Jason Read: Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta

“Neimanje mirovine ili zdravstvenog osiguranja, postaje argumentom u napadu na one koji još uvijek uživaju te osnovne životne standarde, umjesto argumentom podrške da se svima pruže ista osnovna prava. Moglo bi se tvrditi kako je negativna solidarnost postala dominantan ideološki i afektivni odgovor na trenutnu ekonomsku krizu. Kada su se neoliberalna obećanja raspala, a fantazije rasplinule, rezultat nije bio široko rasprostranjen gnjev usmjeren protiv sustava, kao što su mnogi priželjkivali, već opći strah popraćen bijesom prema svakome tko se doimao prestabilnim, presigurnim, prezadovoljnim. Zlikovci u ovoj priči, umjesto bankara, postali su učitelji i radnici u javnom sektoru.”



„Negativna solidarnost više je od puke indiferentnosti prema radničkoj mobilizaciji. Radi se o osjećaju nepravde preraslom u snažnu provalu bijesa, a u službi ideje koja glasi: ako ja moram trpjeti sve rigoroznije uvjete rada (zamrzavanja plaće, gubitak beneficija, opadajući mirovinski fond, dokidanje sigurnosti zaposlenja i povećanje prekarnosti), neka ih trpe i svi ostali. Negativnu solidarnost možemo dovesti u blisku vezu s onom vrstom ‘lutrijskog razmišljanja’ koje stoji u temelju najštetnijih varijanti američkog sna. Kod lutrijskog razmišljanja riječ je o svojevrsnom tipu izokrenute rawlsijanske anti-pravde – umjesto da uzmemo u obzir iznimno malu vjerojatnost ostvarivanja materijalnog prosperiteta u neravnopravnom društvu, te stoga pružimo prednost ravnopravnijem, prevagu odnosi psihologija milijunskih izgleda. Linija razmišljanja glasi ovako: budući da ću jednoga dana sigurno biti bogat, valja pobrinuti se da mi u tom trenutku uvjeti budu što je moguće povoljniji; čak i ako je vjerojatnije da će, uzevši u obzir realnu procjenu vlastitih izgleda, takav smjer djelovanja biti potpuno u sukobu s mojim trenutnim interesima. Negativna solidarnost krajnje je negativna na najinfantilniji način, gura otvorenu „utrku-prema-dnu“, i puno više od inherentno (ako i krivo usmjereno) aspirativnog lutrijskog razmišljanja – aktivno je i agresivno anti-aspiracijska. Negativna solidarnost funkcionira pod nevidljivom, iako očigledno kontradiktornom i samonegirajućom pretpostavkom o refleksivnoj nemoći. Budući da sam i sâm prisiljen trpjeti jednako niske standarde, angažirat ću se oko rušenja radnog standarda, jer naime, postoji samo jedan pravac u kojem termodinamički sistem socio-ekonomike može smjerati: prema besprizornoj eksploataciji s dna kaljuže post-fordističkog (kvazislobodnotržišnog) neoliberalizma. Kada Torijevci, u svjetlu društvenih posljedica financijske krize, govore o društvenoj solidarnosti, jasno je kako na umu imaju negativnu solidarnost.“

Mislim da postoji nešto u vezi ove formulacije što nikako ne smijemo smetnuti s uma. Za ovu perspektivu ne manjka dokaznog materijala. Pogledajte samo tekst u New York Timesu o izgledima štrajka u BART-u (Bay Area Rapid Transit, op. prev.), naslova „Changing Attitudes on Labor Color Bay Area Transit Dispute“. Čitav smisao ovoga članka leži u tome da se ustvrdi kako Bay Area, tradicionalno liberalan i prijateljski naklonjen sindikatima – nije prijateljski naklonjen ideji BART štrajka. Tekst je prepun citata koji ukazuju na „negativnu solidarnost“, u kojima se opozicija sindikatu formulira u terminima prekarne i ranjive pozicije onih bez takve zaštite. Izdvojio bih jedan od intervjua s „ljudima na ulici“, koji se pojavljuje u članku: „S obzirom na ekonomiju, mislim da bi se sindikalno organizirani pojedinci trebali zadovoljiti onime što imaju, umjesto tražiti više“, rekla je. „Puno je radnika koji nemaju ni sindikat niti mirovinu ili zdravstvene beneficije.“ Ovo savršeno ilustrira već spomenute obrise negativne solidarnosti. Neimanje mirovine ili zdravstvenog osiguranja, postaje argumentom u napadu na one koji još uvijek uživaju te osnovne životne standarde, umjesto argumentom podrške da se svima pruže ista osnovna prava. Izostaje težnja, nema nade da će se situacija promijeniti nabolje, jedini smjer u kojem se kolektivno možemo kretati jest prema dolje. Moglo bi se tvrditi kako je negativna solidarnost postala dominantan ideološki i afektivni odgovor na trenutnu ekonomsku krizu. Kada su se neoliberalna obećanja raspala, a fantazije rasplinule, rezultat nije bio široko rasprostranjen gnjev usmjeren protiv sustava, kao što su mnogi priželjkivali, već opći strah popraćen bijesom prema svakome tko se doimao prestabilnim, presigurnim, prezadovoljnim. Zlikovci u ovoj priči, umjesto bankara, postali su učitelji i radnici u javnom sektoru.

Adam Kotsko na svom je blogu nedavno kritizirao logiku ovakve argumentacije. Mene međutim, manje zanima ukazati na nedostatke u logici negativne solidarnosti, koliko razumjeti njenu specifičnu genezu i kauzalne uvjete. Želio bih maknuti se onkraj „deskriptivne teorije“, koncepta koji, čini se, odgovara našemu iskustvu, ili iskustvu citiranom u Timesu, prema sveobuhvatnijoj teoriji. Konkretno, zanima me o ovome promišljati na tragu onoga što sam, slijedeći Lordona, nazvao – „afektivnom kompozicijom radne snage“.

Suvremenom kompozicijom radne snage koja oblikuje negativnu solidarnost, umjesto nade, dominira strah sveprožimajuće neizvjesnosti vlastitog položaja i budućnosti. Institucionalna dimenzija ove kompozicije poprilično je jasna – gubitak institucionalnih uvjeta solidarnosti, kao što su sindikati, stranke, itd., no čak i ovo objašnjenje zvuči suviše jednostavno. Ako negativna solidarnost ima ikakvo značenje, onda je ono u tome da ukaže na transformaciju ne samo općeg afektivnog senzibiliteta, već i imaginacije. Uvjete njezina nastanka ne treba tražiti samo u promjeni institucija, već i u promjeni ideologije. Na ovome je mjestu bitno ukazati na generiranje negativne solidarnosti mitovima o „kraljici socijalne pomoći“ ili njezinom sinu, surferu na bonovima za hranu, koji su kanalizirali bijes i neprijateljstvo prema nemoćnima, kroz fikcionalizaciju njihova navodnog uživanja. Pojmiti negativnu solidarnost znači razumjeti način na koji su institucionalne transformacije posljednjih nekoliko desetljeća (red i veza snaga) u kombinaciji s ideološkim dimenzijama (red i veza imaginacije) doprinjele stvaranju sveprisutnog osjećaja beznađa, nemoći i krivo usmjerena neprijateljstva. Ovdje ne nudim previše u tom smjeru, tek mamac za neka buduća istraživanja. Zaista se čini kako negativnu solidarnost treba razumjeti i transformirati. Ne zagovaram povratak starim institucijama, želim samo reći da spoznaja kolektivne moći zahtijeva nekakvu organizaciju, neku vrstu solidarnosti, kako bi se pretvorila u nešto više od apstraktne ideje. Treba poći od negativne solidarnosti ka solidarnosti u negaciji, prema kolektivnoj transformaciji našeg ekonomskog i političkoga stanja, umjesto prema prešutnom kolektivnom pristanku uz njegove najotrovnije dimenzije.


S engleskog prevela: Frida Ž.
Objavljeno 11. kolovoza 2013. na blogu Unemployed Negativity

Vezani članci

  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve