Snimke izlaganjâ: Luka Bogdanić i Luka Mesec, 18.10.2013.

Kako izgubiti klasnu borbu: metamorfoza Komunističke partije Italije
Od najveće komunističke partije u Zapadnoj Europi do “ostataka ničega”. Dana 9. studenog 1989. pada Berlinski zid. Svega nekoliko dana poslije, 12. studenog, Achille Occhetto, Generalni sekretar Komunističke partije Italije u bolonjskom predgrađu Bolognina izjavljuje: “Sve je moguće. Čak i to da partija promijeni ime.” To je početak procesa razgradnje partije. Na bolonjskom kongresu u listopadu 1990. godine prvi put je odlučeno da partija mora promijeniti smjer i preobraziti se u progresivnu lijevu stranku. Rezultat je bio da je na XX. kongresu, nazvanom “skupštinom ljevice”, održanom u veljači 1991., Komunistička partija prestala postojati. Na kraju kongresa osnovan je PDS (Lijevo-demokratska stranka). Na istom mjestu i u isto vrijeme nastaje i novi pokret – “Movimento Rifondazione Comunista”. Oni koji se nisu htjeli pridružiti PDS-u osnovali su “Pokret”, embrio buduće Rifondazione Comunista. Iza tih suhih činjenica krije se postepeno ali totalno odbacivanje vođa PDS-a politike temeljene na klasnoj borbi. Istovremeno, međutim, talijanska politička arena svjedočila je intenzifikaciji klasne borbe od strane vlasnika sredstava za proizvodnju. Iako to nije bilo odmah tako očito – zbog relativno pristojnog životnog standarda talijanske radničke klase – radnička prava i socijalna zaštita počeli su se rezati. Vođe najveće komunističke partije u Zapadnoj Europi mislili su da će im promjena imena otvoriti put osvajanju vlasti. Nasuprot tome, gubitak imena zapravo je predstavljao tek posljedicu ideoloških promjena koje su talijansku radničku klasu uveli u eru prekarnosti.
Inicijativa za demokratski socijalizam (Slovenija)