Ellie Mae O’Hagan: Šest mitova o tome kako sindikati uništavaju Britaniju

“Ne vjerujte svemu što pročitate o sindikatima, pogotovo ako o tome piše Daily Mail.” Ellie Mae O’Hagan piše o šest najčešćih mitova o sindikatima koji se provlače javnim prostorom i raskrinkava ih na temelju primjera iz sindikalne prakse i pravne regulative. Pročitajte prijevod teksta iz Guardiana.


Jučerašnja naslovnica Daily Mail-a zapela mi je za oko: objavljeno je kako sindikati u današnje vrijeme plaćaju svoje članove kako bi stupili u štrajk. Priznajem da sam gotovo ostala impresionirana umijećem tog đavoljeg sluge da alkemizira skandale iz nečega posve prozaičnog, što me potaknulo da počnem razmišljati i o drugim mitovima o sindikatima koji se često provlače u javnosti. Promotrimo šest učestalijih, kako bismo ih što bolje opovrgnuli.

Sindikati plaćaju svojim članovima da idu u štrajk

Ovaj je mit novost za mene, no, uzevši u obzir kako je jučer završio na naslovnicama, možda bismo mogli s njime i početi. Članovima sindikata uskraćuje se plaća kada stupe u štrajk. Oni koriste pravo na uskraćivanje rada, a ne pravo da budu plaćeni jer su uzeli slobodan dan s posla. To je razlog okončanja štrajka rudara – naprosto više nisu mogli živjeti bez plaće. Daily Mail zapravo govori o štrajkačkom fondu sindikata, koji se koristi ne bi li se pokušalo spriječiti da članovi sindikata zapadnu u financijske teškoće kao rezultat gubitka naknade za rad tijekom štrajka. Stupanje u štrajk je ljudsko pravo, zajamčeno Općom deklaracijom o ljudskim pravima, a sindikati imaju pravo na korištenje sredstava kako bi nadoknadili primanja bez kojih će članovi sindikata ostati tijekom štrajka. Radi se o nečem posve drugačijem od implikacije koju povlači Mail – da kao rezultat poduzimanja štrajkačke akcije učitelje očekuje neka vrsta iznenadnog novčanog jackpota. Uzgred rečeno – Mark Serwotka, glavni tajnik sindikata zaposlenih u javnim i komercijalnim uslugama (Public and Commercial Services union), štrajkačkom fondu svoga sindikata donirao je 80,000 funti vlastita novca, nakon što je predsjedništvo glasalo protiv njegova prijedloga da mu se smanji plaća. Eh, ta prokleta sindikalna vlastela.

Sindikati imaju slobodu organiziranja štrajka kada god to požele

Vjerovali ili ne, ova zemlja ima najrestriktivnije sindikalne zakone u zapadnom svijetu. Kada do štrajka i dođe, on je rezultat neuspjelih pregovora, a ne militantnih komunjara koje traže sukob. Prisjetimo se štrajka vozača naftnih tankera iz 2012. godine. Pokrenut je nakon 18 mjeseci nepopustljivosti poslodavca – naravno, o tome nećete čitati u novinama.

Sindikati uništavaju gospodarstvo

Konkretno, ovaj mit se pojavljuje u dva oblika: u prvoj varijanti sindikati ucjenjuju cijelu zemlju prijetnjom štrajka. Prisjetite se priglupog savjeta Francisa Maude da se napune kontejneri, kada se činilo da će vozači naftnih tankera ići u štrajk. Vlast, potpomognuta tiskom, rado širi paniku kada god se na vidiku ukaže mogućnost štrajka. Međutim, činjenica je da su sindikati zakonski obvezni najaviti poslodavcu pokretanje postupka održavanja referenduma o stupanju u štrajk među svojim članovima sedam dana unaprijed. Sindikati ne „prijete“ nikomu kada obznane poslodavcima da će saznati što njihovi članovi misle o štrajkanju; oni samo slijede zakon o sindikalnom djelovanju. Mogu postojati okolnosti u kojima je za sindikate povoljnije da neslužbeno pokrenu referendum među članovima (primjerice, ukoliko su u tijeku pregovori u kojima bi tenzije mogle porasti uslijed mogućnosti štrajka), no o tome nećemo ništa čuti, jer to zakon ne dopušta.

Druga varijanta ovoga mita jest ideja da su, iz nekog neobjašnjivog razloga, sindikati inherentno pogubni za gospodarstvo. Imajući na umu da su tijekom protekle četiri godine sindikati upućivali tek suzdržane zahtjeve za radnim mjestima i gospodarskim rastom, nije mi jasno zašto je toliki broj medijskih komentatora uvjeren kako sindikati smjeraju k tome da unište društvo. Bilo kako bilo, mnoge publikacije pokazuju kako postoji jaka korelacija između snažnih sindikata, niske razine nejednakosti i uspješnih gospodarstava. Jaki kolektivni ugovori također mogu smanjiti platni jaz među spolovima.

Sindikati se bave samo organiziranjem štrajkova

Sindikati čine i mnoge druge stvari. Primjerice, TUC ima impresivan Union Learn program koji obučava zaposlenike. U 2012. godini, TUC Education omogućio je edukaciju i obučavanje više od 52,000 sindikalnih predstavnika. Unite the Union pomaže radnicama/cima u domaćinstvu koje često žive u vrlo teškim uvjetima, da nauče engleski jezik i da se informatički opismene kako bi mogle/i komunicirati sa svojim obiteljima iz domovine te voditi kvalitetniji život u Ujedinjenom Kraljevstvu. Svi glavni sindikati na međunarodnoj razini podržavaju inicijative za socijalnu pravdu. Zapravo, i ja sam počela pisati o Latinskoj Americi zahvaljujući sindikalnom pokretu, nakon što sam prisustvovala sindikalnoj konferenciji na kojoj sam doznala kako je u Kolumbiji još od 1980-ih ubijeno više od 2,000 branitelja ljudskih prava i ljudskopravaških aktivista.

Vlada subvencionira sindikalne aktivnosti

Mnogim zaposlenicima u sindikalnom pokretu nije bilo neobično da trenutak u kojem je baš ovaj mit počeo kolati koincidira s 2010. godinom kada su Torijevci došli na vlast. 2011. godine Savez poreznih obveznika (TPA – TaxPayers’ Alliance) objavio je istraživanje u kojemu se navodi da su porezni obveznici sindikatima platili 113 milijuna funti.

Mit se odnosi na „plaćeno slobodno vrijeme“ (facility time) – vrijeme dodijeljeno sindikalnim predstavnicima za obavljanje određenih aktivnosti u ime sindikata, tijekom kojega im se primanja neće rezati. Navedene aktivnosti uključuju pregovaranje s poslodavcima o plaćama i uvjetima rada, zastupanje radnika u žalbenim i stegovnim postupcima, osiguravanje obučavanja, obavljanje posla zdravstvene zaštite i zaštite na radu, te vlastito pohađanje edukativnih sesija. Kako mnogi sindikalni povjerenici rade u javnom sektoru, TPA je to svrstala u kategoriju „sindikata koje subvencionira vlada“.

Zapravo, neću osporavati istraživanje koje je provela TPA, samo ću priložiti nekoliko dodatnih informacija. Istraživanje Laburističke stranke pokazuje da kada uključite privatni sektor, plaćeno slobodno vrijeme košta 431 milijunta funti godišnje. No, ono je također pokazalo da plaćeno slobodno vrijeme uštedi između 476 milijuna i 1,1 milijardi funti. Radi se o uštedama postignutima kao rezultat manje parničnih postupaka, bolovanja, nezgoda na radu i otpuštanja, kao i veće produktivnosti. Možda je to i razlogom zašto među poslodavcima nije bilo ozbiljnijih apela za ukidanjem plaćenog slobodnog vremena, premda mu je David Cameron obećao „stati na kraj“.

Sindikati ne čine ništa za obične ljude

Zapravo, ovaj mit je istinit. Osim plaćenog godišnjeg odmora, osmosatnog radnog vremena, plaćenog bolovanja, dokidanja dječjeg rada, borbe za jednaku plaću, bolju zdravstvenu i sigurnosnu regulaciju, borbu protiv diskriminacije na radnom mjestu, sindikati nisu učinili ama baš ništa.

Pretpostavljam kako je od svih ipak najveći mit da javnost mrzi sindikate. Svatko tko je imao doticaja sa sindikatom na svome radnom mjestu može prepoznati njegove prednosti. Možda je upravo zato anketa iz 2011. godine pokazala kako javnost sindikalnim čelnicima vjeruje više nego li bankarima, poslovnim liderima, političarima i – na nesreću Daily Mail-a – novinarima. Gle ti čuda.


Ellie Mae O’Hagan


S engleskog preveli Karolina Hrga i Martin Beroš

Objavljeno na Guardianu 13. studenog 2014.


Adaptirana fotografija preuzeta s Guardiana


Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve