Radikalni krivi zaključci

Teorije imperijalizma u kojima se susreću ekonomizam i moralizirajuća kritika pokazuju se nevaljanima za analizu svjetskog kapitalizma. Pročitajte analizu Michaela Heinricha, izvorno objavljenu u travanjskom izdanju njemačkog radikalnog tjednika Jungle World za 2002. godinu, a prevedenu po izboru našeg suradnika Zorana Veselinovića.

U razdoblju u kojem se kapitalizam ublaženo naziva civilnim društvom, a ratovi opisuju kao intervencije za provedbu ljudskih prava, govor o „imperijalizmu“ može se doimati osobito radikalnim. Mnogi su se nekadašnji ljevičari u 90-im godinama, jer su u međuvremenu otkrili blagodati tržišta, zaista oprostili od pojma imperijalizma. Doduše, ne može se jednostavno zaključiti obratno, tj. da pristajanje uz teorije imperijalizma garantira radikalnu kritiku postojećeg poretka.

Pojmom imperijalizma najčešće se želi pokazati kako politike vodećih kapitalističkih država ne služe poboljšanju svijeta, nego provedbi interesa kapitala. Teoretičari imperijalizma pri svakoj vojnoj intervenciji „imperijalističke sile“ tragaju za izvorima sirovina ili rutama za buduće cjevovode – jer ipak o tome se „zapravo“ radi.

Ovakvo je shvaćanje kod Lenjina – čija je teorija imperijalizma bila kombinacija onodobnog socijaldemokratskog vulgarnog marksizma i buržoaske kritike imperijalizma Johna A. Hobsona – proizlazilo iz ideje da je „konkurentski kapitalizam“ zamijenjen „monopolskim kapitalizmom“. Prema toj ideji, suvremeni kapitalizam više ne karakteriziraju konkurencija i (neosobni) zakon vrijednosti, nego svjesna vladavina „financijske oligarhije“, zastupnika financijskog kapitala, tj. osovine krupnog industrijskog i bankarskog kapitala. Ovaj je „financijski kapital“ uspio ujedno podčiniti i državu, tj. državna vanjska politika služi samo za osiguravanje izvoza kapitala i kontrolu nad izvorima sirovina.

Ovakvo je poimanje konzistentno s buržoaskim kritičarom imperijalizma koji loš, imperijalistički kapitalizam nastoji zamijeniti boljim i reformiranim, ali ne i s nekime tko želi formulirati fundamentalnu kritiku kapitalizma

Dovoljno se diskutiralo o tome kako se kapitalizam 20. stoljeća nikako ne može opisati kao „vladavina monopola“. Rastuća koncentracija kapitala, koja se uzima kao „empirijski dokaz“ za monopolizaciju, nikako nije jednoznačna s nestankom konkurencije i osobnom vladavinom manjeg broja monopolista. Stoga, Hobsonova i Lenjinova ekonomistička koncepcija države, tj. shvaćanje kako je država u prvoj liniji instrument za provedbu interesa financijske oligarhije, jednostavno više nije održiva. Na ljevici su također široko rasprostranjene ekonomističke koncepcije države i politike izvan lenjinističkih struja, tako da je ova strana teorije imperijalizma rjeđe bila na udaru kritike.

Od Hobsona potječe još jedan aspekt teorije imperijalizma: moralna kritika imperijalističke eksploatacije drugih naroda (a ne samo vlastitog). Govor o „parazitirajućem“ karakteru imperijalizma, koji zauzima važno mjesto kod Lenjina, potječe doslovno od Hobsona. Ovakvo je poimanje konzistentno s buržoaskim kritičarom imperijalizma koji loš, imperijalistički kapitalizam nastoji zamijeniti boljim i reformiranim, ali ne i s nekime tko želi formulirati fundamentalnu kritiku kapitalizma.

Ovakva se moralizirajuća kritika u različitim oblicima zadržala i u novijim verzijama teorije imperijalizma, iako više nema govora o „parazitizmu“. „Nacionalni“ otpor, dakle usmjeren prema uspostavljanju vlastite države od strane onih zemalja koje su trpjele imperijalističku eksploataciju, smatrao se automatski progresivnim i antiimperijalističkim projektom – mišljenje koje je ujedno nekoć zastupao Lenjin. Ne može se reći da je ovakvo viđenje besmisleno, no ne može se ni tvrditi da borba za suverenu građansku državu ima ikakve veze sa socijalizmom ili da na neki način potkopava funkcioniranje svjetskog kapitalističkog sistema – što je primjerice studentski pokret nekoć očekivao od antiimperijalističkih pokreta na Trikontu (Afrika, Azija, Latinska Amerika, op. prev.).

Iako se lijevi i desni „antiimperijalizam“ ne mogu svesti na istu ravan, ipak je postojanje desnog antiimperijalizma u najmanju ruku indikacija fundamentalnog deficita teorija imperijalizma

Teorije imperijalizma, sa svojim spajanjem ekonomizma i moralizirajuće kritike, već su se ranije pokazale neadekvatnim sredstvom za analizu svjetskog kapitalističkog sistema, i to su ostale do danas. To što grupacije ekstremne desnice u današnje vrijeme sebe doživljavaju kao „antiimperijaliste“ i što slave borbu „ugnjetavanih naroda“, nije tek obična krađa pojmova. Iako se lijevi i desni „antiimperijalizam“ ne mogu svesti na istu ravan, ipak je postojanje desnog antiimperijalizma u najmanju ruku indikacija fundamentalnog deficita teorija imperijalizma.

Pokuša li se ipak govoriti o imperijalizmu onkraj ekonomističkih redukcija, tada uglavnom ostaje poprilično nejasnim koje bi uopće trebalo biti analitičko značenje ovoga pojma. Dosljednije bi bilo raskinuti s ovom ostavštinom tradicionalnog marksizma, natopljenom vulgarnim marksizmom, ekonomizmom i moralom.

Time se ne želi tvrditi kako međunarodni odnosi dominacije i ekonomske ovisnosti više ne igraju nikakvu ulogu, što se otprilike sugerira govorom o globalnom civilnom društvu u nastajanju, u kojem je sve u konačnici podređeno „pravu“. Ovakvim je afirmativnim koncepcijama vrlo srodno i nadilaženje teorije imperijalizma uz pomoć Antonija Negrija i Michaela Hardta, osobito njihove zamisli kako su različiti konkurirajući imperijalizmi, za koje klasične teorije imperijalizma nude adekvatne opise, zamijenjeni jednim Imperijem, koji ne samo da više ne poznaje ništa sebi izvanjsko, već ne može odrediti ni središnje mjesto moći. Time se zapravo ne kritizira ekonomizam teorija imperijalizma, nego se ustvrđuje tek da su raniji, navodno jasni odnosi, razriješeni.

Društveni konsenzus ne tiče se tek suglasnosti velikih frakcija kapitala s državnom politikom, nego uvijek mora obuhvaćati i suglasnost podređenih klasa s podnošenjem nametnutog im tereta

Također, u neekonomističkoj perspektivi, treba naglasiti kako je građanska država kao „idealni totalni kapitalist“ osigurala preduvjete kapitalističke akumulacije, kao i, posredstvom socijalne države, postojanje klase koju se može eksploatirati – ne samo kao uvjet funkcioniranja kapitalizma, nego kao i preduvjet vlastite ekonomske egzistencije države, koja je povezana s dostatnim poreznim prinosima, ograničenim socijalnim izdvajanjima i „stabilnim“ novcem.

Državno osiguravanje efektivne akumulacije ne nalazi se doduše u političkoj svijesti unaprijed formiranog kapitalističkog klasnog interesa. Sve što je potrebno kako bi se osigurala efektivna akumulacija, tj. kako će se raspodijeliti prednosti i nedostaci, mora se prvo ustanoviti unutar različitih državnih institucija i „građanske javnosti“, te učiniti društvenim konsenzusom. Taj konsenzus ne tiče se tek suglasnosti velikih frakcija kapitala s državnom politikom, nego uvijek mora obuhvaćati i suglasnost podređenih klasa s podnošenjem nametnutog im tereta. Ostvarivanje ovog konsenzusa nije pritom nikakav svjesni projekt grupe dalekovidnih političara, već se on odvija unutar fetišiziranih formi kapitalističkog podruštvljenja, unutar „religije svakodnevnog života“ (Marx).

Na međunarodnoj razini nemamo posla naprosto sa sukobom ovih država i njihovih interesa. Ne samo da su državni odnosi u međuvremenu posredovani kroz mnoštvo međunarodnih institucija, nego i rastuća internacionalizacija kapitala, koja pak na scenu izvodi nove, nedržavne aktere, postavlja pojedinačnim nacionalnim državama specifične restrikcije, dok s druge strane biva stimulirana upravo politikama tih država. Opreke, kao i razine na kojima se one pojavljuju, umnožavaju se u ovom kompliciranom spletu odnosa. Države NATO-a, koje zajednički vode rat protiv neke države, možda unutar Svjetske trgovinske organizacije (WTO) imaju posve različite interese koji bi mogli eskalirati do trgovinskog rata.

Mnoge političke i vojne akcije, usmjerene k osiguravanju sfera utjecaja i onemogućavanju mogućih protivnika, ne mogu se jednostavno reducirati na provedbu određenih interesa kapitala

Međutim, osim što nije nestala, državna moć nije ni ravnomjerno raspoređena. Kao i ranije, možemo govoriti o hegemoniji SAD-a, pri čemu hegemonija znači više od strogo definirane provedbe „vlastitih“ interesa. Tu se vazda radi o „uređenju“ kapitalističkog svjetskog sistema, od kojeg i drugi (kao plaću za prihvaćanje hegemonijske moći) manje ili više profitiraju. Doduše, s formiranjem EU u smjeru vlastite državne tvorevine, pokazuje se da bi ona mogla izrasti u dugoročnog ne samo ekonomskog nego i političkog konkurenta SAD-a.

Za pojedinačne je države na međunarodnoj sceni prvenstveno važno ostvariti i zadržati mogućnosti djelovanja – što se donekle može vidjeti na djelomično grčevitim pokušajima ujedinjene Njemačke da učestvuje u vojnim intervencijama, poput onih u Somaliji, na Kosovu i Afganistanu. „Suverenu“ upotrebu vojne moći treba provesti kao normalnost, kako nasuprot nepovjerljivih saveznika, tako i spram vlastitog stanovništva.

Neophodni su preduvjeti za mogućnost sudjelovanja na međunarodnoj sceni: sposobnost ostvarivanja utjecaja i vršenja dominacije. Utoliko se mnoge političke i vojne akcije, koje su usmjerene k osiguravanju sfera utjecaja i onemogućavanju mogućih protivnika, ne mogu jednostavno reducirati na provedbu određenih interesa kapitala – pa čak ako tijek ovakvih akcija često može poslužiti takvim interesima. Kada se u slučaju vojnog sukoba traže izvori sirovina ili cjevovodi, ponešto će ih se uvijek i pronaći. No radi li se pritom zaista o odlučujućim uzrocima, kako tvrde ekonomistički krivi zaključci teorije imperijalizma, daleko je od odlučenog.
S njemačkog preveo Zoran Veselinović

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Jungle World br. 16, travanj 2002., pod naslovom „Radikale Kurzschlüsse“ i dostupan je na sljedećoj adresi: http://jungle-world.com/artikel/2002/15/24121.html
Michael Heinrich predaje ekonomiju u Berlinu i urednik je PROKLA-e: časopisa za kritičku društvenu znanost. Pored spomenutog uvoda u ‘Kapital’, autor je studije Znanost vrijednosti: Marxova kritika političke ekonomije između znanstvene revolucije i klasične tradicije i s Wernerom Bonefeldom je uredio zbornik Kapital i kritika: poslije ‘Novog čitanja’ Marxa.(Izvor)

Adaptirana fotografija preuzeta s mama.mi2.hr

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve