada barem okvirno mogu biti smješteni u određenu strukturalnu perspektivu koja kontinuirano izostaje kada se govori o rodnom jazu u plaćama. Također, ukoliko se reproduktivni rad prepozna kao moment kapitalističke proizvodnje koji stvara veće radno opterećenje žena (opterećenje plaćenim i neplaćenim radom) i lošije uvjete zaposlenja za žene, spomenuti podaci dobivaju kontekst unutar kojega ih je nemoguće svesti na posljedice individualnih izbora.

Za iscrpno objašnjenje uzroka rodnog jaza u plaćama u Hrvatskoj bilo bi potrebno u analizu uključiti niz faktora koji ovdje nisu bili spomenuti – trebalo bi primjerice reći nešto o navodnom nepostojanju rodnog jaza u plaćama u Jugoslaviji, o globalnome ekonomskom restrukturiranju, periodu tranzicije, deindustrijalizaciji i popratnim promjenama strukture tržišta rada, kao i o promjenama u radnom zakonodavstvu pod utjecajem neoliberalne politike i globalne financijske krize. Također, podrobna analiza promjena u javnom sektoru i tematiziranje ženskog položaja unutar sindikata (kao i današnje uloge sindikata općenito) nezaobilazne su teme ukoliko se želi objasniti rodni jaz u plaćama, ali i ostali pokazatelji ekonomske rodne nejednakosti.

Sve to otežano je neprimjerenom razinom prikupljanja podataka, zbog čega je potrebno nastaviti nastojanja feminističke ekonomike po tom pitanju.

Ovim tekstom pokušalo se ukazati na ograničenja i propuste prevladavajućega teorijskog okvira unutar kojeg se najčešće govori o ekonomskoj nejednakosti žena i muškaraca i predložiti pristup koji ne zanemaruje sektor proizvodnje unutar kućanstava niti ga tretira kao nadopunu procesima na tržištu rada, već kao njihovu strukturnu i nezaobilaznu odrednicu. Takva perspektiva pokazuje da se rodni jaz u plaćama (kao ni ostali pokazatelji ekonomskih nejednakosti općenito) ne mogu razumjeti ni riješiti zasebno te predstavlja prijeko potrebnu protutežu sve raširenijem zazoru od makro-faktora i pomaku prema “inovativnim” pristupima koji društvene nejednakosti tumače kao posljedice individualnih odluka i osobina.

Naravno, uvijek preostaje i opcija predložena u ranije spomenutome “kontroverznom istraživanju” – možda bi se 98% hrvatskih radnica koje su potplaćene u odnosu na muškarce naprosto trebalo odvažiti i, unatoč svojoj plahoj prirodi, pitati poslodavce za povišicu.

Dora Levačić
Tekst je prethodno objavljen u Nepokorenom gradu


Bilješke


[1] Andreas Leibbrandt i John A. List: Do Women Avoid Salary Negotiations? Evidence from a large scale natural field experiment. National Bureau of Economic Research, Cambridge 2012. Istraživanje dostupno na: http://www.nber.org/papers/w18511.pdf. Za medijske prijenose vidi http://metro-portal.hr/zene-su-same-krive-sto-imaju-manje-place/75709 i http://www.dailymail.co.uk/news/article-2254506/Female-Pay-Why-women-receive-lower-wages-men.html
[2] Za opširnu kritiku dostupnih podataka vidi Martha Macdonald: “Feminist Economics: From Theory to Research”. The Canadian Journal of Economics / Revue canadienne d’Economique, Vol. 28, No. 1(Feb., 1995), pp. 159-176.
[3] Izvor: Izvještaj “Muškarci i žene u Hrvatskoj”. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 2011.
[4] O razlici prosjeka i medijana vidi: http://www.conceptstew.co.uk/PAGES/mean_or_median.html
[5] Izvor: Izvještaj “Muškarci i žene u Hrvatskoj”. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2011.
[6] U Anketi o radnoj snazi DZS-a postoji i klasifikacija radne snage prema rodovima zanimanja, no bez podjele prema sektorima djelatnosti što onemogućuje usporedbu tih podataka s podacima iz popisa stanovništva.
[7] Prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti prema DZS-u: 1 – Poljopriveda, lov i šumarstvo, ribarstvo; 2 – Rudarstvo i vađenje; 3 – Prerađivačka industrija, 4 – Opskrba električnom energijom, plinom, parom i klimatizacija; 5 – Opskrba vodom; uklanjanje otpadnih voda, gospodarenje otpadom te djelatnosti sanacije okoliša; 6 – Građevinarstvo; 7 – Trgovina na veliko i na malo; popravak motornih vozila i motocikala; 8 – Prijevoz i skladištenje; 9 – Djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane; 10 – Informacije i komunikacije; 11 – Financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja; 12 – Poslovanje nekretninama; 13 – Stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti; 14 – Administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti; 15 – Javna uprava i obrana; obvezno socijalno osiguranje; 16 – Obrazovanje; 17 – Djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi; 18 – Umjetnost, zabava i rekreacija; 19 – Ostale uslužne djelatnosti
[8] Za klasičan primjer objašnjenja rodnog jaza u plaćama teorijom ljudskog kapitala vidi: Solomon William Polachek: “Occupation Segregation: A Defense of Human Capital Predictions”. The Journal of Human Resources, sv. 20, br. 3 (ljeto, 1985), str. 437-440. Prilično nesuvisli pokušaj pomirenja teorije ljudskog kapitala i feminističke ekonomike vidi u tekstu Solomona Polacheka “Human Capital and the Gender Earnings Gap. A response to feminist critiques”. U: Edith Kuiper i Jolande Sap: Out of the Margin. Feminist Perspectives on Economics. London-New York, Routledge, 1995.
[9] Francine D. Blau i Lawrence M. Kahn: “The Gender Pay Gap: Have Women Gone as Far as They Can?” U: Academy of Menagement Perspectives (2007) 21, str. 7-23.
[10] Dok je razina obrazovanja mogla ponuditi dio objašnjenja u periodu prvotnog izlaska ženske radne snage na tržište rada, rodne razlike u obrazovanju već neko vrijeme ne mogu niti djelomično objasniti rodni jaz u plaćama (dapače, analiza rodnog jaza u plaćama na hrvatskom tržištu rada pokazala je da zaposlene žene u prosjeku imaju višu razinu obrazovanja od muškaraca – vidi Danijel Nestić: “Differing Characteristics or Differing Rewards: What is Behind the Gender Wage Gap in Croatia?” Ekonomski institut, Zagreb)
[11] Danijel Nestić: “Differing Characteristics or Differing Rewards: What is Behind the Gender Wage Gap in Croatia?” Ekonomski institut, Zagreb, 2007.
[12] Problem se često ne nalazi samo u nedostatku adekvatnog teorijskog okvira, već u doslovnom nedostatku bilo kakvog teorijskog okvira, a istovremenom tretiranju metodoloških postupaka kao neupitnih. Za smještanje tog fenomena u kontekst povijesnog razvoja ekonomske znanosti vidi Ben Fine i Dimitris Milonakis, From Political Economy to Economics: Method, the Social and the Historical in the Evolution of Economic Theory. London: Routledge, 2008.
[13] Detaljnu kritiku teorije ljudskog kapitala upravo na primjeru rodnog jaza u plaćama vidi u poglavlju “Human capital theory: labour as asset?” knjige Ben Fine: Labour Market Theory. A Constructive Reassessment. London-New York: Routledge, 1998.
[14] Isto.
[15] Citirano prema Helen Schwenken i Helen i Pia Eberhardt (2008.) “Gender Knowledge in Economic Migration Theories and in Migration Practices”. GARNET 58(8): 1-28.
[16] Iako u Hrvatskoj još nisu provedena istraživanja neplaćenog rada putem tzv. time-use analiza, anketna ispitivanja ukazuju na to da žene većinski obavljaju kućanske poslove – vidi istraživanje “Muškarci i rodna ravnopravnost u Hrvatskoj”. CESI, Zagreb, 2011.
[17] Silvia Federici: “The Reproduction of Labor Power in the Global Economy”. U: Revolution at Point Zero. Housework, Reproduction, and Feminist Struggle. PM Press, Oakland, 2012., str. 97
[18] Isto.
[19] Martha E. Gimenez: “Capitalism and the Oppression of Women: Marx revisited”. U: Science&Society, sv. 69, br. 1, 2005, 11-32.
[20] Prema: Branka Galić: “Žene i rad u suvremenom društvu – značaj ‘orodnjenog” rada'”. Sociologija i prostor, 49 (2011) 189 (1): 41.
[21] Rania Antonopoulos: “The unpaid care work – paid work connection”. ILO, 2009.
Isto.
[22] Izvor: Drucilla K. Barker i Susan F. Feiner: Liberating Economics. Feminist Perspectives on Families,
[23] Work, and Globalization
. The University of Michigan Press, 2004.
[24] Izvor: Statistički ljetopis Republike Hrvatske, Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, 2011.
[25] Izvor: Izjava ženskih udruga povodom 100 godina međunarodne ženske borbe, 8.3.2012., http://www.zenska-mreza.hr/izjave/sto_hoce_hrvatske_radnice_ili_robinje.html
[26] Vidi bilješku 13.
[27] Sažetak dijelova Kapitala koji se odnose na međusektorsku i unutarsektorsku konkurenciju vidi u: Ben Fine i Alfredo Saad-Filho: Marx’s Capital. Pluto Press, London 2004. (6. poglavlje)
[28] Maria Karamessini i Elias Ioakimoglou: “Wage Determination and the Gender Pay Gap: A Feminist Political Economy Analysis and Decomposition”. U: Feminist Economics 13(1), siječanj 2007, 31-66.
[29] Isto.
[30] Pregled socioloških kritika ekonomskih analiza rodnog jaza u plaćama vidi u: Jaime Andersen: The Gender Wage Gap: Exploring the Explanations. Kansas State University, 2006. (Diplomski rad)
[31] Sabina Žnidaršić Žagar: Slovenke na tržištu rada – povijesna perspektiva. ČSP, br.2, 315-346 (2009)
[32] Za vjerojatno najgroteskniji primjer vidi članak “Erotski kapital kao temelj uspjeha u životu” (na: http://www.fashion.hr/vijesti/lifestyle/kultura-zivljenja/erotski-kapital-kao-temelj-uspjeha-u-zivotu#.UQZ5celQCKg), a za kritiku opisane tendencije u društvenim znanostima vidi Ben Fine: Theories of Social Capital. Researchers Behaving Badly. London-New York: Pluto Press (2010).

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.