András Juhász: Mere štednje, reforme i racionalizacija u obrazovanju

S prijateljskog portala Mašina prenosimo kritičku analizu permanentne reforme koju razne srpske vlade provode u sektoru obrazovanja, autora Andrása Juhásza: “U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste. Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari za pripreme časova (koji nepopunjeni imaju tri strane s ukupno 49 rubrika koje treba popuniti za svaki pojedini čas), godišnji plan rada, mesečni planovi rada, plan stručnog usavršavanja, nastavnički portfolio, itd. Jedini zamislivi korisnici tih dokumenata su prosvetni inspektori.”


Konstantne reforme u sektoru prosvete su obrazovanje podredile tržišnim interesima. Merama štednje i racionalizacijom prosvetnim radnicima se smanjuju plate i istovremeno nameću dodatni poslovi koji za posledicu imaju snižavanje kvaliteta u obrazovnom procesu.


Aleksandar Vučić je najavio linearno smanjenje plata od 10% u javnom sektoru još pre nego što je zauzeo položaj premijera Srbije. Kada se ova mera bude primenila (najavljena je za 1. jul), prosvetni radnici će zarađivati oko 39.000 dinara (otprilike 330 eura) mesečno. Unija sindikata prosvetnih radnika Srbije (USPRS) najavila je štrajk, što je vest dovoljno spektakularna da zainteresuje medije i obezbedi trenutak pažnje za dublje probleme zbog kojih vlada donosi odluke koje idu na uštrb čitavog javnog sektora, i u oblasti obrazovanja imaju svoje posebne oblike i posledice.

Vlada Republike Srbije istrajava u zamisli da je moguće izbaviti se iz ekonomske krize i uslove života učiniti boljim tako što će sprovoditi mere štednje, reforme i racionalizacije.
Iako javno školovanje neće biti ukinuto, sprovođenje aktuelne državne politike sve više će ga podređivati tržišnim interesima. To se uveliko događa u mnogim zemljama širom sveta. Nije potrebno privatizovati obrazovanje da bi ono bilo podređeno tržištu. To se postiže sprovođenjem prosvetnih reformi u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom.
Te tri magične reči, kako kažu, treba da stvore dobru klimu za investicije i pomognu privatnom sektoru da stane na noge, dok se iza njih komercijalizuje javni sektor. Tom procesu podležu kako fabrike u javnom, to jest državnom vlasništvu, tako i zdravstvo i obrazovanje. Iako javno školovanje neće biti ukinuto, sprovođenje aktuelne državne politike sve više će ga podređivati tržišnim interesima. To se uveliko događa u mnogim zemljama širom sveta. Nije potrebno privatizovati obrazovanje da bi ono bilo podređeno tržištu. To se postiže sprovođenjem prosvetnih reformi u skladu s neoliberalnom ekonomskom politikom. Grubo ilustrovani rezultat takvog procesa jeste nova vrsta škole čiji cilj nije da obrazuje jezički, matematički i umetnički pismene, koji umeju da misle kritički, već da proizvodi rezervnu armiju intelektualne radne snage male stručne intelektualne elite u naučnim oblastima neophodnim za rast tržišta.

Obrazovanje je jedan od sektora koji su permanentno u reformi ‒ a možda je i jedini takav. Ministar prosvete kaže da „obrazovna reforma nije nešto što se počinje i što završava“. Zahvaljujući takvom shvatanju reforme (a ministar i vlada ponavljaju dominantnu praksu SAD i EU), ona je izgubila svaki dokučivi smisao, izuzev ideološke službe vladajućoj ekonomskoj politici. Ona se, pod dirigentskom palicom profita i rasta, svodi na misionarsku službu kapitalu prerušenu u prosvetiteljsko ruho. Jednu od njenih realnih posledica primetio je i ministar prosvete Srđan Verbić, a to je srazmeran rast broja Vukovih diploma* i funkcionalno nepismenih đaka. Dok dotičnu pojavu ministar smatra protivrečnom i glavnog krivca vidi u poljuljanom sistemu vrednosti, u stvarnosti se radi o logičnoj posledici nepoljuljanog sistema vrednosti vlasti koji se primenjuje na prosvetu: trojstvo tržišta, profita i uspeha kojem se moraju klanjati svi oni koji ih sami ne mogu imati. Kako prosvetari, tako su i đaci i studenti primorani da vode borbu za bodove, rezultate i sertifikate. U gunguli ove takmičarske borbe gubi se sadržaj obrazovanja (konkretna znanja i veštine). Drastičan porast broja Vukovih diploma samo je nemušt pokušaj nastavnika da pomognu nekim đacima na početku njihovog puta kroz obrazovanje, ovenčanog takvim vrednostima.

Na evropskoj razini možemo pratiti preoblikovanje institucije školovanja u novu kapitalističku školu, ako ne od ranijeg datuma, onda od Lisabonske strategije, kojom je 2000. godine postavljena ambicija da u narednih deset godina evropsko školstvo postane najkonkurentnija ekonomija znanja na svetu. Vlasti u Srbiji slede taj „trend“ reformi bez obzira na to koja politička partija predvodi vladajuću većinu. Tržište svakako ima koristi od obrazovanja na način na koji tehnika (npr. proizvodnja automobila) ima od razvoja prirodnih nauka. Ali obrazovanje nije i ne treba da bude „korisno“ u tržišnom smislu te reči.

Sledeća reč nakon reforme, koja poseduje mističan naboj i krizira sa smislom, jeste racionalizacija. Ona je u bliskom srodstvu s reči „razum“, u čije ime se smanjuju plate, otpuštaju radnici i zapošljavaju novi (prosvetni) inspektori. Stručnjaci za finansije jamačno poručuju da su ovi postupci neophodni. Izgleda da vlasti ne vide protivrečnost ni u takvoj racionalizaciji, ni između takvog razuma i one „pozitivne energije“ koja će mlade opredeliti za ovu zemlju kao mesto njihove budućnosti, radnike u javnom sektoru učiniti efikasnijim, motivisanim, komunikativnijim, a prosvetare odgovornim pokretačima društva. U sklopu reforme i racionalizacije školstva, ni radno opterećenje ne ostaje isto, već progresivno raste.
Za razliku od dodatnog pisarskog posla, stručno usavršavanje zvuči dobro, ali u realnosti je to sumorna tržišna trka koja se svodi na sakupljanje bodova uglavnom učešćem na seminarima. Glavni motiv nastavnika za doživotno obrazovanje ‒ koje ne doprinosi sadržinski njihovom radu, sistemski je nametnuto i (u mnogim slučajevima) moraju da ga plate ‒ jeste da zadrže radno mesto.
Prosvetarima se kao obaveza nameće doživotno stručno usavršavanje i da vlastiti rad obilato potkrepljuju raznim dokumentima, kao što su: formulari za pripreme časova (koji nepopunjeni imaju tri strane s ukupno 49 rubrika koje treba popuniti za svaki pojedini čas), godišnji plan rada, mesečni planovi rada, plan stručnog usavršavanja, nastavnički portfolio, itd. Jedini zamislivi korisnici tih dokumenata su prosvetni inspektori. Za razliku od dodatnog pisarskog posla, stručno usavršavanje zvuči dobro, ali u realnosti je to sumorna tržišna trka koja se svodi na sakupljanje bodova uglavnom učešćem na seminarima. Na tim seminarima, koji moraju imati licencu nadležnog ministarstva, mogu da se obrađuju pitanja potpuno irelevantna za obrazovanje, na primer kako napisati uspešnu pripremu za čas. Glavni motiv nastavnika za doživotno obrazovanje ‒ koje ne doprinosi sadržinski njihovom radu, sistemski je nametnuto i (u mnogim slučajevima) moraju da ga plate ‒ jeste da zadrže radno mesto.

Takve mere i postupci se opravdavaju, između ostalog, i proklamovanom željom da se dostigne nadaleko čuven, bezmalo mitski finski model školovanja. Ali možemo biti sigurni da nametanje stručnog usavršavanja, papiroloških poslova koji nastavnicima isključivo oduzimaju vreme, pooštravanje prosvetne inspekcije i deljenje otkaza neće pospešiti kvalitet nastave, motivaciju ni učinkovitost nastavnika, i sasvim sigurno neće doneti opremljenost ni strukturu škola kakva je u Finskoj. Ipak, zamislivo je da će nekoliko tona nastavnih planova, priprema i portfolija na državnom nivou ubediti neke spoljne posmatrače i evaluatore u uspešnost sprovođenja reformi. Izgleda da je prioritet u obrazovnom radu, po Ministarstvu prosvete, temeljno planiranje i podrobno evaluiranje nastave, dok ono između ‒ a to je sav rad s učenicima, izvođenje nastave, kao i realna priprema i realno usavršavanje prosvetara ‒ … šta je s onim između?

U intervjuu za Novosti, ministar prosvete Srđan Verbić kaže: „Ako se rešimo nekih nepotrebnih stvari, povežemo ključne elemente u sistemu i podržimo dobre inicijative koje dolaze od samih nastavnika, to će biti više nego dovoljno za jedan mandat.“ Dok je stav prosvetnih vlasti da najveći deo novca kojim raspolažu odlazi na plate prosvetnih radnika i da je zbog toga nemoguće popraviti kvalitet obrazovanja, informacije o politici potrošnje Ministarstva prosvete, koje su dostupne zahvaljujući prosvetnim sindikatima, navode na drugačiji zaključak: novac se ne ulaže u ono što bi zaista i trajno podizalo kvalitet obrazovanja. Ministarstvo prosvete je ‒ samo u periodu od 2009. do 2012 ‒ potrošilo 102,8 miliona eura na sufinansiranje projekata. Deo projektnih obaveza morali su da sprovode radnici u prosveti bez novčane nadoknade za dodatni rad, a rezultati tih projekata su u velikoj meri nejasni, nepostojani, ponajmanje usmereni na poboljšanje materijalnih uslova za rad u školama i na izgradnju novih škola. S novcem koji je Ministarstvo prosvete proteklih nekoliko godina potrošilo iz budžeta, evropskih fondova, donacija i kredita Svetske banke i Evropske investicione banke „bilo je moguće izgraditi 50 škola… ili opremiti savremenim nastavnim sredstvima preko 500 škola“, piše Milan Jevtić, potpredsednik USPRS-a.[1] Publikacije USPRS-a pružaju kako analize budžeta Ministarstva prosvete, tako i predloge u vezi s reformama zasnovane na neposrednim iskustvima nastavnika, ali za koje nadležna vlast tradicionalno nema sluha.

Reči racionalizacija, štednja i reforma koriste se kao da se već samim njihovim izgovaranjem bližimo spasenju, a sprovođenje politike koja je iza tih reči kao da je jedini, nužan i potpuno logičan postupak vlastima na raspolaganju. Međutim, dovoljno je samo malo zagrebati po površini, pa nazreti njihovu manjkavost i problematičnu ideološku ulogu.


András Juhász
Mašina, 27.6.2014.


[1] Milan Jevtić: „Koliko koštaju naše iluzije“, str. 185; Koliko koštaju naše iluzije: liberalizacija obrazovanja u Srbiji, USPRS, Beograd, 2014.

* Diploma “Vuk Karadžić”, koja se dodjeljuje odličnim učenicima za izvanredan uspjeh (op. ur. SlobFil)




Vezani članci

  • 13. prosinca 2017. Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 11. prosinca 2017. Sirijske izbjeglice na putu prema Grčkoj, 2015. (foto: Yannis Behrakis; izvor: Jordi Bernabeu Farrús @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve