Jasna Petrović: Rat je počeo na strategiji kršenja radničkih prava (1. dio)

“S Jasnom Petrović, predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske, potpredsjednicom Nacionalnog vijeća za umirovljenike, bivšom koordinatoricom Ženske mreže Međunarodnog udruženja sindikata, koordinatoricom ženskih sindikalnih grupa u Hrvatskoj, razgovarale smo o ulozi sindikalizma u Hrvatskoj od 1980-ih do današnjih dana, o „tranzicijskom“ periodu označavanja sindikata kao državnih neprijatelja, fleksibilizaciji radnog zakonodavstva i afirmaciji prekarnosti danas, feminističkoj kritici sindikalizma i ženskom neplaćenom radu.” U nastavku pročitajte prvi dio proširene verzije razgovora koji su s Petrović vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Nikolina Rajković.


Sindikati u predratnom razdoblju i pojava nezavisnih sindikata


Što se događa sa sindikatima u “tranzicijskom” periodu od kraja 1980-ih prema početku 1990-ih? Konkretno, možete li pojasniti koji su procesi prethodili osnivanju SSSH?

Petrović: Sindikati su tada bili dio jedinstvenog sindikata, odnosno Saveza sindikata Hrvatske (SSH) koji je bio član Saveza sindikata Jugoslavije. SSH je bio sastavljen od klasičnih, uglavnom masovnih granskih javnih i industrijskih sindikata. No krajem 1980-ih, nakon pada Berlinskog zida i pokušaja demokratizacije na više razina, i na našoj sindikalnoj sceni dolazi do nezadovoljstva postojećim tipom organizacije.

Krajem 1980-ih veliku je ulogu u demokratizaciji sindikata imala i prezentacijska platforma u Radničkim novinama (kasnije Javnost). U tom listu smo uz teške prijetnje, opomene i financijske stege inzistirali da se, nakon kongresa SSH 1988. godine na kojem je tajnim glasanjem za predsjednika izabran Bernardo Jurlina, otvori prostor predstavljanju nezavisnih sindikata koji su se tek pojavili na sceni. Tako da smo zahvaljujući podršci sindikalnog vodstva započeli s prezentiranjem tzv. starih i novih sindikata. Naime, šuškalo se kako Jurlina odlazi, ali nitko nije očekivao da će u svibnju na Prvom kongresu nove sindikalne centrale – Saveza samostalnog sindikata Hrvatske (SSSH) – biti izabran Josip Klisović, partijski kadar staromodnog profila društveno-političkog radnika, što je pobudilo dosta nezadovoljstva u sindikalnom pokretu. Netom osnovani nezavisni sindikati dižu bunu. Među nezadovoljnicima je bio i moj bliski prijatelj, osnivač Sindikata strojovođa Milan Krivokuća, koji je 17.11.1992. godine izboden nožem i ubijen. On je dobio maksimalnu podršku Američke ambasade u organiziranju tog, skoro pa prvog zaista nezavisnog sindikata u Hrvatskoj. Strojovođe su imali autonomiju pri organiziranju pa su se mogli udružiti neovisno od Saveza jer dotada nije ni postojala mogućnost organiziranja na bazi profesije, to su mogli činiti samo masovni industrijski sindikati udruženi u Savez. Osim sindikata strojovođa, među prvim nezavisnim sindikatima bili su i srednjoškolski sindikati koje je predvodila Vesna Kanižaj, čelnica koja je isto borbeno krenula u okupljanje na nezavisnoj platformi. Tu je bio i sindikat prometnika. Dakle, na željeznici se u kratkom vremenu pojavilo 20-ak sindikata. Nisu svi bili jednako dobro ekipirani, ali željeznica je bila izvorište nove sindikalne ideje koja se kalila kroz štrajkove. Nezavisnim sindikatima pridružio se i sindikat znanstvenika u kojem je bio i Vilim Ribić, čovjek koji je počecima sindikalnog organiziranja dao velik doprinos, ali se u međuvremenu pretvorio u jednog, takoreći, “uzbekistanskog čelnika.”

Taj je kongres polovicom 1990. godine bio velik i čudan događaj koji je sve dosta potresao – nijedna druga zemlja nije pokušala osnovati organizaciju koja bi istovremeno okupila i nove nezavisne sindikate i “stare”, reformirane sindikate. Nema nijedne druge centrale u bivšim socijalističkim zemljama koja je optirala za takvo što. U većini zemalja alternativu postojećim sindikatima kreirali su američki sindikati, tj. američke su službe potpomagale osnivanje nezavisnih sindikata. Tako su nastali i nezavisni sindikat Nezavisnost iz Srbije, kao i Pokrepa u Bugarskoj, Solidarnost u Poljskoj, Liga u Mađarskoj, Frăţia u Rumunjskoj itd. U većini zemalja alternativu postojećim sindikatima kreirali su američki sindikati, tj. američke su službe potpomagale osnivanje nezavisnih sindikata. Premda, mislim da se u većini slučajeva radilo više o pokušaju nadziranja nego o davanju pomoći nezavisnim sindikatima.

Ono što je ideološki pomoglo sindikatima da u predratnom razdoblju brzo steknu ugled u percepciji „običnih“ građana je činjenica da se odmah krenulo borbenim metodama – organiziran je veliki broj štrajkova; praktički je većina nezavisnih sindikata rođena u štrajkovima. Da se nije krenulo aktivno u borbu, ovakvog odjeka ne bi bilo. Strojovođe su svoje legendarne štrajkove počeli održavati još u kolovozu 1989. godine tako da je ta borbenost privukla pozornost ljudi koji su se počeli dobrovoljno i masovno učlanjivati u sindikate s obzirom da se tada po prvi puta proklamirala dobrovoljnost članstva. Prije rata je svaki sindikat koji je htio biti u SSSH morao provesti dobrovoljno učlanjivanje – i stari i novi po istim principima – što je svakako doprinos novih nezavisnih sindikata. Kao reakcija na izbor Klisovića (što je prema nekim procjenama učinjeno uz blagoslov HDZ-a i Jurline kako bi se oslabilo sindikat), osnovana je u ljeto i prva nezavisna hrvatska sindikalna središnjica – Konfederacija nezavisnih sindikata Hrvatske, u koju su prebjegli Nezavisni sindikat srednjih škola, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat aerodromskog osoblja, Sindikat učitelja i dr.).

Čini mi se da su se sindikati oprostili sa socijalizmom prije nego li je to učinila Hrvatska, prije vladajuće oligarhije.

Najvažniji događaji u razbijenoj sindikalnoj sceni s kraja 1990. godine nije bio samo potpisivanje Općeg kolektivnog ugovora, već prvi generalni štrajkovi tekstilaca i metalaca 5. prosinca (88.000 metalaca i 63.000 tekstilaca!), koje je tadašnji predsjednik Vlade na televiziji prozvao protudržavnima, te najavio osnivanje jedine domoljubne i prave sindikalne središnjice, Hrvatske unije sindikata. I tako je nastao sindikalni pluralizam u režiji HDZ-a.


Pojava “krajiških” (krajinskih) sindikata


Od 1991. godine radite kao voditeljica Odjela za međunarodne odnose pri SSSH. Budući da ste se bavili sindikalnom vanjskom politikom, možete li nam reći koji su bili prioriteti vanjske politike sindikata u Hrvatskoj prije i nakon devedesetih? S kim, na koji način i u kojem obliku se ostvarivala suradnja između sindikata i njihovih međunarodnih aktera i organizacija?

Petrović: Od siječnja 1991., kao voditeljica Odjela za informiranje i odnose s javnošću, posve slučajno sam prevodila dopise s engleskog jezika, ruskog i talijanskog, budući da ih u uredu predsjednika, tek izabranoga Dragutina Lesara, nitko nije znao prevesti. Tako se naša djelatnost, sasvim slučajno proširila i na međunarodnu suradnju. Prije se međunarodna suradnja svodila na putovanja koja su bila više turistička, a služila su upoznavanju s radom drugih sindikata, tu nije bilo nekih konkretnih zajedničkih akcija. Koliko mi je poznato, postojala je komisija za međunarodnu suradnju pri Savezu sindikata Jugoslavije gdje su se republički predstavnici povremeno sastajali i prioriteti na razini Jugoslavije su bili posve drugačiji; hrvatska sindikalna razina imala je jedan neobvezujući, lokalni karakter. Tada se većina komunikacije odvijala s Nesvrstanima, djelomično s Rusijom i Kinom nakon Mao Tse-tungovskih vremena. Međunarodna suradnja i nije postojala izvan tog družiteljskog formata i slanja pisama podrške za Dan pobjede ili slične značajne datume.

Negdje u to vrijeme počinje rat, možda još ne direktno. Prvi smo put osjetili rat kad je Milan Krivokuća otišao u Knin jer se ondje u srpnju 1990. osnovala Inicijativa za autonomni savez srpskih sindikata Krajine koji je proglasio svoj odbor i statut. To je bilo doista šokatno jer nitko od nas u srpnju 1990. nije ni pomišljao da bi moglo doći do rata. Tomislav Milenković, tadašnji predsjednik Saveza sindikata Srbije, obrušio na događaje u Krajini, argumentirajući da “sindikati ne mogu sjediti skrštenih ruku i da kreću u obranu interesa radnika Srbije na području Krajine.” Novi „krajinski sindikalisti“ su odmah priključeni na plaću srbijanskog sindikata. Iako je to nekima još izgledalo privremeno, naši sindikalisti Srbi iz željeznice, npr. Milan Krivokuća, počeli su upozoravati da se počinju događati strašne stvari; da se krajinskim sindikalistima šalje novac, hrana, oružje u kamionima. Podsjećam da je Milan Krivokuća bio u prvom kolektivnom predsjedništvu SSSH-a, nakon što je u prosincu 1990. smijenjen netom izabrani Klisović. Do izbora Dragutina Lesara na čelo sindikata, upravljala je „peteročlana banda“.

Nismo mogli vjerovati da započinje rat i mjesecima nismo znali što se zapravo događa. Primijetili smo i interes izvana, dolazili su Talijani i Slovenci raspitivati se što se događa jer je to bila općejugoslavenska priča o „jadnim“ radnicima Tvika koji dolaze iz srpskog vjekovitog kraja ugnjetavani u svojim temeljnim radničkim pravima. Tako se počela graditi kampanja protiv sindikata u Hrvatskoj od kojih se tražilo da poduzmu hitne mjere kojima bi pomogli radnicima srpske nacionalnosti. Ta je kampanja osmišljena na kršenju radničkih, ne nacionalnih prava. Rat je počeo na strategiji kršenja radničkih prava. Ovi su procesi dokumentirani jedino u knjižici Ime solidarnosti u izdanju Sindikalne akcije iz 1997. godine jer se nitko nije time bavio. Nakon Oluje sam otišla pokupiti dokumentaciju u Knin.

Treba razumjeti da se radnike rabilo za zlo da bi se započela huškačka priča. Krivokuća je bio dvostruko pritisnut, od strane nacionalista sa željeznice i srpske vlasti u Krajini zato što je kao pravi sindikalist i borac davao informacije i upozoravao na neke stvari. Bitno je shvatiti da smo u takvoj situaciji mogli vrlo malo napraviti. Nitko nam nije odgovarao na telefonske pozive, više nismo pripadali Savezu sindikata Jugoslavije, sada nam se nisu htjeli ni javljati, samo su nam slali pisma u kojima su nas opominjali da moramo spašavati nevine radnike i slično. Pritom su uspješno alarmirali međunarodnu radničku i sindikalnu scenu i započeli priču o hrvatskim nacionalistički orijentiranim sindikatima. Što je mogla biti naša međunarodna strategija tih dana? Izolirani, bez kompjutora, s pokojim faksom, bili smo osuđeni na neinformiranost i „obrambenu“ strategiju kao reakciju na besprimjerenu dezinformacijsku kampanju.


Sindikalne akcije početkom devedesetih i kooptacija „Bedema ljubavi“

Druga linija međunarodne i domaće strategije tih dana imala je domoljubnu značajku, no ona je istodobno bila jasno pozicionirana protiv diskriminacije i zlostavljanja svake ranjive skupine, bili oni radnici Tvika ili mladi vojnici iz Hrvatske. Prvo je u svibnju, odmah nakon napada na Kijevo, Vijeće SSSH 8. svibnja uputilo proglas radnicima s mirotvornim i socijalnim zahtjevima i provelo akciju prekida rada u cijeloj Hrvatskoj pod geslom “5 minuta za Hrvatsku”. S obzirom da je sindikat bio pod neprekidnim udarima vlasti, do posljednjeg trenutka nismo bili sigurni hoće li akcija uspjeti: i onda, odjednom su se oglasile tvorničke sirene, automobili i vlakovi su stali voziti i počeli trubiti, zazvonila su crkvena zvona, a s mora su javljali da brodovi trube u lukama. Neke od značajnijih akcija toga vremena bile su zahtjev za odgodu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, skupljanje više od 100.000 potpisa protiv Zakona o otkupu stanova, inicijativa u Saboru za novi mirovinski zakon, inicijativa za potpisivanje socijalne povelje, zahtjevi za registraciju granskih kolektivnih ugovora, podrška slovenskim radnicima povodom napada JNA, zajednički apel europskim sindikatima zbog agresije.

U manje od godinu dana nakon što je u Krajini pokrenuto osnivanje Autonomnog srpskog sindikata, Savez sindikata Srbije donosi odluku o njihovom službenom pristupanju u srbijanski sindikat, a mi podnosimo prijavu Međunarodnoj organizaciji rada (MOR-u) zbog kršenja međunarodnih konvencija pripajanjem članstva u našoj zemlji.

Kada govorimo o značajnim akcijama, treba napomenuti da je SSSH bio neposredno uključen u organiziranje Bedema Ljubavi (koji je poslije „kooptirao“ HDZ). Iza Bedema Ljubavi stajala je grupa majki sa zahtjevom za povratak djece iz JNA. U akciji je na različite načine sudjelovalo oko 2 milijuna građana, a cilj je bio organizirani odlazak majki vojnika u Beograd kako bi oslobodile mlade vojnike iz Hrvatske i Slovenije da ne bi morali ratovati. Jagoda Milidrag Šmid i ja smo išle na prvi sastanak jer je pozvan i sindikat kao tada jedina nestranačka organizacija s čvrstom teritorijalnom umreženošću i pokrivenošću. Smatrala sam da sindikat to mora preuzeti na sebe što je Lesar prihvatio i tako su naši sindikalni povjerenici u Zagrebu, Karlovcu, desetcima gradova Hrvatske organizirali skupove prosvjeda i bdijenja. I pored velikih poteškoća u provođenju akcije, ona je uspješno okončana odlukom JNA da pusti mladiće kućama. To je bio uistinu velik posao za koji je zaslužan i sindikat koji je kao organizator gotovo izbrisan iz povijesnih čitanki. Potvrdilo se da smo dobro ocijenili, jer su HDZ-ovi predstavnici katkad provocirali krvoproliće, što smo uspješno spriječili. Nekoliko sam puta čelniku iz HDZ-ovog sindikata pod lažnim obrazloženjima oduzimala popis svih zagrebačkih oficira JNA i njihovih obitelji, s kućnim adresama, na koje je trebalo potaknuti masu, usmjeriti da idu napadati te ljude, ubijati ih? Sindikat je na taj način pokušavao spriječiti masovno klanje, sukobljavanje, imao je izraženu mirotvornu ulogu i misiju.

Devedesete i sindikati kao državni neprijatelji

Ulaskom u ratno razdoblje 1991. u Radnički dom dolazi mnogo sindikata iz inozemstva, prije svega talijanskih. Prvi međunarodni skup koji smo organizirali u jeku rata bila je 9. konferencija sindikalne zajednice “Alpe-Jadran” u listopadu 1993. u Stubičkim Toplicama. Mnogi veleposlanici i promatrači iz raznih zemalja nisu mogli vjerovati da smo usred rata uspjeli organizirati regionalnu konferenciju na zahtjevnoj tehničkoj razini. Tada nam je bilo presudno spasiti se od Tuđmanove vlasti i učiniti hrvatske sindikate vidljivima na međunarodnoj razini jer je bilo posve jasno da smo mi neprijatelji HDZ-ove vlade. Pokušavali smo pretvoriti međunarodne odnose u platformu kako bi pokazali vlasti da nas podupiru diplomacije drugih zemalja da bismo ojačali poziciju sindikata. Pritisak na sindikate, a pogotovo na čelnike je u tom periodu bio velik i bilo je vrlo teško oponirati Vladi. Na primjer, Lesaru su pustili plin u stanu kad smo se vraćali u ratno vrijeme s prosvjednih skupova koje smo organizirali, a ja sam u svom stanu na stolu našla kuvertu s izmetom. Bilo je i praćenja u automobilu, proživljavali smo vrlo neugodne situacije, neki sindikalisti su pred stanovima nalazili eksplozivna sredstva. Međutim, kako su uoči rata počeli masovni štrajkovi željezničara, metalaca, tekstilaca, već smo tada pokazali zube i nismo se dali ucijeniti time da nije vrijeme za traženje prava. SSSH je sve do prosinca 1991., kada je Mato Granić kao predstavnik Vlade došao u Radnički dom, bio praktički u ilegali.

Odnosi s Vladom su u tom razdoblju bili nikakvi, nisu poštovali tzv. ratni sporazum, nisu prihvaćali registraciju granskih kolektivnih ugovora i iščuđavali su se zašto je to prioritet radnicima. Tada su krenule akcije gotovo neshvatljive za ratno vrijeme. Prva je bila prikupljanje potpisa za Zahtjevnicu hrvatskog radništva koja se sastojala od 16. točaka. Tada je već bio rat, dio Hrvatske je bio okupiran, a mi smo započeli pripreme za svojevrsni socijalni referendum – tajno smo tiskali i distribuirali materijale i organizirali instruktivne sastanake bez prisutnosti javnosti. 16. ožujka 1992. godine smo krenuli u trodnevno prikupljanje potpisa. Faksom su stizali potpisi i iz okupiranih krajeva, primjerice iz Mokošice, a ja sam preko Slovenije organizirala potpisivanje u Istri. po vlakovima sam molila putnike da ne spominju pakete obrazaca za potpisivanje, jer bi mi ih moglo oduzeti na granici pri ulazu ili izlazu iz Slovenije kao neki propagandni materijal protiv države. U pitanju su bili bitni zahtjevi, naročito onaj o automatskoj indeksaciji plaća prema rastu inflacije koja je počela divljati. Skupili smo 343.000 potpisa i to je bio veliki šamar vlasti. Kad smo isporučili potpise na Markovom trgu, sve je postalo drugačije. Sada smo imali demokratsko zaleđe, značajno smo osnažili svoj legitimitet i upravo smo tada uspjeli ispregovarati scalu mobile. Scala mobile je za ratne uvjete bila uistinu rijetka, imala ju je Italija – rastom inflacije rastu i plaće. Scala mobile je uvedena u Hrvatskoj i skoro tijekom cijeloga rata je spašavala one koji su primali plaće, a i mnogi koji nisu radili, primali su plaće jer se smatralo da su onemogućeni doći na radna mjesta. I nismo samo tu stali: kao prvo, da nije bilo radničkih potpisa, ne bismo uspjeli nagovoriti Europsku sindikalnu konfederaciju da uputi protestno pismo Vladi i Saboru, kako bismo zaustavili donošenje opasnih izmjena Zakona o radu, te, drugo, to nam je omogućilo i uključivanje sindikata u novi Zakon o udrugama.


Sindikati i dijeljenje humanitarne pomoći

Jedan od važnijih strateških prioriteta međunarodne suradnje SSSH bio je pomoć prognanicima i izbjeglicama. Prvi humanitarni konvoj iz inozemstva u Hrvatsku stigao je u organizaciji Zveze svobodnih sindikatov Slovenije. Dopremljeno je 12 kamiona raznih potrepština koje su isti dan proslijeđene u 12 hrvatskih gradova zahvaćenih ratom. Nakon prve pomoći pristigle od slovenskih kolega, dobivali smo višegodišnju pomoć od Norveške, od danskih sindikata, sve tri talijanske sindikalne središnjice, francuskih kolega. Sindikalni povjerenici su bili i glavni distributeri hrane, paketa s kozmetičkim preparatima, higijenskim potrepštinama; naši su sindikalisti pod pucnjavom išli u rubna područja jer je tamo bilo najpotrebnije, kroz kukuruzišta, dijeleći pakete pravedno i evidentirano. Humanitarna pomoć ne znači samo dobiti pa dijeliti. Međunarodni odjel je pregovarao s ciljem da se dio humanitarne pomoći proizvodi kod nas. EU uopće nije htjela otvarati tu temu jer su se tako rješavali svojih zaliha. Za vrijeme lobiranja s europskim sindikalistima, pitala sam ih zašto bi koristili njihove higijenske potrepštine kad iste može proizvesti Saponia Osijek čiji je dio tvornice u to vrijeme bio oslobođen. Sjeli smo u auto, mene su prošvercali preko autoputa jer nisam imala propusnicu, uspjeli smo to ispregovarati i Saponia je dobila prvi ugovor za proizvodnju humanitarnih paketa što je vratilo radnike na posao.


Međunarodna sindikalna suradnja

1991. godine smo započeli suradnju i s međunarodnom konfederacijom sindikata ITUC čija je velika delegacija došla u posjet i obišla sindikaliste na ratištu u Karlovcu. Početkom 1993. godine smo sudjelovali na kongresu na Mauricijusu čime se ubrzava naše primanje u članstvo sindikalne socijaldemokratske međunarodne asocijacije (1996. godine smo primljeni u punopravno članstvo).

Iz međunarodnih sindikalnih centrala su vrlo brzo odgovorili na naše zahtjeve a sustavno smo krenuli i u apliciranje za članstvo naših granskih sindikata u globalne sindikate, što je išlo relativno brzo, a bilo je zasigurno bitno i za proces njihove demokratizacije i reformske promjene. Usput smo blisko surađivali i s bosansko-hercegovačkim sindikatima te i njima pomagali u ostvarivanju kontakata. Zbog boljeg povezivanja uz Sindikalnu akciju uveli smo i periodične publikacije na engleskom jeziku.

Zanimljivo je kako nas je ITUC od početka prihvatio širom otvorenih ruku, i vrlo se jasno solidarizirao s Hrvatskom zahvaljujući Anni Oulatar, čelnici odjela za Istočnu Europu koja je odigrala maestralnu ulogu u obnovi i reformama sindikata bivšeg socijalističkog bloka. Međutim, kad je riječ o Europskoj sindikalnoj konfederaciji (ETUC), tamo smo naišli na puno rezervi, uvjetovanja, uglavnom „iz pera“ regionalnog dirigenta Petera Seidenecka, te smo u promatrački status primljeni 1998. godine, i to zahvaljujući lobiranju ITUC-a. Europskom sindikalnom rakursu sigurno nije pomoglo kad je Franjo Tuđman u prigodi održavanja Drugog kongresa SSSH-a u studenome 1994. godine primio međunarodno izaslanstvo Kongresa, te tom prigodom, ispred pedesetak sindikalista iz većine europskih zemalja te s različitih kontinenata bosansko-hercegovačkom čelniku Sulejmanu Hrleu koji je netom pristigao kroz tunel iz blokiranog Sarajeva objašnjavao kako je Bosna zapravo Hrvatska.

Ozbiljnija međunarodna sindikalna suradnja bila je realizirana s njemačkim DGB-om, a legendarni Heinz Kluncker je uporno održavao seminare diljem Hrvatske i pod uzbunama. I ne samo on, nerijetko je tu bio i Josip Juratović, danas jedini Hrvat u Bundestagu, ali i brojne talijanske kolege iz regija Friuli-Venezia Giulia i Veneta, kolege iz Danske, Nizozemske; svi su oni u dobroj vjeri prenosili različite zakonske i političke modele iz svojih zemalja, s ponešto patroniziranja, uvjerenosti kako je riječ o modelima primjenjivima za sve, iako je Hrvatskoj trebala njezina vlastita priča, sagrađena na izvrsnim iskustvima i praksama iz prethodnog sustava bez nametnute ideološke boje. Njemačke zaklade i danas intenzivno rade u Hrvatskoj, no vrlo malo sa sindikatima.


Važnost sindikalnih škola

Od 1995. godine hrvatskom sindikalnom pokretu pomaže i Američki centar za međunarodnu radničku solidarnost (ACILS). Čekali su kraj rata da bi počeli djelovati, što je na neki način bilo itekako korisno za hrvatske sindikate jer su učili i jačali (ali i gubili) na vlastitim iskustvima. Američki sindikalni predstavnik, Rudy Porter, odmah je priskočio u pomoć tzv. novim sindikatima, iako u Hrvatskoj, za razliku od regije, nisu bili uključeni u stvaranje nezavisnih središnjica od početka. SSSH se nije moglo zaobići, a Rudy je ubrzo shvatio kako kod nas nitko više ne želi „kupiti“ američki sindikalni ili socijalni model i da nikakvo patroniziranje ne dolazi u obzir. Razdoblje Rudyja Portera je sigurno korisno za hrvatski sindikalni pokret‒ pomogao je oko metodološke inovacije kolektivnog pregovaranja, organizirao je nekoliko korisnih jednomjesečnih studijskih putovanja u SAD te omogućio posebnu metodološku edukaciju za kreiranje izbornog paketa materijala. Zahvaljujući pomoći ACILS-a osnovali smo i regionalnu Žensku mrežu koja je pokrenuta 1996., a službeno rođena 1997. Žensku mrežu sam vodila deset godina i proširila s početnih 9 ženskih sindikalnih grupa na 51, sa 6 na 27 zemalja.

Rudy Porter je otišao 2000. godine čime je završeno zlatno doba poticanja sekcija invalida, mladih, žena, osiguranih budžeta za njihove seminare. Istina, još je neko vrijeme nastavljeno financiranje Međunarodne ženske sindikalne škole u Rovinju, koja je isto odigrala značajnu ulogu u razvoju društva i koja se i danas održava. Također, američke kolege su financijski podržavale sindikalnu školu SSSH-a koja je funkcionirala po našoj, a ne američkoj viziji. Na projektu su radili Božo Žaja i Ana Pezelj, ja sam predavala abecedu sindikalizma i međunarodnog sindikalnog pokreta. Ta je škola imala doista kvalitetan stručni tim sindikalista i fakultetskih profesora (Dušanka Marinović Drača, Marija Zuber, Ivo Magdalenić, Vera Jelčić itd.) Školu su financirali i sindikati koju su već rano spoznali da bez edukacije, nema dovoljno uspjeha i dovoljno efekta u organizaciji jedinstva i zajedništva. Gotovo sva poznata sindikalna imena su prošla kroz te škole koje su bile strašno bitne. Radili smo interaktivno u malim grupama što je također bila novina. I današnji predsjednik SSSH Mladen Novosel izrastao je iz ove sindikalne škole i jedan od prethodnih – Davor Jurić. Danas sindikalne škole više nema, no ja ne bih rekla da je nema zato što nema financija, već zato što to nije dovoljno važan prioritet onima koji odlučuju. Udruženi sindikati će raspoloživi novac prije potrošiti na organiziranje sportskih igara ili masovni tulum za povjerenike nego na školu.

Ipak, dopustite mi vratiti se na ACILS, američki sindikalni ured u Zagrebu. Kada je nakon odlaska Rudyja Portera došao Michael Waske, tada započinje besraman posao lobiranja sindikata kako bi podržali početak primjene mirovinskog modela Svjetske banke u Hrvatskoj. Na stotine je sindikalnih povjerenika educirano kako bi informirali o prednostima novog mirovinskog modela za što su dobivali glavarinu po broju održanih informativnih sastanaka, a novac je stizao iz američkih fondova ili, bolje reći – Svjetske banke. I što je najgore, još su ih k tome njihovi čelnici uvjerili kako čine sindikalno koristan posao! A zapravo su prodavali neoliberalni šrot. Takav sličan posao ACILS je prethodno obavio u Poljskoj.

nastavlja se…


2. dio
3. dio
S Jasnom Petrović razgovarale su Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Nikolina Rajković

Intervju je objavljen u suradnji s udrugom Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) iz Zagreba uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe (Beograd)
Kraća verzija razgovora je prethodno objavljena u Zarezu





Vezani članci

  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve