Wendy Brown: Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

Iz časopisa Up&Underground iz 2012. godine prenosimo prijevod eseja Wendy Brown, objavljenog u Theory and Event VII/1 iz 2003. godine: “Jednostavno rečeno, posljednja dva stoljeća liberalna demokracija otvara skroman etički procjep između ekonomije i države. Čak i kada liberalna demokracija konvergira s kapitalističkim vrijednostima (vlasnička prava, individualizam, hobbesovske pretpostavke u podtekstu svih ugovora itd.), formalna distinkcija koja se uspostavlja između moralnih i političkih principa na jednoj strani, te ekonomskog poretka na drugoj također je služila da odvoji građane od grozote života organiziranog isključivo tržištem i vrednovanog tržišnim vrijednostima. Upravo taj procjep neoliberalna racionalnost zatvara dok podvrgava svaki aspekt političkog i socijalnog života ekonomskim kalkulacijama…”


Postalo je uobičajeno govoriti o sadašnjoj vlasti u Americi kao o “neokonzervativnoj” te prikazivati kao “neokonzervativne” sadašnje pokušaje da se povećaju vojni kapaciteti i osnaži globalna hegemonija SAD-a, dokine socijalna država te smanje građanska prava, pravo na pobačaj i afirmativna akcija ukinu, crkva poveže s državom, deregulira rad korporacija, zanemari zaštita okoliša, zaustavi progresivno oporezivanje, smanje izdatci za školstvo i povećaju budžeti zatvora i kaznionica, te nastavi bogaćenje bogatih i kriminalizacija siromašnih. Ne osporavam postojanje religiozno-političkog projekta po imenu “neokonzervativizam”, niti dovodim u pitanje međusobnu povezanost nekih od gore navedenih ciljeva i njihovo pripadanje neokonzervativnom projektu. Želim, međutim, istaknuti određene aspekte tog političkog projekta u svrhu razmatranja sadašnje situacije kroz koncept neoliberalne političke racionalnosti, one racionalnosti koja nadilazi specifične političke stavove i pitanja te na kojoj se baziraju karakteristike Clintonove dekade te vladavine Busha i Reagana. Nadalje, želim razmotriti kako se ta racionalnost oblikuje kao način vladanja koji obuhvaća, ali nije ograničen na samu državu te kako stvara subjekte, nove oblike ponašanja i novu organizaciju domene društvenog[1].

Ekonomski liberalizam, politički liberalizam i novosti u neoliberalizmu

U svakodnevnom govoru neoliberalizam označava odbacivanje Keynesove ideje socijalne države te uspon čikaške škole političke ekonomije – von Hayek, Friedman i ostali. Neoliberalizam se obično izjednačava s radikalno slobodnim tržištem – neograničenom tržišnom kompeticijom te slobodnom trgovinom ostvarenom deregulacijama, eliminacijom carina te različitim monetarnim i socijalnim postupcima neosjetljivim na siromaštvo, društvenu dislokaciju, uništenje kulture, dugoročno iscrpljivanje prirodnih resursa i uništenje okoliša. O neoliberalizmu se najčešće govori u kontekstu zemalja Trećega svijeta pri opisivanju aranžmana poput NAFTA-e koji povećavaju ranjivost siromašnih nacija na promjene uzrokovane globalizacijom ili politikom Svjetske banke ili MMF-a koje kroz financijske pakete namijenjene “restrukturiranjima” manipuliraju svim aspektima života u zemljama Trećega svijeta, u koje se ubrajaju političke institucije i društvene formacije. Za progresiviste je, dakle, neoliberalizam pogrdni termin koji ne samo da priziva ekonomske politike koje održavaju ili produbljuju siromaštvo i podređenost perifernih nad dominantnih nacijama, već je i kompatibilan s autoritarnim, despotskim, paravojnim i korumpiranim državnim formama i elementima civilnog društva.

Dok ove činjenice pokazuju neke važne učinke neoliberalizma, one također svode neoliberalizam na skup ekonomskih politika sa slučajnim društvenim i političkim posljedicama: one ne uspijevaju objasniti političku racionalnost koja organizira te ekonomske politike te koja djeluje i izvan tržišta. Nadalje, to ne objašnjava što je novo u neoliberalizmu zbog tendencije da se moderni fenomen tretira kao puko oživljavanje klasične liberalne političke ekonomije. Naposljetku, one ne govore o specifično političkim aspektima neoliberalizma u razvijenim zemljama: o snažnoj eroziji liberalno-demokratskih institucija i praksa u zemljama poput SAD-a. U ovom eseju želim se baviti prvenstveno navedenim zanemarenim aspektima neoliberalizma.

Jedan od najpronicljivijih uvida u političku racionalnost neoliberalizma dolazi iz neočekivanog izvora: od Michela Foucaulta, kojeg se tradicionalno ne smatra teoretičarem liberalizma ili političke ekonomije. Foucaultova dugo neobjavljena[2] predavanja iz 1978. i 1979. održana na Collége de France sastoje se od kritičke analize dviju skupina neoliberalnih ekonomista: Ordo-liberalne škole iz poslijeratne Njemačke (nazvane prema časopisu Ordo u kojem su pripadnici ove škole, prvobitno zvane Freiburškom školom, objavljivali svoje radove), te čikaške škole koja je počela djelovati sredinom stoljeća u SAD-u. Zahvaljujući radu njemačkog sociologa Thomasa Lemkea dostupan nam je sjajan sažetak i interpretacija Foucaultovih predavanja o neoliberalizmu; u dijelu teksta koji slijedi ekstenzivno ću se pozivati na Lemkeov rad[3].

Prije nego što razmotrimo neoliberalizam kao političku racionalnost moglo bi biti korisno objasniti tradicionalno shvaćanje razlike između političkog i ekonomskog liberalizma – razlike koja je posebno zbunjujuća Amerikancima za koje riječ “liberalan” uglavnom označava progresivno stajalište i podršku socijalnoj državi te ostalim institucijama vezanim za New Deal te visok stupanj političkog i pravnog intervencionizma u društvenu sferu[4]. Nadalje, uzimajući u obzir suvremene fenomene neokonzervativizma i neoliberalizma te njihovu povezanost s političkom desnicom jasno je da živimo u vremenu iznimno zbunjujućih političkih nomenklatura[5]. Da ukratko pojasnimo, ekonomska misao liberalizmu na jednoj strani suprotstavlja merkantilizam, a na drugoj kejnzijanizam ili socijalizam; klasični liberalizam podrazumijeva maksimalizaciju slobodne trgovine i tržišne kompeticije koji se ostvaruju minimalnim uplitanjem političkih institucija. U povijesti političke misli, međutim, iako osobna sloboda pojedinca ostaje u središtu interesa, liberalizam označava poredak u kojem država postoji da bi osigurala jednakost pojedinaca na egalitarnoj osnovi. Liberalno političko uređenje može, tako, obuhvaćati liberalnu ili kejnzijansku ekonomsku politiku – može naginjati u smjeru maksimaliziranja slobode (politički “konzervativno” naginjanje) ili maksimaliziranja jednakosti (politički “liberalno” naginjanje). U suvremenom političkom govoru, međutim, obje opcije se podjednako smatraju liberalnom demokracijom. U svakom slučaju američki običaj nazivanja zagovornika socijalne države političkim liberalima je posebno osebujan budući da su američki konzervativci generalno naklonjeniji klasičnoj političkoj i ekonomskoj doktrini liberalizma – značenje liberalizma se tako shvaća više kao liberalnost nego slobodu.

Za potrebe ovog eseja važno je istaknuti da se liberalizam u pojmu neoliberalizam više odnosi na ekonomsku varijantu liberalizma, na oživljavanje određenih predkejnzijanskih pretpostavki o stvaranju bogatstva i njegovoj distribuciji nego na liberalizam kao političku doktrinu, kao skup političkih institucija ili praksa. Neo u neoliberalizmu, međutim, postavlja ove principe na znatno drugačiju analitičku osnovu od one koju je postavio Adam Smith, kao što će postati jasno kasnije u tekstu. Povrh toga, neoliberalizam nije samo skup ekonomskih politika; on se ne bavi samo olakšavanjem slobodne trgovine, maksimaliziranjem korporativnih profita i smanjivanjem važnosti socijalne države. Točnije bi bilo reći da neoliberalizam podrazumijeva socijalnu analizu koja, kada se koristi kao oblik upravljanja, obuhvaća sve od duše građanina-subjekta do obrazovnih politika i prakse upravljanja carstvom. Neoliberalna racionalnost, iako stavlja u prvi plan tržište, nije prvenstveno niti isključivo fokusirana na ekonomiju; ona uključuje širenje tržišnih vrijednosti na sve institucije i društvene akcije dok samo tržište zadržava svoj odvojeni položaj. Ovaj esej istražuje političke implikacije neoliberalne racionalnosti za liberalnu demokraciju – implikacije koje odgovaraju, legitimiraju i same su legitimirane neoliberalizmom.

Dok Lemke, slijedeći Foucaulta, pravi razliku između Ordo-liberalne misli te kasnije i radikalnije čikaške škole, ja ću se baviti suvremenom neoliberalnom političkom racionalnošću bez posvećivanja posebne pozornosti toj razlici u izvornim tekstovima. Cjelovita genealogija neoliberalizma kakav se danas prakticira – neoliberalizam koji je jasno naveo i kontekstualizirao doprinose ovih dviju škola političke ekonomije, koji je opisao kako se teorije racionalnog izbora razvijala u različitim društvenim znanostima i kako je bila primjenjivana u vladinim institucijama, koji je opisao međuodnos tih strujanja s razvojem kapitala tokom zadnjih pedeset godina – bila bi iznimno korisna. Ovaj esej, međutim, ne donosi takvu genealogiju. Moj cilj je prije svega razmotriti našu današnju političku situaciju u kontekstu neoliberalne političke racionalnosti čije glavne karakteristike ovdje navodim.

1. Politička sfera, zajedno sa svim ostalim dimenzijama suvremenog života podložna je ekonomskoj racionalnosti; ili, drugim riječima, ne samo da se čovjek isključivo definira kao homo economicus nego su sve dimenzije ljudskog života definirane kroz tržišnu racionalnost. Svako ljudsko djelovanje se, tako, razmatra u smislu njegove profitabilnosti, a individualna i institucionalna djelovanja se postavljaju kao poduzetnička, izvođena prema kriterijima korisnosti, dobiti ili zadovoljstva, kroz mikroekonomsku rešetku oskudice, ponude i potražnje i neutralne moralne vrijednosti. Neoliberalizam ne pretpostavlja samo da se svi aspekti socijalnog, kulturnog i političkog života mogu svesti na takvu računicu; on također razvija institucionalne prakse i nagrade za ostvarivanje takve slike ljudskog djelovanja. Drugim riječima, kroz diskurs i politiku koji promoviraju takve kriterije neoliberalizam proizvodi racionalne aktere i nameće tržišnu logiku odlučivanja u svim sferama života. U tom je smislu važno da neoliberalizam podrazumijeva normativnu, a ne ontološku ideju sveprisutnosti ekonomske racionalnosti te zagovara izgradnju institucija, politika i diskursâ koji bi odgovarali takvoj ideji. Neoliberalizam je konstruktivistički projekt: on ne pretpostavlja ontološku zadanost ekonomske racionalnosti za sve domene društva već si postavlja kao zadatak razvoj, diseminaciju i institucionalizaciju takve racionalnosti. Ovu tvrdnju dodatno obrazlažem u točki 2.

2. Nasuprot poznatom laissez-faireu i ljudskoj sklonosti prema razmjeni koju naglašava klasični ekonomski liberalizam, neoliberalizam ne koncipira ni samo tržište niti racionalno ekonomsko djelovanje kao prirodno. Oboje su konstrukti – organizirani kroz zakon i političke institucije te ovisni o političkim intervencijama i upravljanju. Ekonomija ne može napredovati bez upravljanja i intervencija, ona mora biti usmjeravana, podržavana i zaštićena zakonom i političkim mjerama te širenjem društvenih normi osmišljenih da olakšaju kompeticiju, slobodnu trgovinu i racionalno ekonomsko djelovanje svakoj instituciji i pripadniku društva. Kao što navodi Lemke, “u Ordo-liberalnom shvaćanju tržište ne predstavlja prirodnu ekonomsku realnost s inherentnim zakonima koje vlast mora poštivati i provoditi; tržište je ustrojeno i održava ga na životu samo politička intervencija… Kompeticija, također, nije prirodna činjenica… Ovaj osnovni ekonomski mehanizam može funkcionirati samo ako je ispunjen niz uvjeta čije ispunjavanje mora biti dosljedno garantirano pravnim mjerama.”(193).

Neoliberalna formulacija države te specifičnih pravnih struktura i odluka kao preduvjeta postojanja tržišta ne znači da država kontrolira tržište, nego suprotno. Tržište je organizirajući i regulirajući princip na kojem počivaju država i društvo; ono funkcionira na sljedeće načine:

a) Država otvoreno odgovara na potrebe tržišta, bilo kroz fiskalne ili monetarne političke mjere, imigracijsku politiku, tretman prema zatvorenicima ili strukture javnog obrazovanja. Djelujući na taj način država nije više sputana opasnošću stvaranja legitimacijskih deficita kakve su predviđali socijalni teoretičari 1970-ih kao Nicos Poulantzas, Jürgen Habermas ili James O’Connor[6]. Umjesto toga, neoliberalna racionalnost proširena na samu državu odražava uspješnost države prema njezinoj mogućnosti da održava i hrani tržište te na taj način veže legitimnost same države uz uspjeh tržišta. Ovo predstavlja novu vrstu legitimacije, legitimaciju koja je prema Lemkeu “temelj države” i koja je suprotstavljena hegelijanskoj ideji ustavne države kao univerzalnog predstavnika naroda. Evo kako Lemke obrazlaže Foucaultovo tumačenje Ordo-liberalnog razmišljanja: “ekonomska sloboda legitimira oblik vladavine ograničen na garantiranje ekonomske aktivnosti… država se više ne definira kroz povijesnu misiju, već svoj legitimitet pronalazi referirajući se na ekonomski razvoj.”(196).

b) Sama država je obavijena i oživljena tržišnom racionalnošću: ne samo profitabilnost, već općenito kalkuliranje troškova i dobiti postaju mjerilo svih državnih praksa. Politički diskurs je na svim razinama označen poduzetničkim rječnikom; država se mora ne samo baviti tržištem nego razmišljati i ponašati se kao tržišni igrač u svim svojim funkcijama, uključujući pravnu[7].

c) Spajajući a) i b), rast i razvoj ekonomije jesu osnova legitimacije države, i zbog odgovornosti države za razvoj ekonomije i zbog ekonomske racionalnosti kojoj su podvrgnute državne prakse. Na taj način slogan “It’s the economy, stupid” postaje nešto više od slogana u izbornoj kampanji; on izražava osnovni princip legitimnosti države te osnovu za njezino djelovanje – od ustavnih presuda i reformi financiranja izbornih kampanja do socijalne, obrazovne i vanjske politike uključujući ratove i ustrojavanje “domovinske sigurnosti”.

3. Proširenje ekonomske racionalnosti u prethodno neekonomske domene i institucije doseže i individualno ponašanje, ili, točnije, propisuje subjekte neoliberalnog poretka. Dok je klasični liberalizam pravio razliku između, a ponekad čak i stavljao u odnos tenzije kriterije za individualno, društveno i ekonomsko djelovanje (otud upadljiva razlika u tonu, temi i zaključcima između Bogatstva naroda i Teorije moralnih osjećaja Adama Smitha), neoliberalizam normativno konstruira i interpelira pojedince u svakoj sferi njihovog života. On ih oblikuje kao racionalna, promišljajuća bića čija je moralna autonomija određena njihovom sposobnošću da se brinu sami za sebe – sposobnošću da se brinu za svoje potrebe i ispunjavaju svoje ambicije. Budući da čini pojedince posve odgovornim za njihove postupke, neoliberalizam izjednačuje moralnu odgovornost s racionalnim djelovanjem; on briše proturječje između moralnog i ekonomskog djelovanja oblikujući moralnost kao pitanje racionalnog promišljanja troškova, dobiti i posljedica. Na taj način on prenosi individualnu odgovornost na viši nivo: pojedinac koji racionalno promišlja svoje djelovanje snosi punu odgovornost za posljedice svojih postupaka bez obzira koliko snažna bila ograničenja ili prepreke – npr. nedostatak vještina ili obrazovanja u periodu visoke nezaposlenosti i ograničenih socijalnih beneficija. U skladu s tim, “loše upravljan život”, neoliberalni termin za neuspjeh u svladavanju prepreka na putu do prosperiteta, postaje novi modus depolitiziranja socijalnih i ekonomskih snaga koji reducira političku ulogu građanstva na pasivnost i političku nezainteresiranost. Uzorni neoliberalni građanin je tako onaj koji sam za sebe smišlja strategije biranja različitih socijalnih, političkih i ekonomskih opcija, a ne onaj koji u suradnji s ostalim građanima pokušava te opcije izmijeniti ili na njih utjecati. U potpunosti realizirano neoliberalno građanstvo bilo bi u tom smislu posve lišeno kategorije javnog. Političko tijelo prestaje biti tijelo i postaje skupina individualnih poduzetnika i konzumenata… birači također postaju konzumenti u diskursu američkih predizbornih kampanja[8]. Mnogo je sličnih dokaza o razvoju takve specifične vrste građanstva: razmotrimo sveučilišta kojima također upravlja logika tržišta, od procesa upisivanja studenata na fakultete do natjecanja kompanija u zapošljavanju diplomanata, od nemilosrdnog potrošačkog mentaliteta samih studenata zaokupljenih prestižem sveučilišta i odsjeka do beskrupuloznog natjecanja u privlačenju kadrova i neprekidne utrke za većim plaćama i promaknućima[9]. Ili razmotrimo, naprimjer, kako se moralna posrtanja političara, direktora kompanija ili crkvenih i sveučilišnih dužnosnika (osobito ako su seksualne ili kriminalne prirode) najčešće prikazuju kao “pogreške u prosudbi” implicirajući da su prosuđivanje ili kalkulacija bili krivi, a ne sam čin, počinitelj ili motivacija.

Sama država također ima ulogu u projektu stvaranja neoliberalnog subjekta. Ona pokušava proizvesti razborite subjekte kroz političke mjere koje ustrojavaju takvu razboritost: to čini na osnovi čitavog niza socijalnih reformi kao što su program uvjetovane socijalne pomoći (workfare), posebno oporezivanje samohranih roditelja, promjene u kaznenom zakonu (sustav koji znatno povećava kaznu opetovanim počiniteljima kaznenih djela) te državni vaučeri za plaćanje obrazovanja. Budući da neoliberalizam postavlja racionalno djelovanje kao normu, a ne ontologiju, socijalna politika postaje mjera kojom država proizvodi subjekte čije je djelovanje usmjereno racionalnim procjenama troškova i dobitaka, bez obzira odnosi li se to na tinejdžerske trudnoće, porezne prijevare ili planiranje mirovine. Neoliberalni građanin više kalkulira nego što poštuje pravila, on je prije sljedbenik Benthama nego Hobbesa. Država je jedan od mnogih čimbenika koji definiraju promišljanja i kalkuliranja koja proizvode društveno ponašanje usmjereno niskim troškovima i visokoj produktivnosti.

Ovaj način upravljanja (tehnike upravljanja koje orkestriraju ponašanje subjekta prema samome sebi) proizvodi “slobodan subjekt” koji racionalno prosuđuje moguće načine djelovanja, izabire odluke te snosi odgovornost za njihove posljedice. Na taj način, Lemke tvrdi, “država upravlja subjektom i kontrolira ga bez preuzimanja odgovornosti za njegovo djelovanje”; kao individualan “poduzetnik” u svakom aspektu svog života subjekt postaje u potpunosti odgovoran za svoje blagostanje dok se sam koncept građanstva svodi na uspješno poduzetništvo. Neoliberalne subjekte se kontrolira kroz njihovu slobodu – ne samo, kako su teoretičari frankfurtske škole tvrdili, zato što sloboda unutar poretka dominacije može biti instrument te iste dominacije, već i zato što neoliberalizam moralizira posljedice te slobode. Takva vrsta kontrole također znači da povlačenje države iz određenih domena te privatizacija određenih državnih funkcija ne predstavljaju kraj vlasti već i same sačinjavaju način vladanja; zaista, ona predstavlja karakterističnu tehniku neoliberalnog upravljanja kod koje racionalno ekonomsko djelovanje u društvu zamjenjuje direktnu državnu vlast. Neoliberalizam premješta “regulatornu sposobnost države na odgovorne, racionalne pojedince (s ciljem) poticanja pojedinaca da svojim životima daju specifično poduzetnički karakter” (202).

4. Naposljetku, spajanje države i subjekta s ekonomskom racionalnošću ima za posljedicu radikalnu transformaciju kriterija za uspješnu socijalnu politiku u odnosu na klasičnu liberalnu demokraciju. Ne samo da socijalna politika mora ispuniti uvjet profitabilnosti, poticati kompeticiju i proizvoditi racionalne subjekte već i slijediti poduzetnički princip “jednake nejednakosti za sve” dok “spaja poduzetničke forme s društvenim tijelom” (195). To je princip koji povezuje neoliberalno upravljanje državom s upravljanjem društvom i subjektom.

Sve u svemu, proširivanje ekonomske racionalnosti na sve oblike mišljenja i djelovanja, stavljanje države u izravnu službu ekonomije, pretvaranje države u poduzetnički projekt vođen tržišnom logikom, proizvodnja moralnog subjekta kao poduzetničkog subjekta te osmišljavanje socijalne politike prema istim kriterijima mogu se činiti kao intenzivniji, ali u principu nepromijenjen oblik ideje o saturaciji društvene i političke sfere kapitalom. Drugim riječima, politička logika neoliberalizma može se shvatiti kao povezana s fazom kapitalizma koja samo naglašava Marxovu tvrdnju da kapital prožima i preobražava svaki aspekt života – stvarajući sve na svoju sliku i svodeći svaku vrijednost i svako djelovanje na svoju osnovnu i hladnu logiku. Sve što je novo u toj priči je očigledno i nemilosrdno podčinjavanje i države i pojedinca, i crkve i sveučilišta, moralnosti, seksa, braka i slobodnog vremena tom osnovnom principu. Ili, točnije rečeno, jedina novina bila bi nedavno uspostavljena hegemonija teorije o racionalnom izboru u humanističkim znanostima, prezentirane kao nezavisne i objektivne grane znanja umjesto kao izraz dominacije kapitala.

Još jedna interpretacija koja bi predstavljala neoliberalizam kao određenu vrstu kontinuiteta temelji se na Weberovoj tezi o racionalizaciji. Širenje tržišne logike na svaku sferu, te osobito svođenje moralnog i političkog rasuđivanja na vrstu računice, predstavljalo bi upravo onu vrstu odstranjivanja trajnih vrijednosti koju je Weber predvidio kao budućnost svijeta lišenog magije. Promišljanje i rasuđivanje svedeni su na svrhovito kalkuliranje u Weberovoj “polarnoj noći ledene tame” – moralnost, vjera, heroizam te čak i samo značenje postoje samo unutar tržišta.

Neovisno o tome koliko je važna Marxova ideja kapitala i Weberova ideje racionalizacije za razumijevanje nekih aspekata neoliberalizma, niti jedna od ove dvije teorije ne čini vidljivom povijesno-institucionalnu pukotinu koju označava, oblik upravljanja koji zamjenjuje i oblik koji inaugurira te prema tome niti modalitete otpora koje treba razviti kao izazov neoliberalizmu. Neoliberalizam nije nužna posljedica razvoja kapitala i instrumentalne racionalnosti; on ne predstavlja zakonitost kapitala ili instrumentalne racionalnosti prema zamislima Marxa i Webera već njihovu novu, kontingentnu organizaciju i provođenje. Štoviše, niti Marx ni Weber ne govore o pomaku koji neoliberalizam nagovještava od relativno diferenciranih moralnih, političkih i ekonomskih racionalnosti u liberalno demokratskim poredcima do njihove diskurzivne i praktične integracije. Neoliberalno upravljanje potkopava relativnu autonomiju uređenih institucija – zakona, parlamentarnih izbora, policije, javne sfere – u odnosu na tržište, te dokida nezavisnost koja je prethodno stvarala određeni interval i određenu tenziju između kapitalističke političke ekonomije i liberalno-demokratskog političkog sistema. Implikacije ove transformacije su značajne. Herbert Marcuse bio je zabrinut za gubitak dijalektične opozicije unutar kapitalizma jednom kada kapitalizam ispuni svoja obećanja – trenutak koji se dogodio sredinom dvadesetog stoljeća kada je relativno stabilna srednja klasa zamijenila siromašne mase radnike koje je Marx zamišljao kao negirajuću protutežu koncentriranom bogatstvu kapitala – međutim, neoliberalizam podrazumijeva eroziju političkih, moralnih i subjektivnih opozicijskih tendencija lociranih izvan kapitalističke racionalnosti, ali unutar liberalnog demokratskog društva, odnosno eroziju institucija, lokaliteta i vrijednosti organiziranih ne-tržišnom logikom u demokratskim poredcima. Kada se demokratski principi vladanja, građanski zakonici te i sama religijska moralnost podvrgnu ekonomskim kalkulacijama, kada nikakva vrijednost, niti dobro nisu izuzeti iz računice, tada izvori otpora i pokušaji promjene kapitalističke racionalnosti nestaju. Sve ovo nas podsjeća na činjenicu da koliko god ljevičarske analize inzistirale na tome da je liberalni politički poredak zaokupljen legitimiranjem, sakrivanjem i mistificiranjem stratifikacija u društvu koje je donio kapitalizam (stratifikacija koje su rasne, seksualne i spolne hijerarhije pomogle ostvariti), također ostaje činjenica da su liberalno-demokratski principi vladanja – liberalizam kao politička doktrina – funkcionirali kao određena protuteža tim stratifikacijama. Kao što je i sam Marx tvrdio u svom djelu O židovskom pitanju, formalni politički principi jednakosti i slobode (s pridruženim obećanjima o individualnoj autonomiji i dostojanstvu) predstavljaju alternativnu viziju humanosti i drugačije ideje društva i morala od onih kapitalističkog poretka unutar kojeg se potvrđuju. To je dvosmislenost liberalne demokracije prema kapitalističkoj ekonomiji: dok liberalna demokracija kodira, odražava i legitimira društvene odnose u kapitalizmu, ona im se istovremeno i odupire i suprotstavlja.

Jednostavno rečeno, posljednja dva stoljeća liberalna demokracija otvara skroman etički procjep između ekonomije i države. Čak i kada liberalna demokracija konvergira s kapitalističkim vrijednostima (vlasnička prava, individualizam, hobbesovske pretpostavke u podtekstu svih ugovora itd.), formalna distinkcija koja se uspostavlja između moralnih i političkih principa na jednoj strani, te ekonomskog poretka na drugoj također je služila da odvoji građane od grozote života organiziranog isključivo tržištem i vrednovanog tržišnim vrijednostima. Upravo taj procjep neoliberalna racionalnost zatvara dok podvrgava svaki aspekt političkog i socijalnog života ekonomskim kalkulacijama: nije važno, naprimjer, što predstavlja liberalni konstitucionalizam, koje moralne ili političke vrijednosti štiti i čuva već kakvu efikasnost ili profitabilnost konstitucionalizam promovira… ili zabranjuje.

Liberalna demokracija ne može biti podvrgnuta neoliberalnom političkom upravljanju i opstati. Ne postoji ništa u osnovnim institucijama ili vrijednostima liberalne demokracije – od slobodnih izbora, predstavničke demokracije, te individualnih sloboda podjednako distribuiranih na skromno dijeljenje moći ili pak veće političke participacije – što samo po sebi ispunjava uvjete služenja ekonomskoj kompetitivnosti ili odolijeva analizi isplativosti. A upravo je liberalna demokracija ono što propada u sadašnjem trenutku, dok se zastava američke “demokracije” podiže gdje god je to moguće. (Činjenica da je baš “demokracija” parola pod kojom se provodi takva antidemokratska imperijalna i domaća politika ukazuje na to da se nalazimo u razdoblju međuvladavine – ili, točnije, da se neoliberalizam obilno koristi starim poretkom da bi se legitimirao dok istovremeno razvija i širi nove kodove legitimiranja. Više o tome dalje u tekstu.)

Liberalna demokracija nije trenutačni nezgodni slijed nedavnih događaja ili neokonzervativnog plana i programa. Prema prethodnom opisu neoliberalnog upravljanja, dok je međunarodna i nacionalna politika nakon 11. rujna ubrzala i naglasila eroziju liberalnih demokratskih institucija i principa, ta erozija nije naprosto rezultat nacionalne sigurnosne strategije ili čak ravnodušnosti bez presedana Bushove administracije na muke siromašnih, javne slobode, zakona koji se vrednuju kao principi, a ne taktike, ili konvencionalnih liberalnih demokratskih kriterija za legitimnu stranu politiku[10]. Moj argument je dvostruk. Kao prvo, neoliberalna racionalnost nije uzrokovala već je facilitirala dekonstrukciju demokracije tijekom krize trenutačne nacionalne sigurnosti. Demokratske vrijednosti i institucije nadjačane logikom analize koristi i troškova te učinkovitosti za prakse vladine tajnovitosti (ili čak vladinog laganja) do ograničavanja građanskih sloboda. Kao drugo, period nakon 11. rujna doveo je u fokus grane neoliberalizma, većinom putem praksa i politika koje progresivni osuđuju kao dvoličnima, lažnima i kontradiktornima, no koje se bolje mogu shvatiti kao neoliberalne politike i djelovanja koje se oblikuju pod legitimnom kabanicom liberalnog demokratskog diskursa kojemu sve više nedostaje supstance.

Imperijalne avanture Bushove administracije u Afganistanu i Iraku očito su ekstenzivno posuđivale od legitimizirajuće retorike demokracije. Ne samo da su oba rata započeta kao “borba za naš način života” protiv režima koji navodno skrivaju neprijatelje (teroriste) ili opasnosti (oružja masovnog uništenja) takvom načinu života, već su se i obje povrede nacionalne suverenosti opravdavale argumentom da bi se demokracija mogla i trebala ondje oblikovati – svakoj naciji navodno treba oslobođenje od brutalne i despotske vladavine. Standardna lijeva kritika prvog opravdanja jest da je “naš način života” ozbiljnije ugrožen politikom imperijalizma i određenim politikama nacionalne sigurnosti nego tim malim nacijama. No ta kritika zanemaruje razmjere u kojima je “naš način života” prikazan ne klasično liberalno-demokratskim, već neoliberalnim idiomom: odnosno, kao sposobnost poduzetničkog subjekta i države da racionalno osmišljava sredstva i ciljeve te sposobnost države da ostvaruje uvjete, u vlastitoj državi i u inozemstvu, za tržišnu racionalnost i subjektivnost uklanjajući prepreke (bile one islamski fundamentalizam ili pretjerana i arbitrarna državna suverenost u obliku Saddama Husseina). Građanske slobode savršeno su potrošne unutar te koncepcije “našeg načina života”; za razliku od vlasničkih prava, one su uvelike nevažne za homo economicusa. Njihovo slabljenje ili uništenje ne opovrgava projekt zaštite demokracije u svojem neoliberalnom obliku.

Prema kritikama ljevice, drugo je opravdanje, ono da bi SAD mogle ili trebale osloboditi Afganistan od talibana te Irak od Husseina, licemjerno (SAD je prije toga financirala i podupirala oba režima) i neiskreno (vanjska politika SAD-a nikad nije počivala na principima razvijanja demokracije i nije bila ozbiljna u projektima na tim područjima). Ipak, prevedena u neoliberalne termine, “demokracija” ne označava sklop neovisnih političkih institucija i građanskih praksa koje okupljaju jednakost, slobodu, autonomiju i princip narodnog suvereniteta već samo ukazuje na državu i subjekte organizirane prema tržišnoj racionalnosti. Demokracija bi se mogla shvatiti kao šifra za dostupnost te racionalnosti; uklanjanje talibana ili stranke Baath otvaraju put toj racionalnosti, a demokracija je samo ime režima, konformirana neoliberalnim zahtjevima koji ih mora zamijeniti. Kad je Paul Bremer, privremeni guverner Iraka kojeg je imenovao SAD, 26. svibnja 2003. godine (tek nekoliko tjedana nakon rušenja Bagdada i četiri dana nakon što je UN ukinuo ekonomske sankcije) izjavio je da je Irak “spreman za posao”, pojasnio je kako će točno demokracija izgledati u post-Saddamovu Iraku. Uvezena roba bez poreza izlila se u zemlju, uništavajući mnoge lokalne iračke poslove već oštećene ratom. Multinacionalne kompanije borile su se da dobiju dio kolača, a strana direktna ulaganja, od strane savjetnika Bushove administracije nazvana “odgovorom na sve državne probleme”[11], da zamijene i privatiziraju državnu industriju. Pitanje demokratskih institucija, kao što je Bremer pojasnio ukinuvši ranije planove za uspostavljanje privremene iračke vlade u korist uvođenja vlastite skupine savjetnika, bilo je u najbolju ruku sekundarno projektu privatizacije velikih dijelova gospodarstva i uvođenje vanjskih izvršitelja za poslove nadgledanja ruševina društva u kaosu i strahu uzrokovanim kombinacijom trajnih vojnih sukoba i naoružanih lokalnih bandi[12].

Nije novost da zamjena za talibane i režime Baatha ne mora biti desna, formalno egalitarna, reprezentativna i na druge načine uvelike demokratska kako bi poslužila globalnom kapitalizmu ili osobitim geopolitičkim interesima SAD-a. Nije ni novost da zamjenu tih režima ne moraju izvesti sami Afganistanci ili Iračani kako bi zadovoljili američke i globalne kapitalističke svrhe i interese, iako ostatci staromodne demokracije unutar legitimacijskog projekta čak i lažnu vladavinu oformljenog vladinog vijeća ili činovnika, izabranih u ozbiljno kompromitiranim uvjetima izbora, čine ideološki poželjnijima u usporedbi s punokrvnom diktaturom američke okupacije. Začuđuje hrabrost sirovog tržišnog pristupa političkom rješavanju problema, raspon do kojeg radikalne privatizacijske sheme i tržišna ekonomija, koja buja izgrađena na stranim ulaganjima, bivaju ponuđeni ne samo kao put prema demokraciji, već i kao ime i mjera demokracije u tim nacijama; imenovanje i mjerenje koje se isprva pojavilo prethodnog desetljeća u istočnoj Europi nakon 1989. Ne samo da su demokratske institucije uvelike nevažne – a ponekad čak predstavljaju i prepreku – neoliberalnom upravljanju, već i sam uspjeh takvog upravljanja ne ovisi o pitanju administrira li se lokalno ili nameće izvana. Tržišna racionalnost ne poznaje kulturu ili zemlju, a administratori su, kako bi to ekonomisti rekli, zamjenjivi. Na ovom skretanju u izmještanju liberalne ekonomije neoliberalnim upravljanjem, postavlja se pitanje koliko je legitimiteta neoliberalnog upravljanja potrebno od demokratskog vokabulara – u kojoj se mjeri neoliberalizam mora zaogrnuti liberalno-demokratskim diskursom i služiti liberalno-demokratskim institucijama? Radi se o više teorijskom nego povijesno-empirijskom pitanju o tome koliko se duboko neoliberalna racionalnost ukorijenila kao ideologija, odnosno gdje se i u kojoj mjeri neoliberalno upravljanje može legitimirati u vlastitim terminima, bez posuđivanja od drugih diskursa. (Neoliberalizam može postati dominantni oblik upravljanja, a da ne postane dominantan kao ideologija – prvo se odnosi na prakse upravljanja, a drugo na narodni poredak vjerovanja koji može ili ne mora biti u potpunosti sličan prethodnom, a koji čak može biti i mjesto otpora). Retorika demokracije i ljuštura liberalnih demokratskih institucija ostaju važnije u imperijalnoj centralnoj regiji nego u donedavno “oslobođenim” ili pokorenim društvima s malo ili nimalo demokratskih tradicija legitimnosti. Ipak, to što George W. Bush još uvijek ima potporu većine Amerikanaca, unatoč otvorenom zanemarivanju demokratskih principa usred ekonomskog posrtanja i usprkos dokazima da se javno opravdanje za invaziju Iraka oslanjalo na uljepšane činjenice, upućuje na to da se na domaćem tlu neoliberalizam duboko ukopao. Osobito začuđuje broj kritičara koji su ocijenili tu namjernu prevaru ljudi nužnom, a ne kriminalnom, kao sredstvo za racionalni cilj, podsjećajući nas da jedan od opasnijih aspekata neoliberalnog uklanjanja netržišnog morala leži u dokidanju temelja za procjenu vladinih aktivnosti po bilo kojem kriteriju osim prema korisnosti[13].

Baš kao što i neoliberalno upravljanje reducira povijesnu državno stvorenu tenziju između demokratskih vrijednosti i potreba kapitala otvorenim povezivanjem države s kapitalom i resignifikacijom demokracije kao sveprisutnog poduzetništva, tako i neoliberalizam izglađuje stare nabore u tkanini liberalne demokratske vanjske politike između nacionalnih političkih vrijednosti i međunarodnih interesa. Tijekom Hladnoga rata, progresivni su se mogli koristiti svetom američkom demokracijom za osuđivanje međunarodnih aktivnosti koje su podržavale ili podizale autoritarne režime te svrgavali vođe koje je izabrao narod u zemljama Trećega svijeta. Razilaženje između međunarodnih strateških interesa i demokratske ideologije proizvelo je potencijalni problem legitimacije za vanjsku politiku, osobito one koja se odnosi na jugoistočnu Aziju te središnju i Latinsku Ameriku. Redefinicijom demokracije kao kontinuirane tržišne racionalnosti države i društva, redefinicijom koju podupire postkomunistički proces “demokratizacije” u istočnoj Europi, neoliberalizam uvelike eliminira taj problem. Rasprava o ljudskim pravima sveprisutna je u diskursu globalne demokracije, no sve od nesretnih napora Jimmyja Cartera, koji je pokušao učiniti ljudska prava značajnom dimenzijom vanjske politike, one su služile tek kao fasada za neoliberalne demokratske pustolovine.

Žalovanje za liberalnom demokracijom

Napad na liberalne demokratske vrijednosti i institucije bio je evidentan u nedavnim događajima: građanske slobode potkopane američkim zakonom protiv terorizma “Patriot Act” i projektom “Total Information Awareness” (kasnije preimenovanom u “Total Terror Awareness”), policijskim napadom na mirne proturatne prosvjednike drvenim i gumenim metcima u Oaklandu, prijedlogom zakona o kažnjavanju svakog građanskog neposluha kao terorizma u Oregonu (upotpunjen zatvorskim kaznama od 25 godina) te McCarthyjevsko korištenje patriotizma za potiskivanje običnog neposluha i njegove ikonografije. Evidentno je i u pokretanju agresivnih imperijalnih ratova i posljedičnih okupacija uz kontinuirano razaranje socijalne države te progresivnih poreznih shema koje su već razvodnile administracije Reagana, G. H. W. Busha i Clintona. Suptilnije je očito u “mekim” događajima, poput definanciranja javnog obrazovanja zbog kojeg je 84 oregonskih školskih područja u proljeće 2003. godine skratilo školsku godinu za gotovo mjesec dana i otpustilo tisuću kalifornijskih učitelja na kraju 2002./2003. godine[14]. Ili razmislite samo o raspravi o tome jesu li antiratni prosvjedi neprihvatljivi troškovi za osiromašene gradove – čak su i mnogi kritičari trenutačne vanjske politike SAD-a izrazili bijes prema mirnim gradskim prosvjednicima zbog izdataka i nemira koje su uzrokovali, implicirajući da bi se vrijednost javnog mišljenja i prosvjeda trebala mjeriti u dolarima[15]. Navedeni fenomeni upućuju na transformaciju američke liberalne demokracije u politički i socijalni oblik za koji još uvijek nemamo ime, oblik organiziran kombinacijom neoliberalnog upravljanja i imperijalne svjetske politike, kratkoročno oblikovan globalnom ekonomskom i sigurnosnom krizom. Oni ukazuju na oblik u kojem se imperijalni program može ukorijeniti na domaćem tlu jer mu je to omogućila upravo neoliberalna racionalnost.

Taj oblik nije fašizam ili totalitarnost u obliku u kojem su se povijesno pojavljivali, niti te etikete omogućuju njihovo lakše prepoznavanje ili kritiku[16]. Radi se o političkom stanju u kojem su mnoge značajne osobine ustavne ili reprezentativne demokracije uništene, odbačene i zaobiđene, iako nastavljaju biti ideološki proglašavane, služeći kao krinka i štit za vlastiti nestanak i uništenje. Te osobine uključuju ravnomjerno distribuirane i zaštićene građanske slobode; tisak i ostale novinarske medije minimalno slobodne od korporativnog vlasništva s jedne strane, i državne kontrole s druge; nekorumpirane izbore; kvalitetno javno obrazovanje orijentirano, inter alia, na proizvodnju pismenosti relevantne za informirano i aktivno građanstvo; otvorenu, iskrenu i odgovornu vladu, sudstvo donekle izolirano od političkog i komercijalnog utjecaja; odvajanje crkve od države; vanjsku politiku barem djelomično vođenu logikom zaštite domaćih vrijednosti. Niti jedan od ovih konstitutivnih elemenata liberalne demokracije nije nikad u potpunosti realiziran u svojoj kratkoj povijesti – uvijek su bili kompromitirani raznim ekonomskim i društvenim moćima, od bijelog suprematizma do kapitalizma. A liberalne demokracije u razvijenom svijetu uvijek su zahtijevale da drugi narodi plaćaju – politički, društveno i ekonomski – ono što razvijena društva uživaju; drugim riječima, oduvijek je postojao kolonijalno i imperijalno nametnut jaz između cijenjenog u jezgri i potrebnog na periferiji. Zbog toga je potrebno biti precizan. Ovo nije prvi put da su izbori potkupljeni, manipulirani i isplanirani sudstvom, da je tisak rob državnoj i korporativnoj moći, prvi put da je SAD lansirao agresivni napad na suverenu naciju ili prijetio cijelom svijetu oružjem masovnog uništenja. Ono što nema presedana u ovom slučaju jest razmjer u kojem su temeljne vrijednosti i institucije demokracije postale tek ideološke ljušture koje prikrivaju vlastitu suprotnost te razmjer u kojem su veliki dijelovi američke populacije te vrijednosti i institucije odbacili. Elementi u toj transformaciji uključuju razvoj najtajnije vlade u posljednjih pedeset godina (uništenje zakona o slobodi informiranja bio je jedan od ranih tihih uspjeha Bushove administracije, “povjerljivi” status više od tisuću ugovora s Halliburtonom jedna od nedavnih); naglo smanjenje korporativnog bogatstva u kombinaciji sa smanjenjem socijalnih izdataka za ograničenje ekonomske ranjivosti siromašnih i srednje klase; potkupljen, konsolidiran i ušutkan tisak koji svojevoljno sudjeluje u vlastitom podčinjavanju (simboličan u tom pogledu jest skandal s Judith Miller u kojem je poznata novinarka New York Timesa objavila pentagonsku propagandu o iračkom oružju masovnog uništenja kao provjerenu činjenicu); te intenzivniji nadzor svakog kutka američkog života – zračnih luka, sveučilišnih referada, džamija, knjižnica, radnih mjesta – nadzor koji vrše službeni agenti i građani dovedeni na ispitivanje. Potencijalno trajno “izvanredno stanje” u kombinaciji s beskonačno rastezljivom retorikom patriotizma prikriveno legitimira potkopavanje Deklaracije o ljudskim pravima te ukidanje konvencionalnih demokratskih principa prilikom uspostavljanja vanjske politike, a koji uključuju poštovanje suverenosti nacije i razumno opravdanje rata. No iza te retorike nalazi se još jedan sloj diskursa koji olakšava rastavljanje institucija i praksa liberalne demokracije: upravljanje neoliberalizma koje uništava netržišni moral i time potkopava korijenje demokracije u isto vrijeme dok podiže status profita i korisnost kao kriterij za politiku.

Mnogo je toga zabrinjavajuće u usponu neoliberalnog upravljanja, a još više toga preostaje za teorijsku raspravu o njegovu doprinosu organizaciji i mogućnostima u trenutačnom i budućem političkom životu u SAD-u. Kao što sam napomenula na početku ovog eseja, upotpunjavanje slike suvremenog političkog svijeta zahtijeva mapiranje preklapanja i tenzija između (nestranačkog) neoliberalnog upravljanja s jedne, te specifičnih programa clintonovskog političkog centra s druge strane te reagan-bushovskog neokonzervativizma s druge strane. Ono zahtijeva istraživanje kontinuirane efikasnosti političke retorike morala i principa budući da neoliberalizam potkopava i smanjuje potrebu za vantržišnim moralom. Ono zahtijeva utvrđivanje razlike između neoliberalnog upravljanja i starog korporativizma te političkog realizma. Ono zahtijeva i istraživanje kontradiktornih političkih imperativa koje stvara tržište te napetost između interesa nacija i globaliziranog kapitalizma indiferentnog na države i suvremenost. Ono bi zahtijevalo i utvrđivanje točaka na kojima se imperijalna politika SAD-a podudara i razlikuje ili čak sukobljava s neoliberalnim upravljanjem.

Zaključno stavljam ta pitanja na stranu kako bih se ukratko osvrnula na posljedice koje neoliberalna erozija liberalne demokracije ima po ljevicu. Iako su ljevičari iz prošle četvrtine stoljeća rijetko bili toliko neprijateljski nastrojeni prema liberalnoj demokraciji kao stara ljevica, nisu je ni prigrlili u potpunosti; povremeno smo joj zamjerali ili se protiv nje bunili te je svakako željeli transformirati u nešto drugo – socijalnu demokraciju ili neki oblik radikalne demokracije. Ljevica stoga gubi nešto što nikad nije voljela ili prema čemu je u najbolju ruku bila izrazito ambivalentna. Također gubimo prostor kritike i političke agitacije – kritizirali smo liberalnu demokraciju ne samo zbog svoje licemjernosti i ideoloških prevara, već i zbog institucionalnog i retoričkog ukapanja buržujske, bijele, maskuline i heteroseksualne dominacije u srce humanizma. Kakav god labavi identitet imali kao ljevica, on se oblikovao u okvirima diferencijacije od svojevoljnog zanemarivanja socijalne stratifikacije i nepravde koje su zatim uljepšane i osigurane vlastitim formalnim sudskim kategorijama slobode i jednakosti.

Ipak, Gayatri Spivak u jednom je posve drugačijem kontekstu pisala da je liberalizam “ono što se ne može ne željeti” (ako se uzmu u obzir druge povijesne mogućnosti, s obzirom na trenutačno povijesno značenje njegovog izostanka). U ovom je slučaju ta želja zaobilazna i sebi protivna, na što upućuje i Spivakina mudra dvostruka negacija. Upućuje na ovisnost koja nam ne odgovara u potpunosti, organizaciju želje za koju bismo htjeli da bude drugačija. Kakve bi mogle biti fizičke/socijalne/intelektualne posljedice za ljevičare kad bi izgubili taj sporni objekt kojem su privrženi? Koje su moguće putanje melankolične inkorporacije onoga prema čemu ste otvoreno ambivalentni; ili čak možda i neprijateljski raspoloženi, ogorčeni, pobunjeni?

Freud melankoliju obrazlaže ambivalencijom, iako je ta melankolija, za razliku od odnosa koji ljevica ima s liberalnom demokracijom, u većoj mjeri nesvjesno održavana. Freudov fokus pri teoretiziranju melankolije jest ljubav koja ne zna ili ne želi priznati svoje neprijateljstvo, dok mi pred sobom imamo raspravljanje neprijateljstva koje ne zna ili ne želi priznati svoju ljubav ili ovisnost. Freudovo razmišljanje o melankoliji u ovom slučaju ostaje korisno kao teorija gubitka usred ambivalentne privrženosti i ovisnosti, te teorije o formaciji identiteta na mjestu strasti ili privrženosti koja se ne može oplakati. Podsjeća nas da uzmemo u obzir da ljevičarska melankolija o liberalnoj demokraciji ne bi bila samo problematični afekt, već bi se radilo i o formaciji same ljevice.

Inkorporacija smrti prezrenog objekta kojem smo ipak bili privrženi često ima oblik izvođenja prezrenih osobina tog objekta. Jednoj od mojih poznanica umro je prezirani i nasilni otac. Iako se moja prijateljica otvoreno radovala njegovoj smrti, u sljedećim mjesecima svoje je prijatelje i kolege podvrgnula nevjerojatnim izljevima verbalnog i fizičkog zlostavljanja, što je uključivalo i bacanje stvari na njih, jednako kao što je i opisivala da je njezin otac bacao kućanske predmete tijekom njezina djetinjstva. Jedna druga prijateljica je nakon godinu dana bolesti pokopala djetinjastu, histeričnu, teatralnu i zahtjevnu majku koja se neprestano činila žrtvom vlastitih agresivnih zahtjeva. Iako je prijateljici laknulo što se riješila takve majke, tijekom iduće godine ona je u vlastitim odnosima pokazivala upravo takve tendencije. Opasnost jest da ćemo izvoditi one aspekte političke formacije koju gubimo kako bismo je održali na životu, odnosno da ćemo izvoditi samozadovoljstvo, okrutnost i podvojenost liberalne demokracije i postaviti ih u vlastito djelo i mišljenje. Takvo ponašanje proizašlo bi djelomično iz potrebe za očuvanjem lijevog identiteta i projekta koji se oformio na mjestu liberalne demokracije te djelomično iz ambivalencije prema samoj liberalnoj demokraciji. Kao odgovor na gubitak voljenog i preziranog objekta, u kojem se priznaje samo prezir ili gnušanje, melankolija održava voljeni objekt i nastavlja pružati pokriće za ljubav – kontinuirano sredstvo njezina nijekanja – inkorporacijom i izvođenjem prezrenog.

Postoje i drugi načini na koje se ambivalentno strukturirani gubitak može oblikovati kao melankolija, uključujući mogućnost otvorene idealizacije izgubljenog objekta koji nije nikad bio idealiziran u životu. Također je moguća otvorena, no ne i jednostavna grižnja savjesti za prošlost u kojoj taj objekt nismo dovoljno voljeli i krivnja što smo ikad poželjeli njegovu smrt ili zamjenu. Baš kao i idealizacija koju pokreće krivnja, taj afekt također uključuje i povećanu agresiju prema izazovima ili onima koji ugrožavaju tu idealizaciju. U toj krivnji, tjeskobi i obrani na gubitak liberalne demokracije, osjećali bismo obvezu braniti osnovne principe liberalizma ili naprosto braniti liberalizam u cijelosti na liberalan način, odnosno, prestali bismo kritizirati liberalizam i time prestali biti ljevica. Freud to odricanje identiteta po smrti ambivalentnog objekta određuje kao želju za suicidom svojstvenu melankoliji[17], želju koju u našem slučaju potiče općenitija dezorijentiranost u vezi današnjeg značenja ljevice. Dokaz za takvo odricanje u sadašnjosti kreće se u rasponu od naših iznenađujuće neuravnoteženih obrana slobode govora, privatnosti i ostalih gradskih sloboda pa sve do predstavljanja antiratnih prosvjeda kao “patriotskih” uz pomoć ikonografije američke zastave. Često obrazlagani potezima koje ljevica mora povući kad javni diskurs skrene udesno, takvi iskazi pretpostavljaju jedinstveni politički kontinuum koji seže od ekstremne ljevice do ekstremne desnice, u kojem su liberali i konzervativci samo umjerene verzije ekstrema (komunista i fašista). Ne samo da model kontinuuma reducira raznovrsne političke mogućnosti suvremenog doba na pitanja stupnja umjesto vrste, on također briše posebnost lijeve kritike i ideje. Baš kao što danas neoliberali imaju malo zajedničkog s tradicionalnim konzervativcima, tako je i ljevica tradicionalno predstavljala skup vrijednosti i mogućnosti koje se kvalitativno razlikuju od onih liberala socijalne države. Očito postoje vremena zajedništva te sfere koja se preklapaju, no kontinuitet ne može dokučiti prirodu tih podudaranja i taktične veze bolje od razlika između, primjerice, liberalne predanosti jednakosti utemeljene na pravima i lijevoj predanosti emancipaciji proizvodne oblasti, ili pak između liberalnog entuzijazma za socijalnu državu i lijeve kritike njezine ideološke i regulativne dimenzije. Ideja da ljevičari moraju automatski braniti liberalne političke vrijednosti kad su u krizi, iako se čini razumnom s liberalnog gledišta, ne olakšava ljevičarski izazov neoliberalizmu ako ljevica još uvijek želi na duge staze zagovarati nešto više od liberalne demokracije u kapitalističkom socioekonomskom poretku.

Naravno, postoje aspekti liberalne demokracije koje je ljevica počela cijeniti i inkorporirati u vlastitu ideju dobrog društva – primjerice, skup individualnih sloboda koje su uvelike nepovezane sa slobodom od dominacije koju obećava transformacija proizvodnje. No artikulacija te obnovljene lijeve ideje razlikuje se od obrane građanskih sloboda u liberalnim terminima, obrane koja sama u sebi briše lijevi projekt jer ga osuđuje na nešto izvan tih okvira. Slično, patriotizam i nacionalizam nesumnjivo se ne poklapaju s lijevim formulacijama pravednosti, čak i ako ljubav za Ameriku, reprezentirana ikonama osim zastave ili pripovijestima osim one o “potpori trupama”, ima udio u toj formulaciji. U konačnici, ne samo da se obranom liberalne demokracije u liberalnim terminima žrtvuje lijeva ideja, već i ta žrtva diskreditira ljevicu njezinim tihim svođenjem na ništa više od trajnog opiranja postojećem režimu. Pretvara ljevicu u stranku prigovaranja, a ne stranku koja ima alternativnu političku, socijalnu i ekonomsku ideju.

Ipak, ako klizimo iz liberalizma u fašizam te ako se radikalna demokracija ili socijalizam ne mogu vidjeti nigdje na političkom horizontu, ne bismo li morali braniti liberalne demokratske institucije i vrijednosti? Nije li to bila pouka Weimara? Pokušavala sam obrazložiti da to nije prava dijagnoza našeg stanja: ona ne daje uvid u srž neoliberalnog upravljanja – a to nije fašizam – niti kako bismo ga mogli osporiti. Lijeva obrana socijalne države u 1980-ima, koja je naizgled proizlazila iz upravo takve analize – “ako ne možemo imati socijalizam, trebali bismo barem očuvati državni kapitalizam” – zakazala je upravo zbog takve pogrešne dijagnoze. S jedne strane, umjesto da artikulira emancipatornu ideju koja uključuje brisanje siromaštva, a ne njegovu regulaciju, doimalo se da je ljevica usklađena s velikom vladom, velikim izdatcima i izmještenim suosjećanjem za neuspješne u poduzetničkom oblikovanju vlastitog života. S druge strane, socijalna država rastavljena je iz razloga koji nisu imali gotovo nikakve veze s pretpostavkama liberalne demokracije i koji su imali mnogo više veze s neoliberalnom ekonomskom i političkom racionalnošću. Ne samo da patimo od desnog ili konzervativnog pozicioniranja unutar liberalne demokracije, već se nalazimo i na pragu drugačije političke formacije, formacije koja se provodi i legitimira na drugačijim temeljima od liberalne demokracije, čak i ako se nije odmah lišila svojeg imena. Ta formacija razvija domaći imperij koji je povezan s globalnim, postignut uz pomoć tajne i agentske države; uz pomoć korporativnih medija, škola i zatvora; uz pomoć raznovrsne tehnologije za intenzivnije lokalne administrativne, regulatorne i nadzorne moći. To je formacija koja je omogućena proizvodnjom građana kao individualnih poduzetničkih aktera u svim dimenzijama svojih života, omogućena redukcijom građanskog društva na domenu za izvršenje tog poduzetništva, omogućena figuriranjem države kao tvrtke čiji su proizvodi racionalni individualni subjekti, sve šira ekonomija, nacionalna sigurnost i globalna moć.

Ta formacija proizvodi dvostruki izazov za ljevicu. Kao prvo, obvezuje nas da razmotrimo posljedice gubitka liberalne demokracije i osobito njezine posljedice po vlastiti rad uz pomoć sagledavanja onoga na što se ljevica oslanjala i što je zahtijevala od liberalne demokracije, koji su njezini aspekti temelj za njezinu kritiku, prosvjeda protiv nje i identiteta koji se temelji na diferencijaciji od nje. Također, možda moramo oplakati liberalnu demokraciju, priznati ambivalentni odnos prema njoj, našu potrebu za njom, mješavinu ljubavi i neprijateljstva koju prema njoj osjećamo. Cilj ovog djela uokviren je drugim izazovom, izazovom pronalaska inteligentnih lijevih strategija za pobijanje neoliberalne političko-ekonomske formacije koja se sada oblikuje te inteligentne lijeve protuideje toj formaciji.

Prije pola stoljeća, Marcuse je tvrdio da je kapitalizam eliminirao revolucionarni subjekt (proletere) reprezentacijom negacije kapitalizma; kao posljedica toga, inzistirao je, ljevica je morala derivirati i kultivirati antikapitalističke principe i mogućnosti izvan onih koji su konstitutivni za kapitalizam. Drugim riječima, ljevica je morala zadovoljiti želje – ne želje za bogatstvom ili robom već ljubavlju, ljepotom, mentalnim i fizičkim blagostanjem, smislenim poslom i mirom – koje kapitalistički poredak nije mogao zadovoljiti te se pozivati na navedene želje kao na temelj za odbacivanje i zamjenu kapitalističkog poretka. Ekonomske kontradikcije kapitalizma više ne mogu inherentno poticati njegovu opoziciju; opozicija se morala utemeljiti u alternativnom skupu vrijednosti. Danas se problem koji je Marcuse dijagnosticirao proširio od kapitalizma na liberalnu demokraciju: opozicijska svijest ne može se generirati iz lažnih obećanja i licemjerja liberalne demokracije. Prostor između ideala liberalne demokracije i stvarnosti više se ne može iskoristiti jer liberalna demokracija sama po sebi nije najvažniji diskurs političke legitimnosti i dobrog života. Gledano obrnuto, politički iskoristiva praznina formalnih obećanja slobode i jednakosti uvelike je nestala te su sloboda i jednakost redefinirane neoliberalizmom. Otkrivene veze između političkih i ekonomskih aktera – ne samo potkupljeni političari već i dogovori o zajedničkom profitiranju između korporativne Amerike i političke elite – ne potiču gnjev zbog prekršaja, korupcije ili nepravde već umjesto toga djeluju kao potencijalno racionalan skup poveznica između države i gospodarstva. Zbog toga sve od “skandala” slučaja Enron pa do “skandala” Cheneyjeva izručenja Iraka Halliburtonu, skandal više ne postoji. Postoji samo tržišna racionalnost, racionalnost koja može prihvatiti čak i skromnu količinu kriminala, no koja također tretira veze između države i korporacija kao potencijalno pozitivne vrijednosti – maksimizirajući ciljeve obje strane – a ne kao sukob interesa[18]. Čak i kad Busheva administracija nije uspjela pronaći oružja masovnog uništenja u Iraku ni uvesti ondje red, a kamoli demokraciju, ti su neuspjesi bili nevažni za neoliberalni kriterij uspjeha navedene liberalne epizode. Američki narod je čak i skandalozno postavljanje Busha za predsjednika koje je izvršio Vrhovni sud 2002. godine progutao kao normalnu stvar, što predstavlja pomak od pretpostavke da je Vrhovni sud neovisan od političkog utjecaja na tiho prihvaćanje njegovog uključivanja u neoliberalno upravljanje. John Pointdexter, ključna figura u aferi Iran-Contra i direktor predloženog programa “Terrorist Information Awareness” kojim bi se svi Amerikanci stavili pod nadzor, nastavio je imati moć i legitimitet u Pentagonu sve do neuspjelog pokretanja ročnog tržišta na političko nasilje na Srednjem istoku. Sva tri projekta primjeri su neoliberalne ravnodušnosti na demokraciju; tek je zadnji prisilio Pointdextera na mirovinu.

Navedeni primjeri upućuju na to da su uvelike uništeni ne samo liberalni demokratski principi, već i demokratski moral – govoreći u neoliberalnim terminima, svaki od tih skandala sagledan je u okvirima krive procjene političkog odlučivanja, a ne u okvirima dobrog ili pogrešnog, istinitog ili lažnog, institucijski pravednog ili nepravednog. Posljedica toga je da ljevica ne može računati da će razotkrivanje prevare, licemjerja, kontradiktornih uprava, prekomjernog zapošljavanja ili korupcije pokrenuti opoziciju postojećeg režima. Ne može računati na očekivanja da moralni princip ojačava političko djelovanje, pa čak ni na konzistentnost kao vrijednost kojom bi trebalo prosuđivati državne prakse ili ciljeve. Veliki dio američke javnosti djelovao je ravnodušno na činjenicu da su i afganistanski i irački režim koje je Bush napao, prethodno bili podupirani ili čak izgrađeni vanjskom politikom SAD-a. Također je bio ravnodušan na izrugivanje “oslobođenja” afganistanskih žena kao jednog od velikih trenutnih postignuća poraza talibana, dok je rušenje režima Baatha pokrenulo represivniji rodni režim u Iraku. Nedosljednost nije previše važna jer politički razlozi i promišljanje koji nadilaze ili prethode neoliberalnim kriterijima više nisu važni. Radi se o ozbiljnom političkom nihilizmu koji nikakva obrana slobodnog govora i privatnosti, kamoli osiguravanje prava na gay brakove ili povećanje minimalne plaće, neće obrnuti.

Ono što preostaje ljevici jest osporavanje neoliberalnog upravljanja na pomolu u euroatlantskim zemljama putem alternativne ideje dobra, dobra koje odbacuje homo economicusa kao ljudsku normu te odbacuje korelativne formacije te norme u gospodarstvu, društvu, državi i ne(moralu). U svojoj goloj formi, to bi bila ideja u kojoj se pravednost ne bi usredotočila na povećanje individualnog bogatstva ili prava već na razvoj i poboljšanje sposobnosti građana da dijele moć i zajednički upravljaju sobom. Time bi prava i izbori bili pozadina, a ne dokaz demokracije; prava bi štitila pojedinca protiv radikalnih demokratskih entuzijasta, no sama ne bi signalizirala prisutnost ili sačinjavala princip demokracije. Lijeva ideja pravednosti usredotočila bi se na prakse i institucije narodne moći; skromno egalitarna distribucija bogatstva i pristup institucijama; neprestano računanje sa svim oblicima moći – socijalnim, ekonomskim, političkim pa čak i psihičkim; pregled krhkosti i konačnosti neljudske prirode; važnost smislene aktivnosti i ugodnog mjesta stanovanja za ljudsko blagostanje. Koliko god drugi stavljali naglasak na druge stvari, nijedna se od navedenih vrijednosti ne može derivirati iz neoliberalne racionalnosti ili pak ispuniti neoliberalne kriterije dobrog. Energija za razvoj i objavu takve proturacionalnosti – drugačiji oblik ljudskih bića, građanstva, ekonomskog života i političkog – ključna je i za dugotrajnu izgradnju pravednije budućnosti i neposredni zadatak osporavanja smrtonosne politike imperijalne Amerike.

S engleskoga prevela Monika Bregović

Objavljeno u časopisu Up&Underground iz 2012. godine

Bilješke

[1] Upravljanje je višeznačni pojam koji Foucault definira kao “vladanje vladanja” (Gordon, C. (1991). Government Rationality: An Introduction. U: Burchell, G., Gordon, C., Miller, P. (ur.), The Foucault Effect: Studies in Governmentality. Chicago: University of Chicago Press, str. 48). Pojam također označuje suvremenu važnost upravljanja nasuprot vladanju i kritičnu ulogu mentaliteta u upravljanju, za razliku od shvaćanja da su moć i ideje odvojeni fenomeni. Upravljanje se udaljuje od pojma moći kako ga shvaćaju monarh i država (iako ne zaobilaze državu kao mjesto upravljanja) od podjele između nasilja i zakona i od razlike između ideološke i materijalne moći. Konačno, upravljanje opisuje državnu formaciju subjekata, a ne državnu kontrolu subjekata; drugim riječima, naglašava kontrolu postignutu formacijom, a ne represijom ili kaznom. Uzmite u obzir da se moje obrazloženje upravljanja donekle razlikuje od onih Colina Gordona i Nikolasa Rosea koji su ekstenzivno radili na Foucaultovim predavanjima o upravljanju te također razlikuje i od načina na koje su ga obrađivali ostali teoretičari. Kao što je čest slučaj s Foucaultovim idejama – sjetite se biomoći, otpora, moći/znanja, umjetnosti i jastva – pojam upravljanja istovremeno je i iznimno teorijski plodan i nesretno neodređen. Možda ne bi mogao prvo, kad ne bi bio drugo.
[2] Knjiga Michela Foucaulta Naissance de la biopolitique: Cours au Collége de France (1978.-1979.) (2004). Paris: Gallimard, (ur.) Michel Senellart, pojavila se prekasno da bismo se njome konzultirali kod ovog rada.
[3] Lemke, T. (2001). ‘The birth of bio-politics’: Michel Foucault’s Lecture at the Collége de France on Neo-liberal Governmentality. Economy and Society: 190-207, ovaj članak je citiran u zagradi kao Lemkeov. Lemke i Foucault naglašavaju ne samo sličnosti već i razlike između njemačkih Ordo-liberala i neoliberalizma čikaške škole. Ipak, te razlike neću uzeti u obzir pri razmatranju implikacija neoliberalnog upravljanja. Obje su strane usmjerene na tržište ali “Ordo-liberali su slijedili zamisao o upravljanju društvom u ime ekonomije, dok su američki neoliberali pokušali redefinirati socijalnu i (političku) sferu kao oblik ekonomske domene” (ibid., 197-198). Prvi smatraju da je ekonomiji potrebna politička intervencija i određivanje njezine prirode, dok drugi ekonomsko smatraju ključnim za određivanje cijele sfere ljudskog djelovanja i institucija, od pojedinačnog ponašanja do racionalnosti upravljanja.
[4] Pojam liberalno ne bi se danas mogao pobrkati, ne samo zbog svojih drugačijih ekonomskih i političkih valencija i promjenjivih povijesnih značenja, već i za to što je sada u SAD-u standardna izborna stranačka opozicija između liberalne (odnosno liberalizacije) i konzervativne (odnosno konzerviranja) ukinuta. Liberali program Bushove administracije optužuju za “radikalnost”, program koji demokrate pozicionira kao one koji žele “konzervirati” politiku socijalne države i građanske slobode, za razliku od onih (na desnoj strani) koji je žele “revolucionirati”). Dok se demokratska stranka bori ponovo zauzeti američku većinu, neki od vodećih demokrata pridružili su se desnoj praksi tretiranja naziva liberalan kao jednakog lijevom te stoga “izvan mainstreama”.
[5] Neoliberalizam i neokonzervativizam prilično se razlikuju, ne samo zato što prvi funkcionira kao politička racionalnost dok drugi ostaje ideologija (unatoč značajnom preklapanju u sastavu i pitanjima). Pristaše i jednog i drugog, primjerice, oponiraju većini aspekata socijalne države. No postoje i tenzije: stroga moralna stajališta neokonzervativizma – o pobačaju, homoseksualnosti, obitelji itd. – nemaju nikakve veze s neoliberalizmom i osporavaju ekonomsku racionalnost koju neoliberalizam proklamira na socijalnoj razini. Ovaj esej je u potpunosti posvećen neoliberalizmu, no istraživanje interakcije neoliberalizma i neokonzervatizma u potpunosti je opravdano, osobito jer su vladajući republikanci neokonzervativni. Također bi bilo zanimljivo razmisliti o tome kako, s obzirom na visoki moralni ton neokonzervativnih, amoralna neoliberalna racionalnost postaje dio arsenala taktika i strategija za promicanje neokonzervativnog programa – od nemilosrdnog kalkuliranja do “prljavih trikova” poput manipulacije informacijama.
[6] Vidi: Poulantzas, N. (1975). Political Power and Social Classes, prev. Timothy O’Hagan. London: Verso; Habermas, J. (1975). Legitimation Crisis, prev. Thomas McCarthy. Boston: Beacon; O’Connor, J. (1973). The Fiscal Crisis of the State. New York: St. Martin’s Press. Dok su mislioci davali ono što se tada smatralo “strukturalističkim” odgovorom na grublja “instrumentalna” obrazloženja kapitalističke države, svi su tvrdili da kad god je država zahtijevala upadljivu intervenciju u ime kapitala (bilo otvorenom financijskom pomoći ili poticajima ili suptilnije politikama koje su je preferirale), ona je riskirala “legitimacijsku krizu” otkrivajući svoje namjere. Drugim riječima, u takvim se trenutcima država razotkrivala kao “kapitalistička”, dok je njezin legitimitet ovisan o percipiranoj neovisnosti od socijalnih i ekonomskih moći. To je kriterij za legitimnost koji neoliberalizam prevladava opisujući državu kao produžetak tržišta – legitimnog slugu tržišta, aspekt tržišta ili oblik tržišta.
[7] Povremeno ti okviri dostižu parodijsku razinu, kao što je slučaj i s Pentagonskim planom (naposljetku zabranjenim od Senatskog komiteta oružane službe) za postavljanje internetskog tržišta za predviđanje terorističkih napada. Cilj projekta bio je “poboljšanje predviđanja i prevencije terorizma uz pomoć vještina otvorenog tržišta umjesto oslanjanja na vladine agencije”, budući da, kako ministarstvo obrane tvrdi, “istraživanja pokazuju da su tržišta iznimno učinkoviti, efektivni i pravovremeni skupljači raspršenih ili čak sakrivenih informacija”. Plan je uključivao postavljanje ročnog tržišta na kojem bi trgovci zarađivali da se teroristički napad na koji se klade doista događa. Osim neukusa, navodno ured za napredne istraživačke projekte ministarstva obrane koji je izradio projekt nije računao s jednostavnom činjenicom koju je istaknuo demokratski vođa Tom Daschle: “ovaj bi program mogao dati poticaj za pravi teroristički napad”. Ipak, Merli Baroudi, direktor upravljanja rizikom za obavještajnu jedinicu “Economista” koji je dao podatke za projekt, obranio je plan tvrdeći da on samo “želi jeftino prikupiti informacije o ljudima”. Mnogi ekonomisti, politički savjetnici i politički stručnjaci su se usuglasili. (Svi citati su iz teksta “Pentagon Axes Online Terror Bets”. BBC News, 29. lipnja 2003. URL: http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/americas/3106559.stm.
[8] Sheldon Wolin ukazuje na George W. Busha i njegovo poticanje građana na kupovanje dok je na pomolu rat protiv terorizma, molba koja se veoma kosi s konvencionalnijim okupljanjem građanstva u ratnim prilikama – odnosno traženje građanske potpore i individualne žrtve (Wolin, S. (2002). Brave New World. Theory and Event, 5.4. URL: http://muse.jhu.edu/journals/theory_and_event/[restricted access]).
[9] Sjećam se scene s poslijediplomskog studija na Princetonu: ranih 1980-ih starija studentica s Princetona već je bila primljena na pravo na Harvardu kad su je uhvatili u varanju – plagiranju, mislim – na satu španjolske književnosti. Studentica je pala ispit, no dekan s Princetona je o tome obavijestio harvardski fakultet prava koji joj je zatim odbio odobriti upis. Obitelj studentice tužila je Princeton na temelju argumenta da je studentičina karijera uništena u većoj mjeri nego što to odgovara ozbiljnosti njezina prekršaja. Iako nas je tužba šokirala svojom besramnom valorizacijom ekonomskih nad moralnim vrijednostima u okruženju humanističkih znanosti, postalo je jasno da samo nismo bili u korak s vremenom.
[10] Na tiskovnoj konferenciji neposredno prije invazije na Afganistan, Bush je odvratio ispitivanjima jednog novinara primjedbom “pustit ću druge da srede pravne poslove” izravno implicirajući da zakon ne predstavlja principe koji bi trebali davati okvir politici već nešto što se mora zaobići i čime se mora manipulirati kako bi pristajalo uspostavljenom cilju. Bush je slično reagirao na odluku Vrhovnog suda 2003. godine u slučaju Lawrence koji je opovrgnuo državne zakone o sodomiji, izjavivši nakon presude da “odvjetnici trenutačno rješavaju pitanje” o tome kako najbolje osigurati brak kao heteroseksualnu instituciju.
[11] Michael Bleyzer, citiran u:Shorrock, T. (2003). “Selling (Off) Iraq: How to ‘Privatize’ a Country and Make Millions”, The Nation, 23. lipnja 2003., str.13. Bleyzer, bivši direktor Exxona koji sad vodi privatno dioničko društvo, obavijestio je službenike SAD-a, uključujući ministra obrane Donalda Rumsfelda, o političko-ekonomskoj budućnosti Iraka te zajedno s Robertom McFarlaneom napisao izvješće u Wall Street Journalu pod nazivom “Taking Iraq Private” (27. siječnja 2003., str. A10).
[12] Korporacija s bazom u Americi DynCorp International ima ugovor vrijedan 50 milijuna dolara sa State Departmentom kako bi omogućila “provođenje zakona” u postratnom Iraku (Shorrock, ibid., str. 13).
[13] Vidi naprimjer Friedman, T. L. (2003).“Winning the Real War” (op-ed). New York Times, 16. lipnja 2003., str.A19, koji Bushevo “prenaglašavanje pitanja W.M.O.” smatra relativno nevažnim.
[14] San Dillon, S. (2003). “Out of Money, Some School Districts in Oregon End the Year Early”. New York Times, 23. svibnja 2003., str. A14.
[15] Murphy, D. E. (2003). “San Francisco Protest Brings Debate on Wages of Din”. New York Times, 23. lipnja, 2003., str. A13.
[16] U nedavnom članku u časopisu Nation, Sheldon S. Wolin predložio je nazivanje trenutačne organizacije moći u SAD-u “obrnutim totalitarizmom” (Inverted Totalitarianism: How the Bush Regime Is Effecting the Transformation to a Fascist-like State, The Nation, 19. svibnja 2003, str. 13-14). Dok je opis koji Wolin nudi proporcionalan s mnogim aspektima neoliberalne političke racionalnosti ovdje opisane, nisam uvjerena da Wolinov pojam obuhvaća novost te političke forme kao racionalnost koja je neovisna od tradicionalnih oblika vladanja. Ono što je toliko korisno kod Foucaultovog pojma upravljanja jest da uzima u obzir razmjer u kojem racionalnost upravlja bez posizanja za otvorenim vladanjem – točnije, kako upravlja uz pomoć pravila i normi umjesto vladanja.
[17] Mourning and Melancholia, u: Freud, S. (1953-1964). The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, prev. i ur. James Strackey, 24 toma. London: Hogarth, tom 14, str. 252).
[18] Lemke primjećuje da za neoliberale čikaške škole “kriminalac nije psihološki ili biološki manjkava osoba… Kriminalac je racionalno-ekonomski pojedinac koji ulaže, očekuje određeni profit i riskira gubitak. S gledišta homo economicusa nema razlike između umorstva i pogrešnog parkiranja. Zadatak je kaznenog sustava da odgovori na ponudu zločina, a kazna je jedno sredstvo obuzdavanja negativne vanjske posljedice određenih aktivnosti… Za neoliberale, zločin više nije lociran izvan tržišnog modela, već umjesto toga samo jedno od tržišta”.

Vezani članci

  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve