Negativna solidarnost: prema definiciji koncepta

“Neimanje mirovine ili zdravstvenog osiguranja, postaje argumentom u napadu na one koji još uvijek uživaju te osnovne životne standarde, umjesto argumentom podrške da se svima pruže ista osnovna prava. Moglo bi se tvrditi kako je negativna solidarnost postala dominantan ideološki i afektivni odgovor na trenutnu ekonomsku krizu. Kada su se neoliberalna obećanja raspala, a fantazije rasplinule, rezultat nije bio široko rasprostranjen gnjev usmjeren protiv sustava, kao što su mnogi priželjkivali, već opći strah popraćen bijesom prema svakome tko se doimao prestabilnim, presigurnim, prezadovoljnim. Zlikovci u ovoj priči, umjesto bankara, postali su učitelji i radnici u javnom sektoru.”



„Negativna solidarnost više je od puke indiferentnosti prema radničkoj mobilizaciji. Radi se o osjećaju nepravde preraslom u snažnu provalu bijesa, a u službi ideje koja glasi: ako ja moram trpjeti sve rigoroznije uvjete rada (zamrzavanja plaće, gubitak beneficija, opadajući mirovinski fond, dokidanje sigurnosti zaposlenja i povećanje prekarnosti), neka ih trpe i svi ostali. Negativnu solidarnost možemo dovesti u blisku vezu s onom vrstom ‘lutrijskog razmišljanja’ koje stoji u temelju najštetnijih varijanti američkog sna. Kod lutrijskog razmišljanja riječ je o svojevrsnom tipu izokrenute rawlsijanske anti-pravde – umjesto da uzmemo u obzir iznimno malu vjerojatnost ostvarivanja materijalnog prosperiteta u neravnopravnom društvu, te stoga pružimo prednost ravnopravnijem, prevagu odnosi psihologija milijunskih izgleda. Linija razmišljanja glasi ovako: budući da ću jednoga dana sigurno biti bogat, valja pobrinuti se da mi u tom trenutku uvjeti budu što je moguće povoljniji; čak i ako je vjerojatnije da će, uzevši u obzir realnu procjenu vlastitih izgleda, takav smjer djelovanja biti potpuno u sukobu s mojim trenutnim interesima. Negativna solidarnost krajnje je negativna na najinfantilniji način, gura otvorenu „utrku-prema-dnu“, i puno više od inherentno (ako i krivo usmjereno) aspirativnog lutrijskog razmišljanja – aktivno je i agresivno anti-aspiracijska. Negativna solidarnost funkcionira pod nevidljivom, iako očigledno kontradiktornom i samonegirajućom pretpostavkom o refleksivnoj nemoći. Budući da sam i sâm prisiljen trpjeti jednako niske standarde, angažirat ću se oko rušenja radnog standarda, jer naime, postoji samo jedan pravac u kojem termodinamički sistem socio-ekonomike može smjerati: prema besprizornoj eksploataciji s dna kaljuže post-fordističkog (kvazislobodnotržišnog) neoliberalizma. Kada Torijevci, u svjetlu društvenih posljedica financijske krize, govore o društvenoj solidarnosti, jasno je kako na umu imaju negativnu solidarnost.“

Mislim da postoji nešto u vezi ove formulacije što nikako ne smijemo smetnuti s uma. Za ovu perspektivu ne manjka dokaznog materijala. Pogledajte samo tekst u New York Timesu o izgledima štrajka u BART-u (Bay Area Rapid Transit, op. prev.), naslova „Changing Attitudes on Labor Color Bay Area Transit Dispute“. Čitav smisao ovoga članka leži u tome da se ustvrdi kako Bay Area, tradicionalno liberalan i prijateljski naklonjen sindikatima – nije prijateljski naklonjen ideji BART štrajka. Tekst je prepun citata koji ukazuju na „negativnu solidarnost“, u kojima se opozicija sindikatu formulira u terminima prekarne i ranjive pozicije onih bez takve zaštite. Izdvojio bih jedan od intervjua s „ljudima na ulici“, koji se pojavljuje u članku: „S obzirom na ekonomiju, mislim da bi se sindikalno organizirani pojedinci trebali zadovoljiti onime što imaju, umjesto tražiti više“, rekla je. „Puno je radnika koji nemaju ni sindikat niti mirovinu ili zdravstvene beneficije.“ Ovo savršeno ilustrira već spomenute obrise negativne solidarnosti. Neimanje mirovine ili zdravstvenog osiguranja, postaje argumentom u napadu na one koji još uvijek uživaju te osnovne životne standarde, umjesto argumentom podrške da se svima pruže ista osnovna prava. Izostaje težnja, nema nade da će se situacija promijeniti nabolje, jedini smjer u kojem se kolektivno možemo kretati jest prema dolje. Moglo bi se tvrditi kako je negativna solidarnost postala dominantan ideološki i afektivni odgovor na trenutnu ekonomsku krizu. Kada su se neoliberalna obećanja raspala, a fantazije rasplinule, rezultat nije bio široko rasprostranjen gnjev usmjeren protiv sustava, kao što su mnogi priželjkivali, već opći strah popraćen bijesom prema svakome tko se doimao prestabilnim, presigurnim, prezadovoljnim. Zlikovci u ovoj priči, umjesto bankara, postali su učitelji i radnici u javnom sektoru.

Adam Kotsko na svom je blogu nedavno kritizirao logiku ovakve argumentacije. Mene međutim, manje zanima ukazati na nedostatke u logici negativne solidarnosti, koliko razumjeti njenu specifičnu genezu i kauzalne uvjete. Želio bih maknuti se onkraj „deskriptivne teorije“, koncepta koji, čini se, odgovara našemu iskustvu, ili iskustvu citiranom u Timesu, prema sveobuhvatnijoj teoriji. Konkretno, zanima me o ovome promišljati na tragu onoga što sam, slijedeći Lordona, nazvao – „afektivnom kompozicijom radne snage“.

Suvremenom kompozicijom radne snage koja oblikuje negativnu solidarnost, umjesto nade, dominira strah sveprožimajuće neizvjesnosti vlastitog položaja i budućnosti. Institucionalna dimenzija ove kompozicije poprilično je jasna – gubitak institucionalnih uvjeta solidarnosti, kao što su sindikati, stranke, itd., no čak i ovo objašnjenje zvuči suviše jednostavno. Ako negativna solidarnost ima ikakvo značenje, onda je ono u tome da ukaže na transformaciju ne samo općeg afektivnog senzibiliteta, već i imaginacije. Uvjete njezina nastanka ne treba tražiti samo u promjeni institucija, već i u promjeni ideologije. Na ovome je mjestu bitno ukazati na generiranje negativne solidarnosti mitovima o „kraljici socijalne pomoći“ ili njezinom sinu, surferu na bonovima za hranu, koji su kanalizirali bijes i neprijateljstvo prema nemoćnima, kroz fikcionalizaciju njihova navodnog uživanja. Pojmiti negativnu solidarnost znači razumjeti način na koji su institucionalne transformacije posljednjih nekoliko desetljeća (red i veza snaga) u kombinaciji s ideološkim dimenzijama (red i veza imaginacije) doprinjele stvaranju sveprisutnog osjećaja beznađa, nemoći i krivo usmjerena neprijateljstva. Ovdje ne nudim previše u tom smjeru, tek mamac za neka buduća istraživanja. Zaista se čini kako negativnu solidarnost treba razumjeti i transformirati. Ne zagovaram povratak starim institucijama, želim samo reći da spoznaja kolektivne moći zahtijeva nekakvu organizaciju, neku vrstu solidarnosti, kako bi se pretvorila u nešto više od apstraktne ideje. Treba poći od negativne solidarnosti ka solidarnosti u negaciji, prema kolektivnoj transformaciji našeg ekonomskog i političkoga stanja, umjesto prema prešutnom kolektivnom pristanku uz njegove najotrovnije dimenzije.


S engleskog prevela: Frida Ž.
Objavljeno 11. kolovoza 2013. na blogu Unemployed Negativity

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve