Radikalni krivi zaključci

Teorije imperijalizma u kojima se susreću ekonomizam i moralizirajuća kritika pokazuju se nevaljanima za analizu svjetskog kapitalizma. Pročitajte analizu Michaela Heinricha, izvorno objavljenu u travanjskom izdanju njemačkog radikalnog tjednika Jungle World za 2002. godinu, a prevedenu po izboru našeg suradnika Zorana Veselinovića.


U razdoblju u kojem se kapitalizam ublaženo naziva civilnim društvom, a ratovi opisuju kao intervencije za provedbu ljudskih prava, govor o „imperijalizmu“ može se doimati osobito radikalnim. Mnogi su se nekadašnji ljevičari u 90-im godinama, jer su u međuvremenu otkrili blagodati tržišta, zaista oprostili od pojma imperijalizma. Doduše, ne može se jednostavno zaključiti obratno, tj. da pristajanje uz teorije imperijalizma garantira radikalnu kritiku postojećeg poretka.

Pojmom imperijalizma najčešće se želi pokazati kako politike vodećih kapitalističkih država ne služe poboljšanju svijeta, nego provedbi interesa kapitala. Teoretičari imperijalizma pri svakoj vojnoj intervenciji „imperijalističke sile“ tragaju za izvorima sirovina ili rutama za buduće cjevovode – jer ipak o tome se „zapravo“ radi.

Ovakvo je shvaćanje kod Lenjina – čija je teorija imperijalizma bila kombinacija onodobnog socijaldemokratskog vulgarnog marksizma i buržoaske kritike imperijalizma Johna A. Hobsona – proizlazilo iz ideje da je „konkurentski kapitalizam“ zamijenjen „monopolskim kapitalizmom“. Prema toj ideji, suvremeni kapitalizam više ne karakteriziraju konkurencija i (neosobni) zakon vrijednosti, nego svjesna vladavina „financijske oligarhije“, zastupnika financijskog kapitala, tj. osovine krupnog industrijskog i bankarskog kapitala. Ovaj je „financijski kapital“ uspio ujedno podčiniti i državu, tj. državna vanjska politika služi samo za osiguravanje izvoza kapitala i kontrolu nad izvorima sirovina.
Ovakvo je poimanje konzistentno s buržoaskim kritičarom imperijalizma koji loš, imperijalistički kapitalizam nastoji zamijeniti boljim i reformiranim, ali ne i s nekime tko želi formulirati fundamentalnu kritiku kapitalizma

Dovoljno se diskutiralo o tome kako se kapitalizam 20. stoljeća nikako ne može opisati kao „vladavina monopola“. Rastuća koncentracija kapitala, koja se uzima kao „empirijski dokaz“ za monopolizaciju, nikako nije jednoznačna s nestankom konkurencije i osobnom vladavinom manjeg broja monopolista. Stoga, Hobsonova i Lenjinova ekonomistička koncepcija države, tj. shvaćanje kako je država u prvoj liniji instrument za provedbu interesa financijske oligarhije, jednostavno više nije održiva. Na ljevici su također široko rasprostranjene ekonomističke koncepcije države i politike izvan lenjinističkih struja, tako da je ova strana teorije imperijalizma rjeđe bila na udaru kritike.

Od Hobsona potječe još jedan aspekt teorije imperijalizma: moralna kritika imperijalističke eksploatacije drugih naroda (a ne samo vlastitog). Govor o „parazitirajućem“ karakteru imperijalizma, koji zauzima važno mjesto kod Lenjina, potječe doslovno od Hobsona. Ovakvo je poimanje konzistentno s buržoaskim kritičarom imperijalizma koji loš, imperijalistički kapitalizam nastoji zamijeniti boljim i reformiranim, ali ne i s nekime tko želi formulirati fundamentalnu kritiku kapitalizma.

Ovakva se moralizirajuća kritika u različitim oblicima zadržala i u novijim verzijama teorije imperijalizma, iako više nema govora o „parazitizmu“. „Nacionalni“ otpor, dakle usmjeren prema uspostavljanju vlastite države od strane onih zemalja koje su trpjele imperijalističku eksploataciju, smatrao se automatski progresivnim i antiimperijalističkim projektom – mišljenje koje je ujedno nekoć zastupao Lenjin. Ne može se reći da je ovakvo viđenje besmisleno, no ne može se ni tvrditi da borba za suverenu građansku državu ima ikakve veze sa socijalizmom ili da na neki način potkopava funkcioniranje svjetskog kapitalističkog sistema – što je primjerice studentski pokret nekoć očekivao od antiimperijalističkih pokreta na Trikontu (Afrika, Azija, Latinska Amerika, op. prev.).
Iako se lijevi i desni „antiimperijalizam“ ne mogu svesti na istu ravan, ipak je postojanje desnog antiimperijalizma u najmanju ruku indikacija fundamentalnog deficita teorija imperijalizma

Teorije imperijalizma, sa svojim spajanjem ekonomizma i moralizirajuće kritike, već su se ranije pokazale neadekvatnim sredstvom za analizu svjetskog kapitalističkog sistema, i to su ostale do danas. To što grupacije ekstremne desnice u današnje vrijeme sebe doživljavaju kao „antiimperijaliste“ i što slave borbu „ugnjetavanih naroda“, nije tek obična krađa pojmova. Iako se lijevi i desni „antiimperijalizam“ ne mogu svesti na istu ravan, ipak je postojanje desnog antiimperijalizma u najmanju ruku indikacija fundamentalnog deficita teorija imperijalizma.

Pokuša li se ipak govoriti o imperijalizmu onkraj ekonomističkih redukcija, tada uglavnom ostaje poprilično nejasnim koje bi uopće trebalo biti analitičko značenje ovoga pojma. Dosljednije bi bilo raskinuti s ovom ostavštinom tradicionalnog marksizma, natopljenom vulgarnim marksizmom, ekonomizmom i moralom.

Time se ne želi tvrditi kako međunarodni odnosi dominacije i ekonomske ovisnosti više ne igraju nikakvu ulogu, što se otprilike sugerira govorom o globalnom civilnom društvu u nastajanju, u kojem je sve u konačnici podređeno „pravu“. Ovakvim je afirmativnim koncepcijama vrlo srodno i nadilaženje teorije imperijalizma uz pomoć Antonija Negrija i Michaela Hardta, osobito njihove zamisli kako su različiti konkurirajući imperijalizmi, za koje klasične teorije imperijalizma nude adekvatne opise, zamijenjeni jednim Imperijem, koji ne samo da više ne poznaje ništa sebi izvanjsko, već ne može odrediti ni središnje mjesto moći. Time se zapravo ne kritizira ekonomizam teorija imperijalizma, nego se ustvrđuje tek da su raniji, navodno jasni odnosi, razriješeni.
Društveni konsenzus ne tiče se tek suglasnosti velikih frakcija kapitala s državnom politikom, nego uvijek mora obuhvaćati i suglasnost podređenih klasa s podnošenjem nametnutog im tereta

Također, u neekonomističkoj perspektivi, treba naglasiti kako je građanska država kao „idealni totalni kapitalist“ osigurala preduvjete kapitalističke akumulacije, kao i, posredstvom socijalne države, postojanje klase koju se može eksploatirati – ne samo kao uvjet funkcioniranja kapitalizma, nego kao i preduvjet vlastite ekonomske egzistencije države, koja je povezana s dostatnim poreznim prinosima, ograničenim socijalnim izdvajanjima i „stabilnim“ novcem.

Državno osiguravanje efektivne akumulacije ne nalazi se doduše u političkoj svijesti unaprijed formiranog kapitalističkog klasnog interesa. Sve što je potrebno kako bi se osigurala efektivna akumulacija, tj. kako će se raspodijeliti prednosti i nedostaci, mora se prvo ustanoviti unutar različitih državnih institucija i „građanske javnosti“, te učiniti društvenim konsenzusom. Taj konsenzus ne tiče se tek suglasnosti velikih frakcija kapitala s državnom politikom, nego uvijek mora obuhvaćati i suglasnost podređenih klasa s podnošenjem nametnutog im tereta. Ostvarivanje ovog konsenzusa nije pritom nikakav svjesni projekt grupe dalekovidnih političara, već se on odvija unutar fetišiziranih formi kapitalističkog podruštvljenja, unutar „religije svakodnevnog života“ (Marx).

Na međunarodnoj razini nemamo posla naprosto sa sukobom ovih država i njihovih interesa. Ne samo da su državni odnosi u međuvremenu posredovani kroz mnoštvo međunarodnih institucija, nego i rastuća internacionalizacija kapitala, koja pak na scenu izvodi nove, nedržavne aktere, postavlja pojedinačnim nacionalnim državama specifične restrikcije, dok s druge strane biva stimulirana upravo politikama tih država. Opreke, kao i razine na kojima se one pojavljuju, umnožavaju se u ovom kompliciranom spletu odnosa. Države NATO-a, koje zajednički vode rat protiv neke države, možda unutar Svjetske trgovinske organizacije (WTO) imaju posve različite interese koji bi mogli eskalirati do trgovinskog rata.
Mnoge političke i vojne akcije, usmjerene k osiguravanju sfera utjecaja i onemogućavanju mogućih protivnika, ne mogu se jednostavno reducirati na provedbu određenih interesa kapitala

Međutim, osim što nije nestala, državna moć nije ni ravnomjerno raspoređena. Kao i ranije, možemo govoriti o hegemoniji SAD-a, pri čemu hegemonija znači više od strogo definirane provedbe „vlastitih“ interesa. Tu se vazda radi o „uređenju“ kapitalističkog svjetskog sistema, od kojeg i drugi (kao plaću za prihvaćanje hegemonijske moći) manje ili više profitiraju. Doduše, s formiranjem EU u smjeru vlastite državne tvorevine, pokazuje se da bi ona mogla izrasti u dugoročnog ne samo ekonomskog nego i političkog konkurenta SAD-a.

Za pojedinačne je države na međunarodnoj sceni prvenstveno važno ostvariti i zadržati mogućnosti djelovanja – što se donekle može vidjeti na djelomično grčevitim pokušajima ujedinjene Njemačke da učestvuje u vojnim intervencijama, poput onih u Somaliji, na Kosovu i Afganistanu. „Suverenu“ upotrebu vojne moći treba provesti kao normalnost, kako nasuprot nepovjerljivih saveznika, tako i spram vlastitog stanovništva.

Neophodni su preduvjeti za mogućnost sudjelovanja na međunarodnoj sceni: sposobnost ostvarivanja utjecaja i vršenja dominacije. Utoliko se mnoge političke i vojne akcije, koje su usmjerene k osiguravanju sfera utjecaja i onemogućavanju mogućih protivnika, ne mogu jednostavno reducirati na provedbu određenih interesa kapitala – pa čak ako tijek ovakvih akcija često može poslužiti takvim interesima. Kada se u slučaju vojnog sukoba traže izvori sirovina ili cjevovodi, ponešto će ih se uvijek i pronaći. No radi li se pritom zaista o odlučujućim uzrocima, kako tvrde ekonomistički krivi zaključci teorije imperijalizma, daleko je od odlučenog.


S njemačkog preveo Zoran Veselinović

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Jungle World br. 16, travanj 2002., pod naslovom „Radikale Kurzschlüsse“ i dostupan je na sljedećoj adresi: http://jungle-world.com/artikel/2002/15/24121.html


Michael Heinrich predaje ekonomiju u Berlinu i urednik je PROKLA-e: časopisa za kritičku društvenu znanost. Pored spomenutog uvoda u ‘Kapital’, autor je studije Znanost vrijednosti: Marxova kritika političke ekonomije između znanstvene revolucije i klasične tradicije i s Wernerom Bonefeldom je uredio zbornik Kapital i kritika: poslije ‘Novog čitanja’ Marxa.(Izvor)



Adaptirana fotografija preuzeta s mama.mi2.hr

Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve