Snimke predavanjâ G. M. Tamása: “Dvostruki mit o srednjoj klasi” i “Još jednom o postfašizmu”, 14-15. 3. 2013.

Pogledajte snimke dvaju predavanja G. M. Tamása od 14. i 15. ožujka 2013. u organizaciji Centra za radničke studije i kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW. U net.kulturnom klubu mama, tema je bila “Dvostruki mit o srednjoj klasi”, dok je u Galeriji Nova Tamás govorio “Još jednom o postfašizmu”.




DVOSTRUKI MIT O SREDNJOJ KLASI

net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18, Zagreb, četvrtak 14.03., 20h

Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost “demokracije” (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije.

Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u “realnom socijalizmu”. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane “realni socijalizam” uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i “uslužnog sektora” činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon “intelektualaca” koji implicira probleme “kulture” i “ideologije” (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od “stvarnog života”. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu “služenja narodu” značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam.

Kad se otkrilo da milijuni pripadnika srednje klase nisu ni po najrastezljivijoj mogućoj ideološkoj definiciji “intelektualci” u drajfusovskom i ruskorevolucionarnom smislu (porijeklo riječi “intelektualac”), nego tek neproizvodni radnici u potrazi za višim životnim standardom, slobodom od političkog djelovanja i slobodom od puritanskih ideala tradicionalnog radničkog pokreta, Partija je sve to objasnila pozivajući se na modernu tehnologiju i na sve egalitarniju društvenu strukturu u kojoj manualni rad prestaje biti najvažniji i sve ukazuje na novu sintezu u kojoj će se emancipacijska kultura stopiti s industrijskom proizvodnjom. Dakle, nasljednik “revolucionarnog subjekta” trebao je biti novi intelektualac, racionalni “masovni radnik” koji svladava ograničenja otuđenog režima rada. “[Real]-socijalistička” srednja klasa bila je državna buržoazija bez osobnog vlasništva (i bez kapitala, jer je kapital posjedovao ideeller Gesamtkapitalist, država sama), vrlo slično staroj istočnoevropskoj buržoaziji, politički ovisnoj o plemstvu i vojnoj kasti. To objašnjava njezinu ambivalenciju prema prijelazu u tržišni kapitalizam i prividnu dominaciju poduzetništva.

Budući da je domaći kapital krajnje osjetljiv, a neproizvodna zanimanja su bila odmah pogođena velikom nezaposlenošću (a proizvodnja, trgovina, infrastruktura, građevina i poljoprivreda na velikim površinama su kolabirale), u interesu srednje klase bila je rekonstrukcija jake države, ali ovaj put bez jasnog egalitarnog plana. Naprotiv, državu se shvaćalo kao bedem koji čuva srednju klasu od suparnika (radnika, korisnika socijalne pomoći, nezaposlenih, studenata, umirovljenika, nekih vrsta državnih službenika, imigranata, stranaca, međunarodnih i evropskih tijela itd.). Odatle jaki autoritarizam i nacionalizam u samoobrani srednje klase. Ali naravno, država ju je iznevjerila. Da je udovoljila težnjama srednje klase (niski porezi i visok status), ne bi mogla održavati zaštitnu funkciju koja joj se pripisuje i ne bi mogla umiriti svoje zapadne mecene koji strogo zahtijevaju liberalizaciju trgovine, financijalizaciju i monetarizaciju cijele globalne ekonomije, smanjivanje carina i otvaranje domaćeg (uglavnom potrošačkog) tržišta. Porezi su morali ostati visoki jer međunarodne financije održavaju tokove izvan nadzora, posebno izvan nadzora nacionalne države. Te poreze morao je plaćati salarijat.

Rezultat je čisto ludilo koje susrećemo na poluperiferiji. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. “Ekonomija” kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva “realsocijalističke” epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva “korupcijom”. Ona je jedini način.

Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom “socijalističkom” društvu budućnosti, a danas sanja srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku.

Program Centra za radničke studije podržava i financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

* * *


JOŠ JEDNOM O POSTFAŠIZMU

Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, Petak 15.03., 19h

Najvažniji aspekt postfašizma je to što mu – u usporedbi s “klasičnim” fašizmom i nacionalsocijalizmom (i njegovim varijantama: željeznom gardom, strelastim križevima i ustašama) nedostaje nekoliko ključnih obilježja:

• to nije pokret ratnih veterana, a općenito ni vojnika s iskustvom na bojnom polju i u građanskim ratovima; njegovi ciljevi nisu vojni;

• nije usmjeren prije svega protiv masovnih marksističkih partija jer takve ne postoje;

• iako je antiliberalan i antidemokratski, nije totalitaran, ne zastupa nužno jednopartijsku diktaturu i ne predvode ga “karizmatični” vođe.

Postfašizam nije neofašizam sa zastrašujućim, iako zapravo smiješnim jurišnicima u kićenim uniformama i s tetoviranim Hitlerom, premda je potonji dio prvoga.

Postfašizam može preuzeti građansku demokraciju a da ne promijeni “parlamentarni” sistem, “predstavničku vladu”, “vladavinu prava” – barem ne znatno.

Postfašizam je u biti radikalan oblik prisilne nejednakosti u kojem se legitimnost nejednakosti definira biološki (a ne samo rasno!) i u moralizirajućem smislu. On je izraz smrti socijalne države, nakon koje se traži razloge za isključivanje raznih grupa – “manje vrijednih” rasa i kultura, žena, gejeva, starih, mentalno bolesnih, “les classes dangereuses”, imigranata, intelektualaca i svakojakih buntovnika (“neprilagođenih”), nezaposlenih, beskućnika itd., itd. – i za mobiliziranje dijela “subalternog” stanovništva protiv onih korisnika državnih resursa koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju prilagoditi i biti poslušni.

Proleteri i lumpenproletarijat koji 1920-ih i 1930-ih napadaju radnički pokret nisu se toliko razlikovali od današnjih siromaha koji iskazuju vatrenu podršku demontiranju socijalne pomoći, potpore za nezaposlene, besplatnog obrazovanja i besplatne zdravstvene skrbi. Razorna strast usmjerena protiv jednakosti bit je fašizma, i tada i sada.

Takozvani konzervativni argument protiv ljevičarskih elita – “kulturalnih marksista”, kako ih je, tj. nas, prikladno nazvao ubojica Anders Behrens Breivik u svom vrlo zanimljivom manifestu – glasi da oni njeguju ono što je Nietzsche shvaćao kao ropski mentalitet i ogorčenost slabih, tako da jednakost više nije pitanje mnogih nego manjine, i on je srž postfašizma. Jer postfašizam – vjeran svojim davnim liberalnim korijenima – uopće ne vjeruje da postoji narod. Svaka afirmacija pravnog dostojanstva i jednakosti u bogatstvu (što su prvotno bile liberalne ideje koje su u međuvremenu migrirale na ljevicu) za postfašista znači ili urotu ili utopiju.

Na predavanju ćemo govoriti o tim urotama i utopijama.


Predavanje se održava u sklopu projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), koji Što, kako i za koga/WHW provodi u suradnji s Tensta Konsthallom iz Stockholma i Grazer Kunstvereinom iz Graza.


Program predavanja WHW-a su podržali:


Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport / Ministarstvo kulture RH / Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva / Program Europske Unije Kultura 2007-2013 / Zaklada Kultura nova

* * *


G. M. Tamás, mađarski filozof i plodan pisac eseja, rođen je u Kolozsváru / Cluju (Transilvanija, Rumunjska). Nakon što je kraće vrijeme bio pomoćnik urednika književnog tjednika na mađarskom jeziku, objavljivanje mu je zabranjeno i trpio je maltretiranje tajne policije Ceauşescuovog režima. Bio je prisiljen 1978. emigrirati u Mađarsku, gdje je dvije godine predavao na Budimpeštanskom sveučilištu (ELTE), a zatim je otpušten zbog toga što je u samizdatu objavljivao (i neskriveno potpisivao) ilegalne traktate. Od 1986. do danas često je gostujući predavač (na Columbiji, Oxfordu, Wilson Centeru, u Chicagu, u Wissenschaftskolleg zu Berlin, na Georgetownu,Yaleu, New School itd.). Godine 1990. izabran je za zastupnika Liberalne stranke u mađarskom Parlamentu, a 1991. izabran je za direktora Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti. 1994. i 1995. odstupio je s tih dužnosti. Njegovi pogledi na političku filozofiju i političku teoriju postupno su se pomicali ulijevo. Govori se da zajedno sa Žižekom, Badiouom, Kurzom, Negrijem i drugima pripada društvu heretičkih evropskih marksista i postmarksista. Djela profesora Tamása prevedena su na četrnaest jezika, npr. L’Oeil el la main (1985), Les Idoles de la tribu (1989), Telling the Truth about Class (Socialist Register 2006). Ima četvero djece i živi uglavnom u Budimpešti. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve