Rat je počeo na strategiji kršenja radničkih prava (3. dio)

“S Jasnom Petrović, predsjednicom Sindikata umirovljenika Hrvatske, potpredsjednicom Nacionalnog vijeća za umirovljenike, bivšom koordinatoricom Ženske mreže Međunarodnog udruženja sindikata, koordinatoricom ženskih sindikalnih grupa u Hrvatskoj, razgovarale smo o ulozi sindikalizma u Hrvatskoj od 1980-ih do današnjih dana, o „tranzicijskom“ periodu označavanja sindikata kao državnih neprijatelja, fleksibilizaciji radnog zakonodavstva i afirmaciji prekarnosti danas, feminističkoj kritici sindikalizma i ženskom neplaćenom radu.” U nastavku pročitajte treći, posljednji dio proširene verzije razgovora koji su s Petrović vodile Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Nikolina Rajković.


Fleksibilizacija radnog zakonodavstva: oblici nesigurnog rada


Fleksibilizacija radnog zakonodavstva u tranzicijskim zemljama započinje već 1990-ih. U intervjuu za portal Multinational Monitor 2002. argumentirano iznosite tvrdnju da institucije MMF-a i Svjetske banke aktivno interveniraju, štoviše, uvjetuju rad nacionalnih odbora i radnih grupa za izradu zakona o radu u svim tranzicijskim zemljama. Trend deregulacije radničkih prava i fleksibilizacije radnih ugovora doista je vidljiv u trećoj izmjeni ZOR-a usvojenom 2003. godine (pad indeksa zakonske zaštite zaposlenja od 23% u odnosu na prethodni ZOR). Možete li nam reći nešto više o ulozi MMF-a i Svjetske banke tih godina u zemljama tranzicije, posebno s naglaskom na jugoistočnu Europu? Kakav je bio odnos između sindikalnih središnjica, MMF-a i Svjetske banke po pitanju izmjena ZOR-a u Hrvatskoj?

Petrović: U tom sam razdoblju prestala raditi direktno za Savez. Od 1999. sam počela raditi za Međunarodnu konfederaciju slobodnih sindikata (ICFTU). Tu počinje i moja škola jer su me postavili u sindikalni tim za pregovore s MMF-om i Svjetskom bankom. Bila sam na više pregovora, posebno sa Svjetskom bankom, i to vezano uz mirovinske sustave što je bilo zanimljivo jer je tada svugdje bio promoviran čileanski trostupanjski model. Ipak, i tako veliki lavovi svjetskog financijskog lobija, redovito održavaju konzultacije sa sindikalnim predstavnicima na globalnoj razini, nazočni su na kongresima europskih i međunarodnih sindikalnih asocijacija i izrazito se trude „biti korisni“. Tako da je krajem devedesetih i početkom 2000-tih bilo itekako teško nagovoriti vlade u novim demokracijama da u svoje programe boravka izaslanstava MMF-a i Svjetske banke uključe i razgovore sa sindikatima, što je danas postalo standardom. Pregovori su katkad bili daleko krvoločniji no što ih možemo zamisliti, nerijetko i s urlanjem, vrijeđanjem, glumljenim napuštanjem razgovora, taktičke pripreme su prethodile svakom susretu. Posve je bilo jasno kako su međunarodne financijske institucije odlučile kreirati unificirana društva kojima će vladati neoliberalne vlade u sprezi s financijskim sektorima, uvodeći npr. prinudnu kapitaliziranu štednju na račun radnika, vršeći pritiske na vlade da maksimalno fleksibiliziraju radne odnose i uvedu što više robovskog rada. Sindikati su se stoga sve više prirodno zbližili s Međunarodnom organizacijom rada i započeli organizirani međunarodni pritisak za postavljanje osnovnih međunarodnih standarda u koje su ušle i zabrana robovskog (neregistriranog) i dječjeg rada, pravo na sindikalno organiziranje, kolektivno pregovaranje i štrajk itd. U tome se do danas daleko odmaklo i brojne su zemlje zbog lobiranja međunarodnih sindikalnih asocijacija izgubile svoje zajmove od Svjetske banke i njezinog privatnog sektora, ako su prijavljene za kršenje temeljnih međunarodnih radničkih standarda.

Četiri godine sam bila u sindikalnoj delegaciji u UN-u u Komitetu za održivi razvitak i puno puta govorila „po dvije minute“ (toliko za intervenciju dopušta pravi semafor koji nakon dvije minute isključuje mikrofon), a u dva navrata i uvodno izlaganje od 15 minuta. Uz nas su bili poslodavci, autohtoni narodi i druge interesne grupacije, a svakako i izaslanstva svih članica UN-a. Iz tog razdoblja posebno me se dojmio veliki Svjetski samit o održivom razvitku u Johannesburgu, kao članici izaslanstva od stotinjak sindikalista koji imaju priznati status pri UN-u. Sudjelovalo je oko 10.000 delegata, više od stotinu predsjednika država. Moj je posao bio lobirati komunističke zemlje, i bivše i sadašnje, da podrže jaču ulogu Međunarodne organizacije rada (MOR) u konačnoj deklaraciji, što je nama kao sindikatima veliki interes. Na samitu je bila i hrvatska delegacija na čelu s Antunovićkom, Crkvencem i Vidovićem. Za mene je bilo prešokantno iskustvo vidjeti u kojoj su mjeri bili nevidljivi. Predložila sam im usputno da se prijave za neko od brojnih predavanja ili prezentacija primjera dobre prakse, i to npr. za prezentaciju hrvatskih radničkih vijeća kao uspješnog oblika industrijske demokracije, što bi sigurno bilo uočeno i prepoznato, međutim Vidović je rekao da misli da trebaju prikazati hrvatski trostupanjski mirovinski model. Bojim se da neki ni danas ne shvaćaju da je taj model izrazito dvojben i potencijalno štetan po budućnost nadolazećih generacija u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je dijelom blokiran dio pokušaja još snažnije deregulacije kroz jaki sindikat, to je činjenica koja stoji i nalazi se u izvještajima Svjetske banke. Nažalost, ta moć više ne postoji i pritisak je očito prevelik. Deregulaciju i ne bi više trebalo upisivati u hrvatsko radno zakonodavstvo jer ona tamo debelo stanuje već desetljećima. Najnovija varijanta Zakona o radu je tragični pokušaj uništavanja ono malo sigurnosti radnika u Hrvatskoj. Iako već danas više od 90 posto novozaposlenih ima samo ugovore na određeno, rade kao outsourced radnici (posuđeni), posredstvom agencija za zapošljavanje ili sezonski i povremeno, a dio njih i na skraćeno radno vrijeme. Ova deklarativno socijaldemokratska koalicija ispisuje još crnje regulative: prvi ugovor na određeno vrijeme i dalje se može potpisati „iznimno“ (ma što to značilo kad je praksa 90-postotna), ali bez ograničenja u godinama (do sada je ograničenje bilo na tri godine). Sindikati su manje-više prihvatili takve promjene.

Sve to vodi k pojačanoj diskriminaciji, umanjivanju radničkih prava, općoj nesigurnosti i slabljenju socijalnih prava.


U intervjuu za isti portal tvrdite da je zahtjev MMF-a i Svjetske banke za implementacijom odredbi koji vode procesima fleksibilizacije radnih odnosa protivan regulativama Europske Unije koja pak njeguje tradiciju održivog razvoja, osjetljivosti prema socijalno ugroženim grupama i worker-friendliness.

Ipak, desetljeće poslije, na pragu ulaska u EU, u Hrvatskoj svjedočimo prijedlozima za izmjene ZOR-a koji su možda dosad najradikalniji udar na radnička prava, dok je EU u najvećoj ekonomskoj i legitimacijskoj krizi od svog osnutka. Kako komentirate tobožnju diskrepanciju u odnosu EU-a, MMF-a i Svjetske banke prema Hrvatskoj? Nisu li upravo Europska središnja banka i Europska komisija uz MMF akteri koji već dva desetljeća institucionaliziraju i strukturiraju ekonomsku politiku koja u zemljama europske periferije ne potiče rast temeljen na proizvodnji i sustavno ugrožava radnička prava?

Petrović: Točno je da sada MMF i Svjetska banka rade zajedno i javno. Usputna opaska, o tajnom i javnom: odlično je što je Čačić otišao sa svoje pozicije jer je on bio javni dokaz politizacije drugog mirovinskog stupa, svojim stavom kako će ova vlada (radnički novac ušteđen u mirovinskim fondovima) usmjeriti na preuzimanje koncesija za autoceste. Kojeg je to radnika pitao čijim je novcem htio bahato raspolagati? Tko uopće ikad pita ijednoga mirovinskog štedišu odobrava li političke investicije? Ipak, kad je riječ o međunarodnim financijskim institucijama, smatram da je došlo do nekih promjena. Recimo, danas možemo odbiti “pomoć” MMF-a dok to ranije nismo mogli. Oni su dolazili kao šerifi ovamo za vrijeme i poslije rata. Iako smo slabiji kao sindikalni pokret u Hrvatskoj s oko tek 30% sindikalno organiziranih, a i taj broj je u opadanju zbog sve većeg broja rada na određeno, globalni je sindikalni pokret ostvario neke pomake. Mislim da je došlo do poboljšane senzibilnosti u Svjetskoj banci prema pitanju siromaštva koje je rastuće zbog nepravilne raspodjele dobara, ali naravno još uvijek MMF ima ulogu globalnog financijskog policajca i tu ulogu je preselio i na Europsku centralnu banku. Mi smo sada, zapravo, u jeku borbe i pitanje je hoće li ostati prostora za barem rudimentarno spašavanje europskog socijalnog modela. Tu se sada ruši vizija, a ako se poruši model, pitanje je ima li Europa uopće smisla. Svjetska banka se katkad povukla od prethodnih radikalnih stajališta; ne u jednom izvještaju priznala je da model mirovinskih fondova koje je nudila nije najbolji model. Pokazalo se da to nisu pokretači novih investicija i da lako gube vrijednost – europski mirovinski fondovi su izgubili 20% vrijednosti samo u 2008. godini. Spomenut ću jedan primjer koji mi je uistinu drag. Naime, osnovale smo 51 žensku grupu u 27 zemalja među kojima je bio i Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan, ali i Kosovo. U siječnju 2000. godine sam došla na Kosovo i pomogla u osnivanju njihove ženske grupe. Pričali smo koji su im glavni prioriteti i što ih najviše muči. Rekle su da imaju samo 3 mjeseca rodiljnog dopusta, a žele šest mjeseci. S obzirom da je Kosovo bilo svojevrsni američki protektorat, nisu uspjele promijeniti duljinu rodiljnog kroz zakon, pale su u depresiju i odustale. Kad smo formirale žensku grupu, rekle smo kako sigurno ima neki drugi kanal. I sjetile smo se općeg kolektivnog ugovora. Ja sam se vratila kući, ali one su ostale i izlobirale predstavnike vlade koja je ipak kosovska, uspjele su postići da se dodatnih tri mjeseca rodiljnog dopusta unese u ugovor koji su potpisali sindikati, vlada i poslodavci. I tako su dobile svojih željenih šest mjeseci! Amerikancima se to nije svidjelo pa se par mjeseci nije provodila mjera, ali su na koncu žene dobile pravo na tih šest mjeseci. Ono što želim reći je da prostora uvijek ima, uvijek se nađe neki bilo subpolitički ili politički kanal. Može biti bolje.


Diskriminacija na radnom mjestu je sindikalno pitanje

Koji je odgovor sindikata na diskriminaciju LGBTIQ populacije na radnom mjestu? Postoje li mehanizmi kojima se LGBTIQ pojedinci i pojedinke mogu zaštiti i organizirati unutar sindikata? Kako je protekla suradnja Iskoraka i Kontre sa Ženskom sekcijom Saveza SSSH?

Petrović: Iako u Europskoj konfederaciji sindikata (ETUI) nikada nije bilo dovoljno snažnog poticaja da se organiziraju sekcije za prava LGBTIQ osoba (izuzev sindikata u Velikoj Britaniji, gdje je to uobičajena praksa), mi smo među prvima krenuli u osvještavanje problema LGBTIQ populacije na radnom mjestu. Ženska sekcija SSSH je 2009. godine prihvatila suradnju s Kontrom i Iskorakom u okviru projekta „Zajedno protiv LGB diskriminacije na radnom mjestu“ u sklopu kojega su održana dva seminara, nakon čega je uslijedilo dvogodišnje partnerstvo na projektu “Zajedno za ravnopravnost LGBT osoba na radnom mjestu”. U sklopu projekta smo provodili ankete, pisali priručnike i vodiče, radili edukacijske seminare i proveli akciju “Prijavi diskriminaciju”. Mjesec dana je na ulicama Zagreba vozio tzv. “LGBT tramvaj” s tom porukom u duginim bojama, i mogu reći da je akcija izuzetno dobro prošla. Istina, skup u Zadru, na koji smo uspjeli dovesti i zamjenike gradonačelnika i županice iz HDZ-a, napustila je barem polovica sindikalnih povjerenika! No, medijsko je pokrivanje, zahvaljujući zadarskom sindikalisti Vedranu Uraniji, bilo izuzetno dobro pa smo donekle uspjeli u naumu da pomognemo LGBT osobama u prijavljivanju diskriminacije na radnom mjestu. Imali smo skupove i u mnogim drugim gradovima, neki su se ljudi i prvi puta outali na takvim skupovima. Radili smo i s kolegama iz Srbije, Slovenije, povezali npr. u Beogradu tamošnje LGBT udruge i sindikalnu središnjicu UGS Nezavisnost. Tijekom ovog projekta smo mnogo naučili jedni o drugima i vjerujem da ćemo nastaviti surađivati.

Organiziranje prekarijata

U godišnjem izvještaju ITUC-a o kršenju sindikalnih prava iz 2012. kao jedna od problematičnih točaka navodi se i sustavno kršenje prava prekarnih radnika. S obzirom da broj prekarnih radnika ubrzano raste i širi se na sve sektore, sve je veća potreba za njihovim udruživanjem. Postoje li mehanizmi kojima bi sindikati mogli organizirati prekarne radnike? Kako, naprimjer, sindikalno organizirati radnike tzv. slobodnih djelatnosti poput prevoditelja i pisaca?

Petrović: Smatram da je jedan od većih problema rad na crno koji također možemo definirati kao formu prekarnog rada. Rad na crno je u Hrvatskoj još uvijek izuzetno prisutan, a protiv njega se treba boriti sustavnim analizama koje će omogućuti razvijanje valjanih rješenja. Radnici na crno, među kojima je sve više mladih, definitivno su najugroženija radna skupina s obzirom da nemaju nikakva prava a ne mogu se ni sindikalno organizirati. Moramo istaknuti i sve masovniji outsourcing koji je vrlo problematičan, a o njemu se ne govori dovoljno. Primjerice, imamo situaciju u kojoj dvije čistačice koje čiste isti poslovni prostor imaju različite plaće i prava, jedna dobija naknadu za prijevoz i obrok, druga ne, jedna ima dvostruko kraći godišnji odmor, itd. Zašto? Zato što jedna radi za izvornog poslodavca pa je zaštićena kolektivnim ugovorom, a druga je zaposlena posredstvom agencije za zapošljavanje, isključivo na određeno te radi tamo gdje je šalje njezina agencija. Sutra će biti još gore, i za radnike, ali i za sindikate koji takve radnike tek trebaju naučiti štititi. Nove izmjene ZOR-a su rezultat većinom vladinog neznanja i straha od neuspjeha.

Još jedan oblik rada koji je izuzetno problematičan jest part-time. Je li takav oblik rada, primjerice, u Nizozemskoj izbor ako 70% zaposlenih žena radi u part-time-u (a samo 20% muškaraca)? To svakako nije izbor. Kod nas je part-time prisutan ali tek sada ulazi na velika vrata. U novom će se Zakonu o radu još i više fleksibilizirati forme rada, kao već ozakonjeno posve diskriminirajuće radno zlorabljenje mladih koji su plaćeni 1600 kn mjesečno. Sve takve nesigurne oblike rada treba analizirati i onda dogovoriti zakonska rješenja koja će ići u svrhu zaštite radnika. Zašto su, primjerice, brojne zemlje postavile vremensko ograničenje od 12 mjeseci unutar kojih radnik može biti u statusu radnika na određeno vrijeme (uključujući Australiju, Japan, Meksiko, Norvešku, Švicarsku, itd.), a kod nas se uvodi neograničen prvi ugovor na određeno vrijeme? Generalno govoreći, samo je 14% rada u Europi ugovoreno na određeno vrijeme, a mi se sada bavimo dokazivanjem kako tobože nismo prešli te gabarite, ali zapravo jesmo jer je MMF zatražio fleksibilnije tržište rada.


Postoje li ikakva rješenja, načini da se ti radnici/ce sindikalno organiziraju? Primjerice, prevoditelji koji rade kod kuće i ne dijele radni prostor s kolegama iz struke što im inicijalno smanjuje šanse za sindikalno organiziranje?

Petrović: Svakako nije jednostavno ali je, primjerice, moguće virtualno sindikalno organiziranje. Recimo, ja pokušavam elektronički povezati umirovljenike iz različitih gradova unatoč tome što su informatički slabo educirani. Ako se umirovljenici mogu tako udruživati, mogu i kulturni radnici. Prije par godina su se organizirali i nogometaši, u takozvanu udrugu Nogometni sindikat. Sindikati su iznimno bitni jer za razliku od udruga mogu pregovarati i potpisivati kolektivne ugovore koji imaju opipljivu snagu i koji mogu proizvesti bitne pomake. Sindikalno organiziranje je nužno, potrebno je povezati se i aktivno boriti za svoja prava. No, kako rad postaje sve više fragmentiran, sindikati se itekako moraju prilagoditi novim oblicima rada i shvatiti da će biti sve manje mastodontskih granskih sindikata. Još do prije koju godinu radnik namjernik koji bi se došao učlaniti u neki sindikat, bio bi ljubazno zamoljen da pokuša organizirati podružnicu u svom poduzeću. Ne, sindikati danas nisu spremni za nove oblike sindikalnog organiziranja pa će morati ubrzano učiti i prilagođavati se novoj situaciji.


Na stranicama Sindikata umirovljenika Hrvatske stoji da: “pri osnivanju je sindikat registriran kao i svaki drugi sindikat u registru pri Ministarstvu rada, ali je odatle ubrzo izbrisan jer «nije ovlašten za kolektivno pregovaranje», te je, umjesto po ZOR-u, danas registriran po Zakonu o udrugama.” Unatoč tome, SUH je punopravni član SSSH-a. Također, vjerujemo da ste upoznati s pravnom bitkom Sindikata nezaposlenih Hrvatske koji je podnio je tužbu Upravnom sudu protiv Republike Hrvatske i Ministarstva rada i mirovinskog sustava radi odbijanja registracije. Kako komentirate ove slučajeve?

Petrović: Sindikat umirovljenika Hrvatske osnovan je 1992. godine. 1993. postaje punopravni član SSSH. Iako smo prinudno registrirani kao udruga 1998. zovemo se i dalje sindikat, uistinu jesmo sindikat što dokazujemo svojim programom. Ulazimo i u kolektivno pregovaranje na nacionalnoj i na lokalnim razinama, jer zastupamo jedan obespravljeni kolektivitet. U Europi su umirovljenički sindikati uobičajeni – na primjer, u Italiji umirovljenici čine 50% sindikalnog članstva. Uz izmjene Zakona o udrugama kojima je Tuđman više puta pokušavao oslabiti sindikalni pokret, problematična je i zastarjela definicija u Zakonu u radu u kojoj stoji da je “radnik onaj koji radi na ugovor za poslodavca”. I dalje vodimo spor pri MOR-u kako bismo bili priznati i registrirani kao sindikat.

Sindikat nezaposlenih prolazi kroz iste pravne procese kroz koje je SUH prolazio nakon što nam je odbijen status sindikata. Kao što sam rekla, ovi problemi proizlaze iz pogrešne definicije radnika koju svaka vlast zloupotrebljava i tumači kako hoće. Dopisi Europske federacije umirovljenika i starijih osoba ministru Mrsiću također su bili bez učinka; on je šokiran idejom da bi umirovljenici mogli biti članovi sindikata tvrdeći da nemaju pravo kolektivnog pregovaranja.


Javni mirovinski stup kao kamen temeljac mirovinskog sustava

U javnom pozivu Ministarstvu socijalne politike i mladih navodite da u Hrvatskoj prema posljednjem popisu stanovništva živi 120 000 osoba starijih od 65 godina koje ne primaju mirovinu, od čega većinu čine žene. Stoga SUH za tu najugroženiju skupinu traži naknadu u obliku “socijalne mirovine”. Ima li ikakvih pomaka po pitanju pomoći ovim socijalno najugroženijim članovima društva?

Petrović: Ministarstvo socijalne politike i mladih (čudne li kombinacije?!) ne pokazuje dovoljnu osjetljivost za problematiku umirovljenika niti ih razumije. Primjerice, u sklopu odjela koji se zove Služba za odrasle i nemoćne osobe, na umirovljenike se gleda kao na nemoćnu društvenu skupinu što je posve promašen anglosaksonski neoliberalni pristup dok se “odraslim osobama” smatraju invalidi, alkoholičari, narkomani, beskućnici… Točno je da je SUH uputio javnu inicijativu Ministarstvu socijalne politike i mladih da ubrzaju donošenje zakona o tzv. socijalnim mirovinama (državnim naknadama za starost). Odgovor je bio da se ne protive toj ideji, ali da sada za nju nema novaca. Situacija je neodrživa s obzirom da u Hrvatskoj socijalnu pomoć prima samo 12 000 osoba starijih od 65 godina. Sadašnja vlast je u Planu 21 navela socijalne mirovine kao jedan od svojih ciljeva, ali pod izlikom krize sada odgađa taj projekt.

SUH uvijek ističe važnost međugeneracijske solidarnosti i prava na dostojanstven život te potrebu za konstantnom borbom protiv diskriminacije. U ovom kontekstu inzistiramo da se mirovinski sustav temelji na konceptu međugeneracijske solidarnosti unutar prvog mirovinskog stupa. Hrvatska zbog socijalističkog backgrounda ima dobru podlogu za ponovno razvijanje solidarnosti. Ideja solidarnosti koja je imanentna teoriji socijalističkih društava još uvijek živi kod nas, na određeni način je prisutan kategorički imperativ da trebaš pomoći nekom drugom. Hrvatska, dakle, ima “dobro izbalansiranu bazu za solidarnost”, ali se bojim da vlasti zadužene za promicanje tih temeljnih vrijednosti nemaju jasnu viziju.

Na konstituirajućoj sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe u Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava u siječnju ove godine resorni ministar Mirando Mrsić najavio je da će se na idućim sastancima Vijeća razgovarati o zakonu o mirovinskom osiguranju te o mirovinskoj reformi u Hrvatskoj. Kako protječu ovi razgovori? Koji je stav SUH-a prema mirovinskoj reformi i prema sustavu triju stupova mirovinskog osiguranja?

Petrović: Koordinacija umirovljenika, izuzev Matice umirovljenika, ima jasna zajednička stajališta. Smatramo da sustav mirovinskog osiguranja mora sadržavati mjere protiv rastućeg siromaštva starijih osoba te da javni obavezni mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti mora biti kamen temeljac mirovinskog sustava. Reformama koje ne idu u tom smjeru se protivimo. Drugi stup bi trebao imati funkciju isključivo dodatnog stupa s plaćanjem doprinosa na teret i radnika i poslodavaca, a u njegova nadzorna tijela treba uvesti predstavnike radnika, umirovljenika i poslodavaca. Uz tzv. socijalne mirovine koje sam već spomenula, zbog rodno uvjetovanih razlika u mirovinama žena i muškaraca, potrebno je što hitnije uvesti različite kompenzacijske instrumente (npr. dodatak ili pridodani staž za obiteljsku skrb, odnosno za skrb djece i invalidnih i starijih osoba). Potrebu za kompenzacijskim instrumentima možemo vidjeti u podacima Nacionalnog izvješća o diskriminaciji žena na radnom mjestu koja govore da je visina starosne mirovine za žene (koje najčešće obavljaju neplaćeni njegovateljski rad) niža za 26% od mirovine muškaraca. Ipak, u nekim drugim zemljama situacija je daleko gora – uzmimo za primjer Njemačku u kojoj ta razlika iznosi oko 60%.

Ono što ne smijemo dopustiti je uništavanje međugeneracijske solidarnosti. Uz vladajuće, veliku ulogu u negativnoj kampanji protiv umirovljenika odigrali su i mediji koji ih prikazuju kao društveni višak. Ovakve frontalne udare na umirovljenike smo pokušali zaustaviti, obraćali smo se i pučkom pravobranitelju. Umirovljenici moraju shvatiti da se njih direktno tiče današnji položaj radnika i da moraju biti spremni na zajedničku solidarnu borbu.


Položaj žena u kućanskoj sferi, na tržištu rada i unutar mirovinskog sustava

Historijski govoreći, ratno vrijeme afirmira položaj žena na tržištu rada. To se gotovo uvijek pokaže kao paradoks jer se taj tobože emancipatorski pomak nakon kriznog stanja gasi u klasičnoj konzervativnoj praksi vraćanja žena u kućansku sferu. U vrijeme prvobitne akumulacije kapitala 90-ih u Hrvatskoj se počinju uvoditi prvi part-time programi rada koji će ubrzo biti nadopunjeni fleksibilizacijom rada. Poznato je da su u zapadnim kapitalističkim zemljama upravo žene afirmirale taj tip rada jer su time uspijevale obavljati kućanske i njegovateljske poslove i biti u „radnom statusu“. Je li se po Vašem mišljenju takav slučaj odvio i kad je posrijedi hrvatsko tržište rada od početka 90-ih godina?

Petrović: Kad se borci s lovorovim vijencima vrate s ratišta, dobivaju posebna priznanja, radna mjesta, kako stvarna tako i fiktivna, a žene se vraćaju u svoju školjku submisivnosti i moraju odglumiti kao da nisu četiri godine držale sva četiri ugla društvene „kuće“. Uloga žena u procesu odlučivanja o bitnim političkim i društvenim pitanjima, i prije svega u odlučivanju o ratu i miru, marginalizirana je. Ali nije samo u tome problem – naime, rat je bio samo uvertira u dublju ekonomsku krizu pa je nekoliko generacija žena stavljeno na čekanje, a procesi širenja prostora sloboda privremeno su usporeni. Sramotno niske stope radne aktivnosti žena nikoga nisu potakle na zabrinutost i akciju. Hrvatska priča o ženama koje su obrazovanije od muškaraca, ali i mizerno radno aktivne, neprisutne na rukovodećim mjestima, ujedno je i priča o premalo vrtića, premalo domova umirovljenika, nimalo hospicija. A uskoro će biti i priča o zemlji iz koje će iseljavati upravo stručne žene.

U izvješću o istraživanju koje je proveo ICFTU/FNV navodite da je za boom žena u javnom sektoru u post-socijalističkim zemljama zaslužan egalitaran pristup obrazovanju, kao i državni poticaji u obliku besplatnog školovanja za sve, stipendija, besplatnog smještaja u domove itd. Možete li nam nešto više reći o stečenim materijalnim pravima žena u socijalističkoj Jugoslaviji i kako žensko iskustvo rada u socijalizmu može pridonijeti shvaćanju rastuće feminizacije tržišta rada u kapitalističkim društvima?

Petrović: U javnim službama i javnom sektoru u Hrvatskoj danas, na razini ženske (ne)zaposlenosti, stopa radne aktivnosti žena je 40% i kontinuirano opada. Za muškarce je oko 48%. Europski prosjek je oko 60%, a cilj je postići 75% i za žene i za muškarce. Gospodarska kriza u Hrvatskoj nije odmah zahvatila žene jer su propadanjem građevine danak prvo platili muškarci, dok žene tek sada počinju plaćati najveću žrtvu kroz rezove u javnim službama, odnosno smanjivanjem javnog sektora u kojem je zaposlen veliki broj radnica. Najvažniji zadatak svih ženskih pokreta je poticanje na obrazovanje i političku participaciju. Danas se tome pridodaje i ekonomska neovisnost. Međutim, neosporno je da su feministički rakurs deklarirali poglavito društveni pokreti ljevice, kako u tradicionalnim oblicima (socijaldemokratske stranke, sindikati i ine organizacije), tako i neki alternativni lijevi formati ‒ mimo tradicionalnog oblika. I tu prestaju ideološke razlike, jer nužda preživljavanja raskida i s tradicijom. Iako je u bivšem socijalističkom sustavu imao značajke deklarativnosti, taj je rakurs pogubljen negdje u tranziciji, ostavljajući ogroman prostor masovne transformacije ženske radne snage u robovsku većinu. Jer, tko su oni koji rade, a za svoj rad nisu plaćeni?

Egalitarnog pristupa obrazovanju više nema i stečena materijalna prava se gube. Na primjer, u današnjem društvu koje odbacuje vlastitu odgovornost za obrazovanje, sve više obitelji iz malih mjesta odustaje od školovanja svoje djece jer im ne može platiti prijevoz do škole. Prijevoz je privatiziran, a samouprava nije razvila mehanizme potpore javnoj politici u obrazovanju tako da javni prijevoz kao pojam polako iščezava. Također, škola više ne osigurava obrok djeci, tako da neka djeca i ako stignu do škole, nemaju užinu. Fakulteti se plaćaju. Stipendije su gotovo nepoznati pojam, a anglosaksonski sustav kreditiranja studija bio bi neostvariv.

Hrvatska sve ove i mnoge druge probleme vezane za sve stupnjeve obrazovanja ne uspijeva riješiti kroz postojeće resore i nema odgovarajućih strategija. Zapravo, Hrvatska je zemlja koja gotovo uopće nema razrađenih strategija, a i kad ih i piše, to radi samo da udovolji zahtjevima iz Bruxellesa, a ne zato što bi iz strategija trebale proizlaziti neke progresivne i pozitivne politike i mjere.

Posljednjih godina svjedočimo fleksibilizaciji radnih odnosa u javnom sektoru u čitavoj Europi koje posebno pogađaju žene i čine njihov položaj na tržištu neizvjesnim i prekarnim. Također, politike štednje udaraju na obrazovne institucije kroz uvođenje visokih školarina i studentskih zajmova otežavajući pristup obrazovanju naročito socijalno ugroženim slojevima. Dovode li navedeni procesi liberalizacije tržišta u EU do stanovite re-tradicionalizacije položaja žena? Ako imamo u vidu te primjene, možete li nam reći u koja bi se žarišta borbe feminizam danas morao uključiti?

Petrović: Smatram da su naše i europske vlade nesposobne nositi se s krizom. Kada pričamo o položaju žena, Vlada planira osnovati nekakvo nacionalno vijeće za žensko poduzetništvo, ali to je pogrešan i sužen pristup, kao i priča o novom Zakonu o dadiljama. Ovakve prakse služe da se pravi fokus izmjesti u sferu romantike, dok sustavna rješenja izostaju. Ista je priča i s potrebom za brojnim humanitarnim akcijama zbog lošeg funkcioniranja zdravstva, kao i Mrsićeva vatrogasna rješenja davanja naknada za nezaposlenost obrtnicima bez razrađenog sustava potpore nezaposlenima. Kriza naravno utječe na položaj žena i samim time što raste nasilje u obitelji, ali i psihološko i seksualno maltretiranje i ucjenjivanje na radnom mjestu. Žene plaćaju ceh recesije i bankomafijske umreženosti novih gospodara.

U Nacionalnom izvješću o diskriminaciji žena na radnom mjestu istaknuto je kako je visina starosne mirovine za žene niža za 26% što ukazuje i na znatno niža primanja tijekom radnog vijeka. S obzirom na razlike u mirovinama između žena i muškaraca, smatrate li da bi se trebala uvesti neka vrsta naknade za žene koje su dio svog radnog vijeka obavljale poslove vezane uz kućanstvo i brigu oko djece i starijih?

Također, koji je po Vašem mišljenju razlog redovito nižih plaća kod ženske populacije i na koji način se otkriva ta nadnička asimetrija?

Petrović: Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova predlagali smo zagovaranje uvođenja creditinga. Crediting sam prezentirala i u okviru zahtjeva našeg sindikata na Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe, ali apsolutno nitko iz Ministarstva rada, te drugih nazočnih ministarstava, nije razumio o čemu pričam. Nisu prepoznali tu vrstu neplaćenog rada kao rad, to je bio kineski za njih. Crediting je zapravo kompenzacijski mehanizam za rad ljudi koji posvećuju dio svoga života skrbi za članove obitelji, bilo da se radi o djeci, starijim osobama ili dugotrajno bolesnim i nemoćnim osobama. Budući da žene mahom obavljaju većinu brige o djeci, starijima i bolesnima, crediting služi i kao instrument politike promicanja veće jednakosti među spolovima, a imaju ga u bogatom spektru varijanti i modela baš sve europske zemlje. Rodne razlike u plaćama sigurno ne počivaju na nekom prirodnom automatizmu. Ta žilava nejednakost nema preveliku tendenciju smanjivanja, osim u društvima u kojima se siromaštvo javlja kao masovna pojava, pa se u sabijanju prema dnu, pomalo gube razlike. Je li bijeda rješenje za ravnopravnost?

1980. broj plaćenih i neplaćenih radnih sati u zemljama SE i IE iznosio je 70 h, dvadeset godina nakon – 85 h. Kako tumačite tendenciju rasta radnog vremena i imate li podatke o tome kako situacija izgleda danas?

Petrović: Ono što je zajedničko socijalističkim i kapitalističkim zemljama je često nepriznavanje kućanskog rada kao rada. Takav se rad rijetko vrednuje iako je svima jasno koliko košta čuvanje djece, čišćenje stana i slično. No, unutar obitelji ovakav se rad podrazumijeva kao ženska dužnost. Kanada je jedina zemlja koja je izračunala doprinos neplaćenog rada nacionalnom dohotku – on iznosi oko četrdeset posto! Ipak, postoje neke dobre prakse creditinga; u nekim se zemljama rodiljni dodaci obračunavaju prema prosjeku plaće koje su žene dobivale sve dok dijete ne navrši određenu dob (svaka zemlja ima drugačiju dobnu granicu), bez obzira jesu li bile u radnom odnosu ili nisu. Finska i Norveška su uvele takve kompenzacije i za njegovateljski rad kod kuće, jer doista jest riječ o socijalnim uslugama koje umjesto države pruža konkretna osoba čiji rad treba vrednovati. Znamo koliko žena danas obavlja tu vrstu posla, posebice ako dodamo i činjenicu da ne postoji razvijena palijativna skrb, a domovi za skrb o starijima su preskupi. Smiješno mi je postojeće izračunavanje plaćenog i neplaćenog rada, jer je daleko od stvarne vrijednosti neplaćenog ženskog rada, besplatnog i nepriznatog rada, izgubljenoga u vakuumu, a vrlo jednostavno pretočenoga u stvarne i dokazive materijalne gabarite nevidljivog proračuna. Ženski neplaćeni rad ostaje nevidljivim dok istodobno služi kao nužni oslonac vladama koje pokušavaju ograničiti državnu potrošnju. Taj masovni ulaz žena na tržište rada, kako formalno tako i neformalno, čini ih još ranjivijom kategorijom u uvjetima redukcija prava i štednje jer je riječ o političkim odlukama koje najviše pogađaju siromašne i najranjivije članove društva. Umjesto takvih odluka, kad bi se pitale žene, povisili bi se porezi onima koji imaju visoke dohotke, zatvorile bi se porezne rupe koje pogoduju bogatima, ukinulo poticaje velikim korporacijama te smanjilo vojnu potrošnju.


1. dio
2. dio


S Jasnom Petrović razgovarale su Vedrana Bibić, Ankica Čakardić i Nikolina Rajković

Intervju je objavljen u suradnji s udrugom Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) iz Zagreba uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe (Beograd)
Kraća verzija razgovora je prethodno objavljena u Zarezu




Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve