Mere štednje, reforme i racionalizacija u obrazovanju

S prijateljskog portala Mašina prenosimo kritičku analizu permanentne reforme koju razne srpske vlade provode u sektoru obrazovanja, autora Andrása Juhásza: “U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste. Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari za pripreme časova (koji nepopunjeni imaju tri strane s ukupno 49 rubrika koje treba popuniti za svaki pojedini čas), godišnji plan rada, mesečni planovi rada, plan stručnog usavršavanja, nastavnički portfolio, itd. Jedini zamislivi korisnici tih dokumenata su prosvetni inspektori.”


Konstantne reforme u sektoru prosvete su obrazovanje podredile tržišnim interesima. Merama štednje i racionalizacijom prosvetnim radnicima se smanjuju plate i istovremeno nameću dodatni poslovi koji za posledicu imaju snižavanje kvaliteta u obrazovnom procesu.


Aleksandar Vučić je najavio linearno smanjenje plata od 10% u javnom sektoru još pre nego što je zauzeo položaj premijera Srbije. Kada se ova mera bude primenila (najavljena je za 1. jul), prosvetni radnici će zarađivati oko 39.000 dinara (otprilike 330 eura) mesečno. Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije (USPRS) najavila je štrajk, što je vest dovoljno spektakularna da zainteresuje medije i obezbedi trenutak pažnje za dublje probleme zbog kojih vlada donosi odluke koje idu na uštrb čitavog javnog sektora, i u oblasti obrazovanja imaju svoje posebne oblike i posledice.

Vlada Republike Srbije istrajava u zamisli da je moguće izbaviti se iz ekonomske krize i uslove života učiniti boljim tako što će sprovoditi mere štednje, reforme i racionalizacije.
Iako javno školovanje neće biti ukinuto, sprovođenje aktuelne državne politike sve više će ga podređivati tržišnim interesima. To se uveliko događa u mnogim zemljama širom sveta. Nije potrebno privatizovati obrazovanje da bi ono bilo podređeno tržištu. To se postiže sprovođenjem prosvetnih reformi u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom.
Te tri magične reči, kako kažu, treba da stvore dobru klimu za investicije i pomognu privatnom sektoru da stane na noge, dok se iza njih komercijalizuje javni sektor. Tom procesu podležu kako fabrike u javnom, to jest državnom vlasništvu, tako i zdravstvo i obrazovanje. Iako javno školovanje neće biti ukinuto, sprovođenje aktuelne državne politike sve više će ga podređivati tržišnim interesima. To se uveliko događa u mnogim zemljama širom sveta. Nije potrebno privatizovati obrazovanje da bi ono bilo podređeno tržištu. To se postiže sprovođenjem prosvetnih reformi u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom. Grubo ilustrovani rezultat takvog procesa jeste nova vrsta škole čiji cilj nije da obrazuje jezički, matematički i umetnički pismene, koji umeju da misle kritički, već da proizvodi rezervnu armiju intelektualne radne snage male stručne intelektualne elite u naučnim oblastima neophodnim za rast tržišta.

Obrazovanje je jedan od sektora koji su permanentno u reformi ‒ a možda je i jedini takav. Ministar prosvete kaže da „obrazovna reforma nije nešto što se počinje i što završava“. Zahvaljujući takvom shvatanju reforme (a ministar i vlada ponavljaju dominantnu praksu SAD i EU), ona je izgubila svaki dokučivi smisao, izuzev ideološke službe vladajućoj ekonomskoj politici. Ona se, pod dirigentskom palicom profita i rasta, svodi na misionarsku službu kapitalu prerušenu u prosvetiteljsko ruho. Jednu od njenih realnih posledica primetio je i ministar prosvete Srđan Verbić, a to je srazmeran rast broja Vukovih diploma* i funkcionalno nepismenih đaka. Dok dotičnu pojavu ministar smatra protivrečnom i glavnog krivca vidi u poljuljanom sistemu vrednosti, u stvarnosti se radi o logičnoj posledici nepoljuljanog sistema vrednosti vlasti koji se primenjuje na prosvetu: trojstvo tržišta, profita i uspeha kojem se moraju klanjati svi oni koji ih sami ne mogu imati. Kako prosvetari, tako su i đaci i studenti primorani da vode borbu za bodove, rezultate i sertifikate. U gunguli ove takmičarske borbe gubi se sadržaj obrazovanja (konkretna znanja i veštine). Drastičan porast broja Vukovih diploma samo je nemušt pokušaj nastavnika da pomognu nekim đacima na početku njihovog puta kroz obrazovanje, ovenčanog takvim vrednostima.

Na evropskoj razini možemo pratiti preoblikovanje institucije školovanja u novu kapitalističku školu, ako ne od ranijeg datuma, onda od Lisabonske strategije, kojom je 2000. godine postavljena ambicija da u narednih deset godina evropsko školstvo postane najkonkurentnija ekonomija znanja na svetu. Vlasti u Srbiji slede taj „trend“ reformi bez obzira na to koja politička partija predvodi vladajuću većinu. Tržište svakako ima koristi od obrazovanja na način na koji tehnika (npr. proizvodnja automobila) ima od razvoja prirodnih nauka. Ali obrazovanje nije i ne treba da bude „korisno“ u tržišnom smislu te reči.

Sledeća reč nakon reforme, koja poseduje mističan naboj i krizira sa smislom, jeste racionalizacija. Ona je u bliskom srodstvu s reči „razum“, u čije ime se smanjuju plate, otpuštaju radnici i zapošljavaju novi (prosvetni) inspektori. Stručnjaci za finansije jamačno poručuju da su ovi postupci neophodni. Izgleda da vlasti ne vide protivrečnost ni u takvoj racionalizaciji, ni između takvog razuma i one „pozitivne energije“ koja će mlade opredeliti za ovu zemlju kao mesto njihove budućnosti, radnike u javnom sektoru učiniti efikasnijim, motivisanim, komunikativnijim, a prosvetare odgovornim pokretačima društva. U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste.
Za razliku od dodatnog pisarskog posla, stručno usavršavanje zvuči dobro, ali u realnosti je to sumorna tržišna trka koja se svodi na sakupljanje bodova uglavnom učešćem na seminarima. Glavni motiv nastavnika za doživotno obrazovanje ‒ koje ne doprinosi sadržinski njihovom radu, sistemski je nametnuto i (u mnogim slučajevima) moraju da ga plate ‒ jeste da zadrže radno mesto.
Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari za pripreme časova (koji nepopunjeni imaju tri strane s ukupno 49 rubrika koje treba popuniti za svaki pojedini čas), godišnji plan rada, mesečni planovi rada, plan stručnog usavršavanja, nastavnički portfolio, itd. Jedini zamislivi korisnici tih dokumenata su prosvetni inspektori. Za razliku od dodatnog pisarskog posla, stručno usavršavanje zvuči dobro, ali u realnosti je to sumorna tržišna trka koja se svodi na sakupljanje bodova uglavnom učešćem na seminarima. Na tim seminarima, koji moraju imati licencu nadležnog ministarstva, mogu da se obrađuju pitanja potpuno irelevantna za obrazovanje, na primer kako napisati uspešnu pripremu za čas. Glavni motiv nastavnika za doživotno obrazovanje ‒ koje ne doprinosi sadržinski njihovom radu, sistemski je nametnuto i (u mnogim slučajevima) moraju da ga plate ‒ jeste da zadrže radno mesto.

Takve mere i postupci se opravdavaju, između ostalog, i proklamovanom željom da se dostigne nadaleko čuven, bezmalo mitski finski model školovanja. Ali možemo biti sigurni da nametanje stručnog usavršavanja, papiroloških poslova koji nastavnicima isključivo oduzimaju vreme, pooštravanje prosvetne inspekcije i deljenje otkaza neće pospešiti kvalitet nastave, motivaciju ni učinkovitost nastavnika, i sasvim sigurno neće doneti opremljenost ni strukturu škola kakva je u Finskoj. Ipak, zamislivo je da će nekoliko tona nastavnih planova, priprema i portfolija na državnom nivou ubediti neke spoljne posmatrače i evaluatore u uspešnost sprovođenja reformi. Izgleda da je prioritet u obrazovnom radu, po Ministarstvu prosvete, temeljno planiranje i podrobno evaluiranje nastave, dok ono između ‒ a to je sav rad s učenicima, izvođenje nastave, kao i realna priprema i realno usavršavanje prosvetara ‒ … šta je s onim između?

U intervjuu za Novosti, ministar prosvete Srđan Verbić kaže: „Ako se rešimo nekih nepotrebnih stvari, povežemo ključne elemente u sistemu i podržimo dobre inicijative koje dolaze od samih nastavnika, to će biti više nego dovoljno za jedan mandat.“ Dok je stav prosvetnih vlasti da najveći deo novca kojim raspolažu odlazi na plate prosvetnih radnika i da je zbog toga nemoguće popraviti kvalitet obrazovanja, informacije o politici potrošnje Ministarstva prosvete, koje su dostupne zahvaljujući prosvetnim sindikatima, navode na drugačiji zaključak: novac se ne ulaže u ono što bi zaista i trajno podizalo kvalitet obrazovanja. Ministarstvo prosvete je ‒ samo u periodu od 2009. do 2012 ‒ potrošilo 102,8 miliona eura na sufinansiranje projekata. Deo projektnih obaveza morali su da sprovode radnici u prosveti bez novčane nadoknade za dodatni rad, a rezultati tih projekata su u velikoj meri nejasni, nepostojani, ponajmanje usmereni na poboljšanje materijalnih uslova za rad u školama i na izgradnju novih škola. S novcem koji je Ministarstvo prosvete proteklih nekoliko godina potrošilo iz budžeta, evropskih fondova, donacija i kredita Svetske banke i Evropske investicione banke „bilo je moguće izgraditi 50 škola… ili opremiti savremenim nastavnim sredstvima preko 500 škola“, piše Milan Jevtić, potpredsednik USPRS-a.[1] Publikacije USPRS-a pružaju kako analize budžeta Ministarstva prosvete, tako i predloge u vezi s reformama zasnovane na neposrednim iskustvima nastavnika, ali za koje nadležna vlast tradicionalno nema sluha.

Reči racionalizacija, štednja i reforma koriste se kao da se već samim njihovim izgovaranjem bližimo spasenju, a sprovođenje politike koja je iza tih reči kao da je jedini, nužan i potpuno logičan postupak vlastima na raspolaganju. Međutim, dovoljno je samo malo zagrebati po površini, pa nazreti njihovu manjkavost i problematičnu ideološku ulogu.


András Juhász
Mašina, 27.6.2014.


[1] Milan Jevtić: „Koliko koštaju naše iluzije“, str. 185; Koliko koštaju naše iluzije: liberalizacija obrazovanja u Srbiji, USPRS, Beograd, 2014.

* Diploma “Vuk Karadžić”, koja se dodjeljuje odličnim učenicima za izvanredan uspjeh (op. ur. SlobFil)




Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve