András Juhász: Mere štednje, reforme i racionalizacija u obrazovanju

S prijateljskog portala Mašina prenosimo kritičku analizu permanentne reforme koju razne srpske vlade provode u sektoru obrazovanja, autora Andrása Juhásza: “U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste. Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari za pripreme časova (koji nepopunjeni imaju tri strane s ukupno 49 rubrika koje treba popuniti za svaki pojedini čas), godišnji plan rada, mesečni planovi rada, plan stručnog usavršavanja, nastavnički portfolio, itd. Jedini zamislivi korisnici tih dokumenata su prosvetni inspektori.”


Konstantne reforme u sektoru prosvete su obrazovanje podredile tržišnim interesima. Merama štednje i racionalizacijom prosvetnim radnicima se smanjuju plate i istovremeno nameću dodatni poslovi koji za posledicu imaju snižavanje kvaliteta u obrazovnom procesu.


Aleksandar Vučić je najavio linearno smanjenje plata od 10% u javnom sektoru još pre nego što je zauzeo položaj premijera Srbije. Kada se ova mera bude primenila (najavljena je za 1. jul), prosvetni radnici će zarađivati oko 39.000 dinara (otprilike 330 eura) mesečno. Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije (USPRS) najavila je štrajk, što je vest dovoljno spektakularna da zainteresuje medije i obezbedi trenutak pažnje za dublje probleme zbog kojih vlada donosi odluke koje idu na uštrb čitavog javnog sektora, i u oblasti obrazovanja imaju svoje posebne oblike i posledice.

Vlada Republike Srbije istrajava u zamisli da je moguće izbaviti se iz ekonomske krize i uslove života učiniti boljim tako što će sprovoditi mere štednje, reforme i racionalizacije.
Iako javno školovanje neće biti ukinuto, sprovođenje aktuelne državne politike sve više će ga podređivati tržišnim interesima. To se uveliko događa u mnogim zemljama širom sveta. Nije potrebno privatizovati obrazovanje da bi ono bilo podređeno tržištu. To se postiže sprovođenjem prosvetnih reformi u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom.
Te tri magične reči, kako kažu, treba da stvore dobru klimu za investicije i pomognu privatnom sektoru da stane na noge, dok se iza njih komercijalizuje javni sektor. Tom procesu podležu kako fabrike u javnom, to jest državnom vlasništvu, tako i zdravstvo i obrazovanje. Iako javno školovanje neće biti ukinuto, sprovođenje aktuelne državne politike sve više će ga podređivati tržišnim interesima. To se uveliko događa u mnogim zemljama širom sveta. Nije potrebno privatizovati obrazovanje da bi ono bilo podređeno tržištu. To se postiže sprovođenjem prosvetnih reformi u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom. Grubo ilustrovani rezultat takvog procesa jeste nova vrsta škole čiji cilj nije da obrazuje jezički, matematički i umetnički pismene, koji umeju da misle kritički, već da proizvodi rezervnu armiju intelektualne radne snage male stručne intelektualne elite u naučnim oblastima neophodnim za rast tržišta.

Obrazovanje je jedan od sektora koji su permanentno u reformi ‒ a možda je i jedini takav. Ministar prosvete kaže da „obrazovna reforma nije nešto što se počinje i što završava“. Zahvaljujući takvom shvatanju reforme (a ministar i vlada ponavljaju dominantnu praksu SAD i EU), ona je izgubila svaki dokučivi smisao, izuzev ideološke službe vladajućoj ekonomskoj politici. Ona se, pod dirigentskom palicom profita i rasta, svodi na misionarsku službu kapitalu prerušenu u prosvetiteljsko ruho. Jednu od njenih realnih posledica primetio je i ministar prosvete Srđan Verbić, a to je srazmeran rast broja Vukovih diploma* i funkcionalno nepismenih đaka. Dok dotičnu pojavu ministar smatra protivrečnom i glavnog krivca vidi u poljuljanom sistemu vrednosti, u stvarnosti se radi o logičnoj posledici nepoljuljanog sistema vrednosti vlasti koji se primenjuje na prosvetu: trojstvo tržišta, profita i uspeha kojem se moraju klanjati svi oni koji ih sami ne mogu imati. Kako prosvetari, tako su i đaci i studenti primorani da vode borbu za bodove, rezultate i sertifikate. U gunguli ove takmičarske borbe gubi se sadržaj obrazovanja (konkretna znanja i veštine). Drastičan porast broja Vukovih diploma samo je nemušt pokušaj nastavnika da pomognu nekim đacima na početku njihovog puta kroz obrazovanje, ovenčanog takvim vrednostima.

Na evropskoj razini možemo pratiti preoblikovanje institucije školovanja u novu kapitalističku školu, ako ne od ranijeg datuma, onda od Lisabonske strategije, kojom je 2000. godine postavljena ambicija da u narednih deset godina evropsko školstvo postane najkonkurentnija ekonomija znanja na svetu. Vlasti u Srbiji slede taj „trend“ reformi bez obzira na to koja politička partija predvodi vladajuću većinu. Tržište svakako ima koristi od obrazovanja na način na koji tehnika (npr. proizvodnja automobila) ima od razvoja prirodnih nauka. Ali obrazovanje nije i ne treba da bude „korisno“ u tržišnom smislu te reči.

Sledeća reč nakon reforme, koja poseduje mističan naboj i krizira sa smislom, jeste racionalizacija. Ona je u bliskom srodstvu s reči „razum“, u čije ime se smanjuju plate, otpuštaju radnici i zapošljavaju novi (prosvetni) inspektori. Stručnjaci za finansije jamačno poručuju da su ovi postupci neophodni. Izgleda da vlasti ne vide protivrečnost ni u takvoj racionalizaciji, ni između takvog razuma i one „pozitivne energije“ koja će mlade opredeliti za ovu zemlju kao mesto njihove budućnosti, radnike u javnom sektoru učiniti efikasnijim, motivisanim, komunikativnijim, a prosvetare odgovornim pokretačima društva. U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste.
Za razliku od dodatnog pisarskog posla, stručno usavršavanje zvuči dobro, ali u realnosti je to sumorna tržišna trka koja se svodi na sakupljanje bodova uglavnom učešćem na seminarima. Glavni motiv nastavnika za doživotno obrazovanje ‒ koje ne doprinosi sadržinski njihovom radu, sistemski je nametnuto i (u mnogim slučajevima) moraju da ga plate ‒ jeste da zadrže radno mesto.
Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari za pripreme časova (koji nepopunjeni imaju tri strane s ukupno 49 rubrika koje treba popuniti za svaki pojedini čas), godišnji plan rada, mesečni planovi rada, plan stručnog usavršavanja, nastavnički portfolio, itd. Jedini zamislivi korisnici tih dokumenata su prosvetni inspektori. Za razliku od dodatnog pisarskog posla, stručno usavršavanje zvuči dobro, ali u realnosti je to sumorna tržišna trka koja se svodi na sakupljanje bodova uglavnom učešćem na seminarima. Na tim seminarima, koji moraju imati licencu nadležnog ministarstva, mogu da se obrađuju pitanja potpuno irelevantna za obrazovanje, na primer kako napisati uspešnu pripremu za čas. Glavni motiv nastavnika za doživotno obrazovanje ‒ koje ne doprinosi sadržinski njihovom radu, sistemski je nametnuto i (u mnogim slučajevima) moraju da ga plate ‒ jeste da zadrže radno mesto.

Takve mere i postupci se opravdavaju, između ostalog, i proklamovanom željom da se dostigne nadaleko čuven, bezmalo mitski finski model školovanja. Ali možemo biti sigurni da nametanje stručnog usavršavanja, papiroloških poslova koji nastavnicima isključivo oduzimaju vreme, pooštravanje prosvetne inspekcije i deljenje otkaza neće pospešiti kvalitet nastave, motivaciju ni učinkovitost nastavnika, i sasvim sigurno neće doneti opremljenost ni strukturu škola kakva je u Finskoj. Ipak, zamislivo je da će nekoliko tona nastavnih planova, priprema i portfolija na državnom nivou ubediti neke spoljne posmatrače i evaluatore u uspešnost sprovođenja reformi. Izgleda da je prioritet u obrazovnom radu, po Ministarstvu prosvete, temeljno planiranje i podrobno evaluiranje nastave, dok ono između ‒ a to je sav rad s učenicima, izvođenje nastave, kao i realna priprema i realno usavršavanje prosvetara ‒ … šta je s onim između?

U intervjuu za Novosti, ministar prosvete Srđan Verbić kaže: „Ako se rešimo nekih nepotrebnih stvari, povežemo ključne elemente u sistemu i podržimo dobre inicijative koje dolaze od samih nastavnika, to će biti više nego dovoljno za jedan mandat.“ Dok je stav prosvetnih vlasti da najveći deo novca kojim raspolažu odlazi na plate prosvetnih radnika i da je zbog toga nemoguće popraviti kvalitet obrazovanja, informacije o politici potrošnje Ministarstva prosvete, koje su dostupne zahvaljujući prosvetnim sindikatima, navode na drugačiji zaključak: novac se ne ulaže u ono što bi zaista i trajno podizalo kvalitet obrazovanja. Ministarstvo prosvete je ‒ samo u periodu od 2009. do 2012 ‒ potrošilo 102,8 miliona eura na sufinansiranje projekata. Deo projektnih obaveza morali su da sprovode radnici u prosveti bez novčane nadoknade za dodatni rad, a rezultati tih projekata su u velikoj meri nejasni, nepostojani, ponajmanje usmereni na poboljšanje materijalnih uslova za rad u školama i na izgradnju novih škola. S novcem koji je Ministarstvo prosvete proteklih nekoliko godina potrošilo iz budžeta, evropskih fondova, donacija i kredita Svetske banke i Evropske investicione banke „bilo je moguće izgraditi 50 škola… ili opremiti savremenim nastavnim sredstvima preko 500 škola“, piše Milan Jevtić, potpredsednik USPRS-a.[1] Publikacije USPRS-a pružaju kako analize budžeta Ministarstva prosvete, tako i predloge u vezi s reformama zasnovane na neposrednim iskustvima nastavnika, ali za koje nadležna vlast tradicionalno nema sluha.

Reči racionalizacija, štednja i reforma koriste se kao da se već samim njihovim izgovaranjem bližimo spasenju, a sprovođenje politike koja je iza tih reči kao da je jedini, nužan i potpuno logičan postupak vlastima na raspolaganju. Međutim, dovoljno je samo malo zagrebati po površini, pa nazreti njihovu manjkavost i problematičnu ideološku ulogu.


András Juhász
Mašina, 27.6.2014.


[1] Milan Jevtić: „Koliko koštaju naše iluzije“, str. 185; Koliko koštaju naše iluzije: liberalizacija obrazovanja u Srbiji, USPRS, Beograd, 2014.

* Diploma “Vuk Karadžić”, koja se dodjeljuje odličnim učenicima za izvanredan uspjeh (op. ur. SlobFil)




Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve