Snimke predavanjâ G. M. Tamása: “Dvostruki mit o srednjoj klasi” i “Još jednom o postfašizmu”, 14-15. 3. 2013.

Pogledajte snimke dvaju predavanja G. M. Tamása od 14. i 15. ožujka 2013. u organizaciji Centra za radničke studije i kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW. U net.kulturnom klubu mama, tema je bila “Dvostruki mit o srednjoj klasi”, dok je u Galeriji Nova Tamás govorio “Još jednom o postfašizmu”.




DVOSTRUKI MIT O SREDNJOJ KLASI

net.kulturni klub mama, Preradovićeva 18, Zagreb, četvrtak 14.03., 20h

Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost “demokracije” (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije.

Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u “realnom socijalizmu”. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane “realni socijalizam” uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i “uslužnog sektora” činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon “intelektualaca” koji implicira probleme “kulture” i “ideologije” (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od “stvarnog života”. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu “služenja narodu” značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam.

Kad se otkrilo da milijuni pripadnika srednje klase nisu ni po najrastezljivijoj mogućoj ideološkoj definiciji “intelektualci” u drajfusovskom i ruskorevolucionarnom smislu (porijeklo riječi “intelektualac”), nego tek neproizvodni radnici u potrazi za višim životnim standardom, slobodom od političkog djelovanja i slobodom od puritanskih ideala tradicionalnog radničkog pokreta, Partija je sve to objasnila pozivajući se na modernu tehnologiju i na sve egalitarniju društvenu strukturu u kojoj manualni rad prestaje biti najvažniji i sve ukazuje na novu sintezu u kojoj će se emancipacijska kultura stopiti s industrijskom proizvodnjom. Dakle, nasljednik “revolucionarnog subjekta” trebao je biti novi intelektualac, racionalni “masovni radnik” koji svladava ograničenja otuđenog režima rada. “[Real]-socijalistička” srednja klasa bila je državna buržoazija bez osobnog vlasništva (i bez kapitala, jer je kapital posjedovao ideeller Gesamtkapitalist, država sama), vrlo slično staroj istočnoevropskoj buržoaziji, politički ovisnoj o plemstvu i vojnoj kasti. To objašnjava njezinu ambivalenciju prema prijelazu u tržišni kapitalizam i prividnu dominaciju poduzetništva.

Budući da je domaći kapital krajnje osjetljiv, a neproizvodna zanimanja su bila odmah pogođena velikom nezaposlenošću (a proizvodnja, trgovina, infrastruktura, građevina i poljoprivreda na velikim površinama su kolabirale), u interesu srednje klase bila je rekonstrukcija jake države, ali ovaj put bez jasnog egalitarnog plana. Naprotiv, državu se shvaćalo kao bedem koji čuva srednju klasu od suparnika (radnika, korisnika socijalne pomoći, nezaposlenih, studenata, umirovljenika, nekih vrsta državnih službenika, imigranata, stranaca, međunarodnih i evropskih tijela itd.). Odatle jaki autoritarizam i nacionalizam u samoobrani srednje klase. Ali naravno, država ju je iznevjerila. Da je udovoljila težnjama srednje klase (niski porezi i visok status), ne bi mogla održavati zaštitnu funkciju koja joj se pripisuje i ne bi mogla umiriti svoje zapadne mecene koji strogo zahtijevaju liberalizaciju trgovine, financijalizaciju i monetarizaciju cijele globalne ekonomije, smanjivanje carina i otvaranje domaćeg (uglavnom potrošačkog) tržišta. Porezi su morali ostati visoki jer međunarodne financije održavaju tokove izvan nadzora, posebno izvan nadzora nacionalne države. Te poreze morao je plaćati salarijat.

Rezultat je čisto ludilo koje susrećemo na poluperiferiji. U trenutku kad su državni resursi na najnižoj točki otkad se pamti, jagma za njima postaje bezobzirna. “Ekonomija” kao takva (u Istočnoj Evropi ne postoji ekonomija u tradicionalnom smislu) ne može pomoći, i borba za državne resurse koji su smanjeni do neprepoznatljivosti (a to je i objašnjenje očito mitskog sjećanja na fiktivna bogatstva “realsocijalističke” epohe) jedini je preostali smjer djelovanja za srednju klasu. Tu borbu pogrešno se naziva “korupcijom”. Ona je jedini način.

Kombinacija takozvane korupcije i moralističkog i biopolitičkog antiegalitarizma znak je vremena. Srednja klasa sanja o državi. Ali i država sanja. Sanjala je o predanoj, revolucionarnoj klasi intelektualnih radnika koja bi bila stvarna većina u tržišnom “socijalističkom” društvu budućnosti, a danas sanja srednjoj klasi kao stabilnoj, konzervativnoj, patriotskoj i konformističkoj buržoaziji bez kapitala koja bi mogla osiguravati disciplinu potrebnu društvu koje ne može prehranjivati svoje građane. Kao što se Partija razočarala u svojim očekivanjima, tako će se i suvremena kapitalistička država na periferiji ili poluperiferiji razočarati u svojim snovima o dobrom poretku.

Program Centra za radničke studije podržava i financira Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.

* * *


JOŠ JEDNOM O POSTFAŠIZMU

Galerija Nova, Teslina 7, Zagreb, Petak 15.03., 19h

Najvažniji aspekt postfašizma je to što mu – u usporedbi s “klasičnim” fašizmom i nacionalsocijalizmom (i njegovim varijantama: željeznom gardom, strelastim križevima i ustašama) nedostaje nekoliko ključnih obilježja:

• to nije pokret ratnih veterana, a općenito ni vojnika s iskustvom na bojnom polju i u građanskim ratovima; njegovi ciljevi nisu vojni;

• nije usmjeren prije svega protiv masovnih marksističkih partija jer takve ne postoje;

• iako je antiliberalan i antidemokratski, nije totalitaran, ne zastupa nužno jednopartijsku diktaturu i ne predvode ga “karizmatični” vođe.

Postfašizam nije neofašizam sa zastrašujućim, iako zapravo smiješnim jurišnicima u kićenim uniformama i s tetoviranim Hitlerom, premda je potonji dio prvoga.

Postfašizam može preuzeti građansku demokraciju a da ne promijeni “parlamentarni” sistem, “predstavničku vladu”, “vladavinu prava” – barem ne znatno.

Postfašizam je u biti radikalan oblik prisilne nejednakosti u kojem se legitimnost nejednakosti definira biološki (a ne samo rasno!) i u moralizirajućem smislu. On je izraz smrti socijalne države, nakon koje se traži razloge za isključivanje raznih grupa – “manje vrijednih” rasa i kultura, žena, gejeva, starih, mentalno bolesnih, “les classes dangereuses”, imigranata, intelektualaca i svakojakih buntovnika (“neprilagođenih”), nezaposlenih, beskućnika itd., itd. – i za mobiliziranje dijela “subalternog” stanovništva protiv onih korisnika državnih resursa koji se iz bilo kojeg razloga odbijaju prilagoditi i biti poslušni.

Proleteri i lumpenproletarijat koji 1920-ih i 1930-ih napadaju radnički pokret nisu se toliko razlikovali od današnjih siromaha koji iskazuju vatrenu podršku demontiranju socijalne pomoći, potpore za nezaposlene, besplatnog obrazovanja i besplatne zdravstvene skrbi. Razorna strast usmjerena protiv jednakosti bit je fašizma, i tada i sada.

Takozvani konzervativni argument protiv ljevičarskih elita – “kulturalnih marksista”, kako ih je, tj. nas, prikladno nazvao ubojica Anders Behrens Breivik u svom vrlo zanimljivom manifestu – glasi da oni njeguju ono što je Nietzsche shvaćao kao ropski mentalitet i ogorčenost slabih, tako da jednakost više nije pitanje mnogih nego manjine, i on je srž postfašizma. Jer postfašizam – vjeran svojim davnim liberalnim korijenima – uopće ne vjeruje da postoji narod. Svaka afirmacija pravnog dostojanstva i jednakosti u bogatstvu (što su prvotno bile liberalne ideje koje su u međuvremenu migrirale na ljevicu) za postfašista znači ili urotu ili utopiju.

Na predavanju ćemo govoriti o tim urotama i utopijama.


Predavanje se održava u sklopu projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), koji Što, kako i za koga/WHW provodi u suradnji s Tensta Konsthallom iz Stockholma i Grazer Kunstvereinom iz Graza.


Program predavanja WHW-a su podržali:


Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport / Ministarstvo kulture RH / Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva / Program Europske Unije Kultura 2007-2013 / Zaklada Kultura nova

* * *


G. M. Tamás, mađarski filozof i plodan pisac eseja, rođen je u Kolozsváru / Cluju (Transilvanija, Rumunjska). Nakon što je kraće vrijeme bio pomoćnik urednika književnog tjednika na mađarskom jeziku, objavljivanje mu je zabranjeno i trpio je maltretiranje tajne policije Ceauşescuovog režima. Bio je prisiljen 1978. emigrirati u Mađarsku, gdje je dvije godine predavao na Budimpeštanskom sveučilištu (ELTE), a zatim je otpušten zbog toga što je u samizdatu objavljivao (i neskriveno potpisivao) ilegalne traktate. Od 1986. do danas često je gostujući predavač (na Columbiji, Oxfordu, Wilson Centeru, u Chicagu, u Wissenschaftskolleg zu Berlin, na Georgetownu,Yaleu, New School itd.). Godine 1990. izabran je za zastupnika Liberalne stranke u mađarskom Parlamentu, a 1991. izabran je za direktora Instituta za filozofiju Mađarske akademije znanosti. 1994. i 1995. odstupio je s tih dužnosti. Njegovi pogledi na političku filozofiju i političku teoriju postupno su se pomicali ulijevo. Govori se da zajedno sa Žižekom, Badiouom, Kurzom, Negrijem i drugima pripada društvu heretičkih evropskih marksista i postmarksista. Djela profesora Tamása prevedena su na četrnaest jezika, npr. L’Oeil el la main (1985), Les Idoles de la tribu (1989), Telling the Truth about Class (Socialist Register 2006). Ima četvero djece i živi uglavnom u Budimpešti. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Vezani članci

  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.