Snimke predavanjâ G. M. Tamása: “Dvostruki mit o srednjoj klasi” i “Još jednom o postfašizmu”, 14-15. 3. 2013.

Pogledajte snimke dvaju predavanja G. M. Tamása od 14. i 15. ožujka 2013. u organizaciji Centra za radničke studije i kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW. U net.kulturnom klubu mama, tema je bila “Dvostruki mit o srednjoj klasi”, dok je u Galeriji Nova Tamás govorio “Još jednom o postfašizmu”.




DVOSTRUKI MIT O SREDNJOJ KLASI

net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18, Zagreb, četvrtak 14.03., 20h

Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost “demokracije” (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije.

Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u “realnom socijalizmu”. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane “realni socijalizam” uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i “uslužnog sektora” činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon “intelektualaca” koji implicira probleme “kulture” i “ideologije” (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od “stvarnog života”. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu “služenja narodu” značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam.

Kad se otkrilo da milijuni pripadnika srednje klase nisu ni po najrastezljivijoj mogućoj ideološkoj definiciji “intelektualci” u drajfusovskom i ruskorevolucionarnom smislu (porijeklo riječi “intelektualac”), nego tek neproizvodni radnici u potrazi za višim životnim standardom, slobodom od političkog djelovanja i slobodom od puritanskih ideala tradicionalnog radničkog pokreta, Partija je sve to objasnila pozivajući se na modernu tehnologiju i na sve egalitarniju društvenu strukturu u kojoj manualni rad prestaje biti najvažniji i sve ukazuje na novu sintezu u kojoj će se emancipacijska kultura stopiti s industrijskom proizvodnjom. Dakle, nasljednik “revolucionarnog subjekta” trebao je biti novi intelektualac, racionalni “masovni radnik” koji svladava ograničenja otuđenog režima rada. “[Real]-socijalistička” srednja klasa bila je državna buržoazija bez osobnog vlasništva (i bez kapitala, jer je kapital posjedovao ideeller Gesamtkapitalist, država sama), vrlo slično staroj istočnoevropskoj buržoaziji, politički ovisnoj o plemstvu i vojnoj kasti. To objašnjava njezinu ambivalenciju prema prijelazu u tržišni kapitalizam i prividnu dominaciju poduzetništva.

Budući da je domaći kapital krajnje osjetljiv, a neproizvodna zanimanja su bila odmah pogođena velikom nezaposlenošću (a proizvodnja, trgovina, infrastruktura, građevina i poljoprivreda na velikim površinama su kolabirale), u interesu srednje klase bila je rekonstrukcija jake države, ali ovaj put bez jasnog egalitarnog plana. Naprotiv, državu se shvaćalo kao bedem koji čuva srednju klasu od suparnika (radnika, korisnika socijalne pomoći, nezaposlenih, studenata, umirovljenika, nekih vrsta državnih službenika, imigranata, stranaca, međunarodnih i evropskih tijela itd.). Odatle jaki autoritarizam i nacionalizam u samoobrani srednje klase. Ali naravno, država ju je iznevjerila. Da je udovoljila težnjama srednje klase (niski porezi i visok status), ne bi mogla održavati zaštitnu funkciju koja joj se pripisuje i ne bi mogla umiriti svoje zapadne mecene koji strogo zahtijevaju liberalizaciju trgovine, financijalizaciju i monetarizaciju cijele globalne ekonomije, smanjivanje carina i otvaranje domaćeg (uglavnom potrošačkog) tržišta. Porezi su morali ostati visoki jer međunarodne financije održavaju tokove izvan nadzora, posebno izvan nadzora nacionalne države. Te poreze morao je plaćati salarijat.

Rezultat je čisto ludilo koje susrećemo na poluperiferiji. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. “Ekonomija” kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva “realsocijalističke” epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva “korupcijom”. Ona je jedini način.

Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom “socijalističkom” društvu budućnosti, a danas sanja srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku.

Program Centra za radničke studije podržava i financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

* * *


JOŠ JEDNOM O POSTFAŠIZMU

Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, Petak 15.03., 19h

Najvažniji aspekt postfašizma je to što mu – u usporedbi s “klasičnim” fašizmom i nacionalsocijalizmom (i njegovim varijantama: željeznom gardom, strelastim križevima i ustašama) nedostaje nekoliko ključnih obilježja:

• to nije pokret ratnih veterana, a općenito ni vojnika s iskustvom na bojnom polju i u građanskim ratovima; njegovi ciljevi nisu vojni;

• nije usmjeren prije svega protiv masovnih marksističkih partija jer takve ne postoje;

• iako je antiliberalan i antidemokratski, nije totalitaran, ne zastupa nužno jednopartijsku diktaturu i ne predvode ga “karizmatični” vođe.

Postfašizam nije neofašizam sa zastrašujućim, iako zapravo smiješnim jurišnicima u kićenim uniformama i s tetoviranim Hitlerom, premda je potonji dio prvoga.

Postfašizam može preuzeti građansku demokraciju a da ne promijeni “parlamentarni” sistem, “predstavničku vladu”, “vladavinu prava” – barem ne znatno.

Postfašizam je u biti radikalan oblik prisilne nejednakosti u kojem se legitimnost nejednakosti definira biološki (a ne samo rasno!) i u moralizirajućem smislu. On je izraz smrti socijalne države, nakon koje se traži razloge za isključivanje raznih grupa – “manje vrijednih” rasa i kultura, žena, gejeva, starih, mentalno bolesnih, “les classes dangereuses”, imigranata, intelektualaca i svakojakih buntovnika (“neprilagođenih”), nezaposlenih, beskućnika itd., itd. – i za mobiliziranje dijela “subalternog” stanovništva protiv onih korisnika državnih resursa koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju prilagoditi i biti poslušni.

Proleteri i lumpenproletarijat koji 1920-ih i 1930-ih napadaju radnički pokret nisu se toliko razlikovali od današnjih siromaha koji iskazuju vatrenu podršku demontiranju socijalne pomoći, potpore za nezaposlene, besplatnog obrazovanja i besplatne zdravstvene skrbi. Razorna strast usmjerena protiv jednakosti bit je fašizma, i tada i sada.

Takozvani konzervativni argument protiv ljevičarskih elita – “kulturalnih marksista”, kako ih je, tj. nas, prikladno nazvao ubojica Anders Behrens Breivik u svom vrlo zanimljivom manifestu – glasi da oni njeguju ono što je Nietzsche shvaćao kao ropski mentalitet i ogorčenost slabih, tako da jednakost više nije pitanje mnogih nego manjine, i on je srž postfašizma. Jer postfašizam – vjeran svojim davnim liberalnim korijenima – uopće ne vjeruje da postoji narod. Svaka afirmacija pravnog dostojanstva i jednakosti u bogatstvu (što su prvotno bile liberalne ideje koje su u međuvremenu migrirale na ljevicu) za postfašista znači ili urotu ili utopiju.

Na predavanju ćemo govoriti o tim urotama i utopijama.


Predavanje se održava u sklopu projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), koji Što, kako i za koga/WHW provodi u suradnji s Tensta Konsthallom iz Stockholma i Grazer Kunstvereinom iz Graza.


Program predavanja WHW-a su podržali:


Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport / Ministarstvo kulture RH / Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva / Program Europske Unije Kultura 2007-2013 / Zaklada Kultura nova

* * *


G. M. Tamás, mađarski filozof i plodan pisac eseja, rođen je u Kolozsváru / Cluju (Transilvanija, Rumunjska). Nakon što je kraće vrijeme bio pomoćnik urednika književnog tjednika na mađarskom jeziku, objavljivanje mu je zabranjeno i trpio je maltretiranje tajne policije Ceauşescuovog režima. Bio je prisiljen 1978. emigrirati u Mađarsku, gdje je dvije godine predavao na Budimpeštanskom sveučilištu (ELTE), a zatim je otpušten zbog toga što je u samizdatu objavljivao (i neskriveno potpisivao) ilegalne traktate. Od 1986. do danas često je gostujući predavač (na Columbiji, Oxfordu, Wilson Centeru, u Chicagu, u Wissenschaftskolleg zu Berlin, na Georgetownu,Yaleu, New School itd.). Godine 1990. izabran je za zastupnika Liberalne stranke u mađarskom Parlamentu, a 1991. izabran je za direktora Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti. 1994. i 1995. odstupio je s tih dužnosti. Njegovi pogledi na političku filozofiju i političku teoriju postupno su se pomicali ulijevo. Govori se da zajedno sa Žižekom, Badiouom, Kurzom, Negrijem i drugima pripada društvu heretičkih evropskih marksista i postmarksista. Djela profesora Tamása prevedena su na četrnaest jezika, npr. L’Oeil el la main (1985), Les Idoles de la tribu (1989), Telling the Truth about Class (Socialist Register 2006). Ima četvero djece i živi uglavnom u Budimpešti. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Vezani članci

  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.