Linije (dis)kontinuiteta – kratki prikaz formi radničkog organiziranja i metoda borbe (1990. – 2014.), 1. dio

Marina Ivandić i Igor Livada daju prikaz radničkog organiziranja i metoda borbe od 1990.-2014. Analiziraju odnos civilnog društa spram radničkih borbi te na temelju štrajka u humantiranom razminiranju i Croatia airlinesu izvlače pouke dobre sindikalne prakse. Tekst izvorno objavljen u Zarezu 381 od 10. travnja 2014. donosimo u dva dijela.



Uvod


Proces restauracije kapitalističkih odnosa, započet još u vrijeme nominalno socijalističkog društvenog uređenja, raspadom jugoslavenske federacije prelazi u svoju novu fazu. Sfera ideologije i institucionalizirane politike oblikuje se isključivo od raznih idejnih inačica kapitalističkih društveno-ekonomskih odnosa. Ukida se institut društvene imovine i čitav niz radničkih institucija vezanih uz samoupravni sustav, društvena imovina se nacionalizira, započinje sveobuhvatna masovna privatizacija.[1] Dolazi do radikalne izmjene društvene, ekonomske i političke konfiguracije. Riječima Željka Rohatinskog, budućeg guvernera Hrvatske narodne banke:
“(…) vlasnička (će) transformacija dosadašnjeg društvenog kapitala, koja započinje u Republici Hrvatskoj, svojim sadržajem i dometom bitno opredijeliti buduću strukturu hrvatske ekonomije i političke moći na vrlo dugi rok.”[2]
U prvih deset godina tzv. tranzicije nezaposlenost s 8 posto 1990. skače na 19,6 posto 1999. godine, odnosno na 29,4 posto ako se pribroje i oni koji rade, ali ne primaju plaću. Udio sindikalno organiziranih u istom periodu pada s 90 na 50 posto, broj članova najveće sindikalne središnjice se prepolovljuje.[3]

U tekstu smo pokušali detektirati neke od linija kontinuiteta odnosno diskontinuiteta na području radničkih borbi u razdoblju od raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije do današnjih dana. Analiza kao indikator uzima određene prakse organizacije i metode, promatrane na razini pojavnosti fenomena. Osim na razini pojavnosti, fenomeni su analizirani s obzirom na formu koju u određenom razdoblju zadobivaju, kvantitativne i kvalitativne karakteristike i putanju historijskog razvoja. Promatrani su sljedeći fenomeni: zauzimanje poduzeća kao metoda borbe, sudjelovanje udruga civilnog društva u radničkim borbama i stožeri za obranu poduzeća. Posebna pažnja posvećena je detaljnoj analizi dvaju štrajkova organiziranih tijekom 2013. Riječ je o štrajku u Croatia Airlinesu i štrajku pirotehničara.

Kako bismo donekle predočili okvir unutar kojeg se odvijaju pojedine borbe, skicirana je kvantitativna dinamika industrijskog sukoba. Skica dinamike izvedena je za razdoblje od 2003. do 2012. prema tzv. statistici mirenja koju vodi Samostalna služba za socijalno partnerstvo. Na osnovi statistike mirenja moguće je iščitati broj štrajkova u navedenom razdoblju s obzirom na to da svaki legalno provedeni štrajk mora proći kroz proces mirenja. U pozadini ove metode stoji pretpostavka automatizma “neuspješno mirenje – štrajk”, no u svrhu analitičke preciznosti potrebno je upozoriti na faktore koji unose određeni stupanj pogreške u račun. Na umu treba imati da spomenuti automatizam u praksi ne funkcionira u potpunosti, odnosno dio neuspješnih mirenja ne rezultira nužno štrajkom.[4] S druge strane, statistika mirenja ne registrira tzv. divlje štrajkove. Uzimajući u obzir navedene probleme, podatke treba uzeti s rezervom u smislu apsolutnog broja i čitati ih radije u svjetlu trendova.


Slika 1. Statistika mirenja po uspješnosti od 2003. do 2012., izrađena na temelju podataka dobivenih od Samostalne službe za socijalno partnerstvo.


Zauzimanje poduzeća kao metoda borbe


Prilikom procjene značaja pojedinih slučajeva radničkog zauzimanja poduzeća (ali i cjelokupne dinamike primjene metode) bitno je uzeti u obzir trenutak u kojem se akcija odvija te samoupravno socijalističko povijesno naslijeđe. Cijela dekada devedesetih ispunjena je snažnim nacionalističkim resentimanom, neraskidivo vezanim uz antikomunizam određen netrpeljivošću spram organizacija, institucija i praksi uspostavljenih tijekom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno percipiranih dijelom jugoslavenskog socijalističkog projekta. Iako problem evolucije hegemonije spomenutog ideološkog okvira, pripadajuće retorike i njene recepcije zahtijeva nijansiraniji pristup, moguće je izvršiti (grubu) podjelu na ratne godine (1991. – 1995.), obilježene neupitnom dominacijom, i drugu polovicu devedesetih, kada dolazi do postupnog slabljenja. Smjena vlasti 2000. godine – prekida se desetogodišnja vlast HDZ-a i na vlast dolazi koalicija predvođena socijaldemokratima – predstavlja svojevrsnu manifestaciju točke prijeloma u ideološkoj formaciji. U godinama što slijede liberalizam će do određene mjere ublažiti i transformirati nacionalističku komponentu, a nacionalistički antikomunizam prepustit će dio terena svojoj liberalnoj inačici. Evocirati samoupravnu praksu nepriznavanjem neprikosnovenosti uprave novih vlasnika, uspostavljanjem kontrole nad prostorom poduzeća ili pojedinim segmentom proizvodnog procesa tijekom devedesetih, posebno u razdoblju do 1995. godine, značilo je izložiti se optužbama za antihrvatstvo, biti svrstan uz bok ratnom neprijatelju i prihvatiti realan rizik adekvatnog tretmana.

Evocirati samoupravnu praksu nepriznavanjem neprikosnovenosti uprave novih vlasnika, uspostavljanjem kontrole nad prostorom poduzeća ili pojedinim segmentom proizvodnog procesa tijekom devedesetih, posebno u razdoblju do 1995. godine, značilo je izložiti se optužbama za antihrvatstvo, biti svrstan uz bok ratnom neprijatelju i prihvatiti realan rizik adekvatnog tretmana

Ilustrativan primjer predstavlja borba radnika Slobodne Dalmacije, novinskog lista osnovanog 1943. godine od strane dalmatinskih partizana. Odbivši funkcionirati kao propagandno glasilo nacionalističkog režima, Slobodna Dalmacija postaje metom brutalnog discipliniranja. U sklopu kampanje, između ostalog, organiziraju se prosvjedni marševi protiv “antihrvatstva” proskribiranog lista. Jedna od funkcija marševa svakako je trebala biti svojevrsno legitimiranje obračuna voljom naroda, no ponekad bi rezultat bio suprotan priželjkivanom. U tom smislu indikativan je pokušaj organiziranja prosvjeda pred zgradom redakcije. Nakon što se lažnim informacijama o mjestu i svrsi prosvjeda mobiliziralo radnike splitske industrijske zone, uslijedio je debakl: doznavši na vrijeme pravu destinaciju, većina okupljenih odustaje. Paralelno s navedenim odvija se konfiskacija, postavlja nova uprava, a radnici pokreću štrajk – po prvi put u svojoj polustoljetnoj povijesti Slobodna Dalmacija nije se pojavila na kioscima.[5] Ujedno, štrajkaška aktivnost sadrži nekoliko elemenata promatrane metode: nepriznavanje odluke o pretvorbi vlasništva i nove uprave te radničke straže. U kratkom osvrtu na štrajk i događaje koji su mu prethodili, Viktor Ivančić, jedan od sudionika, daje nam uvid u tijek i karakter akcije te atmosferu u kojoj se odvija.

“…štrajk u Slobodnoj Dalmaciji, u ožujku 1993., vodio je sindikat, no on nije bio primarno socijalno motiviran, već je bio odgovor na političku i državnu represiju, pokušaj da se u ono vrijeme sačuva nezavisna pozicija lista i uređivačka politika koja neće podlijegati političkim nalozima.
Slobodna Dalmacija bila je tada, uz riječki Novi list, jedini preostali nezavisni dnevnik u Hrvatskoj i obavila je pretvorbu vlasništva po tzv. “Markovićevom zakonu” tako što su dionice firme otkupili sami zaposlenici. Država (to jest vladajući HDZ) tu je pretvorbu poništila – za razliku od slučaja Novog lista ili, recimo, Tvornice duhana Rovinj – i nametnula prisilnu upravu. Većina zaposlenih novinara s tim se nije htjela pomiriti budući da je bilo jasno da je cilj te nasilne mjere radikalna promjena uređivačke politike lista, koja je trebala biti u bespogovornoj službi vlasti. Zbog toga se, pod vodstvom sindikata, stupilo u štrajk. Bio je to zapravo zadnji trzaj u borbi za nezavisnost koja je, praktički bez prestanka, trajala prethodne dvije godine. Na skupu zaposlenih odlučeno je da bilo kakve odluke nove uprave radnike ne obavezuju.
Glavni efekt štrajka bio je neizlaženje dnevnoga lista u periodu od 8. do 13. ožujka. Sve vrijeme je jedan broj radnika bio prisutan u prostorijama Slobodne Dalmacije, organizirana su dežurstva i štrajkaške straže. Međutim, ulaz u firmu nije bio zapriječen “nepoželjnima”, niti je od strane štrajkaša bilo ikakvih mjera nasilja, tako da su novopostavljeni direktor i članovi uprave slobodno ulazili u poduzeće, a također i pripadnici “pete kolone”, skupina novinara, urednika i grafičkih radnika koji su bili lojalni HDZ-u i novoj upravi i koji su u jednoj prostoriji pokušavali pripremiti “štrajkbrehersko” izdanje lista. Nasilje je bilo na njihovoj strani: među “petokolonašima” bilo je ljudi s oružjem, također i u maskirnim ratnim uniformama, pa je zabilježeno i nekoliko incidenata gdje su pištoljima prijetili štrajkašima. Vladajuća partija među njima je izabrala novoga glavnog urednika te su, zauzevši tiskaru uz pomoć naoružane pratnje, “petokolonaši” poslije nekoliko dana uspjeli otisnuti list, zbirku bijednih pamfleta na nekoliko novinskih stranica. Sve vrijeme oni su uživali snažnu zaštitu i potporu policije, tajnih službi i, naravno, lokalne političke vlasti.
Naposljetku je vodstvo sindikata, naprasno i bez objašnjenja, proglasilo prestanak štrajka. Premda je bilo jasno da se štrajkom po svemu sudeći ne bi ostvario konačan cilj i sačuvao nezavisni list – jer je vlast pokazala spremnost da upotrijebi sva sredstva za pokoravanje Slobodne Dalmacije – mnogi od novinara bili su ogorčeni takvom odlukom vrha sindikata, smatrajući da još nije vrijeme za predaju ili da, u najmanju ruku, treba nastaviti iskazivati protest i neposluh. Većina se, međutim, vratila na posao.
Osobno sam, dan nakon prestanka štrajka, zajedno s dvojicom kolega s kojima sam uređivao Feral (Predragom Lucićem i Borisom Dežulovićem) dao otkaz u Slobodnoj Dalmaciji i zauvijek otišao iz te novinske kuće.”[6]

Pojedinačna analiza borbi proteklih dvadesetak godina te zatim i sveobuhvatna sinteza – s obzirom na razne aspekte problema, npr. izmjene ekonomskog i političkog konteksta, evoluciju organizacijskih struktura i sl. – na temelju kojih bi bilo moguće donositi zaključke o ishodišnim točkama, kvantitativnoj dinamici i rezultatima prakticiranja metode posao je koji tek predstoji obaviti.

Odbivši funkcionirati kao propagandno glasilo nacionalističkog režima, Slobodna Dalmacija postaje metom brutalnog discipliniranja. U sklopu kampanje, između ostalog, organiziraju se prosvjedni marševi protiv “antihrvatstva” proskribiranog lista

Kroz čitavo razdoblje od 1991. do 2013. godine, prema do sada prikupljenim podacima, jedino tijekom 1991., 1992. i 1994. nije registrirana aktivnost koju bismo mogli okarakterizirati kao zauzimanje poduzeća. Sadržajno deskriptivni okvir metode na kojem se bazira detekcija određen je sljedećim elementima: organiziranje radničkih straža, cjelodnevno prisustvo u poduzeću za vrijeme trajanja akcije, fizička kontrola prostora poduzeća (ili jednog njegova dijela), preuzimanje kontrole nad proizvodnim procesom i poslovanjem, onemogućavanje slobodnog raspolaganja robama i strojevima aktualnom vlasniku (npr. sprečavanje odvoza robe iz skladišta ili odvoza strojeva). Akcija ne mora nužno sadržavati sve pobrojane elemente.
Na priloženoj karti označena su mjesta u kojima je zabilježen najmanje jedan slučaj zauzimanja poduzeća. Popis toponima predstavlja minimum utvrđen dosadašnjim istraživanjem.

klikni na sliku za veću rezoluciju
Slika 2: Karta Hrvatske s označenim zauzimanjima. Kartu izradila Iva Marčetić.

Stožeri za obranu kompanija


Stožer za obranu kompanije[7] kao organizacijska forma pojavljuje se 1998. u kutinskoj Petrokemiji. Inicijativa za osnivanje potekla je iz Petrokemijina najvećeg sindikata, koji okuplja približno tri četvrtine ukupnog broja radnika. Predloženi plan prihvatili su manjinski sindikat (petina radnika) i udruga branitelja (više od pola radnika sudjelovalo je u ratu 1991. – 1995.), koji su ravnomjerno zastupljeni u Stožeru. Savez je uspostavljen s ciljem sprečavanja privatizacije, tj. zadržavanja većinskog udjela u državnom portfelju. Zasnivajući svoj rad između ostalog i na aktivnoj komunikaciji sa svim radnicima, Stožer je osigurao legitimaciju, ali i aktivnu podršku: prema anketi provedenoj na približno dvije trećine radnika, 99.7 posto radnika podržavalo je aktivnosti Stožera. Mobilizacijske aktivnosti nisu ostale ograničene na krug poduzeća. Jasan indikator je prosvjed u kolovozu 1998., održan pod parolom “Ne damo Petrokemiju, ne damo Kutinu”, na kojem se okupilo između sedam i deset tisuća ljudi, što čini oko dvije trećine stanovništva Kutine. Ubrzo je s Vladom potpisan sporazum kojim je definirano da Petrokemija ostaje u većinskom državnom vlasništvu, dok radnici dobivaju tri predstavnika u nadzornom odboru i garantira im se pravo na plaćeni štrajk u slučaju kršenja sporazuma. Stožer se aktivirao po pitanju cijene i opskrbe plinom 2001., 2002., 2003., 2005. i 2009. godine, a 2013. zbog ponovne najave privatizacije.[8]

Uspjeh kutinskih radnika inspirirao je osnivanje niza novih Stožera, koji postaju široko rasprostranjen oblik organizacije borbe. Već iduće godine, reagirajući na situaciju “mogućeg jačanja socijalnih napetosti koje najavljuju i stožeri za obranu poduzeća”, Hrvatska udruga poslodavaca najavljuje “punu pripravnost svih svojih tijela, regionalnih i granskih udruga”.[9]

U prosincu 1999. godine radnici Badela započinju preko sedamdeset dana (od 8. prosinca 1999. do 21. veljače 2000.) dugu blokadu pogona i upravne zgrade kako bi spriječili izmještanje dijela proizvodnje u Čitluk. Legitimitet akcije osiguran je izborom članova Koordinacije (Stožera) za obranu Badela, tijela koje rukovodi akcijom, na skupu svih zaposlenika.

Pokušaj preuzimanja većinskog paketa dionica Poljoprivrednog kombinata Valpovo od strane osječkog poduzetnika Ive Brzice 2003. godine nailazi na žestok otpor zaposlenih. Na referendumu je odbačena Brzičina ponuda, a u kombinatu su organizirana danonoćna dežurstva. Zaštitare osječkog Borbaš Securityja, poslane da preuzmu kombinat, dočekuju radnici naoružani drvenim palicama, vodenim topovima i plinskim pištoljima. Tijekom okršaja u kojem je ozlijeđeno deset osoba (tri zaštitara i sedam radnika) oglasila se sirena za uzbunu – znak ostalim radnicima da dođu u kombinat i brane ga. Dvije stotine radnika okupilo se u krugu poduzeća i spriječilo preuzimanje. Država na koncu obeštećuje Brzicu, a radnici postaju većinski vlasnici.

Aktualna borba za očuvanje poduzeća i uspostavljanje radničkog dioničarstva po ESOP modelu u zagrebačkom RIZ-u (tvrtke u većinskom vlasništvu Agencije za upravljanje državnom imovinom) vodi se zajedničkim snagama sindikata, radničkog vijeća i udruge branitelja. Na skupu radnika 4. lipnja 2012. 95 posto prisutnih potpisuje zabranu ulaska u tvornicu predsjedniku Uprave zbog nanošenja štete firmi.
“To nije zakonito, ali mi smo se borili kako smo znali i umjeli i cijelo smo vrijeme upozoravali institucije da nam pomognu jer se događaju radnje koje našu firmu vode prema likvidaciji”,
sažet će jednostavnost logike “radikalnosti” postupka sindikalna povjerenica Marina Glokević. Uprava će na zabranu odgovoriti zauzimanjem poduzeća uz pomoć naoružanih zaštitara i sastavljanjem liste “suspendiranih” radnika. Ubrzo međutim dolazi do novog preokreta. Osiguravši većinu glasova u nadzornom odboru – tijelu koje imenuje, odnosno opoziva Upravu – radnici smjenjuju postojeću garnituru. Peticiju za ESOP kao formu buduće vlasničke strukture koja bi pružila zaštitu od “neželjenog preuzimanja”, tj. spriječila preuzimanje od strane onih koji namjeravaju “ugasiti proizvodnju”, a ujedno i kao formu emancipacije – “mi se jedino tako i na taj način možemo izboriti da ne budemo najamni radnici” – potpisalo je 95 posto zaposlenih. Zadani cilj još uvijek nije ostvaren, no smjena Uprave, uz postojeći dug države spram RIZ-a od 103 milijuna kuna, otvorila je određeni manevarski prostor za pregovore s Vladom.[10]

U tablici Osnivanje stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj (1998. – 2013.) prikazana je dinamika osnivanja stožera pobrojanih na temelju dosadašnjih istraživanja te njihov geografski raspored.

klikni na sliku za veću rezoluciju
Slika 3: Tablica dinamike pojavljivanja i geografskog rasporeda stožera u periodu 1998.-2013.

Iako se razlikuju po stupnju organizacijske vještine, militantnosti, uspješnosti, većina stožera se, u potpunosti ili djelomično, sadržajno može podvesti pod definiciju kako je u svom radu daje Marko Grdešić:

“Riječ je o: neslužbenoj i izvaninstitucionalnoj, a često i nezakonitoj radničkoj akciji; o borbi radnika za preživljavanje njihove kompanije na tržištu i za očuvanje njihovih radnih mjesta; o akciji koja je potaknuta snažnim emocionalnim zalaganjem, vezanošću radnika za svoju kompaniju te subjektivnim percepcijama povrede socijalne pravednosti; o akciji koja je često vođena mimo ili protiv postojećih sindikata, tj. “divlja” je (wildcat); o akciji koja uključuje javne prosvjede i apele političkim institucijama na lokalnoj i na nacionalnoj razini; uključuje pokušaje da se izgrade koalicije s drugim akterima u društvu i s medijima; uključuje preuzimanje radničke kontrole nad poslovanjem i proizvodnjom kompanije koja katkad znači i fizičko zauzimanje proizvodnog pogona.”[11]

Pobrojanom dodajmo jedan bitan moment: stožer predstavlja jednu od formi izgradnje jedinstvenog fronta odozdo. Riječ je o taktičkom manevru prevladavanja podjela unutar sindikalnih struktura te uključivanja u borbu ostalih radničkih organizacija koje djeluju u poduzeću (npr. udruge branitelja i udruge malih dioničara). Iako postoje pokušaji izgradnje koalicije s raznim društvenim akterima, prvenstveno se radi o organizacijskoj strukturi na razini poduzeća.

Organizacija jedinstvenog fronta: koristi se infrastruktura postojećih sindikalnih organizacija, djelovanje nije ograničeno samo na sindikat kao organizacijsku formu, inkluzivnost spram svih koji stoje uz zahtjeve, legitimitet zahtjeva i tijela koje rukovodi akcijom osiguran je konzultiranjem baze

Primjer prakticiranja taktike jedinstvenog fronta odozdo u nešto drugačijem obliku nalazimo npr. kod organizacije štrajka pirotehničara 2013. Dosadašnji uvidi ne omogućavaju ekstenzivniji prikaz temporalne i geografske rasprostranjenosti različitih formi, no moguće je ustvrditi da – promotrimo li fenomen iz historijske perspektive – organizacijski princip ne predstavlja novitet. Jedan od primjera možemo naći u tridesetim godinama prošlog stoljeća. Uslijed nemogućnosti legalnog djelovanja vlastitih sindikalnih organizacija, Komunistička partija Jugoslavije 1932. donosi odluku o ulasku komunista u reformističke sindikate i uspostavljanju Revolucionarne sindikalne opozicije, organa jedinstvenog fronta odozdo, unutar legalnih reformističkih sindikata. U cirkularnom pismu Centralnog komiteta svim mjesnim organizacijama i članovima Komunističke partije Jugoslavije opsežno je opisana nova linija djelovanja na tom području. U svrhu ilustracije taktičko-operativnih elemenata metode korisno je izdvojiti neke momente:

“Svi komunisti moraju ulaziti u postojeće reformističke sindikate (URSS, ORS), stvarati tamo revolucionarnu sindikalnu opoziciju organizirajući u nju naše pristaše i sve opozicione reformističkim vođama elemente, a u cilju jačanja te opozicije privlačiti i organizovati radnike u te sindikate. (…)

Pored ove, danas glavne forme naše sindikalne delatnosti, treba stvarati u svim mestima i preduzećima razne sportske, kulturne, esperantističke i druge organizacije i preko njih također vršiti našu sindikalnu delatnost. (…)

U toku niza godina paralelnog postojanja revolucionarnih i reformističkih sindikata stvoreno je mišljenje, da je reformista svaki onaj ko je u reformističkim sindikatima, i da revolucionarni radnik ne treba da ide u ove sindikate. Ovakvo mišljenje treba najodlučnije suzbijati, jer će ono biti jedna od glavnih smetnja okupljanja i organizaciji revolucionarnih elemenata i reformističkih elemenata u reformističkim sindikatima i našem radu u masama radnika. (…)

Uspeh ove naše taktike i svega našeg sindikalnog rada zavisi u prvom redu od toga, što će i kako komunisti raditi, kako će se držati u reformističkim organizacijama u preduzećima. (…)

Iskorištavajući sve mogućnosti rada unutar sindikata… izrađivati zahteve radnika dotičnog preduzeća, pretresati ih sa svim radnicima na bazi jedinstvene fronte, isticati ove zahteve i u povoljnom momentu pozivati radnike u borbu i štrajk za ove zahteve…

Svoj najaktivniji, požrtvovni i energični rad na organizaciji i vođenju borbe radnika, u preduzeću, na zaštitu njihovih, ma i najmanjih interesa, valja suprotstaviti sabotaži i izdaji borbe radnika od strane reformističkih vođa. Na konkretnim činjenicama pred radnicima razotkrivati do sitnice svaku njihovu izdaju i sabotažu radničkih interesa, naročito oko sklapanja kolektivnih ugovora, organizacije zajedničke borbe besposlenih i zaposlenih radnika, organizovanih i neorganizovanih, suprotstavljajući njihovim naše zahteve, izvlačiti radnike ispod njihova uticaja i pridobijat ih za naše zahteve i platformu. (…)

Revolucionarnom sindikalnom opozicijom imaju se smatrati svi oni radnici u preduzeću i organizaciji koji primaju i bore se za našu platformu zahteva, suprotstavljenu reformističkoj….”[12]

Unatoč svim specifičnostima povijesnog trenutka, možemo uočiti niz zajedničkih elemenata u pristupu problematici organizacije jedinstvenog fronta: koristi se infrastruktura postojećih sindikalnih organizacija, djelovanje nije ograničeno samo na sindikat kao organizacijsku formu, inkluzivnost spram svih koji stoje uz zahtjeve, legitimitet zahtjeva i tijela koje rukovodi akcijom osiguran je konzultiranjem baze.

Stvaranje fronte na razini poduzeća pokazalo se, od slučaja do slučaja, najboljom ili posljednjom opcijom u organiziranju radničkog otpora u Hrvatskoj. Pravo umrežavanje s akterima izvan poduzeća uspjelo je samo radnicima prvog i najuspješnijeg stožera, onog kutinskog, i to je najvjerojatnije uz veliku hrabrost i stratešku zrelost glavni razlog petnaestogodišnjeg uspješnog otpora

Stvaranje fronte na razini poduzeća pokazalo se, od slučaja do slučaja, najboljom ili posljednjom opcijom u organiziranju radničkog otpora u Hrvatskoj. Pravo umrežavanje s akterima izvan poduzeća uspjelo je samo radnicima prvog i najuspješnijeg stožera, onog kutinskog, i to je najvjerojatnije uz veliku hrabrost i stratešku zrelost glavni razlog petnaestogodišnjeg uspješnog otpora. Povezivanje radničkih kolektiva na nacionalnoj razini ili umrežavanje na široj društvenoj osnovi nije uspjelo nikome. Posljednja događanja[13] iznova naglašavaju važnost pitanja organizacije i materijalne infrastrukture – organizacije koja agendom i metodom nadilazi (ali ne gubi iz vida) sferu poduzeća, okupljajući aktere i uspostavljajući suradnje na nacionalnoj i internacionalnoj razini, te od organizacijskog pitanja neodvojiv problem materijalne infrastrukture na koju se organizacija prilikom djelovanja i vlastite reprodukcije oslanja. Uspostavljanje i razvoj takvog tipa organizacije pitanje je koje prelazi okvire ovog rada.

Bilješke:
[1] Više o početnom stadiju navedenih procesa u sljedećim člancima:
Ivan Ribnikar, Ukidanje društvenog vlasništva (uopće i prvenstveno u Sloveniji), Društvena istraživanja br. 1, 1993: 31–49 i Dražen Kalogjera, Privatizacija u stabilizaciji i razvoju hrvatskog gospodarstva, Društvena istraživanja br. 1, 1993: 51–86.
[2] Navedeno prema Dražen Kalogjera 1993.
[3] Marina Kokanović, The Cost of Nationalism: Croatian Labor, 1990-1999. Objavljeno u zborniku Workers after Workers’ States (Labor and Politics in Postcommunist Eastern Europe), ur. Stephen Crowley i David Ost, 2001:141–157.
[4] Uvid u stanje na terenu dobiven je kroz razgovor s Mariom Ivekovićem (aktivan u sindikatima od 1994. godine, povjerenik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske za Grad Zagreb od 1995. do 1999., predsjednik Novog sindikata od 2002. godine) i Tomislavom Kišem (aktivan u sindikatima od 1989., tajnik Novog sindikata od 2002. godine). Razgovor vodili autori 7. listopada 2013. u prostorijama Novog sindikata.
[5] Članak Okupacija u sedam slika, objavljen 1998. u tjedniku Feral Tribune, br. 673.
[6] Viktor Ivančić u osobnoj komunikaciji s autorima teksta.
[7] U nekim slučajevima korišteni su termini ˝krizni štab˝, ˝krizni stožer˝ ili ˝koordinacija˝.
[8] Za iscrpniji opis formiranja i djelovanja Stožera za obranu Petrokemije konzultirati članak Jovice Lončara Petnaest godina borbe, objavljen u drugom broju hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatiquea, i članak Marka Grdešića Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj, objavljen 2007. u Reviji za sociologiju, vol. 38 br. 1–2, str. 55–67.
[9] Objavljeno na Hrvatskoj radio-televiziji. Pogledati link http://www.hrt.hr/arhiv/99/02/09/KRV.html (posjećeno 1. veljače 2014.)
[10] Opsežan prikaz događanja u RIZ-u dat je u razgovoru s Marinom Glokević i Davorom Frankovićem U Hrvatskoj je nužna reindustrijalizacija, objavljenom 2013. na portalu Slobodni Filozofski i dostupnom na http://www.slobodnifilozofski.com/search/label/Davor%20Frankovi%C4%87?max-results=20 (posjećeno 1. veljače 2014.)
[11] Marko Grdešić, Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj, 2007.
[12] Josip Cazi, S puta reformizma na put klasne borbe: Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije i rad komunista u njemu 1929. – 1934., str. 84–87.
[13] Kutinska Petrokemija bi nakon 15 godina uspješne borbe, pritisnuta cijenom plina, padom domaće poljoprivredne proizvodnje, nemogućnošću dobivanja investicijskih kredita i stalnom opstrukcijom državnih organa, trebala biti privatizirana do ljeta 2014.


Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve