Književnost je liberalizam

„Nobelova nagrada želi razdvojiti književnost i politiku, što ne samo da navodi na pogrešan trag, nego je i nemoguće.“ Donosimo vam tekst Sarah Brouillette, izvanredne profesorice engleskog jezika na Sveučilištu Carleton, izvorno objavljen 15.10.2014. na Jacobinu, u prijevodu našeg suradnika Ivana Velisavljevića.


Prošloga tjedna, Patrick Modiano dobio je Nobelovu nagradu za književnost i odmah izazvao očekivane reakcije. „Tko je, dovraga, Patrick Modiano?“ gnjevno se pitao Daily Beast. Emma Brockes iz Guardiana smatrala je da su nekoliko Modianovih kolega – posebice Philip Roth – nagradu više zaslužili.

Međutim, Nobelov odbor ne otkriva samo djela koja su najbolji primjeri onoga književnoga kao očite pretpostavljene kategorije. Riječ je o najprestižnijoj instituciji angažiranoj u konstruiranju nečega na čemu se temelji književno, a potom uposlenoj da univerzalizira tu konstrukciju kao neupitni standard kojemu bi svi pisci trebali težiti.

Taj standard je donekle varirao otkako je nagrada osnovana 1901. godine. Međutim, od Drugog svjetskog rata stopio se u model liberalnog, humanističkog, idealističkog univerzalizma, koji teži naglasiti moralnu dvojakost, borbu pojedinca sa savješću, i otvoreno apolitične komentare svjetskih događaja.

Ne može se reći da su odabiri, i načini na koji se obrazlažu, nevažni izvan književnog polja. Nobelova nagrada za književnost mehanizam je za markiranje „ozbiljnog“ i „kulturnog“. Njena doxa sadrži pretpostavku neideološke vjere u razdvojenost intelektualca od društvenog i političkog, i sugerira da samo oni koji prihvaćaju ovu konačnu odvojenost imaju biti smatrani ozbiljnim misliocima.

Najjasnije to možemo vidjeti pregledom osnovnih izraza koje odbor koristi kako bi posvetio izabrane autore. Primijećena je „potraga za melankoličnom dušom rodnoga grada“ kod Orhana Pamuka, hvaljen je prikaz „iznenadnog uključenja autsajdera“ kod JM Coetzeeja, istaknuto stvaranje „arapske pripovjedačke umjetnosti koja ima vrijednost za cijelo čovječanstvo“ kod Naguiba Mahfouza. Ovi izrazi u temelju su liberalnog poimanja književnog kao izraza autorove jedinstvene moći da svijet sagleda jasno i istinito. Kao da ne postoji strukturalno polje moći ili odnosa unutar kojih je samo djelo smješteno.

Književno djelo transcendentira te odnose, prezrivo ih promatra s visine i osuđuje tričave lokalne svađe sukobljenih strana. Djelo ne prikazuje, obuhvaća ili prelama društvene i političke odnose. Ono je uvijek onkraj njih i odatle ih komentira. Tako je i Modiano hvaljen jer je, unatoč smještenosti većine njegovih djela u jedan europski grad, „prikazao nepojmljive ljudske sudbine.“ Mario Vargas Llosa nagrađen je za „snažne prizore otpora, pobune i poraza pojedinca“. Doris Lessing je „podvrgla ispitivanju podijeljenu civilizaciju“, a Harold Pinter „provalio iza zatvorenih vrata ugnjetavanja.“

Podrazumijeva se da je umjetnost sposobna komentirati svjetske događaje jedino ukoliko se može odvojiti od njih. Kada izabere pisca, Nobelov odbor ne razmatra njegov ili njen rad kao izraz proturječnih društvenih i povijesnih procesa. Ne predstavlja ga kao filtriranje ili isticanje određenih društvenih kodova. Umjesto toga, odbor jasno podržava idelističku sliku o piscu kao usamljenom izvoru i pokretaču kreativnih inovacija, izražajnom biću čija autentična izvornost rezultira jedinstvenim umjetničkim djelom.

No tko, zapravo, bira? Odbor za dodjelu nagrade sastavljen je uglavnom od bijelih muškaraca odgojenih u europskoj estetičkoj tradiciji i uvjerenih u nepristranu, refleksivnu moralnu svrhu književnosti. Oni su naklonjeni djelima koja istražuju duševni život pojedinca na složene i ambivalentne načine. Oni izbjegavaju naglasiti značajke djela koje mogu biti protumačene kao eksplicitno političke, što znači: jasno privržene istini određenog svjetonazora, određenog pogleda na uočljive probleme koji se mogu rješiti ljudskim djelovanjem.

Od najranijih dana, odbor za dodjelu nagrade bio je angažiran u promociji pisaca definiranih neutralnošću prema svjetskim zbivanjima (1901. nagradu je dobio Sully Prudhomme za svoj „uzvišeni idealizam“), i taj se način isticanja pisaca nastavio u različitim oblicima. U ovom trenutku to najčešće znači pohvalu autorima za čije se djelo može reći da prevazilazi lokalne okolnosti i komentira ljudsko stanje u širem smislu.

Kako bi rekla Pascale Casanove, dobiti Nobelovu nagradu znači uzdići se do prostora svjetske književnosti, prostora autonomije odvojenog od oblika determiniranosti koji uništavaju umjetnost. To znači ostaviti za sobom sve te nerazvijene književne svjetove koji su previše zainteresirani za političku borbu, ili su pod njenim prevelikim utjecajem.

Nagrađena književna djela koja pokazuju zanimanje za takvu borbu – sjetimo se kako JM Coetzee postupa s aparthejdom u Južnoj Africi – izražavaju ga na sasvim poseban način. U pitanju je djelo koje iritiraju „klišeji poslijeratne retorike trećesvjetskih konflikta“, kako je to nazvao Timothy Brennan. Ono je sklonije preispitivati ili parodirati svaku vrstu otvorenog radikalizma. Ono je protiv nasilnog otpora.

Ako je djelo o „problemima“, ti su problemi predstavljeni kao da se mogu pojaviti bilo gdje. Odnos pisca prema njima uokviren je kontemplacijom, umjesto angažiranošću. Kakvoća kontemplacije često je zajamčena pripovjedačevim, ili junakovim, ili autorovim osjećajem da živi u stalnom progonstvu, rastrojenosti, otuđenju, i da jedinu zajednicu može pronaći kada stvara umjetnost.

Modiano je rođen u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata, i kaže da su na njegovo djelo utjecala bolna sjećanja na Holokaust i njemačku okupaciju. Teme koje se ponavljaju su tiranija, sjećanje i patnja. Poput Modiana, i drugi laureati – poput Seamusa Heaneya, Alice Munro, Guntera Grassa, Toni Morrison, Gabriela Garcie Marqueza i Dereka Walcotta – književni su u onom smislu koji je prepoznatljiv kozmopolitskoj publici naviknutoj na određenu vrstu trezvenog, složenog, ambivalentnog, „zrelog“ literarnog izričaja.

Dakako, ova vjera u temeljitu razdvojenost umjetnosti od ideologije nesumnjivo je ideološka, i pojavljuje se unutar određenih povijesnih okolnosti. Transcedentna, neideološka sfera, ispunjena naporima ka prevazilaženju granica i stupanju u neideološku univerzalnost, izvrsno služi transnacionalnom kapitalu i njegovim pijunima. Takav liberalni književni objekt odista ne može biti pogodniji za kontrolu: samorefleksivan je, fokusiran na sebe, kompliciran, ambivalentan i pluralistički. Umjesto da se bori, on se premišlja. Ne opire se ničemu, osim onome što se može konstruirati kao dogmatska oporba.

I, kao što to biva, ironična procjena dogmatske oporbe postala je bitna odlika akademske i popularne recepcije kulture književnih nagrada. Ona je dio onoga što James English opisuje u proslavljenoj knjizi Ekonomija prestiža iz 2005. godine. On tvrdi da odbacivanje kulturnih priznanja uopće ne prijeti njihovoj središnjosti kod kritičara i na tržištu. Zaista, preispitivati validnost nagrada, ili odbijanje da se neka od njih prihvati, naprosto znači doprinijeti stvaranju dodatnog zanimanja za sustav nagrada i osigurati mu daljnju relevantnost. Kada je 1974. nakladnik poslao komičara da u ime Thomasa Pynchona primi Nacionalnu književnu nagradu za Dugu gravitacije, književna inteligencija imala je tjedne i tjedne materijala.

Isto vrijedi za druge geste kritike pretvaranja književnosti u robu. Kontroverza se dobro prodaje; naša zabrinutost što se kontroverza prodaje također se dobro prodaje; tomu nema kraja. Kada pisci odbiju ili dovedu u pitanje neku nagradu, oni ne idu izvan sustava. Umjesto toga, oni naprosto utvrđuju svoju vrijednost, jer znamo da je veliki broj kritičara i čitatelja također zabrinut zbog načina dodjele nagrada i nametanja kriterija kojima se postaje nagrađeni pisac. Jedino moguće stajalište jest da se suučeništvo u čitavoj stvari ironično potvrdi.

Ovo je presudna značajka našega književnoga svijeta, kao i, šire gledano, liberalnoga senzibiliteta u trenutnom obliku: velika vrijednost pripisuje se znacima da je netko svjestan kako se upleo u stvari koje se mogu smatrati problematičnima. No, ironično priznavanje suučesništva, kao i rezignirana iznemoglost pred licem industrije nagrada koja ima sklonost da više cvjeta što se više kritizira, dio su književnog polja – i upravo bi to trebalo biti predmetom našeg istraživanja. Nećemo daleko stići u razumijevanju književnog polja ako tumačimo književne nagrade samo kao prigodne trenutke za ispoljavanje afekata – afirmacije, razdvajanja, rezignacije, zamišljenosti, itd.

Nobelova nagrada za književnost igra presudnu ulogu u širenju i univerzaliziranju liberalnih normi originalnosti, autonomije, i očuđene, ambivalentne kontemplacije. Ona ustoličuje Europu kao centralno mjesto kulturne posvećenosti, i pretvara u vrlinu praktičnu nemoć intelektualca pred ogromnim nepravdama. To su osnovne značajke nagrade. One pokazuju dubinu povezanosti liberalnog idealizma i mainstream književne kulture.

U idealističkom načinu mišljenja, kakvo podržava Nobelov odbor, književnost proizilazi iz humanističkog liberalizma, u kojem genijalni pisac koji posjeduje jedinstvene vizionarske sposobnosti, izvana istražuje svijet, određuje njegove stvarnosti, i predstavlja ih kao umjetnost za našu kontemplaciju.

Drukčiji pristup, koji nam omogućuje da razumijemo i stajalište Nobela, jest materijalistički pristup – njime se umjetnost promatra kao suštinski oblikovana okolnostima u kojima se pojavljuje. Čak i književnost koja sebe smatra apolitičnom, upletena je u mrežu sukoba i izrešetana proturječjima. Stajalište dalekog promatrača nije prirodni cilj književnosti: riječ je o posebnom stavu koji se promiče iz određenih razloga.

Potpuno je nebitno zaslužuje li Modiano slavu Nobelove nagrade ili ne. Od pojedinačnih dobitnika mnogo veće posljedice ima pogrešna želja odbora da otpiše politiku iz književnosti.

S engleskoga preveo Ivan Velisavljević



Sarah Brouillette je izvanredna profesorica engleskog jezika na Sveučilištu Carleton, gdje predaje suvremenu britansku, irsku i postkolonijalnu književnost.

Adaptirana fotografija preuzeta s Wikipedia.org

Vezani članci

  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 9. prosinca 2019. Indikator trenutnog raspoloženja Na valu široke podrške javnosti, zahtjev za dostojanstvom koji su prosvjetne radnice i radnici artikulirali kroz ustrajnu trideset i šestodnevnu štrajkačku borbu za povećanje plaća kroz 6,11% veće koeficijente složenosti poslova, nagovijestio je potencijale, ali i ograničavajuće faktore idućih etapa borbe za širu političku i društvenu promjenu. Unatoč visokoj aktivnosti u štrajkačkoj bazi i dobro pogođenom trenutku, sindikalna su vodstva zbog selektivnog uvažavanja imperativnog mandata u konačnici kapitulirala, pristavši na tek gradualno povećanje koeficijenata samo za nastavno osoblje, čime su pogazila jedinstvo i solidarnost štrajkačkog pokreta.
  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve