Ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene

Adrienne Roberts je profesorica na Odsjeku za međunarodne studije Sveučilišta u Manchesteru. Bavi se feminističkom i međunarodnom političkom ekonomijom. Doktorirala je 2010. godine na Sveučilištu York na temu “Upravljanje društvenom marginalnošću: prema feminističkoj političkoj ekonomiji siromaštva, zločina i kazne”. U nastavku pročitajte proširenu razgovora koji su s Roberts vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Tina Tešija.


Što mislite o poziciji ljevice danas, postoji li jasno artikuliran ljevičarski pokret izvan parlamentarne forme politike?

S obzirom na to da sebe smatram ljevičarkom, a ne nekim tko proučava ljevicu, moj odgovor na vaše pitanje će biti namjerno (i nužno) nepotpun. Iako je jasno da su tijekom proteklih nekoliko desetljeća mnogi društveni pokreti ljevice doživjeli teške udarce, ipak mislim da to nije dovelo do njezina poraza, već da je pripremilo teren za pojavu novih vrsta lijevih organizacija ‒ mimo tradicionalnog oblika socijaldemokratskih političkih stranaka, sindikata i drugih organizacija koje čini radnička klasa. Pokret Occupy i antikapitalistički pokret kasnih 1990-ih i 2000-ih koji mu je prethodio (što se ponekad pogrešno naziva antiglobalizacijskim pokretom) očiti su primjeri za to. Među njih ubrajamo i različite (kanadske i druge) starosjedilačke pokrete kao trajno prisutne aktere antikapitalističke i antikolonijalne društvene promjene.

Mada je moguće da ne postoji jedinstven, koherentan, globalni lijevi pokret, važnije pitanje jest što se čini da bismo ostvarili jasne poveznice među društvenim snagama na ljevici. Jedna od najočitijih poveznica je lijeva opozicija politikama štednje koju mnogi “iskusni akteri” predstavljaju kao jedinu metodu pristupanju problemu fiskalnih deficita, a za koju velika većina ima dojam da nepravedno opterećuje najranjivije pripadnike društva. Occupy je raznolik pokret, ali se jasno protivi klasnoj politici i mjerama štednje. No, postoje i drugi slični pokreti, primjerice, kanadski “Idle No More” koji se pojavio u prosincu 2011. kao pokret koji vodi kanadsko autohtono stanovništvo, posebice žene i mladi, protiv okolišnih i energetskih politika konzervativne vlade. Ovaj je pokret artikulirao opoziciju “vladinim kolonijalnim mjerama štednje” koje nesrazmjerno pogađaju domaće stanovništvo (naročito žene i djecu). Sindikati i različiti ženski pokreti se također protive mjerama štednje.

Premda su pozicije protiv mjera štednje češće utemeljene na (neo)kejnzijanskom okviru nego na antikapitalističkoj poziciji per se, postoji konsenzus da rezanje potrošnje nije nužna posljedica rastućega državnog duga, već da su to izrazito političke odluke koje najviše pogađaju siromašne i najranjivije članove društva. Umjesto takvih odluka, trebali bi se povisiti porezi onima koji imaju visoke dohotke, zatvoriti porezne rupe koje pogoduju bogatima, ukinuti poticaje velikim korporacijama te smanjiti vojnu potrošnju. Ali mjere štednje se i dalje predstavljaju kao nužnost za stabilizaciju ekonomija unutar Europske unije, kao i drugih ekonomija koje se još uvijek oporavljaju od financijske krize započete 2008.

U ponovnom pokušaju provođenja programa strukturne prilagodbe (SAP-ovi) iz 1990-ih, mnogim zemljama globalnog juga nametnuta je i fiskalna štednja kroz rezove potrošnje kao preduvjet za pakete „pomoći” i zajmove međunarodnih financijskih institucija. Alternativno rješenje poput „oprosta“ duga Trećem svijetu općenito se i tretira kao politički neostvarivo.

Zaista, pitanje duga je još jedno kompleksno pitanje od velike važnosti za ljevicu. Kampanja “Jubilee 2000” (koja je u ranim 2000-ima polučila uspjeh utoliko što je dovela do otpisivanja dijela dugova) nastavlja biti značajan akter unutar suvremene globalne političke ekonomije. Trenutno se nalazi u procesu preoblikovanja u “pokret za financijsku pravednost” koji nastoji poremetiti duboko nejednake odnose moći između (bogatih) zajmodavaca i (siromašnih) zajmoprimaca. Preuzevši ideje razvijene na globalnom jugu, pokreti za “reviziju duga” niknuli su u različitim zemljama diljem Europe kako bi procijenili trebaju li ti dugovi uopće biti podmireni. U SAD-u se pojavio “Strike Debt”, ogranak Occupy pokreta koji otkupljuje “loš dug” od izdavača kreditnih kartica, poduzeća za ubiranje dugova i drugih da bi ga potom otpisao. Njihov slogan je “slavlje za 99 posto”. U Kanadi i SAD-u, gdje mnogi studenti moraju podići velike zajmove kako bi financirali svoje obrazovanje, također su se pojavili različiti pokreti protiv paralizirajućih kredita.

Treća poveznica je okoliš – mnoge ljevičarske društvene snage su prepoznale da je kapitalistički sustav koji ovisi o beskonačnom procesu rasta, dosegao svoju ekološku granicu. Dok se perspektiva koja zagovara rast obično predstavlja depolitiziranim terminima, kao dio našeg zdravorazumskog promišljanja o organizaciji društva, ona svejedno ima i ekološke i društvene posljedice, budući da često ovisi o neprekidnoj akumulaciji zemlje i resursa starosjedilaca. Upravo je to potaknulo pokret “Idle No More” u Kanadi, gdje je konzervativni premijer Stephen Harper pokušao preinačiti dijelove Zakona o Indijancima koji je zaštitio njihovu zemlju i vodene puteve te im omogućio da se važne odluke o kontroli resursa ne mogu donijeti bez njihove većine. Harper je tvrdio da su Izvorni narodi[1] nepraktični idealisti te da ne mogu razumjeti makinacije globalne političke ekonomije koja zahtijeva da Kanada još više učvrsti svoju poziciju “energetske supersile”. Međutim, čini se da snažno protivljenje kanadske vlade idejama održivog razvoja i zaštite okoliša (uključujući povlačenje iz Protokola iz Kyota) odražava daleko “idealističniju” poziciju: onu u kojoj se kanadska ekonomija može nastaviti hraniti eksploatacijom prirodnih resursa, a maleni broj korporacija (i njihovih dioničara) mogu i dalje profitirati na uništavanju prirodnog okoliša. Premda “domorodački aktivizam” nije nova pojava u kanadskom političkom krajobrazu, brzina kojom se pokret raširio – što je djelomično omogućila veza sa kvebečkim studentskim pokretom, pokretom Occupy i ostalima – razlog su za optimizam.


Kako gledate na pozicioniranje feminističke teorije i prakse unutar ljevice?

Feminizam i ženski pokreti su glavni pokretači progresivne društvene promjene od šezdesetih godina naovamo. Naime, proširenjem polja djelovanja društvenih pokreta fokusiranih na pitanja vezanima za radno mjesto, stvaraju se novi prostori u kojima feministkinje mogu izraziti svoju zabrinutost radi raznovrsnih oblika opresije i eksploatacije koji se odvijaju izvan radnog mjesta. To može uključivati pitanja vezana za nasilje prema ženama, nejednake odnose moći unutar doma, privatizaciju i/ili individualizaciju socijalnih usluga, diskriminatorna imigracijska pravila za njegovateljice i kućanske radnice, diskriminatorne prakse pri davanju zajmova, aproprijaciju poljoprivredne zemlje itd. Da se još jednom vratim na primjer pokreta “Idle No More”, upravo su žene i mladi bili u prvim redovima pokreta, a štrajk glađu Therese Spencer, poglavice Izvornog naroda Attawapiskat, približio je kampanju javnosti.

S obzirom na specifično historijsko pozicioniranje žena između proizvodnje i društvene reprodukcije, feminističke i ženske grupe su naročito pogodne za mobilizaciju pitanja upravo iz tog konteksta. Zaista, najveća snaga feminizma je njegovo fokusiranje, kako teorijski (u smislu metodologije koju koristi i njezinog kritičkog pristupa epistemologiji) tako i u praktičkom smislu (posrijedi su borbe koje su započele feministkinje) na svakodnevne društvene odnose i prakse koje drugi obično ignoriraju. Primjerice, neplaćeni rad i takozvani neformalni oblici rada već su dugo u središtu feminističkog istraživanja i aktivizma. Feminističke teorije i aktivizam se također eksplicitno bave identificiranjem i borbom protiv interferirajućih odnosa opresije i nejednakosti, uključujući one zasnovane na klasi, rasi, etničkoj pripadnosti, sposobnosti, seksualnosti, dobi itd., zbog čega su dobro pripremljeni za izgradnju koalicija temeljenih na širem polju borbe.


Možete li kritizirati mjere štednje iz materijalističko-feminističke perspektive?

Iz feminističke historijsko-materijalističke perspektive jedan od najvećih problema vezanih uz mjere štednje je činjenica da one obično pogađaju programe socijalne skrbi i druge socijalne programe koje u većoj mjeri koriste žene. Uvođenjem mjera štednje ti se programi i/ili restrukturiraju pa postaju sve individualnije usmjereni i dakako sve restriktivniji. S obzirom na to da država pod izlikom štednje ukida (i/ili ograničava) ovakve usluge, žene najčešće obavljaju dodatni rad nužan kako bi se nadoknadilo povlačenje socijalnih aktivnosti države – to najčešće uključuje dodatnu brigu za djecu, starije ili bolesne članove obitelji. Ženski neplaćeni rad u tom smislu ostaje nevidljivim dok istovremeno služi kao nužni oslonac vladama koje pokušavaju ograničiti državnu potrošnju. Primjerice, prema nedavnoj studiji koju je proveo Public Services International Research Unit (PSIRU)[2] o rodno specifičnim posljedicama štednje u Armeniji, Bugarskoj i Crnoj Gori, smanjena je učestalost posjete žena liječnicima, zdravstvena skrb propada, a lijekovi se sve rjeđe prepisuju. Zbog rodno zasnovane podjele rada koja je duboko ukorijenjena u historiji kapitalizma, ovakve će prakse najviše utjecati na žene, što je aspekt koji se pri donošenju bitnih političko-ekonomskih odluka na državnoj i regionalnoj razini rijetko uzima u obzir.

S obzirom na to da na sebe preuzimaju veći dio neplaćenog rada, istraživanja o prethodnim krizama također su potvrdila tezu da tijekom kriza žene obično u većoj mjeri pristaju na neformalni rad te rade više prekovremenih sati na radnom mjestu. Da bi ostvarile uvjete za ostvarivanjem socijalne skrbi, mnoge žene upravo stoga izlaze na tržište rada. U odsustvu adekvatne javne potpore socijalnoj reprodukciji perpetuira se ženska dvostruka opresija kao i razlike u plaćama za jednak posao.

Primjerice, konzekvence politike štednje u Velikoj Britaniji uzrokovale su prepoznavanje važnosti već prisutnog programa potpora za upošljavanje dugoročno nezaposlenih[3] kojima se ostvaruje veća participacija žena na tržištu rada. Ti programi su problematični iz više razloga, i to ne samo zato što ne uspijevaju razotkriti i načine na koje raste količina prekarnih, slabo plaćenih, slabo cijenjenih poslova te onih na pola radnog vremena zbog ekonomskog restrukturiranja. Štoviše, takvi programi predstavljaju poseban izazov za žene, a naročito majke, koje na tržište rada kreću iz nejednake početne pozicije i obično se zapošljavaju u uslužnom sektoru i drugim slabo plaćenim industrijama te preuzimaju nesrazmjerno veći udio neplaćenog njegovateljskog i kućanskog rada. Takve reforme sustava socijalne skrbi prisiljavaju žene da postanu dijelom plaćene produktivne radne snage, čime dakako reproduciraju rodne nejednakosti, posebno s obzirom na odsustvo socijalne potpore za brigu o djeci. Dok neke zemlje Europske unije, poput Grčke, planiraju uvesti subvencije čak i na razini privatnih ustanova za dječju skrb, ideje da se radi na otvaranju onih javnih su veoma rijetke.

Feminističke organizacije i ženske grupe odgovorile su na ove novine mnoštvom različitih prijedloga kao i zahtjevom za ponovnim podruštvljenjem odnosa socijalne reprodukcije unutar same zajednice, a ne države. Organizacija zajedničkih kuhinja i seoskih banaka (te su strategije koristile mnoge zajednice u Latinskoj Americi nakon nametanja SAP-ova u devedesetima), neki su od primjera podruštvljenja rada koji se smatra dijelom socijalne reprodukcije. Međutim, također je važno isticati makroekonomske faktore koji uvjetuju rodnu nejednakost te nastaviti s isticanjem teze da “ekonomija” nije neutralna sfera koju se može objektivno proučavati i koju se najbolje regulira tehnokratskim i depolitiziranim donošenjem odluka. Upravo suprotno: “ekonomiju” čine odnosi moći, uključujući i društvene odnose roda i klase, a suvremena globalna politička ekonomija je okrenuta u korist bogatih muškaraca, većinom bijelaca.


Mnoga istraživanja, uključujući i vaša, ukazuju na činjenicu da mjere štednje ne utječu posve jednako na muškarce i žene. Koje su prema vašem mišljenju ključne razlike?

Feministička politička ekonomija ukazala je na bitno različite učinke mjera štednje na muškarce i žene. Moramo pritomu biti na oprezu da ne bismo pretjerano generalizirali, budući da se rodno uvjetovane mjere štednje razlikuju od zemlje do zemalje i da one, poput rezanja određenih oblika socijalne potrošnje, mogu teže utjecati na specifične skupine žene, primjerice siromašne, invalide ili imigrantice, nego na “žene” kao zamišljenu homogenu skupinu. Međutim, na široj razini, neki od rodno specifičnih učinaka štednje uključuju sljedeće:

  • Siromaštvo: u mjeri u kojoj štednja povećava razinu siromaštva, veća je vjerojatnost da će ono teže pogoditi žene nego muškarce, budući da sveukupno veći broj žena žive u siromaštvu (to vrijedi za većinu zemalja te na globalnoj razini)
  • Nezaposlenost: U različitim oblicima nezaposlenosti uzrokovanih financijskom krizom, a potom mjerama štednje, također možemo utvrditi rodno dimenzionirani aspekt politike štednje. Iako su mnogi sektori u kojima većinski rade muškarci prvi pogođeni krizom (gdje steječemo dojam da se nalazimo usred “muške recesije”), dugoročno širenje krize na javni sektor ima jasne implikacije po žene koje su u velikom broju vezane za taj sektor kao radnice i kao korisnice javnih i socijalnih usluga. Žene čine 72% radne snage u javnom sektoru u Irskoj, 54% u Španjolskoj, 63% u Latviji, 53% u Rumunjskoj i 65% u Ujedinjenom Kraljevstvu. Uz to, prije, pa i na početku krize, broj nezaposlenih žena bio je veći od broja nezaposlenih muškaraca. Također, u teškim okolnostima je vjerojatnije da će žene prve izgubiti posao. Prema nedavnoj studiji Europskog ženskog lobija (European Women’s Lobby) i OXFAM-a, stopa nezaposlenosti žena u 22 zemlje se ponovno nalazi na razini iz 2005. godine.
  • Nadnice: Posljedice štednje nesrazmjerno trpe svi radnici, za razliku od onih koji zarađuju za život od profita, financijskih investicija i rente. No, s obzirom da žene zarađuju manje od muškaraca, veća je vjerojatnost da će ih jače pogoditi sveobuhvatna štednja. Uz to, žene čine nesrazmjerno velik broj zaposlenih u javnom sektoru, u kojemu upravo i dolazi do brojnih otpuštanja, zamrzavanja plaća i ograničavanja nadnica. Primjerice, procjenjuje se da u Ujedinjenom Kraljevstvu žene čine 73% radne snage kojima su zamrznute plaće (vidi završni izvještaj sa Simpozija o rodno obilježenim posljedicama štednje u UK-u, “All in this Together”). Prethodno spomenuta studija PSIRU-a utvrđuje da se u više zemalja, uključujući Češku, Estoniju, Francusku, Irsku, Litvu, Maltu, Poljsku, Portugal i Sloveniju, rodni jaz u plaćama zapravo povećao.
  • Socijalna skrb i službe: Kao što je ranije navedeno, rezovi socijalnih službi i programa socijalne skrbi nejednako pogađaju žene koje češće koriste te službe i preuzimaju više plaćenog i neplaćenog rada kako bi nadoknadile rezove u javnom sektoru. Dok neke bogatije obitelji možda i mogu platiti za njegovateljski rad u privatnom sektoru, npr. tako da zaposle osobe koje takav rad obavljaju i žive u istom kućanstvu kao i njihovi poslodavci, te su radnice često žene koje su emigrirale iz globalnog juga kako bi mogle pomoći u uzdržavanju vlastitih obitelji. Kućanske radnice su općenito znatno slabije plaćene od radnika u drugim industrijama te često rade u krajnje izrabljivačkim radnim uvjetima. Stoga, na globalnoj razini, takva privatizirana rješenja također perpetuiraju eksploataciju žena te reproduciraju rodno zasnovanu globalnu podjelu rada.
  • Dugoročno planiranje: Mjere štednje su u mnogim zemljama potpomogle ubrzavanje procesa koji je već bio u tijeku: prisiljavanje pojedinaca da se oslanjaju na svoje privatne izvore prihoda i ušteđevinu kao sredstvo za osiguranje dugoročne sigurnosti u mirovini (putem privatnih mirovinskih planova i drugih oblika “sigurnosti temeljene na imovini”)[4]. Međutim, s obzirom da prikupljanje takvih privatnih oblika bogatstva ovisi o sposobnosti da se zaradi novac na tržištu rada, ove tendencije imaju ozbiljne posljedice po žene koje, kao skupina, obično rade u nestandardnim oblicima zaposlenosti. Ti trendovi su k tomu još naglašeniji s obzirom da su godine radnog staža potrebne za stjecanje prava na starosnu mirovinu u stalnom porastu.
  • Obiteljsko nasilje: Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, društveni konstrukti muškosti i ženskosti, zajedno s neoliberalnim restrukturiranjima koji su potkopavali idealizirani rodni model “muškog hranitelja” i mušku, relativno privilegiranu, poziciju na tržištu rada, pomogli su da se perpetuira i normalizira nasilje prema ženama. Istovremeno, u kontekstu mjera štednje, u mnogim su zemljama srezana sredstva za potporu žrtvama nasilja u obitelji i seksualnog zlostavljanja. U Ujedinjenom Kraljevstvu, sredstva lokalnih vlasti za ove službe su smanjena za 31% od 2010/11. do 2011/12. U Španjolskoj je vlada srezala sredstva za promicanje rodne jednakosti za 24% te je istovremeno podigla cijenu sudskih troškova, povećavajući prepreke pred kojima se nalaze žrtve obiteljskog nasilja (procjenjuje se da 64% pretučenih žena ne prijavi obiteljsko nasilje iz financijskih razloga). U Kanadi je vlada smanjila sredstva za programe koji se bave široko raširenim zlostavljanjem autohtonog stanovništva u internatima[5], kao i financiranje istraživačkog projekta “Sister in Spirit” koji je razotkrio stotine slučajeva nestalih i ubijenih domorotkinja. Financiranje projekata koji promiče ženska prava i rodnu ravnopravnost zadesila je ista sudbina.


Možete li nam reći nešto o Vašem pojmu transnacionalnog poslovnog feminizma?

Pojam “transnacionalni poslovni feminizam” (eng. transnational business feminism) koristim za ono što shvaćam kao političko-ekonomski projekt u nastajanju koji se oslanja na program rodne jednakosti zasnovan na “poslovnom planu”. Argument koji se pri tome koristi je da investiranje u žene – pri čemu se općenito misli na povećanje pristupa poslovima u formalnom sektoru,veću dostupnost kredita poduzetnicama i investiranje u “ženski ljudski kapital” (npr. inicijative za obrazovanje i zdravstvo) – nije dobro samo za žene, već je u konačnici dobro za posao, odnosno ono što se naziva “pametnom ekonomikom”. Društvene snage koje sudjeluju u promicanju ovog projekta uključuju kapitalističke države, određene urede unutar Ujedinjenih naroda, regionalne i međunarodne financijske institucije, poslovne medije, neke znanstvenike i sveučilišta (naročito njihove poslovne škole) te privatne korporacije među kojima se nalaze neke od najvećih financijskih i računovodstvenih poduzeća na svijetu. Svjetska financijska kriza je pogodovala TPF-u budući da se u njemu tvrdi da: (1) nedostatak žena u financijskom sektoru je dio uzroka krize, (2) kriza nesrazmjerno utječe na žene i djevojke i (3) mobiliziranje ogromnog “neiskorištenog” ženskog potencijala je najbolji način da se stimulira ekonomski razvoj nakon krize.

Međutim, smatram da je ovakvo pozicioniranje roda problematično iz više razloga. Kao prvo, dosta korporacija, uključujući Goldman Sachs, Deloitte, McKinsey & Company, Ernst & Young i Nike, sudjeluje u stvaranju diskursa o rodnoj jednakosti koji je veoma učinkovit. U njemu se za “žene”, koje su prikazane kao nediferencirana kategorija ljudi, pretpostavlja da su po svojoj prirodi manje sklone riziku i sklonije tome da ulože svoju zaradu u obitelj i zajednicu. Takvi su zaključcci višestruko problematični: njima se zanemaruju odnosi moći i društvene borbe koje su uvjetovale rodnu podjelu rada i društvene konstrukcije onoga što čini “žensko” ponašanje, kao i reprodukcija rodne nejednakosti kroz plaćeni rad i neprekidna devalvacija ženskog neplaćenog rada. Istovremeno se rodnu ravnopravnost povezuje s korporativnom strategijom rasta jer se cilja na žene kao radnice koje će pomoći u diversifikaciji korporativne radne snage i kao potencijalne nove potrošačice. Također, na taj se način naturalizira i depolitizira uloga korporacija u oblikovanju obrisa “razvoja”. Nadalje, time se ne uspijeva osporiti neoliberalne makroekonomske okolnosti koje su stvorile krajnje neravnopravnu globalnu političku ekonomiju i pomogle u stvaranju situacije u kojoj će rodno obilježene mjere štednje koje sam ranije opisala zasigurno postati dio naše budućnosti. Rodna ravnopravnost se sve češće predstavlja kao rješenje za probleme globalnog kapitalizma – ona će nas uvesti u pravičniji, socijalno pravedniji,održivi kapitalizam koji bi podjednako pogodovao i ženama i kapitalistima. Na taj način političko-ekonomski projekt “transnacionalnog poslovnog feminizma” pomaže u legitimiranju i produbljivanju kapitalističkih odnosa dominacije i eksploatacije.


Koje je Vaše mišljenje o poziciji žena koje se bave filozofijom i političkom teorijom u okviru akademije, napose ako promatramo ovo pitanje u kontekstu marksističke teorije na sveučilištima?

Mislim da je već dobro poznato da iako sve više žena ulazi u akademsku zajednicu, one postaju sve manje vidljive kako se penjemo u hijerarhiji zanimanja. U zemljama u kojima sam radila u sustavu visokog obrazovanja (Kanada i Velika Britanija), djelomice je tako zato što se još uvijek ne uzimaju u obzir dužnosti i obveze koje žene (i mnogi muškarci) preuzmu na sebe kada postanu roditelji. Također, općenito nedostaje potpora za one koji na prvo mjesto stavljaju aktivnosti i aspekte života izvan onih koje se tradicionalno smatraja indikatorima akademskog uspjeha i “utjecaja”. Primjerice, u Ujedinjenom Kraljevstvu Okvir za istraživačku izvrsnost (eng. Research Excellence Framework, REF po kojem znanstvenici moraju predati četiri publikacije odboru koji ih rangira po kvaliteti) dopušta isključivo ženama koje su uzele “značajno duži” rodiljni dopust da predaju tri, a ne četiri znanstvena rada. Još se uvijek raspravlja kako definirati “značajno duži” dopust. Prije 2012. godine to je značilo da mogućnost predaje triju znanstvenih radova imaju samo žene koje su uzele 14 mjeseci rodiljnog. Nova pravila dopuštaju “iznimne slučajeve” za žene koje ne iskoriste puni rodiljni dopust, iako se odluka o iznimkama donosi ad hoc. Isto tako ne postoje jasne smjernice po pitanju “povlastica” za rodiljni dopust kojeg uzimaju očevi. S obzirom da prijava u sveučilišni REF igra bitnu ulogu u napredovanju, ovakve prakse imaju važne implikacije. Studije prethodnog REF-a otkrile su veću prisutnost institucionalnog seksizma jer je 64% muškaraca i samo 46% žena predalo svoje dokumente.

Ako pogledamo širu sliku od samog položaja žena u akademiji, mislim da se feministička društvena znanost i dalje nalazi pred teškim zadaćama. Neka od glavnih obilježja feminističkog istraživanja su prihvaćanje metodološkog pluralizma, izbjegavanje apsolutnih tvrdnji (za razliku od mnogih pozitivističkih istraživanja) te prihvaćanje refleksivnosti vlastitog pozicioniranja unutar istraživačkog procesa i proizvodnje znanja. U području političkih znanosti, feminističko istraživanje je značajno i zbog postavljanja pitanja o odnosima za koje se obično misli da se nalaze “izvan” takozvane javne političke sfere. Kako se sveučilišta sve više izjednačuju s privatnim sektorom, a znanstvenici sve češće moraju tražiti privatne izvore financiranja, feministički rad koji ne slijedi pozitivistički pristup fokusiran na rješavanje problema vezanih uz konkretne politike, riskira ukidanje. Nakon prošlogodišnjeg uvođenja viših školarina, britanske institucije se sve češće bave “poticanjem zaposlivosti”, što također može uzrokovati probleme feministkinjama unutar akademije. Međutim, ovakve šire promjene utječu na mnoge kritički orijentirane istraživače (uključujući i mnoge marksiste), a ne samo na feministkinje.


Postoje li konkretni feministički odgovori i strategije koje bismo mogli uzeti u obzir pri artikulaciji odgovora na ekonomsku krizu?

Feminističke akademkinje i aktivistkinje razvile su niz konkretnih prijedloga koji se tiču načina na koji bi se trebale restrukturirati vladine politike kako bi se stimulirala ekonomija i unaprijedila rodna jednakost. Neki od prijedloga su: prepoznavanje neplaćenog njegovateljskog rada unutar mirovinskog i socijalnog sustava; investiranje u zdravstvo i obrazovanje koje se smatra ključnim za poboljšanje rodne jednakosti i žensko osnaživanje; povisivanje poreza za korporacije i bogate umjesto rezanja troškova socijalnih usluga; investiranje u javni prijevoz (koji češće koriste žene) i održavanje ili povećavanje javne potpore ženskim grupama. Treba se usprotiviti bailoutima, poput onih iz 2008., jer prebacuju bogatstvo malom broj elitnih financijskih aktera. Bailouti također predstavljaju oblik “moralne opasnosti” ne samo zato što narušavaju disciplinski pritisak tržišta, već i zato što stvaraju situaciju u kojoj ženski neplaćeni rad služi za sanaciju država koje slijede politike štednje.

Žene su također nedovoljno zastupljene u kreiranju politika te bi veći broj žena (i ženskih organizacija) trebao biti uključen u pronalaženje odgovora na krizu na svim razinama. Oblikovanje proračuna na temelju rodnih osnova se čini kao obećavajuće područje. Trenutno postoje inicijative u desecima zemalja koje nastoje prepoznati jaz između načelnih tvrdnji kojima se podupiru određene političke inicijative i količine sredstava koja se uistinu izdvajaju za ostvarivanje stvarnih ciljeva. Takve inicijative treba nastaviti širiti.

Ali, isto tako je važno da zagovarajući ovakve inicijative ne upadnemo u zamku promicanja povratka u idealizirano kejnzijansko doba koje je bilo izrazito rodno uvjetovano i perpetuiralo oblike klasne i rasne nejednakosti, kao i eksploataciju zemalja globalnog Juga od strane dominantnih kapitalističkih sila. Koliko god bilo nužno da se feministkinje mobiliziraju za veću rodnu ravnopravnost, to moraju činiti unutar pažljivo artikulirane kritike patrijarhalnog i kolonijalnog kapitalističkog sustava koji se reproducira upravo zahvaljujući eksploataciji većine od strane (i u korist) manjine. To treba nadograditi i ojačati shvaćanjem ekonomije ne kao prirodne i depolitizirane sfere koja treba “stručnjake” za svoje održavanje, već kao temelja na kojemu se organizira život (i pri tome se refereriram na sve svakodnevne aktivnosti kojima se reproducira ljude i zajednice) te zbog potrebe za većom demokratizacijom.

S engleskog prevela: Marija Ćaćić
Redaktura i lektura: Vedrana Bibić
Kraća verzija razgovora je prethodno objavljena u Zarezu


Bilješke

[1] Eng. First Nation, naziv za autohtono kanadsko stanovništvo (uz Inuite i Metise). U Kanadi trenutno živi oko 700.000 stanovnika koji se smatraju Izvornim narodima. Termin se u množini koristi kao sinonim terminu “Indijanci”, a označava sve starosjedilačke narode obje Amerike, nap. prev.
[2] Studija se može preuzeti na stranici http://www.world-psi.org/en/impact-economic-crisis-and-austerity-measures-women
[3] Tzv. Welfare-to-Work u Ujedinjenom Kraljevstvu, nap. prev.
[4] Eng. asset based walfare, nap. prev.
[5] Eng. residential schools, danas ukinute škole za djecu autohtonog stanovništva, nap. prev.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve