Prvomajske meditacije

Prvomajske meditacije
Izbijanje tekuće krize globalnog kapitalizma 2008. godine za jednu je od posljedica imalo zaoštravanje ideoloških i vrijednosnih podjela u zemljama širom svijeta, uključujući i Hrvatsku. Čini se da u većini razvijenih demokracija svjedočimo propadanju koncepta političkog centra, što nikako ne čudi ako se zna da je centrizam u politici samo ljepše ime za puko provođenje interesa poslovne elite, najčešće uz umjereni, “meki” liberalizam u ljudskopravaškim pitanjima.
Međutim, mora se napomenuti da je i sam koncept centra u politici, kao nekog kvazineutralnog terena između “lijevih” (umjerenijih socijaldemokrata i radikalnijih socijalista i komunista) i “desnih” (konzervativaca i krajnje desnih nacionalista, neonacista i fašista), posljednjih desetljeća znatno skrenuo u desno. Početkom 1980-ih, dolaskom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana na vlast, kao odgovor na pad profitnih stopa u 70-im godinama pristupa se projektu rastavljanja “države blagostanja”, ekonomsko-političkog koncepta nastalog nakon 2. svjetskog rata pod utjecajem britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa.
Taj koncept, iako pristaje na i podržava kapitalizam kao ekonomski sustav proizvodnje i distribucije, pretpostavlja veliku ulogu države u kontroliranju procesa na tržištu, kroz zakonske okvire i ograničenja na kretanje kapitala i progresivnu poreznu politiku kojom se financira izdašna državna potrošnja za socijalna pitanja zdravstva, obrazovanja, mirovina i sličnog.
Dolaskom Reagana i Thatcher kapitalistička klasa nepobitno dobiva “svoje” ljude na vlasti u razvijenim zapadnim demokracijama, ljude spremne povući radikalne poteze koje bi do tada svaki političar smatrao suicidalnim. Naravno, kao što znamo, bili su daleko od suicidalnih – Reagan je osvojio maksimalna dva predsjednička mandata, a Thatcher je britanska premijerka sa najdužim stažem u 20. stoljeću (od 1979. do 1990.) Ovaj naizgled paradoksalni podatak lako je razumljiv ako se dopuni činjenicom da u istom razdoblju dolazi do eksplozije na medijskom tržištu, sa desecima novih, privatnih medijskih aktera i masovnim preuzimanjem bivših državnih i manjih privatnih medija od strane nekolicine najvećih medijskih koncerna.
Nikoga ne bi trebala iznenaditi činjenica da je ono što danas zovemo medijskim “mainstreamom”, u situaciji u kojoj se velika većina medijskog sadržaja nalazi u rukama nekolicine izdavača i financijski ovisi o oglašavanju big businessa, bezrezervno reagiralo hvalom i podrškom na poteze ukidanja državne kontrole nad tržištem i zazivanjem što veće i obuhvatnije privatizacije. Rezultat nekoliko desetljeća takvog razvoja jako dobro možemo osjetiti danas, kad, nakon šest godina najgore ekonomske krize većine naših života, od svih “ozbiljnih” političara u zapadnim demokracijama možemo čuti samo blage varijacije na jednu temu – koliko nam štednje treba. Ovakvo zapanjujuće jednoumlje niti je s nama oduvijek niti je palo s neba – ono je rezultat kontrole nad društvenim procesima koju krupni kapital ostvaruje na dva načina: izravno, financiranjem izbornih kampanja političara, i posrednim putem kroz oblikovanje javnog mišljenja u masovnim medijima.
Današnja politika i politički procesi naslijedili su, dakle, jedan sistem vrijednosti i praksi koji se počeo formirati prije 40-ak godina u znatno drugačijim ekonomskim i političkim uvjetima na globalnoj razini. I dok se on mogao činiti nezamjenjivim i samorazumljivim u uvjetima relativnog prosperiteta (barem na razini razvijenih zemalja koje upravljaju globalnom ekonomijom), danas se ta forma mora doimati potrošenom, praznom i neadekvatnom velikoj većini stanovništva. Krajnja je posljedica jačanje političkog “ekstremizma” – u navodnim znacima iz razloga jer je i taj pojam proizvod centristički nastrojenih, umjerenih, “umivenih” političara i jer ga javnost najčešće koristi jednako za radikalne ljevičare kao i za desničare, što mora biti uvreda zdravom razumu svake stvarno informirane osobe. U svakom slučaju, sa gubitkom povjerenja u ono što bismo mogli nazvati prosječnom, umjerenom političkom klasom, narod se ili u potpunosti depolitizira, apstinira od izbora i unaprijed odustaje od mogućnosti za promjenu, ili se sve više polarizira prema rubnim akterima u političkom spektru.
Politika je, naravno, živa stvar, i mijenja se i razvija kao i svi drugi aspekti ljudskog života, pa je tako od početka 20. stoljeća do danas nastalo mnogo hibridnih modela koji kombiniraju različite ekonomske modele i pristupe sa različitim, nekoć nespojivim vrijednosnim normama i tumačenjima ljudskih prava. Usprkos tome, osnovna os po kojoj bi mogli razlikovati većinu radikalnih, “ekstremističkih” političkih aktera jest ta da jedni uzroke problema i krize vide u sistemu i rješavaju ga (ili bar to pokušavaju) internacionalno, a drugi ga vide u nekoj grupi, partikularno, i rješavaju ga na nacionalnoj razini. Tako barem autor teksta shvaća razliku između autetične ljevice i desnice.
Naravno, bilo bi odlično kada bi samo razočaranje u postojeće norme i sustav bilo dovoljna garancija za ostvarivanje progresivne politike. Nažalost, znamo da nije tako. Potrebna je kritička svijest o procesima, potrebna je razina informiranosti daleko iznad one dostupne većini kroz postojeće medijske kanale, potrebno je i “povijesno pamćenje” koje obuhvaća razdoblje dulje od tekuće financijske godine. Ukratko, cijeli jedan analitički aparat koji ne nastaje – čast iznimkama – preko noći niti se čovjek s njime rađa. Uzroke za trenutne trendove u politici možemo pronaći upravo u nesrazmjeru između posvemašnje apatije, razočaranja i oskudice među najširim slojevima stanovništva s jedne strane, i tragične dezinformiranosti o društvenim procesima, nastanku krize, kao i o postojanju ideja koje nude alternativu, s druge strane. I pritom krivca za tu neinformiranost nikako ne možemo tražiti u samom stanovništvu (jer bi to bilo partikularno tumačenje problema), nego u svim onim institucijama za obrazovanje i informiranje građana koji proklamiraju jedan cilj i svrhu, a u stvarnosti obavljaju potpuno drugu funkciju nespojivu sa ciljem koji im je postavljen. Pa se tako prosječan čovjek na svom putu kroz život susreće sa nastavnicima i profesorima ekonomije koji jednu, i to još kontroverznu, ekonomsku teoriju predaju kao Ekonomiju Kao Takvu i zborom medija i političara koji ponavljaju istu mantru; tako čovjek na bilo kojem TV kanalu može pogledati “vijesti” o prosvjedima u Venecueli koje, nakon što čovjek pristupi neovisnom mediju (sa američkim/EU uredništvom!) koji se stanjem u Venecueli zaista i bavi, izgledaju ništa manje nego gebelsovski.
Na dnevnopolitičkom planu, krajnji rezultat navedenih fenomena jest – da navedemo nekoliko najvećih primjera: u Francuskoj, strelovit uspon Nacionalnog Fronta i osjetno slabiji Lijevog Fronta i komunista; u Grčkoj, povijesni raspad socijalista, uspon neonacističke Zlatne Zore i još veći uspon radikalno lijeve koalicije SYRIZA; u Njemačkoj, uspon Die Linkea (Ljevice) na treće mjesto u Bundestagu, uz ponovnu veliku koaliciju stožernih stranaka centra CDU i SPD i daljnje osipanje izborne baze obje stranke; u Sloveniji, val prosvjeda srušio je vladu i nekoliko gradonačelnika i u konačnici rezultirao osnivanjem nove stranke, Inicijative za demokratski socijalizam; u Bosni smo nedavno svjedočili burnim radničkim prosvjedima kakvih sigurno nije bilo od raspada SFRJ; u Hrvatskoj s jedne strane svjedočimo izvanparlamentarnoj “konzervativnoj kontrarevoluciji” koja udara na manjine (LGBT populacija, Srbi, ateisti), a s druge sve većoj pasivizaciji stanovništva uz rastuću izbornu apstinenciju, gubitak povjerenja u dvije najveće stranke i (trenutni) izostanak bilo kakve stranačke opcije koja bi zadovoljila apetite čak i umjerenijih ljevičara. Uz navedene primjere, također svjedočimo naglom usponu desnice u Velikoj Britaniji, Norveškoj, Nizozemskoj i Mađarskoj, sa različitim stupnjem ekstremizma te verbalnog ili fizičkog nasilja koje često prati takve trendove. U SAD-u, demokrat Obama u vanjskoj politici dosljedno provodi agresivnu imperijalističku politiku naslijeđenu od Busha mlađeg, dok je u unutarnjoj Republikanska stranka (koja kontrolira donji dom Kongresa, a čini se da bi nakon skorih izbora mogla preuzeti i Senat) u potpunosti vođena svojim krajnje desnim krilom okupljenim oko “čajankara” iz Tea Party pokreta i njihovih milijarderskih sponzora. Sve ove političke promjene u stranačkoj areni prate i odgovarajuća kretanja “na terenu”; masovni, često nasilni radnički prosvjedi norma su tamo gdje je organizirana ljevica prisutnija, a zaoštravanja etničkih i vjerskih, popularno “kulturoloških”, sukoba češća su tamo gdje su nacionalistički sentimenti prisutniji – iako, naravno, postoje kombinacije oba fenomena, i niti jedna pojava ne može lako biti unaprijed isključena.
Ako bi čovjek bio primoran sažeti svoj stav o trenutnim društvenim i političkim kretanjima u razvijenom svijetu u jednoj rečenici, ona bi vjerojatno glasila “još se ništa ne zna”. Svaka ozbiljna, radikalna ljevica, stranački organizirana ili ne, u startu se nalazi u značajnom hendikepu u odnosu na sebi suprotstavljene političke ideje: deklarirajući se kao antikapitalist, teže se dolazi do kapitala. U nekim minulim vremenima, dok proces depolitizacije i atomizacije društva putem medija i ideologije još nije toliko daleko odmakao, problem financiranja lakše se rješavao oslanjanjem na puku masovnost radničke klase. Danas, nakon temeljitog redefiniranja značenja pojmova države, radnika, posla, slobodnog vremena i slično, nakon globalnog sloma kapitalizmu suprotstavljene ideje (pa makar i u deformiranoj izvedbi), radnička klasa jednostavno se više ne doima toliko masovno, iako joj je broj u međuvremenu i porastao. Ono što daje nadu jest tendencija izgradnje paralelnih struktura; za zapošljavanje, pomoć, informiranje i sve ostalo što sadrži civilizirano društvo. Primjeri za to su mnogi, iako možda slabo registrirani u masovnim medijima: od eksplozije broja radničkih kooperativa i seljačkih zadruga, naročito u SAD-u, korištenja društvenih mreža za širenje informacija cenzuriranih od strane medija i lakšu organizaciju prosvjeda, primjeri osnivanja “poštenih banaka”, sa minimalnim održivim kamatama, koje ne ulažu novac klijenata za svoj profit, i slično. U nekim općim crtama mogli bismo govoriti o polaganom i u velikoj mjeri neusmjerenom buđenju svijesti kod sve većeg broja ljudi o neljudskosti života kakav nam se nudi kao jedini moguć, i potpunoj nespremnosti postojećih struktura u društvu da na to adekvatno odgovore.
Čini se prirodnim da takav “povuci-potegni” odnos ne može potrajati vječno, a na svima je nama da osiguramo da jednom kad uže pukne, što veći komad ostane u našim rukama.