Prvomajske meditacije

Ovaj tekst pokušaj je skiciranja trenutnog stanja u politici i društvu općenito na globalnoj razini, onako kako ga tumači student Filozofskog fakulteta sa iskustvom u lokalnim aktivističkim inicijativama i pokretima progresivne, “ljevičarske” orijentacije. Sukladno tome, tekst zauzima jasnu poziciju u ideološkom spektru i pokušava tumačiti društvene fenomene pojmovnim aparatom kakav je karakterističan za lijevi diskurs.

Prvomajske meditacije

Izbijanje tekuće krize globalnog kapitalizma 2008. godine za jednu je od posljedica imalo zaoštravanje ideoloških i vrijednosnih podjela u zemljama širom svijeta, uključujući i Hrvatsku. Čini se da u većini razvijenih demokracija svjedočimo propadanju koncepta političkog centra, što nikako ne čudi ako se zna da je centrizam u politici samo ljepše ime za puko provođenje interesa poslovne elite, najčešće uz umjereni, “meki” liberalizam u ljudskopravaškim pitanjima.

Međutim, mora se napomenuti da je i sam koncept centra u politici, kao nekog kvazineutralnog terena između “lijevih” (umjerenijih socijaldemokrata i radikalnijih socijalista i komunista) i “desnih” (konzervativaca i krajnje desnih nacionalista, neonacista i fašista), posljednjih desetljeća znatno skrenuo u desno. Početkom 1980-ih, dolaskom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana na vlast, kao odgovor na pad profitnih stopa u 70-im godinama pristupa se projektu rastavljanja “države blagostanja”, ekonomsko-političkog koncepta nastalog nakon 2. svjetskog rata pod utjecajem britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa.

Taj koncept, iako pristaje na i podržava kapitalizam kao ekonomski sustav proizvodnje i distribucije, pretpostavlja veliku ulogu države u kontroliranju procesa na tržištu, kroz zakonske okvire i ograničenja na kretanje kapitala i progresivnu poreznu politiku kojom se financira izdašna državna potrošnja za socijalna pitanja zdravstva, obrazovanja, mirovina i sličnog.

Dolaskom Reagana i Thatcher kapitalistička klasa nepobitno dobiva “svoje” ljude na vlasti u razvijenim zapadnim demokracijama, ljude spremne povući radikalne poteze koje bi do tada svaki političar smatrao suicidalnim. Naravno, kao što znamo, bili su daleko od suicidalnih – Reagan je osvojio maksimalna dva predsjednička mandata, a Thatcher je britanska premijerka sa najdužim stažem u 20. stoljeću (od 1979. do 1990.) Ovaj naizgled paradoksalni podatak lako je razumljiv ako se dopuni činjenicom da u istom razdoblju dolazi do eksplozije na medijskom tržištu, sa desecima novih, privatnih medijskih aktera i masovnim preuzimanjem bivših državnih i manjih privatnih medija od strane nekolicine najvećih medijskih koncerna.

Nikoga ne bi trebala iznenaditi činjenica da je ono što danas zovemo medijskim “mainstreamom”, u situaciji u kojoj se velika većina medijskog sadržaja nalazi u rukama nekolicine izdavača i financijski ovisi o oglašavanju big businessa, bezrezervno reagiralo hvalom i podrškom na poteze ukidanja državne kontrole nad tržištem i zazivanjem što veće i obuhvatnije privatizacije. Rezultat nekoliko desetljeća takvog razvoja jako dobro možemo osjetiti danas, kad, nakon šest godina najgore ekonomske krize većine naših života, od svih “ozbiljnih” političara u zapadnim demokracijama možemo čuti samo blage varijacije na jednu temu – koliko nam štednje treba. Ovakvo zapanjujuće jednoumlje niti je s nama oduvijek niti je palo s neba – ono je rezultat kontrole nad društvenim procesima koju krupni kapital ostvaruje na dva načina: izravno, financiranjem izbornih kampanja političara, i posrednim putem kroz oblikovanje javnog mišljenja u masovnim medijima.

Današnja politika i politički procesi naslijedili su, dakle, jedan sistem vrijednosti i praksi koji se počeo formirati prije 40-ak godina u znatno drugačijim ekonomskim i političkim uvjetima na globalnoj razini. I dok se on mogao činiti nezamjenjivim i samorazumljivim u uvjetima relativnog prosperiteta (barem na razini razvijenih zemalja koje upravljaju globalnom ekonomijom), danas se ta forma mora doimati potrošenom, praznom i neadekvatnom velikoj većini stanovništva. Krajnja je posljedica jačanje političkog “ekstremizma” – u navodnim znacima iz razloga jer je i taj pojam proizvod centristički nastrojenih, umjerenih, “umivenih” političara i jer ga javnost najčešće koristi jednako za radikalne ljevičare kao i za desničare, što mora biti uvreda zdravom razumu svake stvarno informirane osobe. U svakom slučaju, sa gubitkom povjerenja u ono što bismo mogli nazvati prosječnom, umjerenom političkom klasom, narod se ili u potpunosti depolitizira, apstinira od izbora i unaprijed odustaje od mogućnosti za promjenu, ili se sve više polarizira prema rubnim akterima u političkom spektru.

Politika je, naravno, živa stvar, i mijenja se i razvija kao i svi drugi aspekti ljudskog života, pa je tako od početka 20. stoljeća do danas nastalo mnogo hibridnih modela koji kombiniraju različite ekonomske modele i pristupe sa različitim, nekoć nespojivim vrijednosnim normama i tumačenjima ljudskih prava. Usprkos tome, osnovna os po kojoj bi mogli razlikovati većinu radikalnih, “ekstremističkih” političkih aktera jest ta da jedni uzroke problema i krize vide u sistemu i rješavaju ga (ili bar to pokušavaju) internacionalno, a drugi ga vide u nekoj grupi, partikularno, i rješavaju ga na nacionalnoj razini. Tako barem autor teksta shvaća razliku između autetične ljevice i desnice.
Naravno, bilo bi odlično kada bi samo razočaranje u postojeće norme i sustav bilo dovoljna garancija za ostvarivanje progresivne politike. Nažalost, znamo da nije tako. Potrebna je kritička svijest o procesima, potrebna je razina informiranosti daleko iznad one dostupne većini kroz postojeće medijske kanale, potrebno je i “povijesno pamćenje” koje obuhvaća razdoblje dulje od tekuće financijske godine. Ukratko, cijeli jedan analitički aparat koji ne nastaje – čast iznimkama – preko noći niti se čovjek s njime rađa. Uzroke za trenutne trendove u politici možemo pronaći upravo u nesrazmjeru između posvemašnje apatije, razočaranja i oskudice među najširim slojevima stanovništva s jedne strane, i tragične dezinformiranosti o društvenim procesima, nastanku krize, kao i o postojanju ideja koje nude alternativu, s druge strane. I pritom krivca za tu neinformiranost nikako ne možemo tražiti u samom stanovništvu (jer bi to bilo partikularno tumačenje problema), nego u svim onim institucijama za obrazovanje i informiranje građana koji proklamiraju jedan cilj i svrhu, a u stvarnosti obavljaju potpuno drugu funkciju nespojivu sa ciljem koji im je postavljen. Pa se tako prosječan čovjek na svom putu kroz život susreće sa nastavnicima i profesorima ekonomije koji jednu, i to još kontroverznu, ekonomsku teoriju predaju kao Ekonomiju Kao Takvu i zborom medija i političara koji ponavljaju istu mantru; tako čovjek na bilo kojem TV kanalu može pogledati “vijesti” o prosvjedima u Venecueli koje, nakon što čovjek pristupi neovisnom mediju (sa američkim/EU uredništvom!) koji se stanjem u Venecueli zaista i bavi, izgledaju ništa manje nego gebelsovski.

Na dnevnopolitičkom planu, krajnji rezultat navedenih fenomena jest – da navedemo nekoliko najvećih primjera: u Francuskoj, strelovit uspon Nacionalnog Fronta i osjetno slabiji Lijevog Fronta i komunista; u Grčkoj, povijesni raspad socijalista, uspon neonacističke Zlatne Zore i još veći uspon radikalno lijeve koalicije SYRIZA; u Njemačkoj, uspon Die Linkea (Ljevice) na treće mjesto u Bundestagu, uz ponovnu veliku koaliciju stožernih stranaka centra CDU i SPD i daljnje osipanje izborne baze obje stranke; u Sloveniji, val prosvjeda srušio je vladu i nekoliko gradonačelnika i u konačnici rezultirao osnivanjem nove stranke, Inicijative za demokratski socijalizam; u Bosni smo nedavno svjedočili burnim radničkim prosvjedima kakvih sigurno nije bilo od raspada SFRJ; u Hrvatskoj s jedne strane svjedočimo izvanparlamentarnoj “konzervativnoj kontrarevoluciji” koja udara na manjine (LGBT populacija, Srbi, ateisti), a s druge sve većoj pasivizaciji stanovništva uz rastuću izbornu apstinenciju, gubitak povjerenja u dvije najveće stranke i (trenutni) izostanak bilo kakve stranačke opcije koja bi zadovoljila apetite čak i umjerenijih ljevičara. Uz navedene primjere, također svjedočimo naglom usponu desnice u Velikoj Britaniji, Norveškoj, Nizozemskoj i Mađarskoj, sa različitim stupnjem ekstremizma te verbalnog ili fizičkog nasilja koje često prati takve trendove. U SAD-u, demokrat Obama u vanjskoj politici dosljedno provodi agresivnu imperijalističku politiku naslijeđenu od Busha mlađeg, dok je u unutarnjoj Republikanska stranka (koja kontrolira donji dom Kongresa, a čini se da bi nakon skorih izbora mogla preuzeti i Senat) u potpunosti vođena svojim krajnje desnim krilom okupljenim oko “čajankara” iz Tea Party pokreta i njihovih milijarderskih sponzora. Sve ove političke promjene u stranačkoj areni prate i odgovarajuća kretanja “na terenu”; masovni, često nasilni radnički prosvjedi norma su tamo gdje je organizirana ljevica prisutnija, a zaoštravanja etničkih i vjerskih, popularno “kulturoloških”, sukoba češća su tamo gdje su nacionalistički sentimenti prisutniji – iako, naravno, postoje kombinacije oba fenomena, i niti jedna pojava ne može lako biti unaprijed isključena.

Ako bi čovjek bio primoran sažeti svoj stav o trenutnim društvenim i političkim kretanjima u razvijenom svijetu u jednoj rečenici, ona bi vjerojatno glasila “još se ništa ne zna”. Svaka ozbiljna, radikalna ljevica, stranački organizirana ili ne, u startu se nalazi u značajnom hendikepu u odnosu na sebi suprotstavljene političke ideje: deklarirajući se kao antikapitalist, teže se dolazi do kapitala. U nekim minulim vremenima, dok proces depolitizacije i atomizacije društva putem medija i ideologije još nije toliko daleko odmakao, problem financiranja lakše se rješavao oslanjanjem na puku masovnost radničke klase. Danas, nakon temeljitog redefiniranja značenja pojmova države, radnika, posla, slobodnog vremena i slično, nakon globalnog sloma kapitalizmu suprotstavljene ideje (pa makar i u deformiranoj izvedbi), radnička klasa jednostavno se više ne doima toliko masovno, iako joj je broj u međuvremenu i porastao. Ono što daje nadu jest tendencija izgradnje paralelnih struktura; za zapošljavanje, pomoć, informiranje i sve ostalo što sadrži civilizirano društvo. Primjeri za to su mnogi, iako možda slabo registrirani u masovnim medijima: od eksplozije broja radničkih kooperativa i seljačkih zadruga, naročito u SAD-u, korištenja društvenih mreža za širenje informacija cenzuriranih od strane medija i lakšu organizaciju prosvjeda, primjeri osnivanja “poštenih banaka”, sa minimalnim održivim kamatama, koje ne ulažu novac klijenata za svoj profit, i slično. U nekim općim crtama mogli bismo govoriti o polaganom i u velikoj mjeri neusmjerenom buđenju svijesti kod sve većeg broja ljudi o neljudskosti života kakav nam se nudi kao jedini moguć, i potpunoj nespremnosti postojećih struktura u društvu da na to adekvatno odgovore.

Čini se prirodnim da takav “povuci-potegni” odnos ne može potrajati vječno, a na svima je nama da osiguramo da jednom kad uže pukne, što veći komad ostane u našim rukama.

Marko Milošević

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve