Rat je počeo na strategiji kršenja radničkih prava (2. dio)

“S Jasnom Petrović, predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske, potpredsjednicom Nacionalnog vijeća za umirovljenike, bivšom koordinatoricom Ženske mreže Međunarodnog udruženja sindikata, koordinatoricom ženskih sindikalnih grupa u Hrvatskoj, razgovarale smo o ulozi sindikalizma u Hrvatskoj od 1980-ih do današnjih dana, o „tranzicijskom“ periodu označavanja sindikata kao državnih neprijatelja, fleksibilizaciji radnog zakonodavstva i afirmaciji prekarnosti danas, feminističkoj kritici sindikalizma i ženskom neplaćenom radu.” U nastavku pročitajte drugi dio proširene verzije razgovora koji su s Petrović vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Nikolina Rajković.

Opadanje sindikalnog članstva

Proces početka demokratizacije sindikata u zemljama Istočne i Srednje Europe možemo paušalno smjestiti u 1989. godinu. Prema podacima Međunarodne organizacije rada (dalje u tekstu: MOR) iz 1997. godine sindikalno članstvo u post-socijalističkim zemljama bilježi pad od čak 50% u odnosu na prethodno desetljeće. Trend opadanja članstva, ali i zastupljenosti sindikalno organiziranih radnika u ukupnom broju zaposlenih se nastavlja i desetljeće poslije. Prema podacima na internetskoj stranici worker-participation.eu saznajemo da je u periodu od 2008. – 2010. najmanje sindikalno organiziranih bilo u baltičkim zemljama i Poljskoj (do 15%, Litva tek 9%). Do 20% ih je bilo u Mađarskoj, Bugarskoj i Slovačkoj, a najviše u Sloveniji (30%) i Rumunjskoj (33%). Hrvatska prema podacima iz 2010. ima tek 25% sindikalno organiziranih.

Zašto je proces tzv. demokratizacije sindikata u navedenim zemljama doveo do tako drastičnog pada članstva u sindikatima? Možete li povući paralelu sa stanjem u zapadnoeuropskim zemljama?

Petrović: To ovisi od zemlje do zemlje, o nekim zakonskim i drugim rješenjima. Znate li koliko sindikalno organiziranih radnika ima Francuska? Danas oko 7%, a prije desetak godina je imala tek 11%. Broj sindikalno učlanjenih ne igra preveliku ulogu u stvarnoj moći sindikata. Francuski sindikati imaju društvenu moć iako tih 7% članstva dijeli pet sindikalnih središnjica u rasponu od komunističkih do kršćanskih. U Francuskoj sindikati imaju zakonom zajamčenu visoku moć kroz radnička vijeća. Hrvatska je prihvatila model nalik francuskom u kojemu sindikat može zastupati one koji nisu njegovi članovi, odnosno pregovarati za sve radnike što je daleko kvalitetnije za zaštitu radnika od anglosaksonskog modela u kojem sindikati mogu zastupati samo članove koju su im dali ovlaštenje i dio su sindikalne podružnice. Osobno držim da Hrvatska ima oko 30% sindikalno organiziranih radnika i službenika, ne sve u okviru četiri službeno priznate reprezentativne sindikalne središnjice. Ima dosta kućnih „žutih“ sindikata (npr. na razini poduzeća, nerijetko čak i osnovanih od strane uprave), ili pak nazovi-sindikata čije je sjedište u kuhinjama mudrih pojedinaca i pojedinki koji su otkrili kako je i sindikalna članarina zgodan dodatak plaći ili mirovini.

Međutim, bitno je reći da je općom demokratizacijom društva i ukidanjem određenih zakonskih regulativa moguće destimulirati pa čak i onemogućiti učlanjivanje, kao što je to kod nas učinjeno prestankom priljeva ljudi u sindikate, osim u javnom sektoru. U realnom sektoru gotovo da više nema sindikalnog organiziranja, osim u slučajevima mastodontskih poduzeća kao što je Agrokor. Ali u većini firmi u privatnom sektoru – pogotovo radnici koji rade na određeno vrijeme – nitko se ne učlanjuje u sindikat, zato što im je to često indirektno ili čak izrijekom zabranjeno. Prema tome, mi nemamo priljeva u sindikate, pogotovo ne priljeva mlađe populacije. Prosječni sindikalni član je postariji jer mladi ljudi većinom rade na određeno. Ne vidim drugo rješenje osim da sindikati ispregovaraju zaštitne mehanizme za dodatnu fleksibilizaciju tržišnih odnosa, osobito kad je u pitanju rad na određeno vrijeme. Nije part-time rad problem sam po sebi, ali jesu mehanizmi zaštite koji moraju biti društveno zajamčeni da bi se spriječila njegova zlouporaba. Upravo je prošao prijedlog nove minimalne plaće od 2970 kn bruto, što je mizeran iznos, jer bi za održivost mirovinskog sutava trebala biti 3800 kn bruto da bi se doprinosima moglo pokriti minimalnu mirovinu za samo 15 godina radnog staža. Nitko na to ne računa i svatko nastoji smanjiti minimalnu plaću u svom sektoru. U Hrvatskoj je, tvrdim, nakon privatizacije bez stvarnog društvenog nadzora, uveden rad na određeno (oko 90 posto među novozaposlenima radi na određeno vrijeme!) kao cinični izuzetak koji nitko ne nadzire i sankcionira, pa je, gle čuda, postao – većinska praksa. To su dva glavna razloga, uz dobrovoljnost članstva koja je uslijedila po padu socijalizma, opadanju broja članova. Sindikalno članstvo se smanjuje i drugim zakonskim mehanizmima. U Izraelu je članstvo u sindikatima s 97% palo na 45% jer je izmijenjen zakon o socijalnom osiguranju prema kojemu je svatko morao biti učlanjen u sindikat. Danska još i danas ima 97% sindikalno organiziranih. Ondje ne možete ostvariti pojedina prava i prekvalificirati se ako niste član sindikata. Točnije, europske zemlje koje imaju visok postotak članstva u sindikatima imaju tzv. ghentski sustav: naknada za nezaposlenost isplaćuje se preko sindikata pa se zato radnici u njih učlanjuju. Sve ovisi o društvenoj strategiji u pojedinoj zemlji i naravno da su vlade koje žele umanjiti moć sindikata bliske neoliberalnim igračima iz financijskog sektora i privatnih lobija, ma kakav god ideološki predznak prisvajale.

Brojne su politike koje vode do sustavnog smanjivanja moći sindikata. Primjerice, u Hrvatskoj su objekti društvenog standarda (odmarališta, ljetovališta, pa čak i vrtići i zdravstveni centri itd.) privatizirani, a da sindikat nije ozbiljnije digao glas. U većini drugih zemalja bivšeg socijalističkog bloka sindikati su naslijedili imovinu društvenog standarda na razini poduzeća, regija i nacionalnoj razini, te zahvaljujući tome imaju dovoljno financija te bogatiju ponudu za članstvo. Jedna od opasnijih mjera je nisko postavljanje reprezentativnosti čime se manipulira čitavim sindikalnim pokretom. Nova opasna mjera je i automatsko proglašavanje kolektivnih ugovora validnim čak i ako ga potpiše samo jedan od sindikata na razini poduzeća, grane, djelatnosti.

Sindikati moraju biti na okupu

Zašto je od devedesetih do danas SSSH izgubio članstvo?

Petrović: Iako je ugled sindikata u devedesetima bio visok, bilo je normalno da dio ljudi nije htjelo izdvojiti 1 ili 1,5% bruto plaće za članstvo u sindikatu. Mislim da je to osnovni razlog pada članstva kod nas. Drugi je razlog što svako osipanje sindikata, svaki proces reforme i transformacije nosi svoje brojčane žrtve – dešava se stanoviti ubrzani remake prošlosti, ne stvaraju se baš cehovi ili neka vrsta sindikata profesija koji se opet spajaju, objedinjuju u federacije ili granske sindikate. To je bio proces koji je trajao i kod nas. Ipak, najveći dio odgovornosti za današnju slabost sindikata u Hrvatskoj pripisala bih Lesaru, koliko god sam mu bila bliska suradnica i cijenila većinu njegovih sindikalnih strana i poteza. Naprosto je zbog pogrešne strategije ili slabosti u jednom trenutku počeo zagovarati SSSH kao gospodarsku sindikalnu središnjicu, centralu industrijskih sindikata, realnog sektora, kako god to nazvali. Istu je priču nastavio deklamirati Davor Jurić koji ga je naslijedio na čelu organizacije, kojemu pak nikako nije bilo jasno da je čak i ETUC takvu strategiju smatrala promašajem te ih upozorila. Mi smo, izgleda, otkrivali toplu vodu. Tako je glorificiranje tzv. industrijskih sindikata polako razdvajalo sindikalnu scenu i napravilo ogromnu štetu, te danas imamo sindikalnu središnjicu javnih službi poglavito u Matici. Tako dolazi i do nategnutih odnosa i prividnog suprotstavljanja interesa „plavih“ i „bijelih“ ovratnika, industrijskog i javnog sektora. I sadašnji predsjednik SSSH smatra da je to bilo pogrešno, te pokušava ponovo privući sindikate iz javnog sektora u zajedništvo, jer razumije da niti jedna sindikalna središnjica koja je izgubila moć ucjene kroz javni sektor ne može opstati. Sindikati moraju biti na okupu.

Drugi problem ove centrale su paralelne teritorijalne strukture koje su nastale jačanjem granskih sindikata, prema njemačkom modelu koji se već udomaćio. Umjesto da se anticipiraju društvene i promjene na tržištu rada, poticalo se preveliko jačanje granskih sindikata i time gubljenje zajedništva centrale, a to je, pak, značilo da svaki od udruženih sindikata, budimo realni, vođeni borbom za samodokazivanje, iz dobrih namjera ili kroz osobni, obiteljski i interes nekih drugih grupa – osnivaju svoje pravne službe, svoje ekonomiste, svoje ekipe, zapošljavaju svoje kćeri, sinove, zetove itd. Onda odjednom, naravno, nema dovoljno novaca za održavanje zajedničkih pravnih službi i teritorijalnih ureda SSSH-a. I tako počinje demontaža zajedništva i postupno zatvaranje teritorijalnih ureda i oduzimanje njihovih ovlasti. Riječ je, opet, o ogromnoj strateškoj pogreški. Istina, iako je Savez tek dijelom održao teritorijalnu strukturu koja ne postoji u svim županijama, takvu strukturu još uvijek nema nijedna druga centrala u Hrvatskoj. Pokušaji predskazanja logičnih i već nadolazećih promjena na tržištu rada, da će prosječni radnik tijekom radnoga vijeka promijeniti na desetke poslova u različitim djelatnostima pa čak i profesijama i gradovima – smatrani su za neprijateljski stav. Kako okupiti takve radnike, kako im služiti i osigurati zaštitu i kako prepoznati njihove interese, nitko se više nije ni pitao. Jačanje lokalnih samouprava i decentralizacija društva trebala je također biti razlog više za jačanje teritorijalnih ureda sindikata, a ne za njihovo slabljenje.

Kada govorimo o sindikatima moramo postaviti pitanje zašto su sindikati početkom devedesetih zatvorili oči od procesa privatizacije, kao i ono kako su od početka krize 2008. uopće opstali uz rezanje socijalnih prava, štednju, jačanje agresivnog neoliberalizma, produbljivanje nejednakosti, nesigurnosti i prekarnosti zaposlenja, glorificiranje individualizacije, te postavljanje svemoćni međunarodni financijski sektor na tron. Radnici su sve ranjiviji, u atipičnim oblicima rada i radnih odnosa, atomizirani, sve češće nezaposleni i s isprekidanim karijerama. Kome mogu vjerovati? Kako se organizirati? Previše pitanja čeka ne samo SSSH, veći sve sindikate u svijetu.

Ono što je po meni ključno za opstanak sindikata je da centrale počnu direktnije uključivati svoje članstvo u donošenje odluka. Mnogi čak nemaju niti zajedničke baze podataka, ne znaju dovoljno o strukturi svojega članstva, spolu, dobi, obiteljskim potrebama, pa kako da onda suvislo artikuliraju njihove zahtjeve?

Problematika stožera za obranu radnih mjesta

Politolog Marko Grdešić je istraživao stožere za obranu kompanija kao primjer najradikalnijih radničkih akcija radnika Hrvatske i Srbije u post-socijalističkom periodu (primjer: kutinska Petrokemija i zrenjaninska Jugoremedija).

Budući da ste kroz svoj rad bili upoznati s radničkim problemima u zemljama Istočne i Srednje Europe (dalje u tekstu IE i SE), znate li za slične primjere radničkog otpora u nekima od njih? Kako biste objasnili uspjeh radničkih akcija u zemljama poput Hrvatske i Srbije za koje je uvriježeno tvrditi da zbog mentalitetnog sklopa nisu priučene na tako radikalan tip prosvjeda? Koji su historijski uvjeti koji su omogućili ili olakšali put tim akcijama? Možemo li govoriti o razlikama u sindikatima post-jugoslovenskih zemalja i onima Istočne i Srednje Europe?

Petrović: Bilo je radničkih akcija i u ostalim zemljama IE i SE. Većina je nastala u krilu sindikalnog pokreta i sindikata udruženih u centrale. Stožeri za obranu kompanija su primjer strategije za obranu radničkih prava koja preostaje nakon što se ispucaju sva ostala sredstva kao što je štrajk, okupacija i slično. Kutinski stožer za obranu Petrokemije vodio je naš sindikalni povjerenik Željko Klaus. Stožer kao metoda sindikalne borbe obično se javno deklarira kao „općenarodna“ borba, a rijetko kao sindikalna – jer bi sindikati bili kažnjeni budući da im zakon takvo što ne dozvoljava. Nisam fascinirana tzv. radikalnim oblicima radničke borbe, osobito ne štrajkovima glađu (nedavno Dioki), šatorovanjima (Radnice Kamenskoga pred Privrednom bankom u Zagrebu), traktorskim blokadama cesta. Mislim da nerijetko radikalne metode borbe samo kupuju vrijeme i odgađaju neminovni kraj.

Kutinski stožer za obranu Petrokemije je interesantan primjer zbog sindikata koji su se udružili s Udrugom branitelja i mobilizirali lokalno stanovništvo koje se aktivno solidariziralo.

Petrović: To je moguće u manjim sredinama. U Zagrebu je odjeknulo Kamensko zato što su radnice izašle iz svog prostora i postale dio zagrebačke javnosti. Ali u manjim sredinama je posve očekivan i normalan rasplet događaja da se u takvu vrstu akcija uključe branitelji, obitelji radnika i lokalno stanovništvo. Svima je u interesu stati u obranu tvornice jer žive od nje, ona im je gospodarski bitna. Ovdje je bitan faktor i osoba kao što je Klaus za Kutinu ili Drpić za Pučišća koji je ipak pokleknuo i izgubio osjećaj za realnost. Ili Mario Iveković u slučaju Tvornice duhana Zagreb, gdje također radnici definitivno nisu profitirali. To se nekad događa i zato su stožeri rizične akcije koje, ponavljam, ne vidim kao win-win metodu. Zašto? Obično se igra na jakog pojedinca koji je svojoj okolini prepoznatljiv. To su najčešće muškarci koji zbog iznimne pažnje i podrške počnu identificirati radničku borbu za sobom i svojim postignućima. Dogodi se i to da se odluče za političku karijeru kao što je Drpić iz Jadrankamena ušao u HDSSB. Njega su apsolutno podržavali ljevičari, antifašisti i anarhističke organizacije ne samo iz zemlje već i izvana. Njegovim odlaskom u HDSSB diskreditirala se cijela akcija. To se djelomično dogodilo i s Kamenskim gdje su se žene okrenule protiv radnice koja je dobila nagradu za Zagrepčanku godine. Čitala sam rad Grdešića gdje navodi da su radnički stožeri “neslužbeni i izvaninstitucionalni, a često i nezakonita radnička akcija“, što naprosto nije točno. U svakoj priči o stožerima, stožer se rađa u okviru legalnog sindikata, to su i Klaus, Iveković, Drpić. Svaki je štrajk i borba radnika za preživljavanje njihove kompanije na tržištu i za očuvanje njihovih radnih mjesta; a sve su takve akcije potaknute vrlo snažnim emocionalnim zalaganjem, vezanošću radnika za svoju kompaniju te subjektivnim percepcijama povrede socijalne pravednosti. Naprosto nije točno da je riječ o akcijama koje su često vođene mimo ili protiv postojećih sindikata. I u socijalizmu su postojali brojni štrajkovi, samo što su se zvali obustava rada ili neformalni ili formalni zborovi radnika.
Jake Löwinger u svojoj analizi radničkih štrajkova u Jugoslaviji navodi da je u periodu od 1980.-1987. broj štrajkova dosegao brojku od oko 1700. Kako objasniti toliki broj radničkih štrajkova u Jugoslaviji? Ako pretpostavimo da su sindikati imali funkciju transmisijskog mehanizma između radnika i poslodavca, komu možemo pripisati organizaciju tih akcija? Koje biste radničke akcije 1980-ih izdvojili kao najupečatljivije?

Petrović: Štrajkova je zasigurno bilo više od 1700, samo što mnogi nisu bili registrirani. U sustavu republičkih praćenja radničkih akcija i nezadovoljstava štrajkove su nazivali obustavom rada. Postoji velika arhiva radničkih štrajkova, jednu od značajnijih u Hrvatskoj skupio je politolog Ivan Jakopović no pitanje je gdje su završili brojni registratori. Većina štrajkova nije bila registrirana čak niti kao obustava rada. Sindikalne organizacije tradicionalno su prikrivale razmjere radničkog nezadovoljstva radi održavanja transmisije vlasti no i radi pragmatičnih razloga kao što je lakše postizanje dogovora s direktorima i ostvarivanje zahtjeva. Tako bi se obustava rada nazvala zborom radnika, sindikalisti bi postigli dogovor, radnici veće plaće, a direktori očuvali radno mjesto. Štrajkovi su bili masovna pojava čak i 1950-ih godina. Obično se odmah obustavljala proizvodnja, često tu nije bilo vremena ni za sazivanje zbora radnika, iako bi se kasnije reklo da je zbor održan. U bivšoj Jugoslaviji štrajkovi, ako im se nisu pripisale izraženije političke konotacije (npr. štrajk rudara na Kosovu), nisu smatrani kao nešto „za Goli otok“. Dijelom je razlog tome i relativno rano uspostavljen sustav radničkog samoupravljanja, što je sigurno čvrsti background i hrvatskog sindikalnog pokreta. Iako su se mnogi htjeli isprva odreći „zaposleničkih vijeća“, posve je jasno da su današnja radnička vijeća, ne samo u Hrvatskoj, visok doprinos industrijskoj demokraciji. I Europska radnička vijeća imaju svoje korijene u tom jugoslavenskom prinosu u razvoju samoupravljanja. U periodu od 1965. do 1969. godine dolazi do masovnih štrajkova – sjetite se i Titova govora u Splitu zbog štrajkova i prosvjeda studenata, kad ih je zapravo podržao. Sedamdesetih su štrajkovi bili politizirani, kao i štrajkovi pred ovaj zadnji rat, primjerice štrajk u Tviku. Kažem, štrajkovi ili ono što se tada nazivalo obustavom rada samo je vrh ledene sante s obzirom da govorimo samo o registriranim slučajevima. Istraživanja poput ovoga koje spominjete ne vidim kao relevantna, to samo govori o diskrepanciji između stvarnosti i onoga što je evidentirano, što je bio slučaj s jugoslavenskim društvom. Gotovo je nemoguće rekonstruirati stvarnu rasprostranjenost i modalitete radničkih borbi između dva rata.
Slažete li se s tvrdnjom Jake Löwingera da 1989. označava prekretnicu za Jugoslaviju zato što je federalna vlada Ante Markovića konačno mogla implementirati paket reformi čija je provedba bila onemogućena upravo zbog radničkih štrajkova?
Petrović: Ne slažem se s navedenom tvrdnjom jer je politički raspad Jugoslavije započeo još od Titove smrti. Od početka devedesetih MMF kontrolira Jugoslavensku središnju banku i reforme te zahtijeva provedbu politika protiv društvenoga vlasništva i radničkoga samoupravljanja. Cilj reforme bio je privatizirati jugoslavensku ekonomiju i demontirati javni sektor. Pa još od 1990-ih je MMF kontrolirao Jugoslavensku središnju banku, a i reforme koje je zahtijevao bile su usmjerene protiv društvenoga vlasništva i radničkog samoupravljanja. Cilj reforme bila je privatizacija jugoslavenske ekonomije i demontaža javnog sektora. Marković je imao pola milijuna radnika koji rade bez plaća, preko pola milijuna je dobilo otkaz, a još je milijun i pol trebao završiti na burzi. Pa kako ne bi bilo štrajkova? Hrvatska ima jednu tvornicu duhana prema Markovićevu modelu, Franck, Kraš. Unatoč političkim rascjepima, Markovićev pristup je bio podržan, ali ne i politički unitarni pristup koji je išao s njim u paketu. Sam Markovićev model je izvrstan, to je radničko dioničarstvo koje se i danas promiče. Ne slažem se s Löwingerovim zaključkom. Prvo, štrajkova je bilo mnogo više nego što se misli, štrajkalo se zbog bijede, nezaposlenosti i raspada industrijskih Potemkinovih sela, zatim zbog političkih manipulacija koje su u to vrijeme bile masovne. To su bile pripreme za vlast kakve su vodili i Tuđman i Srbija i vojska u borbi za vlast. Zna se da Ante Marković nije pao jer ga Tuđman nije htio, kao ni da radnički štrajkovi nisu bili onemogućili provedbu reformi. Treba uzeti u obzir kontekst pada Berlinskog zida i borbe za vlast koja se odvija od Titove smrti. Sindikati jesu bili djelomično ispolitizirani u toj bitci. Prije svega znamo za Jurlinu koji se toliko puta prodavao da je termin „jurlinizam“ ušao u svakodnevni govor. Ista je stvar bila u Srbiji gdje se sindikat Srbije kompletno združio s političkom elitom koja je gurala pristup Srbija-gdje-su-srpski-grobovi. Smatram da je reforma pala na prirodnom cijepanju Jugoslavije, a Ante Marković tu dimenziju nije implementirao u svoj projekt.

Sindikat kao tradicionalna jezgra muške dominacije

Indikativno je da već 1991. organizirate Žensku sekciju SSSH. Možete li nam reći koji su bili motivi za osnivanje te sekcije? Možete li nam reći nešto više o spolnoj zastupljenosti u sindikatima Hrvatske 1990-ih i kakva je bila uloga žena u njima za vrijeme rata?

Petrović: Sedamdesetih sam bila članica sekcije “Žena i društvo” i surađivala s Majom Milas, Lidijom Sklevicky, Slavenkom Drakulić, Vesnom Kesić i mnogim drugim feministicama. Kao novinarka Sindikalne akcije radničkog opusa, zagovarala sam ideju da uz proučavanje teorije i njezinih zapadnih modela moramo inzistirati na radničkom diskursu i baviti se problemima radnica, ali to nije prolazilo. Jagoda Milidrag Šmid, Marina Kokanović i ja odlučile smo osnovati žensku sekciju unutar sindikalne središnjice SSSH koja je dobila svoje mjesto u Vijeću i Statutu pa tako postala i legalan oblik sindikalnog djelovanja. Dotad su u starom sustavu postojali samo odbori za žene, djecu i pitanje obitelji. Među prioritetima na masovnoj osnivačkoj skupštini naglasile smo i potrebu za većom zastupljenošću žena i htjele smo privući što više žena u sindikat. Danas većinu članstva čine žene, ali je problem u tome što nismo uspjele natjerati sindikaliste da vode rodno osjetljive statistike – to je bilo naprosto nemoguće, ni naša centrala nema točne podatke o postotku ženskih i muških članica i članova. No, u dvadeset i jednu godinu ostvarile smo niz uspješnih suradnji sa ženskim nevladinim udrugama što je primjer dobre prakse čak i u europskim razmjerima.

Od 1990. godine do danas u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj posao je izgubilo više od 110 000 radnica. Iz razgovora s radnicama Kamenskog u štrajku mogle smo zaključiti da je dio radnica izgubio povjerenje u vlastite sindikalne predstavnike. Također, povjerenje radnica jednih prema drugima i solidarne prakse su na početku krize Kamenskog bile veoma slabe. Smatrate li da su sindikati pravovremeno reagirali na sustavno uništavanje hrvatske tekstilne industrije?
Petrović: Radnice Kamenskog su s razlogom izgubile povjerenje u svoje sindikalne predstavnike i razumijem njihovu razočaranost. Sindikat tekstilnih radnika je nekoć bio dio SSSH-a, no zadnjih dvadeset godina je skloniji podilaziti poslodavcima i sindikalnim povjerenicima, nego radnicima i radnicama, a vodi ga osoba koju uz najbolju volju ne prepoznajem kao sindikalnu aktivistkinju. No, vratimo se na pitanje zašto radnice Kamenskog nemaju povjerenja u svoje sindikalne povjerenike? Njihovo nepovjerenje je legitimno što smo vidjele i iz našeg anketnog istraživanja o diskriminaciji i seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu. Naime, sindikati su prvi akteri od kojih radnice očekuju pomoć, međutim, često nemaju dobra iskustva s njima. Zbog toga smo započele sustavno provoditi edukaciju kroz različite akcije – na primjer, nedavno smo s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova napravile letak Nemoj trpjeti, nemoj šutjeti i vodič u kojem vrlo precizno informiramo sindikalne povjerenike da je diskriminacija na radnom mjestu sindikalno pitanje.

Kakva je trenutačna pozicija žena u hrvatskim i istočnoeuropskim sindikatima? Mislite li da bi uvođenje kvota riješilo problem nedovoljne zastupljenosti ženske populacije unutar sindikalnih organizacija? Postoji li razlika u plaćama između žena i muškaraca na istim pozicijama? Možete li nam navesti neki konkretni primjer pozicioniranja hrvatskih sindikata prema tzv. ženskim pitanjima i što ona zapravo znače?

Petrović: Deset godina sam vodila Žensku sindikalnu mrežu IE i SE. U početku smo imale samo devet grupa pa smo s vremenom započele sa širenjem aktivnosti u sredinama bez takvih struktura djelovanja. Što se tiče Hrvatske, interes sindikalnih čelnika za žensko organiziranje je bio malen ili nikakav. Iako Ženska sindikalna mreža egzistira punih dvadeset godina, ženske su grupe u pojedinim sindikatima puno mlađe – na primjer, Koordinacija žena Hrvatske udruge sindikata osnovana je 2009. godine, koja je i danas vrlo aktivna.

Unatoč preporuci ICFTU-a da minimalno 30 posto žena bude zastupljeno na svim sindikalnim pozicijama, u stvarnosti je situacija bila drugačija. Danas se traži 40 posto zastupljenosti ali se te preporuke ne uzimaju u obzir je je dosta sindikalista uistinu tradicionalno i neosjetljivo na rodnu ravnopravnost. Zanimljivo je da često i same žene podliježu stereotipima pa imaju potrebu naglasiti kako njihov uspjeh na radnom mjestu nije povezan sa spolom, već sa stručnošću. Trenutačno sve hrvatske sindikalne središnjice imaju muške predsjednike i potpredsjednike, dok je SSSH jedina centrala koja je imala žensku predsjednicu u dva navrata, iako trenutno u užem rukovodstvu nema niti jedne žene.

Što se tiče razlike u plaćama između muškaraca i žena na višim pozicijama, osnovni se problem (prema pretprošlogodišnjim podacima Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova) nazire u tome što je vrlo malo žena prisutno na rukovodećim pozicijama. Slažem se s uvođenjem kvota i drugih mjera takozvane pozitivne diskriminacije. Kvote postoje i u Zakonu o ravnopravnosti spolova, ali ih ne poštuju ni političke stranke niti javni sektor. Sindikat umirovljenika ima kvotu od 40% koju poštujemo, tako da definitivno pozdravljam odluku da se na razini cijele Europske unije uvede obvezna jedinstvena kvota – takav je sustav kod upravljačkih, političkih i drugih funkcija perfektno razrađen i implementiran u norveškom modelu. Zanimljivo je da su neki pomaci postignuti i u Saboru uvođenjem ženskih kvota. Ali u sindikatima većih pomaka nema. Sindikat ostaje tradicionalna jezgra muške dominacije.

Baltičke zemlje imaju najviše žena na poziciji stručnjaka u sindikatima u odnosu na Balkan i zemlje IE i SE. Točnije, u sindikatima baltičkih zemalja ima više žena nego muškaraca na istim pozicijama. Možete li sociološki objasniti ovu iznimku? Postoji li razlika u plaći između žena i muškaraca zaposlenih na najvišim pozicijama u sindikatima? Istovremeno, baltičke zemlje imaju najmanje sindikalno organiziranih radnika. Kolika je stopa nezaposlenosti baltičkog radništva i kakav je položaj radnica u baltičkim zemljama?

Petrović: Indikativna je činjenica što u vrijeme krize opada broj žena na rukovodećim pozicijama u sindikatima, jer u takvim vremenima visoka pozicija u sindikatu predstavlja određenu društvenu moć koju preuzimaju muškarci. Što se tiče baltičke situacije, razloga je više: prvo, godinama je samo jedna žena u Litvi bila predsjednica male sindikalne centrale. No, kako je u baltičkim sindikatima došlo do bitnog smanjenja sindikalne organiziranosti i slabljenja sindikata te marginalizacije i decentralizacije kolektivnog pregovaranja, niža je i muška konkurencija. No, dijelom je razlog i u tome što su baltičke sindikate financirali i potpomagali finski, švedski i norveški sindikati koji su svoje financije često uvjetovali i rodnom ravnopravnošću. Nadalje, tu je i pitanje društvene pozicije žene, obitelji, pa u zemljama u kojima su vrlo visoki postoci vanbračne djece, razvoda, samohranog roditeljstva, žene imaju drukčiju poziciju na tržištu rada.

Zaprepastila sam se kad sam prvi put došla u Litvu jer sam u razgovoru s tamošnjim sindikatima saznala da oni nikad nisu čuli za kolektivni ugovor, imali su tek sporadične ugovore. Bili su apsolutno amerikanizirano neoliberalno društvo s nevjerojatno jakom diskriminacijom žena. I unutar civilnog društva žene su zaista bile tretirane kao manje vrijedna bića, nisu imale nikakve razrađene alate i tehnike za rad, samo su sindikalistice imale sporadične akcije. Litvanska situacija ni danas nije dobra – nakon američke “pomoći”, sindikalna scena je ostala razjedinjena i rascjepkana.

Zanimljiv je i primjer Estonije koja ima samo dva, izrazito mala i marginalizirana sindikata bez stvarnog društvenog utjecaja. Ipak, ti sindikati su uspjeli naslijediti mnogo društvene imovine pa su se pretvorili u biznis-društva, baš kao i litavski i bitno manje latvijski.

nastavlja se…

1. dio


S Jasnom Petrović razgovarale su Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Nikolina Rajković

Intervju je objavljen u suradnji s udrugom Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) iz Zagreba uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe (Beograd)

Kraća verzija razgovora je prethodno objavljena u Zarezu

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve