Slovenska gradualistička tranzicija

U tranziciji iz komunizma u kapitalizam, Poljska je bila predvodnica svojim ubrzanim „šok-terapija“ pristupom. Ova strategija „preko noći“ bila je osmišljena sa ciljem smanjenja inflacije, stabilizacije ekonomije i eliminacije prilika za insajdere da zarade iskorištavajući velike razlike među državno-subvencioniranim i slobodno-tržišnim cijenama.

Na drugom kraju tranzicijskog spektra nalazila se Slovenija u kojoj je bio potreban oprezniji pristup promjeni sustava. Jedan je od razloga bio taj što se zemlja već morala suočiti sa šokom raspada Jugoslavije. Drugi je razlog bio taj da je stanje u Sloveniji već bilo značajno bolje u usporedbi s njezinim jugoistočnim susjedima. Najzad, politički raznolika grupa upravljala je tranzicijom ne nastojavši protjerati bivšu elitu.

Ovaj gradualistički pristup obilježila je zabrinutost da će nagla promjena destabilizirati ekonomiju te veliki segment stanovništva dovesti do nezaposlenosti i ekstremnog siromaštva. Ovaj pristup nije poticao brzu privatizaciju. Kako su brojna poduzeća bila u sistemu samoupravljanja, u dijelu njih radnici su postali suvlasnici. Osim toga, država nije istog trena privatizirala banke, osiguravajuće kuće i druge glavne elemente financijske infrastrukture. Uz to, Slovenija je inicijalno krenula umjesto s fiksnim, s fleksibilnim deviznim tečajem – djelomično i da osigura kompetitivnost slovenskog izvoza.

Značajne su kontroverze oko toga je li gradualistički pristup bio bolja strategija. „Zemlja je dosegla jednu od najviših i najmanje nestabilnih stopa rasta u grupi zemalja u redu za članstvo u EU“, zaključak je Izvješća Svjetske banke iz 2004. godine. „Štoviše, nakon inicijalne stabilizacije, njezina stabilna i razmjerno visoka stopa rasta postignuta je bez ikakvih većih makroekonomskih disbalansa tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, a slično vrijedi i u pogledu društvenog i političkog razvoja.“

Međutim, sve se više laissez-faire ekonomista žali na „rigidno tržište rada“, nisku produktivnost, odveć izdašne vladine beneficije i daljnje oslanjanje na državno vlasništvo u bankarskom sektoru. Štoviše, pod pritiskom Europske unije, Slovenija je nedavno uvela proračunske rezove i povećanje poreza sa ciljem rebalansa proračuna, kao i najavu privatizacije velikih kompanija, uključujući drugu najveću, Telekom Slovenije i Adria Airways.

Ovog kolovoza razgovarao sam s jednim od predvodećih arhitekata slovenske ekonomske tranzicije, Jožom Mencingerom. Jože Mencinger bio je ministar gospodarstva od svibnja 1990. do svibnja 1991. u tadašnjoj republici u sjeverozapadnom dijelu Jugoslavije. Pomogao je s pripremama da slovensko gospodarstvo nakon vladina proglašenja neovisnosti (u lipnju 1991.) bude u potpunosti funkcionalno.

Vlada je usvojila neke, no ne i sve Mencingerove preporuke. Uzmimo pitanje tranzicije. „Želio sam se osloniti na insajdere – menadžere i radnike – no većina političara nije odviše cijenila takav pristup“, rekao mi je. „Govorili su nam neka zaboravimo na samoupravljanje i ideju društvenog vlasništva, za koje svejedno vjerujem da čine pravično društveno uređenje. Vjerovao sam, i donekle i dalje vjerujem, da sadašnji kapitalizam, koji ja nazivam kasino kapitalizmom, neće potrajati.“

Drugi pristup privatizaciji bio je „big bang“ pristup distribucije besplatnih vaučera slovenskom dvomilijunskom stanovništvu. „Zakon donesen krajem 1992. predstavljao je kompromis između dva pristupa,“ prisjeća se Mencinger. „Privatizacija je bila decentralizirana. Poduzeća su birala način privatizacije jer su se veoma razlikovala. Neka su imala malo kapitala i puno radnika, druga su, poput elektrana, imala mnogo kapitala, a malo radnika. Ne znam što bi se bilo dogodilo da je odabran moj pristup. Sada uviđam da odabrani privatizacijski obrazac nije bio dobro rješenje za Sloveniju zbog stvaranja dva milijuna kapitalista. Međutim, sistem je više ili manje funkcionirao i, do 2004., odvijala se postupna koncentracija vlasništva.“

Pričali smo o odnosu između ekonomske reforme i neovisnosti, utjecaju Europske unije, posebnoj praksi samoupravljanja prakticiranoj u Sloveniji te o godinama kasino kapitalizma koji je zavladao državom prije deset godina.

Intervju

Sjećate li se gdje ste bili i o čemu ste razmišljali kada ste čuli za pad Berlinskog zida?

Bio sam ovdje, u Sloveniji. Nisam siguran jesmo li u to vrijeme već bili oformili vladu. U svakom slučaju, nastajale su nove političke stranke. Ja sam bio jedan od osnivača Socijaldemokratskog saveza Slovenije. U to vrijeme, to se nije moglo nazivati strankom – savez se sastojao od samo 16 članova.

Deklarirao sam se kao socijalni demokrat još od srednje škole. Radio sam u zapadnoj Njemačkoj tijekom ljetnih mjeseci i posebno sam se divio ljudima u Hamburgu, iako sam radio i u Bavarskoj. Tri mjeseca radio sam kao građevinski radnik. Primijetio sam tada da su radnici skloni gorljivo raspravljati o politici.

Dakle, vjerovao sam u socijalnu demokraciju i pomogao pri osnivanju Socijaldemokratske stranke Slovenije (1990. promijenila ime iz Socijaldemokratski savez Slovenije u Socijaldemokratska stranka Slovenije, op. prev.) sa sindikalnim vođom metalurškog kompleksa Litostroj. Napustio sam stranku kada sam dao ostavku na mjesto ministra jer je stranka donekle podržavala pristup privatizaciji suprotan mojem. Vjerovao sam da bismo u postojećim okolnostima trebali nastaviti sa samoupravljanjem kao privremenim rješenjem, što bi značilo da bi insajderi preuzeli upravljanje poduzećima. Smatrao sam naime da stvoriti odgovornog vlasnika nije jednostavno te sam mislio da bi najvoljniji i najodgovorniji za sudbine tih poduzeća bili insajderi. No, došlo je do neslaganja unutar vlade glede tog pitanja te sam 1991. dao ostavku.

Teško je reći je li slovensko osamostaljenje povezano s padom Berlinskom zida. U Jugoslaviji je sve krenulo nizbrdo 1979./1980. nakon smrti Edvarda Kardelja i Tita te nepostojanja novih vođa. Ova dvojica uvijek su „znala što treba činiti.“ Budući da se situacija sve više pogoršavala tijekom tog razdoblja Jugoslavija je doživjela deset godina stagnacije. To je bilo popraćeno onime što ja nazivam jugoslavenski sindrom, kad se svatko osjećao eksploatiranim od svih drugih u zemlji. Važna je to značajka ovog razdoblja. Potonje je također jedan od razloga za osamostaljenje Slovenije.

U jednom trenutku u travnju 1991., bio sam izvan zemlje, u Luksemburgu. Kada sam se vratio, rečeno mi je da je Sachs bio u parlamentu i održao govor zastupnicima. Te iste noći dao sam ostavku

Gledajući unazad, kako biste evaluirali odcjepljenje Slovenije od Jugoslavije?

Što se tiče neovisnosti, uvijek sam ju smatrao izlazom u nuždi. Nisam nacionalist pa bih, da je bilo moguće, bio želio ostati u Jugoslaviji. Ali u nekom je trenutku postalo jasno da ne možemo ostati u Jugoslaviji zbog konflikta između Srba i Hrvata koji su spominjali ustaše, četnike i posljedice Drugog svjetskog rata.

Da je nemoguće ostati u Jugoslaviji, shvatio sam u listopadu 1990., no radilo se o više-manje ekonomskim razlozima. Da je itko želio spriječiti raspad Jugoslavije, mogao bi to učiniti prije listopada 1990. U tom trenutku već je bilo prekasno. U to vrijeme, jugoslavenski premijer Ante Marković bio je jedini vođa željan spriječiti raspad Jugoslavije. Moram priznati da mi se veoma sviđao. Sviđao mi se njegov pristup promjenama. No, bio je veoma loš političar. Vjerovao sam mu. Uvijek kad je bio u Ljubljani, išao bih s njim u zrakoplovnu luku. Uvijek sam ga nastojao uvjeriti da promijeni uređenje Jugoslavije iz federacije u konfederaciju. No, on bi uvijek odgovarao: „Jože, ne brini, dobit ću novac od Amerikanaca i ostat ćemo zajedno.“ No, u tom trenutku novac više nije bio važan. Nacionalizam je prevladao. Nitko nije razmišljao o novcu.

Kada ste ušli u slovensku vladu?

U vladu sam ušao na proljeće 1990. Razlog zbog kojeg sam postao zamjenik premijera bio je vrlo jednostavan. Unutar bivšeg režima, smatran sam disidentom iako se nikad nisam tako osjećao. Nikad nisam bio u zatvoru. U redu, nisam mogao objavljivati sve što sam želio. Nakon izbora u travnju 1990. prišao mi je kandidat za slovenskog premijera, Lojze Peterle i pozvao me da postanem članom vlade. Bio sam nesiguran oko tjedan dana. No, tada sam ponudu prihvatio pod jednim uvjetom – da moj prijatelj Marko Kranjec postane ministar financija. U to vrijeme, ljudi baš nisu bili voljni prihvaćati ministarske fotelje. Nakon nešto konzultacija, Peterle je pristao i rekao: „Da, Kranjec će postati ministar financija.“

Tako sam prihvatio dužnost odgovornog za gospodarstvo i odnose s Jugoslavijom. Vlada okupljena u travnju 1991. bila je vlada puna političkih amatera. Svi smo bili više-manje amateri. Ubrzo je krenula rasprava o neovisnosti Slovenije. Iz ekonomskih razloga i jer je bilo jasno da Jugoslavija neće ostati na okupu, željeli smo izbjeći previranja koja će se dogoditi u državi.

Prva slobodno izabrana vlada u Sloveniji imala je provesti tri glavne aktivnosti vezane uz gospodarstvo. Prva je bila preživjeti depresiju u Jugoslaviji. Druga je bila uspostava novog kapitalističkog ekonomskog poretka. Treća je bila pripremiti sve potrebno za neovisnu Sloveniju. Stoga smo smjesta krenuli raditi na tim stvarima, iako često vrlo konfuzno.

Ako govorimo o pripremama za samostalnu Sloveniju, već smo u lipnju 1990. raspravljali kako kreirati monetarni sustav, a već u listopadu 1990. otisnuli privremene novčanice za neovisnu državu. Sve smo to učinili ne znajući što će se dogoditi jer je politička situacija bila nejasna. Imali smo problema s prenadobudnim političarima, posebno u parlamentu, koji su forsirali osamostaljenje. Ja sam, na primjer, bio pod pritiskom uvođenja slovenske valute. Iako smo zapravo otisnuli novčanice u listopadu 1990., nisam samo tako mogao u parlamentu reći da je sve spremno. Uostalom, još uvijek smo bili u Jugoslaviji. Moram priznati da sam tada još uvijek mislio da možemo imati vlastiti monetarni sustav unutar države Jugoslavije.

U određenom smislu, posredno smo i uspostavili monetarni sustav. Naime, objavili smo da ne postoji crno tržište za deviznu razmjenu u Sloveniji. Stoga je mnogo ljudi iz Hrvatske i Bosne, posebno gastarbajtera, došlo u Ljubljanu ili Sloveniju prodati devize jer su u Ljubljani za jednu njemačku marku mogli dobiti 13 dinara, dok je fiksni devizni tečaj bio samo 7 dinara. To smo isto učinili za poduzeća. Prema tome, uveli smo sustav fleksibilnog deviznog tečaja unutar sustava fiksnog deviznog tečaja. Ovo je jedan primjer kako smo postali djelomično ekonomski neovisni.

Iznimno je značajna bila atmosfera u zemlji. U to vrijeme, ministru je bilo dozvoljeni činiti pogreške. To se smatralo normalnim. Ekonomska situacija bila je loša. Godine 1991.-1992. zabilježen je pad BDP-a za više od 10 posto. Nezaposlenost je dosegla brojku od 147 000 ljudi, što je više nego danas[1], iako su posao izgubili samo ljudi iz propalih poduzeća. Mnogo ih je otišlo u mirovinu što je predstavljalo problem. Na primjer, ako biste tad otišli u mirovinu, vaša mirovina bila bi 20 posto viša od vaše plaće jer je mirovina ovisila o vašoj ranijoj zaradi. Vlada je preko noći mogla promijeniti ovu normu i reći da ćete umjesto toga dobivati 85 posto vaše plaće. Sada bi to bilo nemoguće, no tada je bilo moguće zbog opće atmosfere u zemlji. U tome je glavna razlika između sadašnje i tadašnje krize.
Naravno, napredovali smo relativno brzo. Posebice nakon siječnja 1991. kada je došlo do tzv. monetarnog udara srpskih vlasti. Kako se ritam promjena u Sloveniji ubrzavao, počeli smo pripremati zakonodavni okvir za neovisnu državu. Svi ti zakoni doneseni su u parlament na izglasavanje u lipnju 1991. krajem kojeg smo proglasili neovisnost.

Još se sjećam jednog sastanka u blizini Novog Mesta u Sloveniji kada su se susrele dvije vlade, uključujući i oba predsjednika. Kasnio sam jer nisam volio ići službenim automobilom pa sam vozio sam. Vidio sam čovjeka u bijeloj odjeći te sam upitao policajca što on radi ovdje, a policajac mi je odgovorio: „On je kušač hrane za predsjednika Tuđmana.“ Tada sam uvidio kako monetarna unija između Hrvatske i Slovenije neće funkcionirati

Možete li reći nešto o sporu oko privatizacije koji je doveo do vaše ostavke?

Prije nego što su ti zakoni doneseni u parlament u lipnju 1991., već sam bio dao ostavku – zbog pitanja privatizacije. Kao što sam prije rekao, radije bih da smo se oslonili na ljude iznutra – menadžere i radnike – no većina političara nije baš cijenila taj pristup. Govorili su da bismo trebali zaboraviti na samoupravljanje i ideju društvenog vlasništva, koje ja svejedno smatram pravičnim društvenim uređenjem. Vjerovao sam, i donekle i dalje vjerujem, da sadašnji kapitalizam, koji nazivam „kasino kapitalizam“, neće potrajati. Premijer je, s kojim sam bio u svađi glede privatizacije, u to vrijeme pozvao Jeffreyja Sachsa koji je tada bio neoliberal (otad se u potpunosti promijenio i sada piše potpuno drukčije stvari). U jednom trenutku u travnju 1991., bio sam izvan zemlje, u Luksemburgu. Kada sam se vratio, rečeno mi je da je Sachs bio u parlamentu i održao govor zastupnicima. Te iste noći dao sam ostavku. Smatrao sam nepravednim od premijera da dovodi Sachsa u parlament u mojoj odsutnosti. Godine 1991. napustio sam politiku. Je li to bio ispravan potez ili ne, ne znam. Mislim da je bio. Nije bilo vrijeme za spor s vladom, ne u žiži priprema za osamostaljenje Slovenije.

Imali smo sreću što se tiče neovisnosti. Rekao bih da je 85 posto bila sreća, a 15 posto naša sposobnost upravljanja situacijom. Slovenija je, s tehničkog gledišta, bila iznimno dobro pripremljena za neovisnost, djelomično zbog okolnosti. Bili smo daleko najbogatiji dio kako Jugoslavije, tako istočne Europe. Zemlja je bila otvorena. Mogli smo ići u kupovinu svega što smo željeli na dnevnoj bazi. Komunistička partija bila je iznimno liberalna u zadnjem desetljeću. Stoga ne bih okrivio Komunističku partiju da je učinila išta pogrešno u tom periodu. Što se tiče tehničke podrške, imali smo elektroenergetsku mrežu u Sloveniji s nekim vezama s drugim dijelovima Jugoslavije. Granice su bile jasno definirane. Što se tiče željeznica, morali smo mijenjati motore na hrvatskoj granici. Bili smo iznimno neovisna republika unutar Jugoslavije. Naša trgovina s drugim republikama bila je poput vanjske trgovine. Situacija je bila jedinstvena. Kada smo proglasili neovisnost, bili smo pripremljeni za sve. Na primjer, znali smo koliko će vagona ostati izvan granica u trenutku proglašenja neovisnosti. Jedino što nismo mogli unaprijed kontrolirati bio je zračni promet koji je bio pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Imali smo sreću i u odnosima s Hrvatskom. Najbolja je stvar bila što nam Hrvatska nije pomogla kad je JNA krenula na slovensku granicu. Da nam je Hrvatska bila pomogla, JNA ne bi mogla izaći. U srpnju 1991. donesen je i Brijunski sporazum koji smatram iznimno važnim i kojim smo odgodili osamostaljenje za tri mjeseca ne bismo li vidjeli što će se dogoditi u Jugoslaviji. Ništa se nije dogodilo. Stoga, 8. listopada 1991. uveli smo našu novu valutu i zapravo postali neovisni.

Vlada je imala 17 različitih grupa koje su radile na pripremama za osamostaljenje koje su bile pod vodstvom Igora Bavčara koji je danas jedan od slovenskih tajkuna. Prilično je dobro upravljao tim procesima. Bio je mnogo sposobniji za taj posao od premijera, Peterlea, koji je, međutim, bio izrazito demokratski vođa. No, nismo ga shvaćali vrlo ozbiljno. Postao je premijer jer su Slovenski kršćanski demokrati (SKD) dobili većinu u opoziciji te je unaprijed donesena odluka da će netko iz stranke s relativnom većinom postati premijer.

Svađa na ideološkoj podlozi unutar vlade nije bilo. U vladi su bili čak i neki bivši komunisti. Ta vlada bila je izrazito nepolitička. Ja sam bio član Socijalne demokratske stranke i bio sam pozvan jer je postojala jako mala, ali snažna stranka, Slovenski demokratski savez, s članovima poput Franca Bučara, koji je bio predsjednik parlamenta, kao i Igor Bavčar, Janez Janša i Dimitrij Rupel, trojica jakih ministara. Ta stranka imala je puno veći utjecaj nego li broj glasova. Stoga je prevladavalo mišljenje da bi i neke druge stranke trebale imati predstavnike u vladi, poput socijalnih demokrata.

Što se tiče privatizacije, snažno sam se protivio slobodnoj distribuciji vaučera svima te stvaranju različitih fondova. Smatrao sam da će slobodna distribucija vaučera stvoriti dva milijuna kapitalista koji ne bi bili pravi vlasnici poduzeća. Bili bi vlasnici imovine, no ne i poduzeća. Drugim riječima, ne bi vodili brigu za poduzeće. Smjesta bi zamijenili proizvodna dobra neproizvodnim dobrima kako bi kupili auto itd. Umjesto toga, preferirao sam oslanjanje na postojeći menadžment i postojeće ljude u poduzećima. Naravno, u tom slučaju, ne biste mogli imati slobodnu distribuciju vaučera jer ljudi u javnom sektoru, poput učitelja, ne bi dobili ništa. Prema tome, smatrao sam da bi svi trebali platiti nešto. Radnici bi se trebali odreći povećanja plaća i umjesto toga dobiti dionice. Ne znam bi li to bilo pravo rješenje ili ne. Vjerojatno je dobro rješenje bilo za relativno mala poduzeća gdje su ljudi više-manje profesionalno i emocionalno vezani uz svoja poduzeća što je bio rezultat okolnosti i odluka iz prošlosti. Naime, Slovenija je bila u posebnoj situaciji jer je 1970-ih donesena odluka da bi industrija trebala ići tamo gdje su ljudi umjesto da ljudi idu gdje je bila industrija. To je značilo da je došlo do raspršivanja industrije diljem zemlje. Većina radnika bili su part-time poljoprivrednici jer je dopuštena poljoprivredna površina na pojedinca mogla biti veličine 10 hektara. To je stvorilo male poljoprivrednike koji nisu mogli preživljavati isključivo od poljoprivrede pa su se zaposlili u tim poduzećima. Imali su osjećaj vlasništva nad tim poduzećima. Kad sam išao na selo govoriti o privatizaciji, ljudi su odgovarali: „Zašto govoriš o takvim glupostima, ovo je nacionalizacija, a ne privatizacija, ta poduzeća pripadaju nama!“ Prije toga, mislio sam da je samoupravljanje samo Kardeljev izum. No, bio je itekako živ u Sloveniji zbog tih specifičnih okolnosti, raspršivanja industrije i part-time poljoprivrednika.

No, tada sam dao ostavku. Uslijedile su dvije godine prepirki oko toga što nam je činiti. Moja ideja bila je da bi svatko trebao platiti nešto da dobije udio u vlasništvu, uglavnom odustajanjem od povećanja plaća. Privatizacija bi trebala biti decentralizirana tako da bi poduzeća sama mogla odlučiti kako će se privatizirati. Također, trebala bi biti postupna, u trajanju od nekoliko godina. S druge strane, postojala je ideja Jeffreyja Sachsa da bi se privatizacija trebala dogoditi preko noći i biti povezana sa slovenskim osamostaljenjem. To je bila tzv. šok-terapija. Mi smo htjeli odvojiti privatizaciju od osamostaljenja.

Zakon krajem 1992. bio je kompromis između dva pristupa. Privatizacija je bila decentralizirana. Poduzeća su birala način privatizacije jer su se veoma razlikovala. Neka su imala malo kapitala i puno radnika, druga su, poput elektrana, imala mnogo kapitala, a malo radnika. Ne znam što bi se bilo dogodilo da je odabran moj pristup. Sada uviđam da odabrani privatizacijski obrazac nije bio dobro rješenje za Sloveniju zbog stvaranja dva milijuna kapitalista. Međutim, sistem je više ili manje funkcionirao i, do 2004., odvijala se postupna koncentracija vlasništva.

Nismo željeli da naša valuta bude prejaka. Željeli smo slabu valutu da bismo potaknuli izvoz. To je razlog zašto smo kupovali devize koje su ulazile u zemlju i „sterilizirali“ ih izdavanjem obveznica. Bila je to skupa manipulacija jer smo nešto morali platiti. No, najvažnija stvar bila je spriječiti aprecijaciju domaće valute

No, 2005. godine započeo je tzv. period kockanja i trajao je tri godine. Slovenija je izgubila sve svoje prednosti u samo tri godine. Krajem 2005., neto vanjski dug bio je nula; do kraja 2008. godine iznosio je 10 milijardi eura. Svi su vjerovali da se može obogatiti preko financijskih proizvoda. Ljudi su kupovali dionice i obveznice. Banke su posuđivale novac iz inozemstva i ispunjavale želje ljudi. Nakon priključenja EU i monetarnoj uniji, Slovenija je odjednom imala pristup velikoj količini jeftinog novca u inozemstvu što je dovelo do trenutne situacije. Slovenija nije mogla izbjeći europsku krizu jer je ona došla kroz nekretninski sektor. Učinili smo isto što i druge europske zemlje. Na primjer, najveći problemi povezani su s građevinskim sektorom. Odjednom je svatko želio biti ulagač u nekretnine. Mnogo se zgrada podizalo u to vrijeme. Bila je to ekspanzija slična onoj u Španjolskoj i Irskoj. Zapravo, prema relativnim podacima, nekretninski mjehur bio je čak i veći nego u Španjolskoj. Krivimo tajkune koji su željeli preuzeti poduzeća posuđivanjem novca i plaćanjem dionica četverostruko. Sve se radilo na kredit. Kad je kriza udarila, došlo je do enormnog pada u virtualnom bogatstvu, s kreditima za otplatiti. Još uvijek smo u toj situaciji.

Atmosfera u zemlji je ono što je drukčije u odnosu na 1991. Ne mogu shvatiti novinare i novine koji su sretni kad se nešto loše dogodi zemlji. Kažu da bi „Trojka“ iz Europe trebala doći riješiti naše probleme. I nude nam se rješenja slična onima u baltičkim zemljama koja se meni baš ne sviđaju. Divim se Talinnu, no izađete li 10 do 20 kilometara van grada, vidjet ćete da Estonija nije uspješna zemlja.
Kažu da bismo trebali srezati javni sektor za 30 posto. Naravno, možete to učiniti. No tada biste uveli privatno obrazovanje, privatno zdravstvo i sve drugo što mi se ne sviđa u društvu. Ne znam koji će biti ishod. Trenutno imamo relativno slabu vladu i ne sviđa mi se što govore. No, to je vlada koju imamo. S mojeg gledišta, vlada čini sve što je naloženo od Europske komisije koju smatram najštetnijim entitetom u EU. Slovenski problemi neće biti riješeni tako dugo dok će problemi u Europi biti neriješeni. Ove trenutne mjere štednje ne vode nikamo. Ja sam kejnzijanac. Znam za probleme u Grčkoj, ali Europa nije rješavala probleme u Grčkoj – rješavala je samo probleme njemačkih i francuskih banaka. Isto bi željeli učiniti i ovdje. Europska komisija ne može riješiti probleme u Europskoj uniji, stoga nastoje zavladati malim zemljama putem rješenja koja to nisu.

Istovremeno, razumijem poziciju vlade i ne vidim neku ozbiljnu zamjenu za nju. Postoji grupa novih pokreta, no vrlo su naivni. Ne možete imati demokraciju na ulicama. Ne možete vladati državom na ulicama. Nisam prezadovoljan parlamentom. Nikad nisam očekivao takvu vrstu politokracije kakvu danas imamo.

Jedna od kritika insajderske privatizacije koju ste opisali bila je da bi ona radnike učinila odgovornima za propast poduzeća ukoliko bi ona bankrotirala. Općenitijom distribucijom dionica, distribuira se rizik.

Slažem se s ovom kritikom. No ovdje moramo uzeti u obzir posebne okolnosti koje smo imali zbog samoupravljanja i društvenog vlasništva. Samoupravljanje je i dalje bilo itekako živo kad je ukinuto. Radnici su bili voljni raditi bez plaća dva ili tri mjeseca samo da poduzeće održe na životu. Naravno, to su si mogli priuštiti jer su se bavili i poljoprivredom. Naša tranzicija bila je relativno meka zbog tih part-time poljoprivrednika koji su veoma stabilan dio društva. I kad bi dobili otkaz, kod kuće bi imali pet krava s kojima bi mogli preživjeti. Puno je drukčije za radnike otpuštene u gradu.

Bio sam u nadzornom odboru jednog poduzeća temeljenog na ideji samoupravljanja. Većina vlasnika bili su radnici. Postojala su i dva suvlasnička fonda. U skladu sa zakonom o privatizaciji 10 posto vlasničkog udjela išlo je u restitucijski fond, 10 posto u mirovinski fond te 20 posto u poseban razvojni fond. Ostatak je išao insajderima. Ako ste bili radnik u malom poduzeću, mogli ste donijeti svoj vaučer u poduzeće i postati vlasnik. Za velika poduzeća količina kapitala bila je prevelika tako da insajderi nisu mogli dobiti većinu sa sustavom vaučera. Ovo konkretno poduzeće proizvodilo je brojače za mjerenje potrošnje električne energije. Radilo se o relativno dobro razvijenom poduzeću. Bilo je čak i multinacionalno jer je imalo neke podružnice u Indiji, iako je to u neku ruku bila pogreška. Kad se poduzeće susrelo s poteškoćama, dva fonda koji su bili suvlasnici htjeli su prodati poduzeće te su banke i dva suvlasnika bili protiv trećeg suvlasnika, insajdera. Na kraju, i insajderi su željeli prodati poduzeće da bi povratili svoje dionice. Bio sam predsjednik nadzornog odbora; ja kao predsjednik te glavni menadžer smo na kraju bili jedini koji su se protivili prodaji poduzeća. Poduzeće je tada prodano egipatskoj kompaniji i posluje i dalje.

Stranci dolaze radi profita. Nakon nekog vremena, prodate li poduzeće strancima, doći će do enormnog izljeva kapitala. To je razlika između bruto domaćeg proizvoda (proizvedenog u zemlji) i bruto nacionalnog proizvoda (što pripada stanovništvu). Razlika je najvidljivija u Irskoj gdje je BNP 20 posto niži od BDP-a. Prodate li sve po niskoj cijeni, nakon nekog vremena doći će do odljeva BDP-a zbog stranog vlasništva. To se zapravo dogodilo za vrijeme krize. Pogledate li tokove kapitala u istočnoj Europi, odljev kapitala za vrijeme krize bio je tri puta viši od priljeva što je više-manje normalno i očekivano.

Dakle, tu sam se malo razočarao insajderskim pristupom. No, tada to nisam razumio. Dokle god ste aktivni radnik, dotle želite ostati vlasnik. No, kada odete u mirovinu i imate neke financijske probleme, smjesta želite prodati svoje dionice. Tako da je to bilo mješovito rješenje. Još uvijek imamo poduzeća u većinskom vlasništvu insajdera. Jedno od njih je Krka, vrlo uspješna farmaceutska kompanija. U stvarnosti, sve ovisi o menadžerima. To je isto u socijalističkom ili kapitalističkom poduzeću. Imate li mnogo dioničara, znate tko donosi odluke i na koji način.

Vjerovao sam u to vrijeme takozvanim „crvenim menadžerima“ koji su obično bili članovi komunističke partije. No to su bili ljudi koji su bili u poduzeću tridesetak, četrdesetak godina i zapravo su osjećali da im poduzeće pripada. Iako formalno nisu bili vlasnici, bili su jako vezani uz poduzeće. U toj mjeri bili su slični part-time radnicima koji su također bili emocionalno vezani za svoja poduzeća. Imali smo mnogo veoma sposobnih menadžera u to vrijeme i trebali smo se osloniti na njih. Međutim, ta ideja nije bila vrlo popularna među članovima vlade i pripadnicima nove političke elite koji su ovima prigovarali da su komunisti. Zapravo, ti menadžeri nisu vjerovali u komunizam. Prije promjena, u zemlji je vjerojatno bilo samo pet komunista koji su vjerovali u komunizam. Ostali su samo bili članovi bez ideologije, uključujući glavnog tajnika Partije. Štoviše, ljudi u istočnoj Europi, uključujući članove Partije, nisu vjerovali u komunizam. Vjerojatno je u Americi bilo više ljudi koji su vjerovali u komunizam. Ovi menadžeri su jednostavno bili članovi. Članstvo je imalo neke prednosti. Bez članstva, mogli ste napredovati samo do određene mjere. Mogao sam postati redovni profesor bez da sam bio član iako su me smatrali svojevrsnim disidentom. No, niste mogli postati ministar u vladi. Postajanje glavnim menadžerom poduzeća uvelike je ovisilo o lokalnim uvjetima. U nekim gradovima sekretarijati Komunističke partije bili su snažni dok su u nekim drugim gradovima bili vrlo slabi. Ja dolazim iz Jesenica gdje je u to vrijeme djelovala velika željezara i gdje je bilo izrazito jasno da je generalni direktor koji nije bio član Partije puno važniji od bilo kojeg partijskog sekretara.

U 1980-ima smo bili više ili manje normalna zemlja. Nitko nije bio proganjan. Mogli ste pisati što ste htjeli iako ponekad ne bi to objavili. Rekao bih čak i da smo imali sreću što je Milan Kučan bio sekretar Partije i kasnije predsjednik Slovenije. Do određene mjere, ta kombinacija antikomunističke vlade i bivše elite bila je dobra kombinacija za tranziciju i Kučan je bio najkorisniji čovjek u slovenskoj tranziciji iz komunističkog režima u demokratsko društvo. Osim toga, vrlo je dobro što je bio predsjednik za vrijeme rata za neovisnost. Neki ljudi su brzi na obaraču, a on je bio više-manje sposoban političar koji bi sve smirivao.

Rat je ovdje bio veoma kratak. JNA zapravo nije znala što činiti. Ideja je bila da je okupacija Slovenije besmislena. Bili smo dio Jugoslavije. Otišli su iz svojih kasarni na granice. Više je to bio spor oko carinskih dužnosti, nego rat za neovisnost. Da sam u to vrijeme bio zamjenik premijera, ne bi bilo konflikta oko carinskih dužnosti. Moj nasljednik otišao je u Beograd na potpisivanje sporazuma s Antom Markovićem da carinske dužnosnike pošalje u Beograd. I tada to nije učinio. Ne znam čija je odluka bila poslati trupe na granice. Uvijek sam želio pitati Markovića je li on bio taj. Prije nekoliko godina sreo sam ga na aerodromu u Sarajevu, no nažalost, bio je na odlasku. Pitao sam Kučana misli li da je Marković poslao trupe, no ili ne zna ili ne želi reći. No, rekao je da misli da nije jer je zvao Markovića u 4 ujutro i kaže da je zvučao jako iznenađeno da su trupe poslane na granice.

Rat je bio vrlo kratak i neujednačen. Dečki iz JNA na granice su išli tenkovima. Bio je to kraj lipnja i bilo je jako vruće. Trupe su uobičajeno bile bez streljiva i vode. Bili bi se predali u tri dana. Nisu bili voljni ostati u Sloveniji. Još uvijek se sjećam pregovora s Miloševićem. Bučar, Kučan, još jedan član predsjedništva i ja išli smo u Beograd. Ja nisam bio važan u tim pregovorima jer, za razliku od Miloševića, koji je želio razgovarati o ekonomskim pitanjima, naša dvojica nisu željeli razgovarati o ekonomiji, samo o politici. Još se sjećam Miloševića kako govori: „Želite li ići, idite. Nećemo prigovoriti. Podmirit ćemo neke ekonomske račune, no morate priznati pravo Srba da žive u jednoj državi.“ Naravno da smo to učinili.

Vjerujem da će poduzeće koje preuzme multinacionalna kompanija postati efikasnije. No, to ne znači da će učinci prelijevanja biti pozitivni. Multinacionalka će vjerojatno prerezati veze između poduzeća i ostatka gospodarstva te umjesto toga uspostaviti veze unutar vlastitog lanca proizvodnje. Također se smatra da ovim putem u zemlju prodire mnogo tehnoloških inovacija/promjena, no to jednostavno nije istina. Pogledate li što su strane multinacionalne kompanije preuzele u istočnoj Europi – telekomunikacije, bankarstvo, financije – to ne donosi mnogo novih tehnologija ili znanja.

Time smo izdali Hrvatsku koja je imala srpsku manjinu. Na povratku smo stali u Zagrebu. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman čekao nas je i bio je vrlo ljut. Hrvati su imali još neiskusniju vladu od naše – uz iznimku Tuđmana koji je po meni bio čudan čovjek. U određenoj mjeri bili su slični, Milošević i Tuđman, no moram reći da sam preferirao Miloševića. Tuđman je stvarno bio nacionalist, dok je Milošević samo koristio nacionalizam. On je bio bankar i loše je procijenio: kad otvorite bocu nacionalizma, ne možete spriječiti prolijevanje.

U to vrijeme, vodile su se brojne rasprave o suradnji hrvatske i slovenske vlade. Obično smo sve zakone koje smo osmislili slali u Hrvatsku. Imali smo raznovrsne sastanke. Još se sjećam jednog sastanka u blizini Novog Mesta u Sloveniji kada su se susrele dvije vlade, uključujući i oba predsjednika. Kasnio sam jer nisam volio ići službenim automobilom pa sam vozio sam. Vidio sam čovjeka u bijeloj odjeći te sam upitao policajca što on radi ovdje, a policajac mi je odgovorio: „On je kušač hrane za predsjednika Tuđmana.“ Tada sam uvidio kako monetarna unija između Hrvatske i Slovenije neće funkcionirati.

Mi smo s našim predsjednikom imali sreću, a oni baš i ne. Kučan je bio vrlo blizak narodu. Dolazio bi u ured, vozeći se sam svako jutro. Šetao bi gradom bez ikakvog problema. Tuđman je bio druga krajnost. Želio je u neku ruku postati svojevrsni Tito. Prema tome, imali smo sreću kad je Hrvatska odlučila da nam neće pomoći. Milošević nas se snažno želio riješiti. Smatrali su nas “švabama” Jugoslavije. No, postojalo je i svojevrsno divljenje između Slovenaca i Srba. Mi volimo Srbe i Srbi vole nas. Možda je to vezano uz činjenicu da voliš susjeda svojeg susjeda. Naši odnosi sa Srbijom bili su bolji od naših odnosa s Hrvatskom. Dva su naroda bila u vrlo prijateljskim odnosima do momenta kada smo poduprli albanske rudare tijekom štrajka na Kosovu 1989.

Monetarnu uniju još uvijek smatram greškom. Razlike među zemljama bile su prevelike za uspostavljanje takve monetarne unije. Kao što sam napisao 1998., to je bila politička tvorevina koja nije imala nikakve veze s ekonomijom. Ne možete stvoriti nešto poznato kao optimalno valutno područje s Grčkom na jednom kraju i Njemačkom na drugom.

Godine 1995. objavili ste članak u kojemu ste ukazali na dvije stvari glede privatizacije. Rekli ste da pitanje vlasništva nije važno koliko upravljanje poduzećima. Druga stvar koju ste rekli je da se u nekim slučajevima samoupravljanje nastavilo. Od ranih 1990-ih do početka kasino kapitalizma 2004./2005., neki oblici samoupravljanja su se održali.

Nije bilo sumnje da postoji određena koncentracija vlasništva. Neki ljudi su smjesta prodali svoje vaučere. Rečeno je da sam ja kriv za prodaju vaučera jer sam na televiziji objavio da su bezvrijedni. Nisu bili u potpunosti bezvrijedni, no za 60 posto ljudi su bili. Davali bi svoje vaučere u fondove i ne dobivali ništa.

To se odnosilo i na fondove osnovane od Katoličke crkve, Zvon 1 i Zvon 2, koji su imali 60 000 dioničara. Crkva je također željela postati kapitalist. Tijekom tog „perioda kockanja“ kasino kapitalizma, Crkva je željela postati bogati igrač. Tijekom tog perioda niste mogli saznati čime se bavi određena kompanija po njezinom imenu. Pivovara Laško – mislili biste da se radi o pogonu za proizvodnju piva sudeći prema imenu – no to je zapravo bio mali dio biznisa. Uglavnom se radilo o financijskom poslovanju. Isto je bilo i sa crkvenim fondovima. Rekao sam u to vrijeme da bi se trebali baviti dušama, a ne dionicama. Crkva je na početku napravila osnovnu pogrešku. Imala je značajan politički utjecaj, no nakon osamostaljenja ostala je gotovo bez svega jer je bila previše fokusirana na raspravu o povratu imovine. Dobili su u to vrijeme nazad nešto šuma što sam oduvijek smatrao lošom idejom.

Još uvijek smatram da je vlasništvo u rukama insajdera pravo rješenje. Naravno da neće funkcionirati za velika poduzeća niti je to dugoročno rješenje. Moramo pronaći drugo rješenje – za cijeli svijet, ne samo Sloveniju. Nadao sam se da će kriza donijeti neke promjene, no nažalost nije. Posebno ovdje u Europi, pri uvođenju mjera štednje, za sve se okrivljuje javni sektor. Iako su banke te koje su nudile novac bez postavljanja pitanja, nitko ih ne krivi za to što su tada činile. Bankari su trebali znati što se događa, i to puno prije od korisnika kredita. Istina je da su slovenske banke često odobravale kredite političkim pristašama ili prijateljima. Također je istina da su banke ovdje bile snabdijevane vrlo jeftinim novcem. Uz to, nadzornici banaka poticali su ih da budu aktivne što je više moguće. Nakon ulaska u monetarnu uniju zabilježen je enorman porast broja kredita u Sloveniji: porast do 70 posto na godinu. Naravno, banke su žudile za jeftinim kreditom s jedne strane i davanjem tog novca u zajam s druge.

Uzmimo slučaj Igora Bavčara, vodećeg čovjeka Istrabenza. Borio se za preuzimanje Petrola, kompanije za distribuciju goriva. Radilo se o veoma stabilnom poduzeću jer je pritok novca bio stalan. Cijena Petrolovih dionica dugo je godina iznosila 250. U toj jedinoj godini, skočila je na 1000. To je sve kupljeno na kredit. Tada je došlo do kolapsa i cijena dionica je pala na 160. Krediti su i dalje bili tu, no vrijednost imovine je nestala. I to je samo jedan takav slučaj. U to vrijeme to se nije smatralo kriminalnom aktivnošću. Zapravo, ti ljudi su bili smatrani veoma uspješnim poduzetnicima.

Imamo primjer jednog čovjeka koji je bio u zatvoru šest i pol godina. Na televiziji je pričao o tome kako su mu banke vjerovale bez zaloga. Cijela zemlja je to vidjela! U to vrijeme, proglašavalo ga se jednim od najboljih poduzetnika u zemlji, a sada je zbog iste djelatnosti u zatvoru. A bili biste smatrani ludima ukoliko biste rekli nešto protiv toga. Ja sebe smatram fiziokratom. Ne volim odviše financijski sektor. Kad sam rekao nešto protiv tih nagađanja, rekli su: „On ništa ne razumije, on je starac i komunist.“
Godine 2008. vlada je još uvijek mogla intervenirati i utjecati na poboljšanje situacije u tim poduzećima. No, umjesto da nacionaliziraju uprave kompanija, oni su ih uništavali. Kada je kreditiranje zaustavljeno, poduzeća su bila u lošem stanju, a vodila se i politički popularna borba protiv tajkuna. To su greške koje je vlada učinila nakon pada vlade Janeza Janše koja je zapravo zaslužna za svo to uništavanje. Nitko u to vrijeme nije znao da će se to dogoditi. Obični ljudi posuđivali su novac i kupovali dionice diljem svijeta. Ljudi se nisu dali uvjeriti da to neće potrajati zauvijek. Nije se radilo samo o vladi, već je takva bila opća atmosfera.

Europa je pogriješila Lisabonskom strategijom kad je proglašeno stvaranje društva znanja. To je potpuna besmislica. Naravno da je jako lijepo čuti frazu „društvo znanja“. No, u istom desetljeću uništena je europska industrija. Sve se preselilo u Kinu. Istina, svi su bili sretni zbog jefitnih proizvoda. No, europske su vlasti trebale zahtjevati da europska prekomorska poduzeća usvoje društvene standarde koji postoje u Europi. To bi usporilo deindustrijalizaciju te bi zadržalo neka poduzeća u Europi. Njemačka je poseban slučaj. Oni su zadržali dio industrije. Sada EU govori o rješavanju problema nezaposlenosti mladih, a oni su stvorili taj problem!

Osvrnete li se na slovensku situaciju, koju su mnogi isticali kao model, ima li drugih aspekata ekonomske reforme koji su se mogli bolje osmisliti i provesti?

Što se tiče makroekonomske stabilizacije, ona je pravilno provedena. Ekonomsku politiku preuzela je središnja banka čiji smo članovi upravnog odbora bili trojica ili četvorica mojih prijatelja i ja, od toga svi zagovornici gradualizma. Karakteristika gradualističkog pristupa bila je uvođenje fleksibilnog deviznog tečaja što nije baš bilo popularno u Međunarodnom monetarnom fondu. MMF je želio sustav fiksnog deviznog tečaja. Još uvijek ne razumijem zašto su se za to zalagali. Mnogo je razloga bilo za uvođenje fleksibilnog tečaja. Na primjer, naše vanjske devizne rezerve bile su na nuli. Bili smo nova zemlja s novom valutom pa se nije mogao odrediti iznos uravnoteženog deviznog tečaja. Stupanj inflacije pri uvođenju naše nove valute iznosio je 60 posto mjesečno tako da niste mogli fiksirati devizni tečaj. Izračunali smo tečaj na 32 dinara ili tolara prema njemačkoj marci, što je u to vrijeme bilo kao euro sada. Tečaj je smjesta skočio na 48. Prema tome, situacija nam je bila nepoznata.

Moram priznati pogrešnu procjenu glede tržišta devizama. Kad sam bio zamjenik premijera, moja glavna briga glede neovisnosti bila je nedostatak deviza. No odjednom smo, zbog nekoliko razloga, imali obilje deviza. Odvijala se privatizacija stanova. Ljudi su donosili devize iz ostatka Jugoslavije. Događao se odljev dinara i priljev deviza. Puno toga čuvano je u stranim bankama – njemačkim, talijanskim – prema tome, nismo poznavali situaciju. Uzmimo sljedeći primjer. Pripremili smo 16 milijardi novih novčanica tolara da se razmijene za dinare. No, zapravo smo iskoristili samo 8.5 milijardi. U međuvremenu, centralna banka Jugoslavije tvrdila je da joj dugujemo 32 milijarde novčanica. Što je bilo pogrešno? Dva su razloga za dolazak velike količine gotovine u opticaj u Sloveniji: zbog radnika u Sloveniji s obiteljima koje su živjele drugdje, poput Bosne i Hrvatske te zbog turista koji su kupovali dinare u Sloveniji, ali ih trošili drugdje. Prema tome, podcijenili smo koliko je slovensko stanovništvo kupilo deviza.

Bio sam veoma zabrinut zbog manjka deviza kad sam bio ministar. Bila je to moja glavna briga. Kada sam šest godina bio u nacionalnoj banci, imali smo probleme s viškom deviza. Nismo željeli da naša valuta bude prejaka. Željeli smo slabu valutu da bismo potaknuli izvoz. To je razlog zašto smo kupovali devize koje su ulazile u zemlju i „sterilizirali“ ih izdavanjem obveznica. Bila je to skupa manipulacija jer smo nešto morali platiti. No, najvažnija stvar bila je spriječiti aprecijaciju domaće valute. Bila je to proinflacijska politika, no do pada inflacije ipak je došlo. Zbog povećane konkurencije, morali smo otvoriti granice te je u zemlju ulazilo sve više robe i inflacija je postupno nestala. Na početku je bila visoka, no postepeno je pala. To smo željeli postizati niz godina. Nismo željeli šok-terapiju.
Ova makroekonomska stabilizacija, koja se smatra drugim stupom tranzicije, postignuta je na tipičan gradualistički način i prilično se dobro odvijala do 2004. U redu, možda to kažem jer sam ja stajao iza toga. No, mislim da se radilo o ispravnoj politici za zemlju. Ekonomska kriza nije nas pogodila do 2008., no tada smo stvorili krizu u tri godine.

Mogli smo si priuštiti takav pristup. Neke druge istočnoeuropske zemlje nisu si mogle to priuštiti. Imali smo funkcionalan bankarski sustav koji je bio uspostavljen već u Jugoslaviji. Postojala je jasna distinkcija između središnje banke i bankarskog sustava, iako smo imali dvije banke – Ljubljansku i Mariborsku – u sanaciji. Zašto su one bile nacionalizirane kad je sve drugo bilo privatizirano? Ove dvije banke imale su mnoštvo loših kredita jer su posuđivale novac ostatku Jugoslavije. Odjednom je došlo do odvajanja te su tijekom tranzicijskog perioda kolabirala brojna poduzeća. Prema tome, iznos loših kredita u bankama bio je ekstremno visok. Jedino rješenje bilo je preuzeti ih. Morali smo uspostaviti posebnu agenciju za sanaciju dviju banaka. Banke s negativnim kapitalom zapravo su bile nacionalizirane kao dio procesa sanacije. Sanacija je započela 1993. i završena je 1997. kad su banke mogle biti prodane. No, one nisu prodane i ostale su u vlasništvu države. Kod kuće nije bilo dovoljno kapitala, a nismo bili voljni banke prodati strancima.
Okrivljavaju me i za to, za odbijanje izravnih stranih ulaganja (FDI), iako u to vrijeme nisam imao moć. Bio sam samo pisac. Vratio sam se profesorskoj karijeri. Moji stavovi bili su dijelom ideološki, dijelom praktični. Mislio sam čemu uopće neovisnost ako ćemo sve prodati strancima. Želim imati riječ u državi, a ne da o svemu odlučuju strane multinacionalke.

Drugi razlog bio je mnogo praktičniji. Stranci ovdje dolaze, naravno, radi profita. Nakon nekog vremena, prodate li poduzeće strancima, doći će do enormnog izljeva kapitala. To je razlika između bruto domaćeg proizvoda (proizvedenog u zemlji) i bruto nacionalnog proizvoda (što pripada stanovništvu). Razlika je najvidljivija u Irskoj gdje je BNP 20 posto niži od BDP-a. Prodate li sve po niskoj cijeni, nakon nekog vremena doći će do izljeva BDP-a zbog stranog vlasništva. To se zapravo dogodilo za vrijeme krize. Pogledate li tokove kapitala u istočnoj Europi, izljev kapitala za vrijeme krize bio je tri puta viši od priljeva što je više-manje normalno i očekivano.

Strana ulaganja smatraju se vrlo korisnima za zemlju. Osim toga, vjerujem da će poduzeće koje preuzme multinacionalna kompanija postati efikasnije. No, to ne znači da će učinci prelijevanja biti pozitivni. Multinacionalka će vjerojatno prerezati veze između poduzeća i ostatka gospodarstva te umjesto toga uspostaviti veze unutar vlastitog lanca proizvodnje. Također se smatra da ovim putem u zemlju prodire mnogo tehnoloških inovacija/promjena, no to jednostavno nije istina. Pogledate li što su strane multinacionalne kompanije preuzele u istočnoj Europi – telekomunikacije, bankarstvo, financije – to ne donosi mnogo novih tehnologija ili znanja. Posljedice izravnih stranih ulaganja (FDI) ponekad mogu biti pozitivne, a ponekad negativne. Ono što me muči je vjerovanje da su FDI uvijek pozitivna stvar. Dugoročno gledano, vjerojatno nisu. Za vrijeme krize 2009.-2012., izljev kapitala u istočnoj Europi bio je viši od priljeva kapitala jer kad se matična zemlja nađe u problemima, nastoji izvući što je više moguće novca.

No, sada prodajemo. Privatiziramo. No, to je ideološka privatizacija. Još uvijek se sjećam nacionalizacije. Dolazim iz obitelji koja je svačiji „neprijatelj naroda“. Moj djed bio je lokalni kapitalist. Godine 1948., sve je bilo nacionalizirano, čak i brijačnice, radi uspostavljanja socijalizma ili zaustavljanja kapitalizma, i to je bila potpuna besmislica. Bila je to ideološka nacionalizacija. Ono što sada privatiziramo, odvija se pod pritiskom Europske unije. Privatizacija radi privatizacije. Neće donijeti toliko mnogo novaca zemlji. Ideološka je na isti način kao što je nekad bila nacionalizacija. Ne smatram da bi vlada trebala imati dionice u svim poduzećima Nije bilo nikoga da preuzme neka od poduzeća i zato vlada ostaje vlasnikom. No, zašto bismo trebali prodati Slovenski Telekom? Kupac će vjerojatno biti Deutsche Telekom koji je također u državnom vlasništvu!

Europska komisija je najštetnija institucija koju imamo. Bili smo mnogo neovisniji kao dio Jugoslavije. Više nemamo nikakvih alata. Više nismo država. Samo smo mala provincija Europske unije. Što jedna zemlja ima? Trebala bi imati novac, poreze ili fiskalnu politiku, neka pravila i neke granice. Sve te stvari su nestale. Ne kažem da je to loše, samo kažem da smo samo provincija.

A i grozno je vrijeme za prodaju.

Da, cijene su vrlo niske. No i da je prodan u periodu kockanja, opet bismo kupili dionice i još uvijek bismo bili u sličnoj situaciji.

Prema mom shvaćanju, bili ste entuzijastični glede priključivanja Slovenije Europskoj uniji.

Ne, nisam bio entuzijastičan. Smatrao sam to izlazom u nuždi. Što drugo smo mogli učiniti? Svi drugi su unutra. Mi smo mala zemlja. Jedino što mi se nije sviđao entuzijazam oko ulaska, a to se odnosi i na monetarnu uniju. Monetarnu uniju još uvijek smatram greškom. Razlike među zemljama bile su prevelike za uspostavljanje takve monetarne unije. Kao što sam napisao 1998., to je bila politička tvorevina koja nije imala nikakve veze s ekonomijom. Ne možete stvoriti nešto poznato kao optimalno valutno područje s Grčkom na jednom kraju i Njemačkom na drugom. Neke zemlje očito pripadaju u to područje – Njemačka, Austrija, Benelux. No druge zemlje nisu pripadale, uključujući Italiju i Francusku. Obično uspoređujem monetarnu uniju s idejom bratstva i jedinstva u Jugoslaviji. Obje ideje ne smiju se dovoditi u pitanje i trebale bi trajati vječno. Ne postoji odredba o istupanju.

Nisam prigovarao ulaženju u eurozonu, samo sam bio skeptičan glede ulaska. Nije mi se sviđala proslava. Odricali smo se važne osobine neovisnosti i to smo slavili. U redu, mogu prihvatiti izlaz u nuždi, no to nije nešto zbog čega se slavi. Zato su me smatrali euroskeptikom.

Veoma se bojim što bi se moglo dogoditi s EU. Situacija bi za Grčku bila bolja kad bi samo otisnuli nešto drahme i kad bi došlo do inflacije. No, na kraju, s tolikim dugom, koje je najprikladnije rješenje? Vjerojatno inflacija. Ovdje ne govorim samo o Sloveniji, već i o drugim zemljama. U određenoj mjeri, situacija je slična i u SAD-u, s tolikim dugom u nastajanju. Rješenje je postojalo u Starom zavjetu: svakih sedam godina, dug bi bio oprošten. No, nije tako jednostavno jer na drugoj strani imamo depozite. Ljudi su jako ljuti glede spašavanja banaka, no istovremeno spašavaju i te depozite.

Nisam previše prijateljski nastrojen prema europskoj birokraciji. Europa je pogriješila Lisabonskom strategijom kad je proglašeno stvaranje društva znanja. To je potpuna besmislica. Naravno da je jako lijepo čuti frazu „društvo znanja“. No, u istom desetljeću uništena je europska industrija. Sve se preselilo u Kinu. Istina, svi su bili sretni zbog jeftinih proizvoda. No, europske su vlasti trebale zahtijevati da europska prekomorska poduzeća usvoje društvene standarde koji postoje u Europi. To bi usporilo deindustrijalizaciju te bi zadržalo neka poduzeća u Europi. Njemačka je poseban slučaj. Oni su zadržali dio industrije. Sada EU govori o rješavanju problema nezaposlenosti mladih, a oni su stvorili taj problem! Isto se, koliko ja znam, odnosi i na Sjedinjene Države, iako i one predstavljaju poseban slučaj zbog uloge koju igra američka valuta.

EU je nekad predstavljala alternativu onome što se nekoć nazivalo „anglo-američki kapitalizam.“ Mislite li da se EU još jednom može vratiti svojim nekadašnjim principima?

Tome se nadam. Europa je zaostala za europskim kapitalizmom. Koje je sada rješenje? Prekasno je za zatvaranje EU stranoj konkurenciji. Morali su biti puno svjesniji što rade prije 10-20 godina, sada je prekasno.

Jedan od problema koje imam s EU su sve prazne riječi koje proizvodi. Navikao sam na takve rezolucije u Jugoslaviji. Uzmimo za primjer slučaj zakona o bankama koji smo pisali 1991. kada smo uspostavili monetarnu neovisnost. Zakon se sastojao od 5 006 riječi. Kako smo se približavali članstvu u EU, nastojali smo se nositi s EU regulativom pa smo 1999. napisali novi zakon o bankama. Umjesto 5 010 riječi, zakon se sastojao od 25 000 riječi. Godine 2006. napisali smo još jedan zakon o bankama, sličan onom u Europi, i sastojao se od 47 000 riječi. A svi su se odnosili na istu stvar! Prvi zakon mogao je biti udžbenik: imao je sve. Sada, čitate li neke od tih EU direktiva, sastoje se čak od 200 000 riječi. Tko to čita?

Europska komisija je najštetnija institucija koju imamo. Bili smo mnogo neovisniji kao dio Jugoslavije. Više nemamo nikakvih alata. Više nismo država. Samo smo mala provincija Europske unije. Što jedna zemlja ima? Trebala bi imati novac, poreze ili fiskalnu politiku, neka pravila i neke granice. Sve te stvari su nestale. Ne kažem da je to loše, samo kažem da smo samo provincija. Ne sviđa mi se ta centralizacija. Istovremeno, zabrinut sam što bi se moglo dogoditi ukoliko se monetarna unija raspusti.

Kada pogledate na stavove i stajališta koja ste imali 1990., je li došlo do nekih velikih promjena u vašem razmišljanju?

Vjerojatno sam mnogo više prosocijalistički raspoložen nego što sam onda bio. Čvršće sam uvjeren da bismo trebali više brinuti o distribuciji prihoda nego što činimo. Još uvijek vjerujem da bismo trebali imati besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo i socijalnu sigurnost. To je sve dio socijaldemokratskog razmišljanja. U jednu ruku se divim skandinavskom društvu. Naravno, oni su u puno boljoj formi. U tom pogledu, puno sam skloniji lijevom nego što sam bio kad sam ušao u vladu 1990.

Žalim li zbog toga što sam učinio – rekao bih da ne, čak ni glede ostavke. Bio sam ljut oko dva mjeseca. Mnogi politički vođe bili su jako sretni kada sam dao ostavku. Da sam bio iskusan političar, ne bih to bio učinio. No, želio sam imati dobro mišljenje o sebi tako da nisam imao drugi izbor osim odstupanja. Nakon toga, išao sam u banku. Nakon toga, dvije sam godine bio rektor sveučilišta.
Trenutno nisam baš sretan jer moram u mirovinu u veljači. Imamo poseban zakon o odlasku u mirovinu svih javnih službenika.

Ali možete ostati na institutu.

Da, ovo se odnosi samo na sveučilište. Suvlasnik sam ovog instituta. Petero je vlasnika i svi smo bili zaposlenici instituta. Prijašnji šef privatizirao je institut, koji je bio ustanovljen kao dio Pravnog fakulteta. Nakon toga smo se odvojili i on ga je mogao privatizirati.

Zadnja pitanja su kvantitativna. Pogledate li u prošlost, u 1989. i sve što se promijenilo u Sloveniji od 1989. naovamo, kako biste na skali od 1 do 10 ocijenili zadovoljstvo tim promjenama, gdje ocjena 1 označava najveće nezadovoljstvo, a 10 najveće zadovoljstvo?

Ako ću biti realan, rekao bih 7.

Ista skala, isti vremenski period: vaš privatni život.

Izuzmem li posljednjih par mjeseci, koji nisu bili baš dobri, rekao bih 8.

Kako biste ocijenili izglede Slovenije u sljedećih nekoliko godina, s ocjenom 1 kao najpesimističniji i 10 kao najoptimističniji?

5.



Bilješke:
[1]Prema slovenskom zavodu za zapošljavanje, u 2014. godini se broj nezaposlenih popeo na gotovo 130 000, što je 15 posto više nego godinu dana ranije, u vrijeme održavanja intervjua, op.ur.