Jason Read: Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta

“Neimanje mirovine ili zdravstvenog osiguranja, postaje argumentom u napadu na one koji još uvijek uživaju te osnovne životne standarde, umjesto argumentom podrške da se svima pruže ista osnovna prava. Moglo bi se tvrditi kako je negativna solidarnost postala dominantan ideološki i afektivni odgovor na trenutnu ekonomsku krizu. Kada su se neoliberalna obećanja raspala, a fantazije rasplinule, rezultat nije bio široko rasprostranjen gnjev usmjeren protiv sustava, kao što su mnogi priželjkivali, već opći strah popraćen bijesom prema svakome tko se doimao prestabilnim, presigurnim, prezadovoljnim. Zlikovci u ovoj priči, umjesto bankara, postali su učitelji i radnici u javnom sektoru.”



„Negativna solidarnost više je od puke indiferentnosti prema radničkoj mobilizaciji. Radi se o osjećaju nepravde preraslom u snažnu provalu bijesa, a u službi ideje koja glasi: ako ja moram trpjeti sve rigoroznije uvjete rada (zamrzavanja plaće, gubitak beneficija, opadajući mirovinski fond, dokidanje sigurnosti zaposlenja i povećanje prekarnosti), neka ih trpe i svi ostali. Negativnu solidarnost možemo dovesti u blisku vezu s onom vrstom ‘lutrijskog razmišljanja’ koje stoji u temelju najštetnijih varijanti američkog sna. Kod lutrijskog razmišljanja riječ je o svojevrsnom tipu izokrenute rawlsijanske anti-pravde – umjesto da uzmemo u obzir iznimno malu vjerojatnost ostvarivanja materijalnog prosperiteta u neravnopravnom društvu, te stoga pružimo prednost ravnopravnijem, prevagu odnosi psihologija milijunskih izgleda. Linija razmišljanja glasi ovako: budući da ću jednoga dana sigurno biti bogat, valja pobrinuti se da mi u tom trenutku uvjeti budu što je moguće povoljniji; čak i ako je vjerojatnije da će, uzevši u obzir realnu procjenu vlastitih izgleda, takav smjer djelovanja biti potpuno u sukobu s mojim trenutnim interesima. Negativna solidarnost krajnje je negativna na najinfantilniji način, gura otvorenu „utrku-prema-dnu“, i puno više od inherentno (ako i krivo usmjereno) aspirativnog lutrijskog razmišljanja – aktivno je i agresivno anti-aspiracijska. Negativna solidarnost funkcionira pod nevidljivom, iako očigledno kontradiktornom i samonegirajućom pretpostavkom o refleksivnoj nemoći. Budući da sam i sâm prisiljen trpjeti jednako niske standarde, angažirat ću se oko rušenja radnog standarda, jer naime, postoji samo jedan pravac u kojem termodinamički sistem socio-ekonomike može smjerati: prema besprizornoj eksploataciji s dna kaljuže post-fordističkog (kvazislobodnotržišnog) neoliberalizma. Kada Torijevci, u svjetlu društvenih posljedica financijske krize, govore o društvenoj solidarnosti, jasno je kako na umu imaju negativnu solidarnost.“

Mislim da postoji nešto u vezi ove formulacije što nikako ne smijemo smetnuti s uma. Za ovu perspektivu ne manjka dokaznog materijala. Pogledajte samo tekst u New York Timesu o izgledima štrajka u BART-u (Bay Area Rapid Transit, op. prev.), naslova „Changing Attitudes on Labor Color Bay Area Transit Dispute“. Čitav smisao ovoga članka leži u tome da se ustvrdi kako Bay Area, tradicionalno liberalan i prijateljski naklonjen sindikatima – nije prijateljski naklonjen ideji BART štrajka. Tekst je prepun citata koji ukazuju na „negativnu solidarnost“, u kojima se opozicija sindikatu formulira u terminima prekarne i ranjive pozicije onih bez takve zaštite. Izdvojio bih jedan od intervjua s „ljudima na ulici“, koji se pojavljuje u članku: „S obzirom na ekonomiju, mislim da bi se sindikalno organizirani pojedinci trebali zadovoljiti onime što imaju, umjesto tražiti više“, rekla je. „Puno je radnika koji nemaju ni sindikat niti mirovinu ili zdravstvene beneficije.“ Ovo savršeno ilustrira već spomenute obrise negativne solidarnosti. Neimanje mirovine ili zdravstvenog osiguranja, postaje argumentom u napadu na one koji još uvijek uživaju te osnovne životne standarde, umjesto argumentom podrške da se svima pruže ista osnovna prava. Izostaje težnja, nema nade da će se situacija promijeniti nabolje, jedini smjer u kojem se kolektivno možemo kretati jest prema dolje. Moglo bi se tvrditi kako je negativna solidarnost postala dominantan ideološki i afektivni odgovor na trenutnu ekonomsku krizu. Kada su se neoliberalna obećanja raspala, a fantazije rasplinule, rezultat nije bio široko rasprostranjen gnjev usmjeren protiv sustava, kao što su mnogi priželjkivali, već opći strah popraćen bijesom prema svakome tko se doimao prestabilnim, presigurnim, prezadovoljnim. Zlikovci u ovoj priči, umjesto bankara, postali su učitelji i radnici u javnom sektoru.

Adam Kotsko na svom je blogu nedavno kritizirao logiku ovakve argumentacije. Mene međutim, manje zanima ukazati na nedostatke u logici negativne solidarnosti, koliko razumjeti njenu specifičnu genezu i kauzalne uvjete. Želio bih maknuti se onkraj „deskriptivne teorije“, koncepta koji, čini se, odgovara našemu iskustvu, ili iskustvu citiranom u Timesu, prema sveobuhvatnijoj teoriji. Konkretno, zanima me o ovome promišljati na tragu onoga što sam, slijedeći Lordona, nazvao – „afektivnom kompozicijom radne snage“.

Suvremenom kompozicijom radne snage koja oblikuje negativnu solidarnost, umjesto nade, dominira strah sveprožimajuće neizvjesnosti vlastitog položaja i budućnosti. Institucionalna dimenzija ove kompozicije poprilično je jasna – gubitak institucionalnih uvjeta solidarnosti, kao što su sindikati, stranke, itd., no čak i ovo objašnjenje zvuči suviše jednostavno. Ako negativna solidarnost ima ikakvo značenje, onda je ono u tome da ukaže na transformaciju ne samo općeg afektivnog senzibiliteta, već i imaginacije. Uvjete njezina nastanka ne treba tražiti samo u promjeni institucija, već i u promjeni ideologije. Na ovome je mjestu bitno ukazati na generiranje negativne solidarnosti mitovima o „kraljici socijalne pomoći“ ili njezinom sinu, surferu na bonovima za hranu, koji su kanalizirali bijes i neprijateljstvo prema nemoćnima, kroz fikcionalizaciju njihova navodnog uživanja. Pojmiti negativnu solidarnost znači razumjeti način na koji su institucionalne transformacije posljednjih nekoliko desetljeća (red i veza snaga) u kombinaciji s ideološkim dimenzijama (red i veza imaginacije) doprinjele stvaranju sveprisutnog osjećaja beznađa, nemoći i krivo usmjerena neprijateljstva. Ovdje ne nudim previše u tom smjeru, tek mamac za neka buduća istraživanja. Zaista se čini kako negativnu solidarnost treba razumjeti i transformirati. Ne zagovaram povratak starim institucijama, želim samo reći da spoznaja kolektivne moći zahtijeva nekakvu organizaciju, neku vrstu solidarnosti, kako bi se pretvorila u nešto više od apstraktne ideje. Treba poći od negativne solidarnosti ka solidarnosti u negaciji, prema kolektivnoj transformaciji našeg ekonomskog i političkoga stanja, umjesto prema prešutnom kolektivnom pristanku uz njegove najotrovnije dimenzije.


S engleskog prevela: Frida Ž.
Objavljeno 11. kolovoza 2013. na blogu Unemployed Negativity

Vezani članci

  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.
  • 2. travnja 2017. Zgrada Hrvatskih studija (izvor:  Facebook stranica Studentski sabor Hrvatskih studija) Izvještaj s 216. plenuma FFZG-a Studenti Hrvatskih studija se od 20. ožujka do danas okupljaju na Studentskom saboru kako bi pokušali obraniti vlastiti studij i suprotstaviti se još jednom potezu koji dolazi sa Sveučilišta, a povezan je s pokušajem osiguravanja povoljnije pozicije za konzervativne struje u društvu. Kako bi pružili podršku kolegama s Hrvatskih studija, studenti s nekoliko fakulteta Sveučilišta okupili su se na prvom zajedničkom plenumu Filozofskog fakulteta i Hrvatskih studija kako bi raspravili o trenutnoj situaciji i razmotrili moguće korake u zajedničkoj borbi. U ponedjeljak 3. travnja na FFZG-u sastaje se radna grupa za pripremu blokade na kojoj će se raspravljati o Zakonu o HKO-u i degradaciji stručnih studija te sudjelovanju u organizaciji Marša za znanost 22. travnja.
  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve