Michael Perelman: Skrivena povijest prvobitne akumulacije i klasična politička ekonomija

Iz 31. broja Libre Libere prenosimo prijevod poglavlja knjige The Invention of Capitalism Michaela Perelmana, profesora ekonomije na Kalifornijskom državnom sveučilištu u Chicu: “Sam izraz primitivna akumulacija ispunjen je bolnim odjecima ljudskih žrtava. Pojam “primitivno” ima niz konotacija. Odražava brutalnost lišenu suptilnosti modernih oblika eksploatacije koji su nama poznati. Implicira da je primitivna akumulacija prethodila obliku akumulacije koji ljudi obično vežu uz kapitalizam. (…) Iako mnogi suvremeni znanstvenici priznaju sveobuhvatni karakter prvobitne akumulacije iz vremena pisanja klasičnih političkih ekonomista, nitko prema mojim saznanjima nije priznao da su klasični politički ekonomisti snažno zagovarali politike koje su unaprijedile proces prvobitne akumulacije.”


Laissez-faire poruka klasične političke ekonomije


Klasična politička ekonomija – glavna djela ekonomske literature od vremena Williama Pettyja do Davida Ricarda – predstavlja impozantnu fasadu. Ove istaknute ličnosti rane političke ekonomije formirale su nov način sistematičnog promišljanja ekonomskih pitanja pomažući se samo pisanjima poslovnih ljudi i moralnih filozofa.

Uzastopne generacije ekonomista više su od dva stoljeća štancale tekstove da pokažu kako su ovi rani ekonomisti otkrili da su tržišta najefikasnija moguća metoda za organiziranje proizvodnje. Ovaj zaključak je, navodno, ono čemu bi nas klasična politička ekonomija trebala poučiti.

Većina suvremenih čitatelja Adama Smitha, Davida Ricarda i drugih klasičnih političkih ekonomista njihova djela uzima zdravo za gotovo, pretpostavljajući da su ovi rani autori bili beskompromisni zagovaratelji laissez-fairea. Čak i mnogi marksisti uglavnom prihvaćaju ovakvu interpretaciju klasične političke ekonomije.

Taoci imperativa akumulacije


No, osim što su se bavili čistom ekonomskom teorijom, klasični politički ekonomisti angažirali su se i na paralelnom projektu: promicanju nasilne rekonstrukcije društva i njegova pretvaranja u isključivo tržišno orijentirano društvo. Iako ekonomski povjesničari i dalje raspravljaju o tome u kojoj je mjeri većina ljudi bila uključena u tržišne aktivnosti, ostaje neosporna činjenica da većina ljudi u Britaniji nije entuzijastično prigrlila najamni rad – barem dok je još postojala alternativa.

Klasični politički ekonomisti aktivno su zagovarali mjere kojima bi se ljudima oduzela svaka alternativa najamnom radu. Brutalni potezi vezani uz proces oduzimanja sredstava za vlastitu proizvodnju većini stanovništva mogu izgledati kao da nemaju nikakve veze s laissez-faire reputacijom klasične političke ekonomije. U stvarnosti, izvlaštenje većine ljudi i izgradnja laissez-fairea usko su povezani, i to u tolikoj mjeri da je Marx, ili barem njegovi engleski prevoditelji, ovu eksproprijaciju masa nazvao “primitivnom akumulacijom.”[*]

Sam izraz primitivna akumulacija ispunjen je bolnim odjecima ljudskih žrtava. Pojam “primitivno” ima niz konotacija. Odražava brutalnost lišenu suptilnosti modernih oblika eksploatacije koji su nama poznati. Implicira da je primitivna akumulacija prethodila obliku akumulacije koji ljudi obično vežu uz kapitalizam. Konačno, implicira nešto što bismo vezali uz “primitivne” dijelove svijeta, gdje akumulacija kapitala nije toliko uznapredovala.

Imajmo na umu da drugi dio izraza “prvobitna akumulacija” podsjeća na to da je primarni fokus tog procesa akumulacija kapitala i bogatstva od strane malog dijela društva. U tom pogledu, prisjetimo se da Marx opisuje akumulaciju kao “osvajanje svijeta društvenoga bogatstva. Povećavajući masu eksploatiranog ljudskog materijala, ona ujedno širi neposrednu i posrednu vladavinu kapitalista.” (Marx 1947, str. 521). Nesumnjivo, barem što se tiče rane faze kapitalizma, prvobitna akumulacija bila je centralni element u procesu akumulacije.

Iako mnogi suvremeni znanstvenici priznaju sveobuhvatni karakter prvobitne akumulacije iz vremena pisanja klasičnih političkih ekonomista, nitko prema mojim saznanjima nije priznao da su klasični politički ekonomisti snažno zagovarali politike koje su unaprijedile proces prvobitne akumulacije.

Također, tvrdim da su klasični politički ekonomisti vršili ozbiljne obmane. Dok su energično i neumorno promovirali ideologiju laissez-fairea, zagovarali su politike koje su se s principima te ideologije kosile, pogotovo u svojim analizama uloge malih, ruralnih proizvođača.

Skrivena povijest prvobitne akumulacije


Možda zato što je mnogo toga što su klasični politički ekonomisti pisali o tradicionalnim sustavima poljoprivredne proizvodnje bilo razdvojeno od njihovih prividno bezvremenskih opaski o čistoj teoriji, kasniji su čitatelji brzo prelazili preko tih dijelova njihova rada. Iako se možda doima da ovaj aspekt klasične političke ekonomije ne čini jezgru predmeta, tvrdim da su ove intervencionističke preporuke predstavljale važan element općeg usmjerenja njihovih djela. Preciznije, klasična politička ekonomija je zagovarala ograničavanje održivosti tradicionalnih zanimanja na selu kako bi prisilila stanovništvo na rad za nadnice.

Vitalnost ovih ruralnih proizvođača uglavnom je počivala na pažljivoj kombinaciji industrijskih i poljoprivrednih poslova. Unatoč tome što je ovakav aranžman bio učinkovit, klasična politička ekonomija bila je odlučna ugušiti male proizvođače. Klasični politički ekonomisti često su pravdali svoje pozicije s gledišta učinkovitosti podjele rada. Tražili su mjere koje bi aktivno promicale razdvajanje poljoprivrede i industrije.

Marxov koncept društvene podjele rada vrlo je važan u ovom pogledu. Za razliku od Smithova isključivog naglaska na podjeli rada unutar pojedinog poduzeća, Marx je sugerirao da pažnju posvetimo i raspodjeli resursa između individualnih poduzeća i kućanstava – društvenoj podjeli rada.

Klasični politički ekonomisti u svojim teorijskim djelima praktički nisu pridavali pozornost društvenoj podjeli rada. Primjerice, Adam Smith je detaljno opisao podjelu rada u svom slavnom primjeru tvornice igala, ali se nije zamarao širenjem svojih razmišljanja na sljedeća pitanja: Kako to da je društvo podijeljeno na takav način da industrija igala kupuje metale ili goriva umjesto da ih sama proizvodi? Kako dolazi do takve podjele? Mogu li takve promjene u obrascu industrija proizvesti promjenu u nekoj ekonomiji, čak i ako ne dođe do promjena u tehnologiji?

Ova pitanja bila su toliko izvan fokusa klasične političke ekonomije da je poslije više od dva stoljeća Ronald Coase dobio Nobelovu nagradu zato što na njih skrenuo pozornost mainstream ekonomista. Nastavljajući se na Coasea, skupina modernih ekonomista razvila je novu institucionalnu školu ekonomije (vidi Perelman 1991). Prema novim institucionalistima, ekonomske sile se prirodno organiziraju u neki optimalni model. Kao i mnogi drugi ekonomisti, nova institucionalna škola s ponosom locira preteče svoje misli u klasičnoj političkoj ekonomiji, posebno djelima Adama Smitha. Iako se nova institucionalna škola bavi razmatranjem društvene podjele rada, njezine teorije nisu ni od kakve pomoći pri analiziranju prvobitne akumulacije.

Posumnjao sam da nam činjenica neprekinute šutnje o društvenoj podjeli rada može otkriti nešto važno. Vođen tom pretpostavkom, proučio sam što klasična politička ekonomija govori o seljacima i samoodrživim poljoprivrednicima. I po tom pitanju obrazac je bio konzistentan.

Klasični politički ekonomisti nisu bili skloni povjeriti tržišnim silama određenje društvene podjele rada. Žilavost tradicionalnih ruralnih proizvođača smatrali su štetnom i nepoželjnom. Umjesto da su se držali stava da će tržišne sile odrediti sudbinu ovih malih proizvođača, klasični politički ekonomisti su zagovarali državne intervencije ove ili one vrste kako bi uništili sposobnost ljudi da proizvode za vlastite potrebe. Njihove političke preporuke svodile su se na eklatantnu manipulaciju društvenom podjelom rada.

Takve politike ne možemo opravdati s gledišta efikasnosti. Da im je efikasnost bila toliko važna, klasični politički ekonomisti ne bi ignorirali zakon koji je dopuštao plemstvu da jaše preko malih farmerskih polja u potrazi za lisicama, a istovremeno zabranjivao farmerima da sa svoje zemlje uklone divljač koja im je mogla uništiti usjeve. Ovi su zakoni uništili golem udio sveukupnih poljoprivrednih proizvoda.

Skrivena povijest klasične političke ekonomije


Zašto je ovaj aspekt prvobitne akumulacije toliko dugo ostao nezapažen od strane tolikih studenata klasične političke ekonomije? Istina, klasični politički ekonomisti uglavnom su šutjeli o prvobitnoj akumulaciji kad bi raspravljali o pitanjima čiste ekonomske teorije – iako u tome nisu bili potpuno konzistentni.

Zbog novine njihova predmeta, ovi pisci nisu imali potpunu kontrolu nad vlastitim idejama. Točnije, otkrio sam da su klasični politički ekonomisti u dnevnicima, pismima i praktičnijim radovima o tadašnjim pitanjima vrlo jasno i otvoreno izražavali nezadovoljstvo postojećom društvenom podjelom rada. To me otkriće potaknulo da se upustim u suštinski novo čitanje povijesti klasične političke ekonomije.

U trenucima nesmotrenosti, intuicija klasičnih političkih ekonomista navela ih je na iznošenje važnih uvida kojih su, ako uopće, bili svjesni samo vrlo mutno. Kao rezultat toga, dopustili su da ideja društvene podjele rada povremeno izbije na površinu njihovih teorijskih djela. Pitanje društvene podjele rada obično se pojavljivalo kada bi priznavali da je tržište nesposobno uključiti ruralnu populaciju brzinom koja bi im odgovarala, ili točnije, da se ljudi opiru najamnom radu. Posljedično, velik dio ove diskusije doticao se onog što danas nazivamo “prvobitnom akumulacijom.”

Iako su ove omaške proturječile teoriji laissez-fairea iz njihovih knjiga, one daju mnogo na vrijednosti klasičnoj političkoj ekonomiji. Uistinu, da klasična politička ekonomija nije ništa više od svjesnog pokušaja da se opišu i opravdaju sile kapitalizma u nastanku, danas za nju ne bi bilo toliko interesa.

Kao što psiholog može doći do važnog saznanja iz naizgled sporedne primjedbe pacijenta, tako nam povremeno klasična politička ekonomija daje uvide u svoj program koje klasični politički ekonomisti ne bi svjesno pozdravili. Ovi uvidi će podcrtati zaključke koje ćemo izvesti iz njihovih dnevnika, pisama i praktičnih radova.

Ova je knjiga nova u četiri bitna pogleda. Prvo, bavi se pitanjem što uzrokuje društvenu podjelu rada, podjelu društva na neovisna poduzeća i industrije iz perspektive klasične političke ekonomije. Drugo, razvija teorijske implikacije prvobitne akumulacije. Treće, nudi znatno drugačiju interpretaciju klasične političke ekonomije i pokazuje da je ova škola misli podupirala proces prvobitne akumulacije. Konačno, analizira ulogu prvobitne akumulacije u radu Karla Marxa. Sve ove niti zajedno se isprepliću i pomažu nam razumjeti kako se razvijao moderni kapitalizam i koja je uloga klasične političke ekonomije u unapređenju tog procesa.

Tamni obrisi


Klasična politička ekonomija proizvod je burnog perioda, obilježenog nastajanjem kapitalističkih društvenih odnosa. Pa ipak, istinski značajne promjene tog razdoblja nisu ostale zabilježene u velikim teorijskim djelima klasične političke ekonomije. Ovi pisci nisu iskazivali gotovo nikakav interes za prenošenje informacija o konfliktima između kapitala i rada ili između kapitala i ranih pretkapitalističkih odnosa na selu. No, ta su pitanja unatoč tome bila od velike važnosti za klasičnu političku ekonomiju.

Iako u kanonskim djelima klasične političke ekonomije možemo uloviti poneki tračak spomena prvobitne akumulacije, o velikim konfliktima tog vremena uglavnom moramo čitati indirektno. Naša je taktika klasičnoj političkoj ekonomiji pristupiti na način na koji djeca gledaju pomrčinu Sunca, kad na komadu papira probuše rupicu pa uz nju prislone još jedan papir. Tamni obris koji se pojavi na neprobušenom papiru sjena je pomrčine, doduše uz određeni lom svjetlosti.

Ovakav indirektan pristup je nužan jer su klasični politički ekonomisti uglavnom uspješno zamračivali ulogu prvobitne akumulacije u svojim teorijskim tekstovima. Ipak, kad pogledamo njihova pisma, dnevnike i radove koji su imali funkciju kreiranja politika, važnost prvobitne akumulacije postaje znatno jasnija.

Možemo još više produbiti analogiju klasične političke ekonomije i pomrčine Sunca. Oboje predstavljaju rijetke i fascinantne događaje. Ljudi su praznovjerno tumačili pomrčine Sunca kao znakove neminovnih epohalnih promjena. Slično se vjerovalo da velikani političke ekonomije mogu vidjeti dalje u budućnost od svojih suvremenika. U tom smislu, njihove su teorije nagovijestile nadolazeće promjene u društvenoj strukturi.

Oba fenomena, planetarne konfiguracije udaljene milijunima milja i društvene promjene udaljene stoljeće ili više u prošlost, reflektiraju važne sile koje i danas oblikuju naše živote. Konkretno, borba protiv samoodrživosti ne pripada dalekoj prošlosti. Ona se nastavlja do danas (vidi Perelman 1991b).

Pomrčinu predkapitalističkih proizvodnih odnosa možemo promatrati na gotovo isti način kao pomrčinu Sunca, uz jednu veliku razliku: u slučaju pomrčina Sunca, sjaj izvora može nam uništiti vid. U slučaju političke ekonomije, vid nam je narušen zbog mutnog izvora.

Revidiranje klasične političke ekonomije


Možda su naši klasični preci bili briljantni, ali su bili i grešna ljudska bića. Svakako nisu bili potpuno nezainteresirani promatrači. Njihove teorije služile su promicanju njihovih vlastitih interesa ili interesa skupina s kojima su se poistovjećivali. Ti su interesi obojali njihove radove, bili oni tog utjecaja svjesni ili ne.

U slučaju borbe oko prvobitne akumulacije, ovi su autori, izgleda, namjerno bili što opskurniji, iz straha da ne potkopaju tvrdnje o općoj valjanosti svoje teorije. Kao rezultat toga, borba protiv samoodrživosti ruralnog stanovništva baca tek blijede obrise preko stranica klasične političke ekonomije, obrise gotovo zaboravljenog načina života, danas uništenog procesom prvobitne akumulacije. Ovaj je proces prošao uglavnom nezapaženo među modernim čitateljima klasične političke ekonomije, uvelike zato što su klasični politički ekonomisti nastojali spriječiti svoje čitatelje da uhvate tračak ovog procesa.

Iako smo ograničeni na proučavanje obrisa ove borbe, pokušaj je i dalje vrijedan truda. Uistinu, klasična politička ekonomija podliježe konzistentnom obrascu – gotovo uvijek je podupirala pozicije koje su radile na uprezanju malih poljoprivrednih proizvođača za interese kapitala.

To opovrgava naširoko prihvaćenu teoriju da je klasična politička ekonomija davala bezuvjetnu podršku laissez-faireu. Osporavam relativnu važnost gotovo univerzalno obožavanog Adama Smitha i tvrdim da su Smith i drugi klasični autori pokušali unaprijediti proces prvobitne akumulacije. Ovo novo čitanje sugerira da je klasična politička ekonomija provodila drugačiji projekt, projekt koji proturiječi standardnoj interpretaciji klasične političke ekonomije.

Prije nego krenem na glavni dio ovog rada, htio bih dodati napomenu o predodžbi pomračenja. Pri proučavanju sjena koje bacaju klasici, moramo imati na umu da takvi odrazi imaju manje dimenzija nego sam predmet koji proučavamo. Jedna dimenzija koja nestaje iz perspektive klasične političke ekonomije tiče se društvenog odnosa između rada i kapitala.

Pišući s udobnih visina svojih uzvišenih društvenih pozicija, klasični politički ekonomisti interpretirali su organizaciju radničke klase kao puki nered. Zbog te neosjetljivosti, radovi poput ovog nužno su neuravnoteženi. Mnogo pozornosti daje se naporima kapitala da kontrolira rad, ali malo je prostora posvećeno suprotnom procesu. Ostavljam čitatelju na odgovornost da procijeni stvarni odnos snaga.

Prisila i stvaranje radničke klase


Brutalni proces odvajanja ljudi od sredstava za vlastito izdržavanje, poznat kao prvobitna akumulacija, donio je običnim ljudima strašnu bijedu. Ta ista prvobitna akumulacija bila je temelj kapitalističkog razvoja.

Ograđivanje zajedničkih dobara bila je najpoznatija tehnika prvobitne akumulacije. Bogati pripadnici plemstva bi zemlju koju su prije toga dijelile cijele grupe ljudi prisvajali kao privatno vlasništvo. Joan Thirsk, jedna od najupućenijih povjesničarki rane britanske poljoprivrede, u dugačkom je citatu na početku ovog poglavlja opisala karakter nekih društvenih i osobnih transformacija vezanih uz proces ograđivanja.

Neki su osuđivali ovu eksproprijaciju. Kod Marxa ti kritički stavovi snažno odjekuju u obliku optužnice: “Eksproprijacija neposrednih proizvođača izvodi se s najnepoštednijim vandalizmom i pod nagonom najbestidnijih, najprljavijih, najpodlijih i najgnusnijih strasti” (Marx 1947, str. 683)

Ipak, ovo izvlaštenje bilo je u neku ruku legalno. Na kraju krajeva, seljaci nisu imali vlasnička prava u užem smislu. Imali su samo tradicionalna prava. Kako su se tržišta razvijala, tako su prvo plemstvo gladno zemlje a kasnije i buržoazija koristili državu kako bi stvorili zakonsku strukturu za ukidanje ovih tradicionalnih prava (Tigar 1977).

Jednostavno izvlaštenje zajedničkih dobara bio je nužan, ali ne uvijek dostatan uvjet da se ljude natjera na tržište rada. Čak i nakon ograđivanja, težaci su zadržali povlastice u “žbunju, drveću, grmlju, rudnicima kamena i šljunčanim jamama, opskrbljujući se ogrjevom za kuhanje i drvećem za životinje, divljim jabukama i lješnjacima iz žbunja, kupinama, vratićem i drugim divljim biljem sa svakog komadića neobrađene zemlje. Iz gotovo svake žive stvari u oblasti, ma koliko beznačajne, marljivi poljoprivredni radnik ili njegova žena mogli su izvući neku korist” (Everitt 1967, str. 405).

Da je tradicionalna ekonomija mogla opstati unatoč gubitku zajedničkih dobara, ne bi bilo zadovoljavajuće ponude radne snage za kapital, a razina realne nadnice bi bila viša, što bi otežalo proces akumulacije. Ne iznenađuje stoga da su ova tradicionalna prava, jedno po jedno, također nestajala. U očima buržoazije “vlasništvo je postalo apsolutno vlasništvo: sve tolerancije što ih je seljaštvo bilo steklo ili sačuvalo…sada sudski progone novi vlasnici”(Foucault 1994, str. 85).

Prvobitna akumulacija sastojala se od dva dijela koja bismo mogli usporediti s dvije oštrice škara. Prva oštrica je presjecala mogućnost stanovništva da se samo izdržava. Druga oštrica sastojala se od sustava strogih mjera nužnih za odvraćanje ljudi od traženja alternativnih metoda preživljavanja izvan sustava najamnog rada. Mnoštvo često surovih mjera kojima je svrha bila da unište bilo kakav otpor prema zahtjevima najamnog rada bilo je popraćeno pravnim razvlaštenjem seljaka, čak i prije nego što je kapitalizam postao značajna ekonomska sila.

Primjerice, počevši s Tudorima, Engleska je donijela niz strogih mjera kojima je namjera bila spriječiti seljake da postanu skitnice ili teret socijalnom sustavu. Prema zakonu iz 1572., prosjaci stariji od 14 godina trebali su za kaznu biti teško bičevani i žigosani crvenim užarenim željezom po lijevom uhu, osim ako ih netko ne bi bio voljan uzeti dvije godine u službu. Ponovni počinitelji iznad 18 godina trebali su za kaznu biti pogubljeni ako ih netko ne bi uzeo u službu. Treći prijestup automatski bi rezultirao smaknućem (Marx 1947, str. 658-668; 1974, str. 736; Mantoux 1961, str. 432). Slični zakoni pojavili su se gotovo istovremeno u ranom šesnaestom stoljeću u Engleskoj, Niskim Zemljama i Zürichu (LeRoy Ladurie 1974, str. 137). Na kraju, većina radnika, u nedostatku alternative, nije imala drugog izbora nego raditi za nadnice približno dostatne za egzistencijalni minimum.

Nakon prvobitne akumulacije, najamni odnos je naizgled postao dobrovoljna stvar. Radnici su trebali posao, a poslodavci su htjeli radnike. U stvarnosti, fundamentalni proces bio je daleko od dobrovoljnog. Foucaultovim riječima:

Povijesno gledano, proces kojim je buržoazija tokom 17. stoljeća postala u političkom smislu vladajućom klasom zaklonio se iza uspostavljanja eksplicitnoga, kodiranog, formalno egalitarnog pravnog okvira, te kroz organizaciju režima parlamentarnoga i predstavničkog tipa. No, razvitak i poopćavanje disciplinskih razredbi sačinjavali su drugu, tamnu stranu tih procesa. Iza općenite pravne forme koja je jamčila sustav načelno egalitarnih prava stajali su prikriveni oni sitni, svakodnevni i fizički mehanizmi, svi oni suštinski inegalitarni i disimetrični sustavi mikro-moći što ih sačinjavaju discipline. [Foucault 1994, str. 228]

Uistinu, povijest regrutiranja radne snage neprekinuta je pripovijest prisile, bilo putem grube sile siromaštva ili putem neposrednije regulacije, koja je onemogućila nastavak starog načina života (Moore 1951). Surove mjere koje su siromašni trpjeli pravdale su se tobožnjom potrebom za disciplinom. Pisci najrazličitijih uvjerenja dijelili su opsesivnu brigu za stvaranjem disciplinirane radne snage (Furniss 1965; Appleby 1978). Pobornici takvih mjera tipično su branili svoju poziciju argumentima o potrebi civiliziranja radnika ili iskorjenjivanja lijenosti i nerada.

Ove surove mjere bile su potrebne kapitalu da pokori ekonomiju domaćinstava i izvuče veću količinu viška vrijednosti. Štoviše, gotovo svi koji su bili bliski procesu prvobitne akumulacije, bili oni prijatelji ili neprijatelji radništva, slagali su se s presudom Charlesa Halla: “da nisu siromašni, ne bi pristali na najamni odnos” (Hall 1805, str. 144) – ili bar ne toliko dugo dok bi nadoknade za najamni rad ostale dovoljno male da osiguraju generiranje pozamašnih profita.

Poslodavci su brzo uočili vezu između siromaštva i prilike da zarade lijepe profite. Ambrose Crowley je, primjerice, otvorio svoje tvornice na sjeveru, a ne u središnjoj Engleskoj, zato što je tamo “kraj jako siromašan i napučen pa se broj radnika mora iz nužde povećavati (citirano kod Pollard 1965, str. 197).

Ovaj je proces bio kumulativan. Povećanje siromaštva rezultiralo je povećanjem populacije, što je, posljedično, stimuliralo daljnji rast populacije. Po ovom pitanju, Marx je primijetio da je razina nadnica u poljoprivrednim oblastima Engleske varirala ovisno o specifičnim uvjetima pod kojima su seljaci izašli iz kmetskog stanja (Marx 1949-1950, str. 81). Što su više kmetovi bili osiromašeni, to su niže bile nadnice njihovih potomaka.

Klasična politička ekonomija i rat protiv lijenosti


Klasični politički ekonomisti složno su se udružili s onima koji su osuđivali lijenost i nerad siromašnih. Iako su hvalili slobodne aktivnosti bogatih, svako ponašanje onih manje sretnih koje ne bi rezultiralo maksimalnim radnim naporom denuncirali su kao lijenost.

Uzmimo slučaj Francisa Hutchesona – “nikad zaboravljenog dr. Hutchesona”, kako ga je kasnije opisao njegov student Adam Smith (Smithovo pismo dr. Archibaldu Davidsonu, 16. studenog 1787, ponovno tiskano u Mossner i Ross 1977, str. 309) – istog onog Francisa Hutchesona čiji je Kratki uvod u moralnu filozofiju u tri knjige (1742) izgleda poslužio kao model za ekonomske odjeljke Smithovih glasgowskih predavanja (vidi Scott 1965, str. 235, 240). Hutchesonovo kasnije djelo, Sustav moralne filozofije, primjer je njegova doprinosa tom plemenitom polju moralne filozofije. Nakon nekoliko kratkih bilješki o potrebi dizanja cijena, Hutcheson je umovao:

Ako narod nije stekao radne navike, jeftinoća svih životnih potrepština potiče lijenost. Najbolji lijek za to je povećati potražnju za svim potrepštinama… Lijenost bi se trebala kazniti u najmanju ruku privremenim prisilnim radom.[Hutcheson 1755; 2: str. 318-19; kurziv dodan]

Ove tri rečenice bile su sadržane u istom paragrafu. Prijeteći izraz “u najmanju ruku” iz ovog citata sugerira da je “nikad zaboravljeni” profesor možda imao na umu i neki oštriji lijek od privremenog prisilnog rada. Što je drugo dobri doktor mogao preporučiti vrijednim studentima moralne filozofije u slučaju da se privremeni prisilni rad ispostavi kao nedovoljna mjera da se ljude prisili na tržište rada?

Ovakav stav, naravno, nije bio svojstven samo klasičnoj političkoj ekonomiji. Možemo se zapitati je li ikad uopće postojala nacija u kojoj su bogati smatrali siromašne dovoljno marljivima. Univerzalno zapomaganje o ‘lijenosti i neradu’ moglo se čuti sve do devetnaestostoljetnog Japana (vidi Smith 1996, str. 120). Međutim, nijedna zemlja nije otišla toliko daleko u ratu protiv lijenosti kao što je to učinila Engleska. Pisci tog vremena smatrali su da je nedostatak discipline odgovoran za kriminal i bolesti (Ignatieff 1978, str. 61ff). Do kasnog devetnaestog stoljeća čak su se i bolnice počele smatrati prikladnim mjestom za usađivanje discipline (vidi Ignatieff 1978, str. 61).

Gotovo poetično, Thomas Mun ogorčeno je prosvjedovao protiv “opće kuge našeg pušenja, opijanja, žderanja, običaja, i rasipanja vremena na besplosličarenje i užitak” (Mun 1664, str. 193). Josiah Tucker poslužio se vojnom metaforom rata da iskaže slično:

Ukratko, jedini način da se suparničku naciju spriječi od otimanja vaše trgovine jest da se vlastiti narod spriječi da bude besposleniji i s više poroka od njih… Stoga je jedini rat koji se u tom pogledu može uspješno voditi onaj protiv poroka i besposlenosti; rat čije se snage ne moraju sastojati od flotâ i vojski, već od takvih razboritih poreza i mudrih regulacija koje će preusmjeriti strast za samoljubljem na put zajedničkog dobra [Tucker 1776a, str. 44-5].

Prvobitna akumulacija i iskorjenjivanje praznika


Iako im životni standard nije bio naročito rasipan, narodi predkapitalističke sjeverne Europe, kao i većina tradicionalnih naroda, uživali su dosta slobodnog vremena (vidi Perelman 1977, 18. poglavlje i Ashton 1972, str. 204; također vidi Vernon Smith 1992 i Wisman 1989). Običan puk slavio je nebrojene vjerske praznike koji su remetili tempo rada. Joan Thirsk procjenjuje da je u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću otprilike trećina radnih dana, uključujući nedjelje, potrošena na slobodno vrijeme (citirano kod Thomas 1964, str. 63; također vidi Wilensky 1961). Puno ekstravagantniju procjenu dao je Kautsky, koji je procijenio da su se u srednjovjekovnoj Donjoj Bavarskoj godišnje slavila 204 praznika (Kautsky 1899, str. 107).

Unatoč brojnim praznicima, seljaci su i dalje uspijevali proizvesti značajan višak. Primjerice, u engleskom feudalnom društvu seljaci su preživljavali unatoč tome što je plemstvo bilo toliko jako da izvuče otprilike 50 posto proizvoda (vidi Postan 1966, str. 603). Kako su se tržišta razvijala, tako su se tražbine na proizvode seljaka povećavale. Primjerice, u južnoj Francuskoj se od 1540. do 1665. renta povećala s jedne četvrtine uroda na jednu polovinu. (LeRoy Ladurie 1974, str. 117).

Iako su ljudi sve više morali kratiti slobodno vrijeme kako bi udovoljili rastućim zahtjevima neproizvođača, mnogi promatrači i dalje su se žalili na prekomjerno slavljenje praznika.

Protestantski kler bio je posebno glasan u denunciranju prekomjernih praznika (Hill 1967, str. 145-218; također vidi Marx 1957, glava osma, str. 387; i Freudenberger i Cummins 1976). Čak su se i 1830-ih mogle čuti pritužbe da se irska radna godina, kad se odbiju svi praznici, sastoji od samo 200 radnih dana (Velika Britanija 1840, str. 570; citirano kod Mokyr 1983, str. 222).

Vrijeme je, u tržišnom društvu, novac. Sir Henry Pollexfen je, primjerice, izračunao “ako 2 milijuna radnika proizvede vrijednost od 6 penija na dan, jedan dan izađe 500 000 funti, a on će, nakon što smo istražili otkud potiče naše bogatstvo, predstavljati velik gubitak naciji sa svakim praznikom koji se bude slavio”. (Pollexfen 1700, str. 45; citirano kod Furniss 1965, str. 44).

Ne smijemo interpretirati gorljivost suzbijanja vjerskih slavlja kao indikaciju da su predstavnici kapitala neozbiljno shvaćali pobožnost radničke klase. U nekim ruralnim oblastima devetnaestostoljetne Engleske, rad u vrtu nedjeljom bio je kažnjivo djelo. Neki su radnici čak zatvarani zbog tog zločina (Marx 1947, str. 215-216). Ipak, pobožnost je imala svoje granice. Isti radnik bio je optužen zbog kršenja ugovora ako bi se nedjeljom odlučio otići u crkvu umjesto na posao kad bi se to od njega zahtijevalo (Marx 1947, str 215-216).

U Francuskoj, gdje je kapital sporije uzimao maha, i iskorjenjivanje praznika išlo je sporije. Tobias Smollett se 1776. žalio na Francuze: “Gotovo polovica njihova vremena, koja bi se mogla profitabilno iskoristiti u marljivom radu, gubi se na njih same i na zajednicu, na pohađanje različitih oblika vjerskih baljezgarija” (Smollett 1766, str. 38).

Voltaire je tražio premještanje praznika na prvu sljedeću nedjelju. Kako je nedjelja ionako bila dan za odmor, poslodavci su tako mogli profitirati od otprilike 40 dodatnih radnih dana. Ovaj je prijedlog naveo naivnog Abbea Baudeaua da se zapita o razboritosti intenziviranja rada u trenutku kad je selo već bilo opterećeno prekomjernom populacijom (Weulersse 1959, str. 28). Kako se izvlaštene moglo zaposliti?

Naravno, ove promjene vjerskih praksi Europe nisu bile potaknute manjkom ljudi, nego njihovom nevoljkošću da se pokore potrebama kapitala. Primjerice, vođe Francuske revolucije, koje su se dičile svojom racionalnošću, uvele su desetodnevni tjedan sa samo jednim neradnim danom.

Klasični politički ekonomisti entuzijastično su se pridružili osudi slavljenja velikog broja praznika (vidi Cantillon 1755, str. 95; Senior 1831, str. 9). Ovo gušenje vjerskih praznika bilo je tek mali dio velikog procesa prvobitne akumulacije.

Klasična politička ekonomija i idealni radni dan


Jednom kad je kapital počeo uništavati tradicionalna uporišta društva, buržoazija je tražila svaku moguću priliku da uključi ljude u produktivni rad koji bi generirao profit za one koji su upošljavali najamne radnike. Shodno tome, klasični politički ekonomisti zagovarali su mjere kojima bi se društvo oblikovalo prema logici akumulacije kako bi se učvrstila ovisnost o najamnom radu.

U utopiji rane klasične političke ekonomije, siromašni bi radili svakog budnog sata. Jedan je pisac predložio da bi sluge plemića mogle rano ustajati i tako iskoristiti besposlene sate za izradu ribarskih mreža s “razvojačenim vojnicima, siromašnim zatvorenicima, udovicama i siročadi, svim siromašnim trgovcima, zanatlijama i težacima, njihovim ženama, djecom i slugama” (Puckle 1700; 2: str. 380; citirano kod Appleby 1976, str. 501).

Drugi su tražili nove instutucionalne aranžmane kojima bi se održao stalno rastući priljev najamnog rada. Fletcher i Saltoun predlagali su trajno ropstvo kao prikladnu sudbinu za sve one koji se ne bi uspjeli prilagoditi manje strogim mjerama integracije u radnu snagu (vidi Marx 1947, str. 646). Hutcheson je, kao što smo vidjeli, slijedio njihov primjer. Biskup Berkeley, vječni idealist, preferirao je da takvo ropstvo bude ograničeno na “određeni broj godina” (Berkeley 1740, str. 456).

Nijedan izvor rada nije bio previđen. Primjerice, u pokretu koji je Foucault nazvao “velikim zatvaranjem”, institucije su se osnivale da se jednako pobrinu za bolesne, kriminalce i siromašne (Foucault 1980, str. 50-74). Cilj nije bio pobošljati uvjete za zatvorenike, već ih prisiliti da više doprinesu nacionalnom bogatstvu (za izbor citata koji daju nešto povoljniju sliku ranih političkih ekonomista, vidi Wiles 1968).

Joseph Townsend je predlagao da radnici na farmi, kad se navečer vrate s vršidbe žita ili oranja, “grebenaju, pletu ili vezu” (Townsend 1786, str. 442). William Temple je zagovarao da se četverogodišnja djeca uključe u radnu snagu (Temple 1770, str. 266; Furniss 1965, str. 114-15). Da ne bi za njim zaostajao, John Locke, kojeg se često smatra filozofom slobode, tražio je da se s radom otpočne s pune tri godine (Cranston 1957, str. 425).

S vremena na vrijeme, pisci tog razdoblja uočavali su znakove napretka. Do 1723. Daniel Defoe bio je oduševljen spoznajom da je u Norwichu postignut toliki napredak da su “čak i djeca nakon četvrte ili pete godine, mogla zarađivati svoj kruh (Defoe 1724-26, str. 86; također vidi str. 493).

Za klasičnu političku ekonomiju takvi produhovljeni prizori teškog rada nisu bili dovoljno učestali. Njemu u zaslugu, Jean-Baptiste Say, inače žestoki pobornik kapitalističkog razvoja, zabilježio je u pismu Robertu Malthusu jedan od rijetkih protesta na stanje stvari u Britaniji:

Neću pokušati ukazati na dijelove ove slike koji se odnose na vašu zemlju, gospodine … No da je društveni život [pojam koji je Say koristio gotovo kao sinonim za društvenu podjelu rada] galija na kojoj ljudi svom snagom veslaju po šesnaest od dvadeset i četiri sata, moralo bi se smatrati razumljivim zašto ga ne vole … Ne podržavam nijednu drugu doktrinu kada kažem da korisnost proizvodnje više nije vrijedna proizvodnih usluga u odnosu na cijenu koju moramo plaćati za njih. [Say 1821, str. 50-51; također vidi Ricardo 1951-73; 8: str. 184]

Nažalost, nijedan drugi klasični politički ekonomist nije bio spreman podržati Sayovo mišljenje po ovom pitanju.

Bentham i laissez-faire autoritarnost


Klasična politička ekonomija često je zaodijevala svoje preporuke u retoriku individualne slobode, no njezina koncepcija slobode bila je daleko od sveobuhvatne. Sloboda za kapital ovisila je o teškom radu običnih ljudi.

Lionel Robbins, žestoki pobornik tržišnog društva, također je aludirao na ovu autoritarnu stranu laissez-fairea, primijetivši da je “potreba za zakonskim okvirom i organima prisile ključan dio koncepta slobodnog društva” (Robbins 1981, str. 8). Ranije je pisao: “Ako i postoji neka ‘nevidljiva ruka’ u nekolektivističkom poretku, ona funkcionira samo u okviru pomno osmišljenog zakona i reda”(Robbins 1939, p. 6; također vidi Samuels 1966).

Unutar tog osmišljenog zakona i reda, radnicima su prava da se organiziraju u sindikate ili uopće politički djeluju bila jako ograničena. Cijela pravosudna struktura izgrađena je s namjerom da se vlasništvo nad kapitalom učini profitabilnijim (Tigar 1977).

Max Weber je jednom primijetio da su racionalne knjigovodstvene metode “u socijalnom pogledu vezan[e] za ‘disciplinu u poslovanju’ i za aproprijaciju materijalnih sredstava za pribavljanje, dakle, za postojanje odnosa vlasti.” (Weber 1976, str. 78; također: Perelman 1991, poglavlje 3). Slično tome, i sistem racionalnog knjigovodstva političke ekonomije zahtijevao je “sistem dominacije”, ali opsežnijih razmjera. Weber zaključuje, “Nije potrebno posebno ukazivati da je vojna disciplina idealan model za moderno kapitalističko radionično poduzeće” (Weber 1976, str. 244).

U ovom pogledu, prije možemo smatrati Jeremyja Benthama nego Adama Smitha arhetipskim predstavnikom klasične političke ekonomije. Benthamovo dogmatično zagovaranje laissez-fairea značajno je nadilazilo Smithovo. Primjerice, nakon što je Adam Smith predlagao da država odigra ulogu u kontroliranju kamatnih stopa, Bentham ga je zajedljivo ukorio ovim riječima: “Da ne bi naudili jedan drugome, nužno je da stavimo uzde u svoja usta…” (Bentham 1787b, str. 133).

Iako je Bentham teoretski promicao laissez-faire u ime slobode, bio je odlučan podčiniti sve aspekte života interesu akumulacije. Bentham je svoje strastveno zalaganje za laissez-faire ograničio na one koji udovoljavaju normama kapitalističkog društva; ostalima je namijenio sudbinu žestoke konfrontacije s državnom silom. Prema Benthamu samo “vlasništvo – ne institucija vlasništva, već konstitucija vlasništva – postalo [je] samo sebi svrha” (Bentham 1952; i, str.117).

Bentham je bio savršeno jasan oko te potrebe “konstitucije vlasništva”. Shvatio je da se, iako kontrola nad radnom snagom predstavlja veliki izvor bogatstva, radna snaga tvrdoglavo opire volji kapitalista. Kako Bentham kaže, jezikom koji je nemoguće imitirati:

Ljudska su bića najmoćniji instrumenti proizvodnje, pa stoga svatko jedva dočeka da upotrijebi usluge svojih kolega za umnažanje vlastitog blagostanja. Otud silna i univerzalna žeđ za moći; i jednako tako rasprostranjena mržnja podložnosti. Stoga svaki čovjek naiđe na tvrdoglavi otpor svojoj volji, i to prirodno izaziva netrpeljivost prema bićima koja koče i sputavaju njegove želje. [Bentham 1822, str. 430]

Bentham nikad nije priznao kotradikciju koja je postojala između njegova zagovaranja laissez-fairea i njegovih prijedloga za upravljanje radnom snagom. Smatrao je:

Između bogatstva i moći, veza je sasvim uska i intimna, uistinu toliko intimna da je razdvajanje te dvije stvari, makar i u mašti, nimalo laka stvar. Svaka od njih je instrument proizvodnje druge. [Bentham 1962, str. 48; citirano kod Macpherson 1987, str. 88-89]

Bentham je shvaćao da će se borbe oko podčinjavanja siromašnih preliti na svaki aspekt života. Nadao se te borbe preokrenuti u svoju korist i, u manjoj mjeri, u korist drugih pripadnika svoje klase. S obzirom na to da je radna snaga pružala prirodan otpor stvaranju bogatstva za one koji su ih eksploatirali, Benthamu je ideja neslobodnog rada bila privlačna iz očitih razloga. Osmislio je detaljne planove za svoj izmišljeni Panopticon, zatvor izgrađen radi maksimalne kontrole nad zatvorenicima, da se profitira od njihova rada.

U popratnom priručniku za njegov Panopticon iz 1798., Pauper Management Improved, Bentham je predlagao da se osnuje tvrtka National Charity Company, organizirana po modelu tvrtke East India Company – privatna tvrtka, dioničko društvo, djelomično subvencionirana od vlade. Ta tvrtka trebala je dobiti pune ovlasti nad “cjelokupnim teretom siromašnih”, a otpočela bi s 240 ubožnica (workhouses, op.prev.) koje bi udomile pola milijuna ljudi, te se proširila na 500 ubožnica za milijun ljudi (Bentham n.d, p. 369; citirano kod Himmelfarb 1985, str. 78).

Bentham je planirao dobro profitirati na zatvorenicima, pogotovo onima rođenima u ubožnicama, koji bi za tvrtku morali raditi kao šegrti. Zanosio se: “toliko ubožnica, toliko talionica, u kojima se troska ove vrste [siromašni, op. prev.] pretvara u zlato”. Strogi režim, stalni nadzor i disciplina, štedljivost na prehrani, odjeći i stanovanju, omogućili bi stvaranje profita. Jeremy Bentham, gorljivi zagovornik slobodne trgovine kakav je već bio, sanjao je o profitima koji bi se nagomilali od korištenja rada zatvorenika:

Kakvu moć drugi tvorničar može imati nad svojim radnicima, da je ravna onoj koju bi moj tvorničar mogao imati nad svojima? Koji drugi gospodar može svesti svoje radnike, ako su lijeni, na stanje blisko gladovanju, ne dopuštajući im da odu drugdje? Kod kojeg se to drugog gospodara njegovi judi nikad ne smiju napiti osim ako im on to ne odluči dopustiti. I koji su to radnici, bez mogućnosti da udruživanjem povise nadnice, prisiljeni uzeti ma kako bijedne nadoknade, ako on drži da odgovaraju njegovu interesu? [Bentham 1797, str. 56; također vidi Ignatieff 1978, str. 110; i Foucault 1994]

Bentham je bio odlučan u namjeri da podčini svaki aspekt ljudske egzistencije profitnom motivu. Prema klasičnoj političkoj ekonomiji, sve društvene položaje i sve društvene institucije trebalo je procjenjivati isključivo prema njihovu učinku na proizvodnju bogatstva. Bentham je predlagao da se djecu uposli s četiri umjesto trinaest godina, hvaleći da bi ih se time poštedilo gubitka onih “deset dragocjenih godina u kojima se ništa ne radi! Ništa za industriju! Ništa za napredak, moralni ili intelektualni!”(citirano kod Himmelfarb 1985, str. 81).

Bentham je čak htio promicati “najnježniju od svih revolucija”, seksualnu revoluciju. Po ovom pitanju, Benthama nije ni najmanje zanimalo dodatno ograničiti ljudsku slobodu, nego osigurati da zatvorenici imaju što je moguće više potomaka (Ibid., str. 83). Bentham se čak planirao prozvati “potkraljem siromašnih”. Nažalost, zbog nedostatka potpore vlasti, od njegovih planova nije bilo ništa. Požalio se u svojim memoarima “Da nije bilo Georgea Trećeg, svi zatvorenici u Engleskoj bi, već godinama, bili pod mojom upravom” (Bentham 1830-1, str. 96).

Avaj, Bentham nikad nije uspio u vlastitim ciljevima. Možda je bio previše pohlepan. Možda su njegove metode bile prekrute. Umjesto toga, kao što ćemo vidjeti, kapitalizam je pronašao suptilnije metode za uprezanje radne snage. To je rezultiralo time da danas Benthama pamtimo kao hrabrog zaštitnika ideala laissez-fairea, a ne kao potkralja siromašnih.

Pobjeda


Klasična politička ekonomija bila je uglavnom suzdržanija od Benthama po pitanju odavanja svojih namjera. Unatoč netrpeljivosti prema neradu i lijenosti, prikrila se izljevima retorike o prirodnim slobodama. Ako pažljivije pogledamo, možemo vidjeti da je sustav prirodnih sloboda bio znatno flekibilniji nego se činio. Vratimo se još jednom Francisu Hutchesonu, koji je poučavao Adama Smitha vrlinama prirodne slobode. U radu koji je poslužio kao model za Smithova predavanja, Hutcheson je napisao:

Velika je nakana građanskih zakona učvrstiti političkim sankcijama neke prirodne zakone… Mase treba naučiti, i zakonima obvezati, na korištenje najboljih metoda za upravljanje vlastitim poslovima i prakticiranje mehaničkih umijeća. [Hutcheson 1749, str. 273; kurziv dodan]

U stvarnosti, Hutchenson je shvatio da se, jednom kad je nastupila prvobitna akumulacija, privlačnost formalnog ropstva umanjila. Izvantržišne sile svih vrsta postale su suvišne jer je samo tržište osiguravalo da radnička klasa ostane u stanju trajne deprivacije. Patric Colquohoun, mirovni sudac, zabilježio je:

Siromaštvo je stanje i položaj u društvu u kojem pojedinac ne posjeduje višak rada, drugim riječima, nema vlasništva ili sredstava za proizvodnju životnih namirnica, osim onoga što dobije od stalnog marljivog rada na raznim zaposlenjima tokom života. Siromaštvo je stoga iznimno potreban i neophodan sastojak društva, bez kojeg nacije i zajednice ne bi mogle postojati u stanju civilizacije. Ono je čovjekova sudbina. Ono je izvor bogatstva, jer bez siromaštva, ne bi bilo ni rada; ne bi bilo ni izobilja, ni otmjenosti, ni blagostanja, ni koristi za one koji posjeduju bogatstvo. [Colquhoun 1815, str. 110]

Marxovim riječima: “na tržištu nalazimo grupu kupaca koji posjeduju zemlju, strojeve, sirovine, životna sredstva, a sve su to, osim zemlje u njenom neobrađenom stanju, proizvodi rada, dok na drugoj strani nalazimo grupu prodavača koji nemaju ništa da prodaju osim svoju radnu snagu, svoje radne ruke i svoj mozak.” (Marx 1949-1950, str. 63-64).

Kasniji su politički ekonomisti zanemarili prisilu koja ja bila potrebna da se radnu snagu prisili na tržište, te su bezbrižno pretpostavljali da je tržište samo, bez pomoći izvantržišnih sila, bilo dovoljna garancija za napredovanje procesa akumulacije. Radnici tog vremena su uglavnom shvaćali stratešku važnost koju su ove mjere imale za napredovanje procesa prvobitne akumulacije. U ovom duhu, Thomas Spence, hrabri zagovornik radničke klase, izjavio je da je “djetinjasto… očekivati …vidjeti bilo što drugo osim krajnje prisile i ugnjetavanja siromašnih, sve dok ne srušite postojeći sustav zemljišnog vlasništva”(citirano kod Thompson 1963, str. 805).

Sustav, međutim, nije srušen. Umjesto toga, postao je jači. Radnici su bili prisiljeni odreći se sve većeg i većeg dijela slobodnog vremena (vidi Hill 1967; i Reid 1976, str. 76-101). Radni dan je produžen (Hammond i Hammond 1919, str. 5-7). Radnička klasa, utjelovljena u Thomasu Spenceu, zavapila je:

Umjesto da radimo samo šest dana u tjednu, primorani smo raditi osam ili devet, i opet jedva preživljavamo… a i dalje se uzvikuje: rad! Rad!, vi ste lijeni! … Mi smo, Bog nam pomogao, potpali pod čizmu najokrutnijih gospodara koji su ikad postojali. [citirano kod Kemp-Ashraf 1966, str. 277; također vidi Tawney 1926, pogotovo str. 223]

Ova izjava bila je dovoljna rječita da autor zbog nje zaradi trogodišnji zatvor nakon što je objavljena 1803. Ovaj je slučaj tipičan za sudbinu onih koji su osporavali kapitalistički poredak. Kad su god radnička klasa i njezini saveznici prosvjedovali protiv kapitalizma, nijemu prisilu kapitala (Marx 1977, str. 662) zamijenila bi silom nametnuta tišina.

Ušutkivanja Spencea nije bilo do kraja učinkovito. Iako su ga neki otpisali kao običnog “radikalnog luđaka” (Knoc 1977, str.73), novije studije pokazale su da Spence zaslužuje recepciju s više poštovanja (Kemp-Ashraf 1966). Uistinu, Spencov biograf tvrdi da su ovenizam i kasnije nasljeđe britanskog socijalizma direktni potomci Spenceove kritike kapitalizma (Rudkin 1966, str. 191ff). Novinari tog vremena složili su se s ovakvom ocjenom (vidi Halevy 1961, str. 44fn). Nažalost, spenceovi ovoga svijeta nisu uspjeli preokrenuti niti zaustaviti proces prvobitne akumulacije.

Nijedno društvo nije otišlo toliko daleko kao britansko po pitanju prvobitne akumulacije. Ovaj aspekt kapitalističkog razvoja danas je gotovo zaboravljen. Umjesto toga, dva stoljeća poslije, moderni ekonomisti, poput Miltona Friedmana, uljepšavaju mračnu stranu kapitalizma, zanemaruju nužno podčinjavanje, dok slave slobodu raspolaganja vlasništvom (Friedman 1962). Ovi moderni ekonomisti uvelike griješe u svojim interpretacijama evolucije tzv. slobodnog tržišta.


S engleskog prevela Jelena Miloš

(iz: The Invention of Capitalism. Durham & London: Duke University Press, 2000)
.

[*] “Ursprüngliche Akkumulation” u izdanjima Marxova Kapitala na engleskom prevedeno je, ovisno o prevoditelju i izdanju, nekad kao “original accumulation”, a nekad kao “primitive accumulation”. Perelman se ovdje referira na ovu drugu varijantu i konotacije sirovosti i brutalnosti koje budi. Gdje se te konotacije u tekstu ekspliciraju, umjesto uobičajenog izraza “prvobitna akumulacija” odlučili smo se, jasnoće radi, preuzeti prijevodnu varijantu “primitivna akumulacija”. Gdje su te konotacije sporedne, odlučili smo se za standardnu varijantu. No, upotreba dvaju prijevodnih varijanti za isti koncept ne implicira konceptualne distinkcije. – Nap. ur.

Literatura

Appleby, Joyce Oldham. 1976. “Ideology and Theory: The Tension Between Economic Liberalism in Seventeenth-Century England.” American Historical Review, Vol. 81, No. 3 (June): pp. 499-515.
Ashton, Thomas S. 1972. An Economic History of England: The 18th Century (London: University Paperbacks).
Bentham, Jeremy. 1787a. “Letter to Dr. Smith.” In The Correspondence of Adam Smith, edited by Ernest Campbell Mossner and Ian Simpson Ross (Oxford: Clarendon Press, 1977): pp. 388-402.
Bentham, Jeremy. 1787b. Defence of Usury. In vol. 1 of Jeremy Bentham’s Economic Writings, edited by W. Stark (London: George Allen and Unwin, 1952): pp. 121-209.
___. 1822. Analysis of the Influence of Natural Religion on the Temporal Happiness of Mankind. Reprint, “The Psychology of Economic Man.” In vol. 3 of Jeremy Bentham’s Economic Writings, edited by Werner Stark (London: George Allen and Unwin): pp. 421-50.
___. 1830-1. History of the War between Jeremy Bentham and George the Third, By One of the Belligerents; extracted as Selections from Bentham’s Narrative Regarding the Panopticon Penitentiary Project, and from the Correspondence on the Subject. In vol. 11 of The Works of Jeremy Bentham, edited by John Bowring (New York: Russell and Russell, 1962): pp. 96-170.
___. 1952. Jeremy Bentham’s Economic Writings edited by W. Stark (London: Allen and Unwin).
Berkeley, George. 1740. The Querist. Vol. 4 of Complete Works, edited by A. C. Fraser (Oxford: Clarendon Press, 1901): pp. 415-476.
Cantillon, Richard. 1755. Essai sur la nature du commerce en general, edity by Henry Higgs (New York: Augustus M. Kelley, 1964).
Cranston, Maurice. 1957. John Locke: A Biography (New York: Macmillan).
Defoe, Daniel. 1724-1726. A Tour Through the Whole Island of Great Britain (Baltimore: Penguin, 1971).
Everitt, Alan. 1967. “Farm Labourers.” In 1500-1640. Vol. 4 of The Agrarian History of England and Wales, edited by Joan Thirsk (Cambridge: Cambrdige University Press): pp. 396-465.
Foucault, Michel. 1980. Istorija ludila u doba klasicizma (Beograd: Nolit).
___. 1994. Nadzor i kazna: rađanje zatvora (Zagreb: Informator, Fakultet političkih znanosti).
Freudenberger, H. and G. Cummins. 1976. “Health, Work and Leisure before the Industrial Revolution.” Explorations in Economic History, Vol. 13, No. 1 (January): pp. 1-12.
Friedman, Milton. 1962. Capitalism and Freedom (Chicago: University of Chicago Press).
Furniss, Edgar. 1965. The Position of the Laborer in a System of Nationalism (New York: Augustus M. Kelley).
Halevy, Elie. 1961. The Liberal Awakening (1815-1830). Vol 2 of A History of the English People in the Nineteenth Century (New York: Barnes and Noble).
Hall, Charles. 1805. The Effects of Civilization on the People in European States (New York: Augustus M. Kelley, 1965).
Hammond, J. L., and Barbara Hammond. 1919. The Skilled Labourer, 1760-1832 (New York: Harper and Row, 1970).
Hill, Christopher. 1967. Society and Puritanism (New York: Schocken Books).
Himmelfarb, Gertrude. 1985. The Idea of Poverty: England in the Early Industrial Age (New York: Vintage Books).
Kautsky, Karl. 1899. The Agrarian Question, translated by Pete Burgess (London: Zwan, 1988).
Kemp-Ashraf, P. M. 1966. “Introduction to the Selected Writings of Thomas Spence.” In Life in Literature of the Working Class, Essays in Honor of William Gallagher, edited by P. M. Kemp-Ashraf and Jack Mitchell (Berlin: Humboldt University): pp. 271-91.
Knox, Thomas R. 1977. “Thomas Spence: Triumph of Jubilee.” Past and Present, No. 76, pp. 75-98.
Ignatieff, Michael. 1978. A Just Measure of Pain: The Penitentiary in the Industrial Revolution, 1750-1850 (New York: Pantheon).
LeRoy Ladurie, Emmanuel. 1974. The Peasants of Languedoc, translated by John Day (Urbana: University of Illinois Press).
Mantoux, Paul. 1961. The Industrial Revolution in the Eighteenth Century: An Outline of the Beginnings of the Modern Factory System in England (New York: Harper and Row).
Marx, Karl. 1949-1950. “Nadnica, cijena i profit.” iz prvog toma Izabranih djela u dva toma, Karl Marx i Friedrich Engels (Beograd; Zagreb: Kultura, 1949-1950)
___. 1974. Grundrisse (New York: Vintage).
___. 1947. Kapital, prvi svezak (Zagreb: Kultura).
Mokyr, Joel. 1983. Why Ireland Starved: A Quantitative and Analytical History of the Irish Economy, 1800-1850 (London: Allen and Unwin).
Mun, Thomas. 1664. England’s Treasure by Foreign Trade. In A Select Collection of Early English Tracts on Commerce, edited by John R. McCulloch (London, 1856; Cambridge: Cambridge University Press, 1970).
Perelman, Michael. 1977. Farming for Profit in a Hungry World: Capital and the Crisis in Agriculture (Montclair, N.J.: Allanheld, Osmun).
Perelman, Michael. 1991a. Information, Social Relations, and the Economics of High Technology (London: Macmillan).
___. 1991b. “Energy and Agricultural Production.” In Ethics and Agriculture: An Anthology on Current Issues in World Context, edited by Charles V. Blatz (Moscow: University of Idaho Press): pp. 513-28.
Pollard, Sidney. 1965. The Genesis of Modern Management (Cambridge: Harvard University Press).
Pollexfen, Sir Henry. 1700. Discourse of Trade (London: John Baker).
Postan, M. M. 1966. “England.” In The Agrarian Life of the Middle Ages. vol. 1 of The Cambridge Economic History of Europe, edited by M. M. Postan (Cambridge: Cambridge University Press): pp. 549-632.
Puckle, James. 1700. “England’s Path to Wealth and Honour.” In A Collection of Scarce and Valuable Tracts, edited by John Ramsay McCulloch (London, 1814).
Reid, Douglas A. 1976. “The Decline of St. Monday.” Past and Present, No. 71 (May): pp. 76-101.
Ricardo, David. 1951-73. The Works and Correspondence of David Ricardo, edited by Piero Sraffa, 11 vols. (Cambridge: Cambridge University Press).
Robbins, Lionel Charles. 1939. The Economic Basis of Class Conflict and Other Essays (London: Macmillan).
Rudkin, Olive D. 1966. Thomas Spence and His Connections (New York: Augustus M. Kelley)
Samuels, Warren. 1966. The Classical Theory of Economic Policy (Cleveland, Ohio: World Publishing).
Say, Jean-Baptiste. 1821. Letters to Malthus on Several Subjects of Political Economy and the Cause of the Stagnation of Commerce, translated by John Richter (New York: Augustus M. Kelley, 1967).
Scott, William R. 1965. Adam Smith as Student and Professor (New York: Augustus M. Kelley).
Senior, Nassau. 1831. Three Lectures on the Rate of Wages with a Preface on the Causes and Remedies of the Present Crisis (New York: Augustus M. Kelley, 1959).
Smith, Thomas C. 1966. The Agrarian Origins of Modern Japan (New York: Atheneum).
Smith, Vernon L. 1992. “Economic Principles in the Emergence of Humankind.” Economic Inquiry, Vol. 30, No. 1 (January): pp. 1-13.
Smollett, Tobias. 1766. Travels Through France and Italy, edited by James Morris (New York: Praeger, 1969).
Tawney, Richard H. 1926. Religion and the Rise of Capitalism: A Historical Study (New York: New American Library, 1947).
Temple, [William]. 1758. A Vindication of Commerce and the Arts. In Kress-Goldsmith Collection; Reel 712, Item 9321.
___. 1770. Essay on Trade and Commerce (London).
Tigar, Michael E. with Madeleine R. Levy. 1977. Law and the Rise of Capitalism (New York: Monthly Review Press).
Thomas, Keith. 1964. “Work and Leisure.” Past and Present, No. 29 (December): pp. 50-66.
Thompson, Edward P. 1963. The Making of the English Working Class (New York: Vintage).
Townsend, Joseph. 1786. “A Dissertation on the Poor Laws by a Well Wisher to Mankind.” In A Select Collection of Scarce and Valuable Economic Tracts, edited by John Ramsay McCulloch (New York: Augustus M. Kelley, 1966): pp. 395-450.
Tucker, Josiah. 1776a. Four Tracts on Political and Commercial Subjects, 2d ed. (Gloucester).
Weber, Max. 1976. Privreda i društvo. Tom 1 i 2 (Beograd: Prosveta)
Weulersse, Georges. 1959. La Physiocratie a la fin du Regne de Louis XV (1770-1774) (Paris: Press Universitaire de France).
Wilensky, H. 1961. “The Uneven Distribution of Leisure: The Impact of Economic Growth on ‘Free Time’.” Social Problems, Vol 9, pp. 35-56.
Wiles, Richard C. 1968. “The Theory of Wages in Later English Mercantilism.” Economic History Review, 2d series, Vol. 31, No. 2 (April): pp. 113-26.
Wisman, Jon D. 1989. “Straightening Out the Backward-Bending Supply Curve of Labour: From Overt to Covert Compulsion and Beyond.” Review of Political Economy, Vol. 1, No. 1 (March): pp. 94-112.

Adaptirana fotografija preuzeta s cortecs.org

Vezani članci

  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve