Ispovijesti nepredvidivog marksista, 14.5.2013.

Pogledajte snimku predavanja grčkog ekonomista Yanisa Varoufakisa, održanog u sklopu ovogodišnjeg Subversivea. “Kada je 2008. eksplodirala globalna kriza koja je ubrzo proždrla eurozonu, počeo sam pisati članke i mahnito se pojavljivati u medijima te promicati u osnovi buržujsku agendu spašavanja kapitalizma od sebe samog. (…) Ukratko, niti jedan od mojih akademskih tekstova nije isključivo marksistički. Ipak, od studentskih dana u Britaniji do sada, jedini način na koji sam mogao shvatiti svijet u kojem živimo bio je kroz metodološke „oči” Karla Marxa. (…) Osim toga, demokratska, slobodarska, socijalistička budućnost jedina je za koju sam se voljan boriti.”




Ispovijesti nepredvidivog marksista

Kada sam izabrao tezu za doktorat, namjerno sam se usredotočio na metodu unutar koje Marx nije samo bio u krivu – bio je potpuno nevažan. Kada sam dobio svoje prvo predavačko mjesto kao profesor ekonomije u Britaniji, prešutnim se dogovorom sa sveučilištem podrazumijevalo da će ekonomija koju ću predavati studentima biti svjetlosnim godinama udaljena od marksizma. Kada sam se preselio u Australiju 1988., desno me krilo na Odsjeku za ekonomiju Sveučilišta u Sydneyju zaposlilo samo kako ne bi primili kandidata čijeg su prijašnjeg mentora (sasvim opravdano!) smatrali opasnim marksistom, čega ja tada, dakako, nisam bio svjestan. Kasnije sam se preselio u Grčku gdje sam (posve naivno) postao savjetnikom Georgeu Papandreouu, čovjeku čija je vlada pomogla Grčkoj na putu u pakao. Kada sam, osjetivši dašak neminovne katastrofe, 2006. dao otkaz, nastavio sam profesorsku karijeru na Sveučilištu u Ateni predavajući neobične (i, priznajem, pomalo „vulgarno buržujske“) predmete kao što su Teorija igara ili Mikroekonomija, i to velikom broju studenata koji su bili zapanjujuće nesvjesni kataklizme koja dolazi. Iako sam se 2006. trudio upozoriti Grke (i svakoga tko je bio voljan slušati) na neminovnu katastrofu, sramotno sam ostao dio atenskog i grčkog „učtivog društva” te se ni u jednom trenutku nisam obratio ulici. Kada je 2008. eksplodirala globalna kriza koja je ubrzo proždrla eurozonu, počeo sam pisati članke i mahnito se pojavljivati u medijima, kako srednjestrujaškim tako i onim manje priznatim te promicati u osnovi buržujsku agendu spašavanja kapitalizma od sebe samog. Kad je sve krenulo nizbrdo i Grčkoj i meni osobno, emigrirao sam u Sjedinjene Američke Države i prihvatio posao na Sveučilištu u Texasu. Do dan danas trudim se vladajuće natjerati da hitno usvoje odvažne mjere kako bi spriječili da kriza uništi kapitalizam. Ukratko, niti jedan od mojih akademskih tekstova nije isključivo marksistički, a svoju energiju usmjeravam na sprečavanje propasti kapitalizma. Ipak, od studentskih dana u Britaniji do sada, jedini način na koji sam mogao shvatiti svijet u kojem živimo bio je kroz metodološke „oči” Karla Marxa. Ova me „činjenica” čini marksistom. Štoviše, fizički osjetim marksizam svaki put kada se bavim intelektualnim radom: od rasprava o arapskom proljeću do rasprava o umjetnosti s partnericom. Osim toga, demokratska, slobodarska, socijalistička budućnost jedina je za koju sam se voljan boriti. Nesumnjivo, ja sam veoma čudan marksist, no ipak jesam marksist.

Yanis Varoufakis (1961) grčki je ekonomist i od siječnja ove godine predavač na Sveučilištu u Texasu. Široj javnosti postaje poznat po svojim analizama krize eurozone i njenih posljedica u Grčkoj kao i po žestokim kritikama mjera štednje koje su provodile EU i posljednje dvije grčke vlade. Zajedno s britanskim ekonomistom Stuartom Hollandom objavljuje Skroman prijedlog za rješavanje krize u Eurozoni (A Modest Proposal for Resolving Crisis in Eurozone). Njegova zadnja objavljenja knjiga The Global Minotaur: America, the True Origins of the Financial Crisis and the Future of the World Economy prevedena je na više jezika, a ove je godine doživjela i svoje drugo izdanje koje će biti predstavljeno na Subversive Forumu. (Izvor)

Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve