Književnost je liberalizam

„Nobelova nagrada želi razdvojiti književnost i politiku, što ne samo da navodi na pogrešan trag, nego je i nemoguće.“ Donosimo vam tekst Sarah Brouillette, izvanredne profesorice engleskog jezika na Sveučilištu Carleton, izvorno objavljen 15.10.2014. na Jacobinu, u prijevodu našeg suradnika Ivana Velisavljevića.


Prošloga tjedna, Patrick Modiano dobio je Nobelovu nagradu za književnost i odmah izazvao očekivane reakcije. „Tko je, dovraga, Patrick Modiano?“ gnjevno se pitao Daily Beast. Emma Brockes iz Guardiana smatrala je da su nekoliko Modianovih kolega – posebice Philip Roth – nagradu više zaslužili.

Međutim, Nobelov odbor ne otkriva samo djela koja su najbolji primjeri onoga književnoga kao očite pretpostavljene kategorije. Riječ je o najprestižnijoj instituciji angažiranoj u konstruiranju nečega na čemu se temelji književno, a potom uposlenoj da univerzalizira tu konstrukciju kao neupitni standard kojemu bi svi pisci trebali težiti.

Taj standard je donekle varirao otkako je nagrada osnovana 1901. godine. Međutim, od Drugog svjetskog rata stopio se u model liberalnog, humanističkog, idealističkog univerzalizma, koji teži naglasiti moralnu dvojakost, borbu pojedinca sa savješću, i otvoreno apolitične komentare svjetskih događaja.

Ne može se reći da su odabiri, i načini na koji se obrazlažu, nevažni izvan književnog polja. Nobelova nagrada za književnost mehanizam je za markiranje „ozbiljnog“ i „kulturnog“. Njena doxa sadrži pretpostavku neideološke vjere u razdvojenost intelektualca od društvenog i političkog, i sugerira da samo oni koji prihvaćaju ovu konačnu odvojenost imaju biti smatrani ozbiljnim misliocima.

Najjasnije to možemo vidjeti pregledom osnovnih izraza koje odbor koristi kako bi posvetio izabrane autore. Primijećena je „potraga za melankoličnom dušom rodnoga grada“ kod Orhana Pamuka, hvaljen je prikaz „iznenadnog uključenja autsajdera“ kod JM Coetzeeja, istaknuto stvaranje „arapske pripovjedačke umjetnosti koja ima vrijednost za cijelo čovječanstvo“ kod Naguiba Mahfouza. Ovi izrazi u temelju su liberalnog poimanja književnog kao izraza autorove jedinstvene moći da svijet sagleda jasno i istinito. Kao da ne postoji strukturalno polje moći ili odnosa unutar kojih je samo djelo smješteno.

Književno djelo transcendentira te odnose, prezrivo ih promatra s visine i osuđuje tričave lokalne svađe sukobljenih strana. Djelo ne prikazuje, obuhvaća ili prelama društvene i političke odnose. Ono je uvijek onkraj njih i odatle ih komentira. Tako je i Modiano hvaljen jer je, unatoč smještenosti većine njegovih djela u jedan europski grad, „prikazao nepojmljive ljudske sudbine.“ Mario Vargas Llosa nagrađen je za „snažne prizore otpora, pobune i poraza pojedinca“. Doris Lessing je „podvrgla ispitivanju podijeljenu civilizaciju“, a Harold Pinter „provalio iza zatvorenih vrata ugnjetavanja.“

Podrazumijeva se da je umjetnost sposobna komentirati svjetske događaje jedino ukoliko se može odvojiti od njih. Kada izabere pisca, Nobelov odbor ne razmatra njegov ili njen rad kao izraz proturječnih društvenih i povijesnih procesa. Ne predstavlja ga kao filtriranje ili isticanje određenih društvenih kodova. Umjesto toga, odbor jasno podržava idelističku sliku o piscu kao usamljenom izvoru i pokretaču kreativnih inovacija, izražajnom biću čija autentična izvornost rezultira jedinstvenim umjetničkim djelom.

No tko, zapravo, bira? Odbor za dodjelu nagrade sastavljen je uglavnom od bijelih muškaraca odgojenih u europskoj estetičkoj tradiciji i uvjerenih u nepristranu, refleksivnu moralnu svrhu književnosti. Oni su naklonjeni djelima koja istražuju duševni život pojedinca na složene i ambivalentne načine. Oni izbjegavaju naglasiti značajke djela koje mogu biti protumačene kao eksplicitno političke, što znači: jasno privržene istini određenog svjetonazora, određenog pogleda na uočljive probleme koji se mogu rješiti ljudskim djelovanjem.

Od najranijih dana, odbor za dodjelu nagrade bio je angažiran u promociji pisaca definiranih neutralnošću prema svjetskim zbivanjima (1901. nagradu je dobio Sully Prudhomme za svoj „uzvišeni idealizam“), i taj se način isticanja pisaca nastavio u različitim oblicima. U ovom trenutku to najčešće znači pohvalu autorima za čije se djelo može reći da prevazilazi lokalne okolnosti i komentira ljudsko stanje u širem smislu.

Kako bi rekla Pascale Casanove, dobiti Nobelovu nagradu znači uzdići se do prostora svjetske književnosti, prostora autonomije odvojenog od oblika determiniranosti koji uništavaju umjetnost. To znači ostaviti za sobom sve te nerazvijene književne svjetove koji su previše zainteresirani za političku borbu, ili su pod njenim prevelikim utjecajem.

Nagrađena književna djela koja pokazuju zanimanje za takvu borbu – sjetimo se kako JM Coetzee postupa s aparthejdom u Južnoj Africi – izražavaju ga na sasvim poseban način. U pitanju je djelo koje iritiraju „klišeji poslijeratne retorike trećesvjetskih konflikta“, kako je to nazvao Timothy Brennan. Ono je sklonije preispitivati ili parodirati svaku vrstu otvorenog radikalizma. Ono je protiv nasilnog otpora.

Ako je djelo o „problemima“, ti su problemi predstavljeni kao da se mogu pojaviti bilo gdje. Odnos pisca prema njima uokviren je kontemplacijom, umjesto angažiranošću. Kakvoća kontemplacije često je zajamčena pripovjedačevim, ili junakovim, ili autorovim osjećajem da živi u stalnom progonstvu, rastrojenosti, otuđenju, i da jedinu zajednicu može pronaći kada stvara umjetnost.

Modiano je rođen u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata, i kaže da su na njegovo djelo utjecala bolna sjećanja na Holokaust i njemačku okupaciju. Teme koje se ponavljaju su tiranija, sjećanje i patnja. Poput Modiana, i drugi laureati – poput Seamusa Heaneya, Alice Munro, Guntera Grassa, Toni Morrison, Gabriela Garcie Marqueza i Dereka Walcotta – književni su u onom smislu koji je prepoznatljiv kozmopolitskoj publici naviknutoj na određenu vrstu trezvenog, složenog, ambivalentnog, „zrelog“ literarnog izričaja.

Dakako, ova vjera u temeljitu razdvojenost umjetnosti od ideologije nesumnjivo je ideološka, i pojavljuje se unutar određenih povijesnih okolnosti. Transcedentna, neideološka sfera, ispunjena naporima ka prevazilaženju granica i stupanju u neideološku univerzalnost, izvrsno služi transnacionalnom kapitalu i njegovim pijunima. Takav liberalni književni objekt odista ne može biti pogodniji za kontrolu: samorefleksivan je, fokusiran na sebe, kompliciran, ambivalentan i pluralistički. Umjesto da se bori, on se premišlja. Ne opire se ničemu, osim onome što se može konstruirati kao dogmatska oporba.

I, kao što to biva, ironična procjena dogmatske oporbe postala je bitna odlika akademske i popularne recepcije kulture književnih nagrada. Ona je dio onoga što James English opisuje u proslavljenoj knjizi Ekonomija prestiža iz 2005. godine. On tvrdi da odbacivanje kulturnih priznanja uopće ne prijeti njihovoj središnjosti kod kritičara i na tržištu. Zaista, preispitivati validnost nagrada, ili odbijanje da se neka od njih prihvati, naprosto znači doprinijeti stvaranju dodatnog zanimanja za sustav nagrada i osigurati mu daljnju relevantnost. Kada je 1974. nakladnik poslao komičara da u ime Thomasa Pynchona primi Nacionalnu književnu nagradu za Dugu gravitacije, književna inteligencija imala je tjedne i tjedne materijala.

Isto vrijedi za druge geste kritike pretvaranja književnosti u robu. Kontroverza se dobro prodaje; naša zabrinutost što se kontroverza prodaje također se dobro prodaje; tomu nema kraja. Kada pisci odbiju ili dovedu u pitanje neku nagradu, oni ne idu izvan sustava. Umjesto toga, oni naprosto utvrđuju svoju vrijednost, jer znamo da je veliki broj kritičara i čitatelja također zabrinut zbog načina dodjele nagrada i nametanja kriterija kojima se postaje nagrađeni pisac. Jedino moguće stajalište jest da se suučeništvo u čitavoj stvari ironično potvrdi.

Ovo je presudna značajka našega književnoga svijeta, kao i, šire gledano, liberalnoga senzibiliteta u trenutnom obliku: velika vrijednost pripisuje se znacima da je netko svjestan kako se upleo u stvari koje se mogu smatrati problematičnima. No, ironično priznavanje suučesništva, kao i rezignirana iznemoglost pred licem industrije nagrada koja ima sklonost da više cvjeta što se više kritizira, dio su književnog polja – i upravo bi to trebalo biti predmetom našeg istraživanja. Nećemo daleko stići u razumijevanju književnog polja ako tumačimo književne nagrade samo kao prigodne trenutke za ispoljavanje afekata – afirmacije, razdvajanja, rezignacije, zamišljenosti, itd.

Nobelova nagrada za književnost igra presudnu ulogu u širenju i univerzaliziranju liberalnih normi originalnosti, autonomije, i očuđene, ambivalentne kontemplacije. Ona ustoličuje Europu kao centralno mjesto kulturne posvećenosti, i pretvara u vrlinu praktičnu nemoć intelektualca pred ogromnim nepravdama. To su osnovne značajke nagrade. One pokazuju dubinu povezanosti liberalnog idealizma i mainstream književne kulture.

U idealističkom načinu mišljenja, kakvo podržava Nobelov odbor, književnost proizilazi iz humanističkog liberalizma, u kojem genijalni pisac koji posjeduje jedinstvene vizionarske sposobnosti, izvana istražuje svijet, određuje njegove stvarnosti, i predstavlja ih kao umjetnost za našu kontemplaciju.

Drukčiji pristup, koji nam omogućuje da razumijemo i stajalište Nobela, jest materijalistički pristup – njime se umjetnost promatra kao suštinski oblikovana okolnostima u kojima se pojavljuje. Čak i književnost koja sebe smatra apolitičnom, upletena je u mrežu sukoba i izrešetana proturječjima. Stajalište dalekog promatrača nije prirodni cilj književnosti: riječ je o posebnom stavu koji se promiče iz određenih razloga.

Potpuno je nebitno zaslužuje li Modiano slavu Nobelove nagrade ili ne. Od pojedinačnih dobitnika mnogo veće posljedice ima pogrešna želja odbora da otpiše politiku iz književnosti.

S engleskoga preveo Ivan Velisavljević



Sarah Brouillette je izvanredna profesorica engleskog jezika na Sveučilištu Carleton, gdje predaje suvremenu britansku, irsku i postkolonijalnu književnost.

Adaptirana fotografija preuzeta s Wikipedia.org

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve