Snimke predavanjâ G. M. Tamása: “Dvostruki mit o srednjoj klasi” i “Još jednom o postfašizmu”, 14-15. 3. 2013.

Pogledajte snimke dvaju predavanja G. M. Tamása od 14. i 15. ožujka 2013. u organizaciji Centra za radničke studije i kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW. U net.kulturnom klubu mama, tema je bila “Dvostruki mit o srednjoj klasi”, dok je u Galeriji Nova Tamás govorio “Još jednom o postfašizmu”.




DVOSTRUKI MIT O SREDNJOJ KLASI

net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18, Zagreb, četvrtak 14.03., 20h

Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost “demokracije” (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije.

Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u “realnom socijalizmu”. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane “realni socijalizam” uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i “uslužnog sektora” činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon “intelektualaca” koji implicira probleme “kulture” i “ideologije” (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od “stvarnog života”. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu “služenja narodu” značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam.

Kad se otkrilo da milijuni pripadnika srednje klase nisu ni po najrastezljivijoj mogućoj ideološkoj definiciji “intelektualci” u drajfusovskom i ruskorevolucionarnom smislu (porijeklo riječi “intelektualac”), nego tek neproizvodni radnici u potrazi za višim životnim standardom, slobodom od političkog djelovanja i slobodom od puritanskih ideala tradicionalnog radničkog pokreta, Partija je sve to objasnila pozivajući se na modernu tehnologiju i na sve egalitarniju društvenu strukturu u kojoj manualni rad prestaje biti najvažniji i sve ukazuje na novu sintezu u kojoj će se emancipacijska kultura stopiti s industrijskom proizvodnjom. Dakle, nasljednik “revolucionarnog subjekta” trebao je biti novi intelektualac, racionalni “masovni radnik” koji svladava ograničenja otuđenog režima rada. “[Real]-socijalistička” srednja klasa bila je državna buržoazija bez osobnog vlasništva (i bez kapitala, jer je kapital posjedovao ideeller Gesamtkapitalist, država sama), vrlo slično staroj istočnoevropskoj buržoaziji, politički ovisnoj o plemstvu i vojnoj kasti. To objašnjava njezinu ambivalenciju prema prijelazu u tržišni kapitalizam i prividnu dominaciju poduzetništva.

Budući da je domaći kapital krajnje osjetljiv, a neproizvodna zanimanja su bila odmah pogođena velikom nezaposlenošću (a proizvodnja, trgovina, infrastruktura, građevina i poljoprivreda na velikim površinama su kolabirale), u interesu srednje klase bila je rekonstrukcija jake države, ali ovaj put bez jasnog egalitarnog plana. Naprotiv, državu se shvaćalo kao bedem koji čuva srednju klasu od suparnika (radnika, korisnika socijalne pomoći, nezaposlenih, studenata, umirovljenika, nekih vrsta državnih službenika, imigranata, stranaca, međunarodnih i evropskih tijela itd.). Odatle jaki autoritarizam i nacionalizam u samoobrani srednje klase. Ali naravno, država ju je iznevjerila. Da je udovoljila težnjama srednje klase (niski porezi i visok status), ne bi mogla održavati zaštitnu funkciju koja joj se pripisuje i ne bi mogla umiriti svoje zapadne mecene koji strogo zahtijevaju liberalizaciju trgovine, financijalizaciju i monetarizaciju cijele globalne ekonomije, smanjivanje carina i otvaranje domaćeg (uglavnom potrošačkog) tržišta. Porezi su morali ostati visoki jer međunarodne financije održavaju tokove izvan nadzora, posebno izvan nadzora nacionalne države. Te poreze morao je plaćati salarijat.

Rezultat je čisto ludilo koje susrećemo na poluperiferiji. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. “Ekonomija” kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva “realsocijalističke” epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva “korupcijom”. Ona je jedini način.

Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom “socijalističkom” društvu budućnosti, a danas sanja srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku.

Program Centra za radničke studije podržava i financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

* * *


JOŠ JEDNOM O POSTFAŠIZMU

Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, Petak 15.03., 19h

Najvažniji aspekt postfašizma je to što mu – u usporedbi s “klasičnim” fašizmom i nacionalsocijalizmom (i njegovim varijantama: željeznom gardom, strelastim križevima i ustašama) nedostaje nekoliko ključnih obilježja:

• to nije pokret ratnih veterana, a općenito ni vojnika s iskustvom na bojnom polju i u građanskim ratovima; njegovi ciljevi nisu vojni;

• nije usmjeren prije svega protiv masovnih marksističkih partija jer takve ne postoje;

• iako je antiliberalan i antidemokratski, nije totalitaran, ne zastupa nužno jednopartijsku diktaturu i ne predvode ga “karizmatični” vođe.

Postfašizam nije neofašizam sa zastrašujućim, iako zapravo smiješnim jurišnicima u kićenim uniformama i s tetoviranim Hitlerom, premda je potonji dio prvoga.

Postfašizam može preuzeti građansku demokraciju a da ne promijeni “parlamentarni” sistem, “predstavničku vladu”, “vladavinu prava” – barem ne znatno.

Postfašizam je u biti radikalan oblik prisilne nejednakosti u kojem se legitimnost nejednakosti definira biološki (a ne samo rasno!) i u moralizirajućem smislu. On je izraz smrti socijalne države, nakon koje se traži razloge za isključivanje raznih grupa – “manje vrijednih” rasa i kultura, žena, gejeva, starih, mentalno bolesnih, “les classes dangereuses”, imigranata, intelektualaca i svakojakih buntovnika (“neprilagođenih”), nezaposlenih, beskućnika itd., itd. – i za mobiliziranje dijela “subalternog” stanovništva protiv onih korisnika državnih resursa koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju prilagoditi i biti poslušni.

Proleteri i lumpenproletarijat koji 1920-ih i 1930-ih napadaju radnički pokret nisu se toliko razlikovali od današnjih siromaha koji iskazuju vatrenu podršku demontiranju socijalne pomoći, potpore za nezaposlene, besplatnog obrazovanja i besplatne zdravstvene skrbi. Razorna strast usmjerena protiv jednakosti bit je fašizma, i tada i sada.

Takozvani konzervativni argument protiv ljevičarskih elita – “kulturalnih marksista”, kako ih je, tj. nas, prikladno nazvao ubojica Anders Behrens Breivik u svom vrlo zanimljivom manifestu – glasi da oni njeguju ono što je Nietzsche shvaćao kao ropski mentalitet i ogorčenost slabih, tako da jednakost više nije pitanje mnogih nego manjine, i on je srž postfašizma. Jer postfašizam – vjeran svojim davnim liberalnim korijenima – uopće ne vjeruje da postoji narod. Svaka afirmacija pravnog dostojanstva i jednakosti u bogatstvu (što su prvotno bile liberalne ideje koje su u međuvremenu migrirale na ljevicu) za postfašista znači ili urotu ili utopiju.

Na predavanju ćemo govoriti o tim urotama i utopijama.


Predavanje se održava u sklopu projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), koji Što, kako i za koga/WHW provodi u suradnji s Tensta Konsthallom iz Stockholma i Grazer Kunstvereinom iz Graza.


Program predavanja WHW-a su podržali:


Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport / Ministarstvo kulture RH / Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva / Program Europske Unije Kultura 2007-2013 / Zaklada Kultura nova

* * *


G. M. Tamás, mađarski filozof i plodan pisac eseja, rođen je u Kolozsváru / Cluju (Transilvanija, Rumunjska). Nakon što je kraće vrijeme bio pomoćnik urednika književnog tjednika na mađarskom jeziku, objavljivanje mu je zabranjeno i trpio je maltretiranje tajne policije Ceauşescuovog režima. Bio je prisiljen 1978. emigrirati u Mađarsku, gdje je dvije godine predavao na Budimpeštanskom sveučilištu (ELTE), a zatim je otpušten zbog toga što je u samizdatu objavljivao (i neskriveno potpisivao) ilegalne traktate. Od 1986. do danas često je gostujući predavač (na Columbiji, Oxfordu, Wilson Centeru, u Chicagu, u Wissenschaftskolleg zu Berlin, na Georgetownu,Yaleu, New School itd.). Godine 1990. izabran je za zastupnika Liberalne stranke u mađarskom Parlamentu, a 1991. izabran je za direktora Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti. 1994. i 1995. odstupio je s tih dužnosti. Njegovi pogledi na političku filozofiju i političku teoriju postupno su se pomicali ulijevo. Govori se da zajedno sa Žižekom, Badiouom, Kurzom, Negrijem i drugima pripada društvu heretičkih evropskih marksista i postmarksista. Djela profesora Tamása prevedena su na četrnaest jezika, npr. L’Oeil el la main (1985), Les Idoles de la tribu (1989), Telling the Truth about Class (Socialist Register 2006). Ima četvero djece i živi uglavnom u Budimpešti. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Vezani članci

  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike članova radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve