Šest mitova o tome kako sindikati uništavaju Britaniju

“Ne vjerujte svemu što pročitate o sindikatima, pogotovo ako o tome piše Daily Mail.” Ellie Mae O’Hagan piše o šest najčešćih mitova o sindikatima koji se provlače javnim prostorom i raskrinkava ih na temelju primjera iz sindikalne prakse i pravne regulative. Pročitajte prijevod teksta iz Guardiana.


Jučerašnja naslovnica Daily Mail-a zapela mi je za oko: objavljeno je kako sindikati u današnje vrijeme plaćaju svoje članove kako bi stupili u štrajk. Priznajem da sam gotovo ostala impresionirana umijećem tog đavoljeg sluge da alkemizira skandale iz nečega posve prozaičnog, što me potaknulo da počnem razmišljati i o drugim mitovima o sindikatima koji se često provlače u javnosti. Promotrimo šest učestalijih, kako bismo ih što bolje opovrgnuli.

Sindikati plaćaju svojim članovima da idu u štrajk

Ovaj je mit novost za mene, no, uzevši u obzir kako je jučer završio na naslovnicama, možda bismo mogli s njime i početi. Članovima sindikata uskraćuje se plaća kada stupe u štrajk. Oni koriste pravo na uskraćivanje rada, a ne pravo da budu plaćeni jer su uzeli slobodan dan s posla. To je razlog okončanja štrajka rudara – naprosto više nisu mogli živjeti bez plaće. Daily Mail zapravo govori o štrajkačkom fondu sindikata, koji se koristi ne bi li se pokušalo spriječiti da članovi sindikata zapadnu u financijske teškoće kao rezultat gubitka naknade za rad tijekom štrajka. Stupanje u štrajk je ljudsko pravo, zajamčeno Općom deklaracijom o ljudskim pravima, a sindikati imaju pravo na korištenje sredstava kako bi nadoknadili primanja bez kojih će članovi sindikata ostati tijekom štrajka. Radi se o nečem posve drugačijem od implikacije koju povlači Mail – da kao rezultat poduzimanja štrajkačke akcije učitelje očekuje neka vrsta iznenadnog novčanog jackpota. Uzgred rečeno – Mark Serwotka, glavni tajnik sindikata zaposlenih u javnim i komercijalnim uslugama (Public and Commercial Services union), štrajkačkom fondu svoga sindikata donirao je 80,000 funti vlastita novca, nakon što je predsjedništvo glasalo protiv njegova prijedloga da mu se smanji plaća. Eh, ta prokleta sindikalna vlastela.

Sindikati imaju slobodu organiziranja štrajka kada god to požele

Vjerovali ili ne, ova zemlja ima najrestriktivnije sindikalne zakone u zapadnom svijetu. Kada do štrajka i dođe, on je rezultat neuspjelih pregovora, a ne militantnih komunjara koje traže sukob. Prisjetimo se štrajka vozača naftnih tankera iz 2012. godine. Pokrenut je nakon 18 mjeseci nepopustljivosti poslodavca – naravno, o tome nećete čitati u novinama.

Sindikati uništavaju gospodarstvo

Konkretno, ovaj mit se pojavljuje u dva oblika: u prvoj varijanti sindikati ucjenjuju cijelu zemlju prijetnjom štrajka. Prisjetite se priglupog savjeta Francisa Maude da se napune kontejneri, kada se činilo da će vozači naftnih tankera ići u štrajk. Vlast, potpomognuta tiskom, rado širi paniku kada god se na vidiku ukaže mogućnost štrajka. Međutim, činjenica je da su sindikati zakonski obvezni najaviti poslodavcu pokretanje postupka održavanja referenduma o stupanju u štrajk među svojim članovima sedam dana unaprijed. Sindikati ne „prijete“ nikomu kada obznane poslodavcima da će saznati što njihovi članovi misle o štrajkanju; oni samo slijede zakon o sindikalnom djelovanju. Mogu postojati okolnosti u kojima je za sindikate povoljnije da neslužbeno pokrenu referendum među članovima (primjerice, ukoliko su u tijeku pregovori u kojima bi tenzije mogle porasti uslijed mogućnosti štrajka), no o tome nećemo ništa čuti, jer to zakon ne dopušta.

Druga varijanta ovoga mita jest ideja da su, iz nekog neobjašnjivog razloga, sindikati inherentno pogubni za gospodarstvo. Imajući na umu da su tijekom protekle četiri godine sindikati upućivali tek suzdržane zahtjeve za radnim mjestima i gospodarskim rastom, nije mi jasno zašto je toliki broj medijskih komentatora uvjeren kako sindikati smjeraju k tome da unište društvo. Bilo kako bilo, mnoge publikacije pokazuju kako postoji jaka korelacija između snažnih sindikata, niske razine nejednakosti i uspješnih gospodarstava. Jaki kolektivni ugovori također mogu smanjiti platni jaz među spolovima.

Sindikati se bave samo organiziranjem štrajkova

Sindikati čine i mnoge druge stvari. Primjerice, TUC ima impresivan Union Learn program koji obučava zaposlenike. U 2012. godini, TUC Education omogućio je edukaciju i obučavanje više od 52,000 sindikalnih predstavnika. Unite the Union pomaže radnicama/cima u domaćinstvu koje često žive u vrlo teškim uvjetima, da nauče engleski jezik i da se informatički opismene kako bi mogle/i komunicirati sa svojim obiteljima iz domovine te voditi kvalitetniji život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Svi glavni sindikati na međunarodnoj razini podržavaju inicijative za socijalnu pravdu. Zapravo, i ja sam počela pisati o Latinskoj Americi zahvaljujući sindikalnom pokretu, nakon što sam prisustvovala sindikalnoj konferenciji na kojoj sam doznala kako je u Kolumbiji još od 1980-ih ubijeno više od 2,000 branitelja ljudskih prava i ljudskopravaških aktivista.

Vlada subvencionira sindikalne aktivnosti

Mnogim zaposlenicima u sindikalnom pokretu nije bilo neobično da trenutak u kojem je baš ovaj mit počeo kolati koincidira s 2010. godinom kada su Torijevci došli na vlast. 2011. godine Savez poreznih obveznika (TPA – TaxPayers’ Alliance) objavio je istraživanje u kojemu se navodi da su porezni obveznici sindikatima platili 113 milijuna funti.

Mit se odnosi na „plaćeno slobodno vrijeme“ (facility time) – vrijeme dodijeljeno sindikalnim predstavnicima za obavljanje određenih aktivnosti u ime sindikata, tijekom kojega im se primanja neće rezati. Navedene aktivnosti uključuju pregovaranje s poslodavcima o plaćama i uvjetima rada, zastupanje radnika u žalbenim i stegovnim postupcima, osiguravanje obučavanja, obavljanje posla zdravstvene zaštite i zaštite na radu, te vlastito pohađanje edukativnih sesija. Kako mnogi sindikalni povjerenici rade u javnom sektoru, TPA je to svrstala u kategoriju „sindikata koje subvencionira vlada“.

Zapravo, neću osporavati istraživanje koje je provela TPA, samo ću priložiti nekoliko dodatnih informacija. Istraživanje Laburističke stranke pokazuje da kada uključite privatni sektor, plaćeno slobodno vrijeme košta 431 milijunta funti godišnje. No, ono je također pokazalo da plaćeno slobodno vrijeme uštedi između 476 milijuna i 1,1 milijardi funti. Radi se o uštedama postignutima kao rezultat manje parničnih postupaka, bolovanja, nezgoda na radu i otpuštanja, kao i veće produktivnosti. Možda je to i razlogom zašto među poslodavcima nije bilo ozbiljnijih apela za ukidanjem plaćenog slobodnog vremena, premda mu je David Cameron obećao „stati na kraj“.

Sindikati ne čine ništa za obične ljude

Zapravo, ovaj mit je istinit. Osim plaćenog godišnjeg odmora, osmosatnog radnog vremena, plaćenog bolovanja, dokidanja dječjeg rada, borbe za jednaku plaću, bolju zdravstvenu i sigurnosnu regulaciju, borbu protiv diskriminacije na radnom mjestu, sindikati nisu učinili ama baš ništa.

Pretpostavljam kako je od svih ipak najveći mit da javnost mrzi sindikate. Svatko tko je imao doticaja sa sindikatom na svome radnom mjestu može prepoznati njegove prednosti. Možda je upravo zato anketa iz 2011. godine pokazala kako javnost sindikalnim čelnicima vjeruje više nego li bankarima, poslovnim liderima, političarima i – na nesreću Daily Mail-a – novinarima. Gle ti čuda.


Ellie Mae O’Hagan


S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

Objavljeno na Guardianu 13. studenog 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana


Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve