Osvrt Plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu na aktualne političke i društvene događaje u zemlji

Plenum Filozofskog fakulteta reagira na novopristigle odluke i dokumente iz kuhinje MZOS-a kojima se nastavlja davno utabanim putevima daljne komercijalizacije javnog sektora. Međutim, smatrali smo dužnim uz “sektorske” neuralgije reagirati i na jačanje fašistoidne reakcije u našem društvu kroz različite kampanje usmjerene protiv etničkih i seksualnih manjina u Republici Hrvatskoj.



Osvrt Plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu na aktualne političke i društvene događaje u zemlji


Ugovor o namjenskom višegodišnjem financiranju visokog obrazovanja

Prije otprilike godinu dana sva hrvatska sveučilišta s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta potpisala su ugovore koji su nepromjenjivo zapečatili sudbinu svih studenata u zemlji na razdoblje od tri godine. Naime, na duže od tog razdoblja Vlada ni sama nije sigurna kakva joj se sudbina smiješi. Ti takozvani programski ugovori sadrže, kao u kakvoj igrici, ciljeve koje su sveučilišta dužna ispuniti da bi ostala u milosti Ministarstva po pitanju proračunskog financiranja visokog obrazovanja. Time je na teret sveučilišta prebačena obveza održavanja visokoškolskog sustava gotovo u cijelosti. Sveučilišta su zatim, uz zadržavanje jednog dijela nagradnog iznosa, teret ispunjenja ciljeva prebacila na fakultete, ali i nastavnike i studente, istovremeno očekujući od nas aktivno sudjelovanje u poboljšanju kvalitete visokoobrazovnog sustava te novčano participiranje kroz povećanje školarina, a sve to mimo naših studentskih obaveza. Od potpisivanja ugovora prošlo je tek nešto manje od godinu dana, a udio participiranja u troškovima studija za većinu studenta porastao je i po nekoliko tisuća kuna, unatoč ministrovim tvrdnjama da je upravo on omogućio besplatan studij svim redovitim studentima. Besplatno obrazovanje podrazumijeva potpuno javno financirano obrazovanje za sve studente na svim razinama studija, a ne potpuno socijalno neosjetljivo uvjetovanje financiranja ugovorima koji se u mnogočemu kose s postojećim programima studija. Valja napomenuti i da nas naši postojeći programi studija, koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, u mnogočemu ograničavaju u ostvarivanju uvjeta ugovora. Pitamo se jesu li u Ministarstvu toga bili svjesni u trenutku pisanja programskih ugovora?


Strategija obrazovanja znanosti i tehnologije

Brzopletim donošenjem tê i sličnih odluka, Vlada je jasno pokazala nedostatak vizije i dugotrajne strategije na području znanosti i visokog obrazovanja. No niti nakon završene dvomjesečne javne rasprave o Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije ne daje se naslutiti ikakav pozitivan pomak. Iz njihova prijedloga strategije jasno se vidi da se vlast pokušava izvući iz krize dopuštanjem pliva privatnog kapitala u javne sektore znanosti i (visokog) obrazovanja. U Strategiji se nekritički preuzima retorika dokumenata Europske unije („fleksigurnost“, „nove vještine“, „izvrsnost“, „liderstvo“, „kompetitivnost“ i sl.) koja se u drugim zemljama članicama dovodi u pitanje, posebno u kontekstu kriterija za ocjenjivanje studenata ili profesora i znanstvenika. Pojmovi „društvo“ i „gospodarstvo“ u Strategiji se koriste kao sinonimi, što smatramo pogreškom koja je nedopustiva u službenom dokumentu koji stvaraju stručnjaci. Obrazovanje i znanost pokušavaju se prilagoditi potrebama tržišta rada, no bez promišljanja o dugoročnim posljedicama takvoga razvojnog smjera, primjerice na sveučilištima ili u strukovnim školama. Različite znanosti stavljaju se u neravnopravan položaj u odnosu na STEM-područja. Predviđa se uplitanje HUP-a i HGK-a u mijenjanje i stvaranje sadržaja studijskih programa, a prenaglašena je uloga budućih poslodavaca, koji će upravljati „ljudskim resursima“ i „ljudskim kapitalom“. Strategija na znanje ne gleda kao na javno dobro niti navodi konkretne proračunske izdatke potrebne za provođenje mjera koje predlaže.


Znanje kao javno dobro

Još jednom je to potvrdio i premijer Milanović naznačujući kako je cilj Vlade nakon ulaska u Europsku uniju financiranje javnih investicija isključivo europskim fondovima, kako navodi, „da time ne opterećujemo proračun“. Konstatirao je i kako vladajućima nije u interesu „ulagati u nepotrebno visoko obrazovanje“ koje bi se trebalo otvoriti utjecaju privatnog sektora, tumačeći s podsmijehom studentske demonstracije od 2009. naovamo briljantnim zaključkom – „znanje je roba“. Ideja da će novac iz europskih fondova u kombinaciji s privatnim investicijama u potpunosti zamijeniti proračunska sredstva namijenjena visokom obrazovanju kao nečemu što bi trebalo biti temeljno javno dobro ostavlja javna sveučilišta na milost i nemilost tržištu i njegovim nepredvidivim oscilacijama koje ne odgovaraju dugoročnim društvenim potrebama za visokoobrazovanim kadrom najšireg spektra. Uz to, ideja da je ono što možda funkcionira za druge ujedno i bolje rješenje za nas potpuno je promašena baš u kontekstu usporedbe hrvatskog obrazovnog sustava s obrazovnim sustavom Velike Britanije, ili čak SAD-a, gdje studenti dugove za ogromne školarine nerijetko otplaćuju veći dio svoga radnog vijeka, provodeći ga tako u svojevrsnom dužničkom ropstvu. Odbijamo pristati na diktat tržišta koji vodi u gospodarsku podčinjenost i smjera obrazovanje učiniti servisom interesa krupnog kapitala kao alternativu javno financiranom visokom obrazovanju za koje se već dugi niz godina zalažemo. Ponavljamo: obrazovanje nije tek još jedna stavka u proračunu, nego vrijedno javno dobro na čijem održavanju treba inzistirati.


Zdravstveno osiguranje

Da neoliberalnim mjerama nema kraja vidjeli smo još jednom kada je Sabor po drugi put ove godine izglasao izmjenu Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju kojim se ograničava subvencioniranje istoga studentima, ovaj put na način da im se oduzima pravo na subvenciju nakon osam godina od prvog upisa studija, čak i ako se radi o redovnim studentima. U obrazloženju je kao cilj navedeno smanjivanje vremena potrebnog za završetak studija, no ono je ionako već ograničeno bolonjskim sustavom. Također, činjenica da studenti više ne mogu biti zdravstveno osigurani preko roditelja, već po osnovi studentskog statusa, otvorila je velik prostor za manipulaciju osnovnim pravima studenata, koji često spadaju u društvenu skupinu bez vlastitih stalnih prihoda i izravno ovise o tuđoj pomoći, prije svega o svojim obiteljima već pogođenima općim padom socijalnog standarda. Ova izmjena Zakona još je jedan nedopustiv oblik kresanja socijalnih prava mladih koji uz naplatu školarina i rezanje subvencija na prehranu vodi daljnjoj destrukciji takozvanog društva znanja i komercijalizaciji obrazovanja.


Sanacija Studentskog centra u Zagrebu

Pa iako je prvu polovicu mandata aktualne vlasti odredila konstanta stalnog pozivanja na grijehe prethodnih struktura koje su devastirale javni sektor i ostavili prazne perspektive za neke pozitivne politike, upravo u tom prostoru koji nedostaje vlada lijevog centra nastavila je jednakom trasom besperspektivnosti i konstantnog rezanja proračunskog financiranja javnog sektora. Primjer Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu najzornije pokazuje o kakvim politikama se zapravo radi. Odluka o postavljanju sanacijske uprave nije donesena niti vođena nekom socijalno osjetljivijom vizijom studentskog standarda i infrastrukture koja taj život nadograđuje, nego idejom njegova konačnog gašenja koje neće biti posljedica samo aljkavih politika i dogovora Sveučilišta i nekadašnje postave s Donjih Svetica nego i nedostatka ikakve sustavne politike aktualnog ministra. Dug SC-a nastao je prije svega nebrigom i antisocijalnim politikama države u svim dosadašnjim administracijama, a nastavak te nebrige dovest će do potpunog urušavanja cijelog sustava što se i sada može nazreti.


Agresivna neoliberalna politika Vlade premijera Milanovića

Da naša zvanično „socijaldemokratska“ vlada iz dana u dan nadmašuje sva „postignuća“ najgore antiradničke i antinarodne politike ikad viđene mogli smo primijetiti i kada je prije nekoliko tjedana ministar rada Mirando Mrsić, makar i samo u govoru, ukazao na svoje neslaganje s jednim od temeljnih civilizacijskih tekovina poput osmosatnoga radnoga vremena. I ministar financija Slavko Linić na slične načine neprestano doslovno ugnjetava narod, naročito neke njegove određene slojeve – i to one najranjivije, poput radnikā i studenata – svojim mjerama štednje i politikom privatizacijā, što seže čak do mjere koja predlaže povišenje stope PDV-a na temeljne potrepštine poput dječje hrane, ulja i isporuke vode, dok istovremeno oprašta dugove pojedinim medijskim magnatima. Na udaru su se nedavno našli i zaposlenici u sektoru obrazovanja i znanosti, a dugotrajnost štrajka liječnika dovoljno govori i o odnosu Vlade spram tako važnog sektora kao što je zdravstveni. Smatramo da su nužna veća izdvajanja za znanost, obrazovanje i zdravstvo jer se radi o sektorima na kojima počiva opstanak i razvoj društva u cjelini. Dokle god će se opraštati dugovi raznoraznim kapitalistima, priča o tome da „nema novaca“ bit će pusta izrabljivačka tlapnja.

Uza sve navedeno ne prolaze nezapaženo niti statistički podaci Europske unije prema kojima je 52,8% mladih u Hrvatskoj nezaposleno: umjesto šoka i nevjerice ovaj je podatak kod premijera Milanovića izazvao samo nevjericu. Dovođenjem u pitanje vjerodostojnosti objavljenih podataka o nezaposlenosti i komentarom u stilu „situacija je katastrofalna, ali nije ozbiljna“, Vlada je još je jednom pokazala cinizam i potpunu indiferentnost spram više od 350 tisuća nezaposlenih u državi. Pritom je puno važnije istaknuti kako je zastrašujuća brojka rezultat upravo antisocijalnih i diskriminatornih politika koje vladajuće vrhuške, neovisno o sporadičnim izmjenama saborskih i vladinih garnitura, uporno provode. Aktualne procedure promjene radnog zakonodavstva i društvene promjene statusa rada i radništva garantiraju jedino povećanje nezaposlenosti te istovremenu degradaciju prava nezaposlenih ljudi čiji će položaj biti još teži, mukotrpniji i još više ponižavajuć. U kontekstu porazne statistike o nezaposlenosti mladih valja se prisjetiti Zakona o poticanju zapošljavanja kojim je vlada prije godinu i pol namjeravala smanjiti stopu nezaposlenosti kod mladih: kao što je jasno vidljivo, tzv. volonterski rad nakon završetka škole ili studija, a zapravo eksploatacijski rad za mizernu naknadu od 1600 kn, nije smanjio nezaposlenost mladih niti im omogućio lakše pronalaženje stalnoga posla, naprotiv, nezaposlenost raste, a iskustva ljudi koji su bili prisiljeni pristati na rad bez zasnivanja radnog odnosa su poražavajuća: stalan, siguran i adekvatno plaćen posao nije im omogućen, a iza njih je godina dana ponižavajućeg rada i hrpa dugova koje treba platiti.

U međuvremenu je u saborsku proceduru upućen još jedan zakon koji narušava radnička prava, snižava cijenu rada te otvara prostor brojnim manipulacijama. Riječ je o Nacrtu prijedloga Zakona o privremenim poslovima. Tzv. vaučer-radnici moći će biti nezaposleni, umirovljenici, studenti, ali i zaposleni radnici te samozaposlene osobe, a njihova će prava određivati vrijednosni kuponi za takozvane jednostavne poslove.

Ovim se zakonom pod krinkom borbe protiv nezaposlenosti, siromaštva, socijalne isključenosti i sive ekonomije na mala vrata uvodi potpuna fleksibilizacija radnog zakonodavstva. Iako bi formalno povremeni poslovi trebali biti samo most prema trajnom zaposlenju, iskustva i podaci zemalja koje su ovakve zakone već implementirale (primjerice Njemačka i Austrija) govore da radnici ostaju zarobljeni u ovakvom zaposlenju s izrazito niskim nadnicama, a rad na crno raste jer su radnici često formalno uposleni kao povremeni, dok u stvarnosti rade puno radno vrijeme. U svjetlu hiperprodukcije zakonā kojima se mijenja i fragmentira radno zakonodavstvo također je važno istaknuti izrazito opasno inzistiranje na takozvanom outsourcingu, odnosno prijenosu ugovora o radu. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić najavio je tako da će se iz javnih službi izdvojiti službe poput čišćenja i kuhanja i predati u ruke privatnom sektoru. Outsourcing u praksi znači postupnu privatizaciju javnog sektora te rapidno pogoršanje kako radnih prava tako i same kvalitete usluge. Primjeri iz prakse pokazuju da su takvi radnici potplaćeni, a zbog uštede, kao u primjeru outsourceanih čistača u zdravstvenim ustanova dolazi do većeg broja infekcija s obzirom na to da radnici ne prolaze potrebne obuke, nisu dio kolektiva i moraju štedjeti na sredstvima za čišćenje.


Referendum o braku

Kao studenti i odgovorni građani ove države ovim putem upozoravamo i na aktualne konstitucionalne prijepore nastale uslijed nametanja regresivnih politika koje putem narodnog referenduma nastoje uskratiti ljudska prava nacionalnim i seksualnim manjinama. Aktualnu vlast smatramo dijelom odgovornom za stvaranje političkog, pravnog i socijalnog konteksta koji je do takvih tendencija doveo. Pravni vakuum nastao sramotnim mijenjanjem Zakona o referendumu zbog ulaska u EU te opće socijalno beznađe stvoreno nepostojanjem ikakve progresivne ekonomske politike plodno su tlo za bujanje desničarskih kratkovidnih inicijativa na kojima se crpi politički kapital retrogradnih pokreta i opozicijskih stranaka. Još jednom ponavljamo: direktna demokracija nije tek procedura. Riječ je o mehanizmu progresivnih političkih borbi koje će uvažavati postojeća ljudska prava i boriti se za unapređenje ljudskih prava naših sugrađana čija je egzistencija ugrožena zbog njihove etničke pripadnosti, seksualne orijentacije ili socijalnog statusa.


Ćirilica u Vukovaru i prijedlog Zakona o jeziku

No homofobni referendum nije jedini primjer porasta fašističkih tendencija u društvu suočenom s ekonomskom krizom; tu je i pitanje ćirilice u Vukovaru zbog koje su se pobunili raznorazni ksenofobni, proustaški nastrojeni desni ekstremisti. Iako se na prvi pogled čini kao nešto što nema direktne veze s padom životnoga standarda građanā, to je itekako povezano s općim nezadovoljstvom. Naime, slično kao i tridesetih godina u Vajmarskoj Njemačkoj, u sveopćoj se frustraciji traže „dežurni krivci“ na koje bi se uperilo prstom. Nacija i religija opet su se pokazale pogodnim sredstvom razbijanja klasne solidarnosti. Upravo takve sukobe perpetuira vlast jer su zbog svoje emocionalne nabijenosti pogodno sredstvo za stavljanje krucijalnih društvenih problema pod tepih. K tome, novi prijedlog Zakona o jeziku dodatno potpiruje jačanje hrvatskoga nacionalizma stavljajući jezike manjinā u vrlo inferioran položaj spram hrvatskoga, čime se krše njihova prava. Protivimo se takvom nacionalističkom prijedlogu zakona i podržavamo ćirilicu u Vukovaru, čime želimo ukazati na neopterećenost umjetnim podjelama (kao što je svaka nacionalna podjela) i uvažavanje prava onih koji bi mogli biti ugroženi pojačanim naviranjem fašističkih elemenata u društvu.

Dosta nam je povećanja društvene nejednakosti na svim razinama koje se perpetuira usvajanjem stava koji će, uz sustavno gaženje radničkih prava, prestankom ulaganja u visoko obrazovanje i zdravstvo i otvaranjem tih područja privatnom sektoru neupitno rezultirati činjenicom da će u budućnosti moći studirati samo manji broj ljudi – privilegirana klasa, stasala u tranzicijskim tržišnim sivim zonama. To bi definitivno značio kraj svake iluzije o „zemlji znanja“ i uopće o svijetu u kojemu znanje i rad predstavljaju išta više od puke razmjenske vrijednosti.  Dosta nam je. Ne želimo da buduće generacije studenata i radnika budu svedene na izvor jeftine radne snage za europsko tržište.


Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve