Bilješke uz dekonstruiranje “popularnog”

Iz zbornika rasprava iz kulturalnih studija Politika teorije prenosimo tekst Stuarta Halla “Bilješke uz dekonstruiranje “popularnog”” (1981). U razmatranju popularne kulture kao potencijalnog mjesta za stvaranje socijalizma, Hall je razumije kao arenu pristajanja i otpora, u pitanju je “stalna i nužno nejednaka i neravnopravna borba gdje dominantna kultura konstantno nastoji dezorganizirati i reorganizirati popularnu, te ograditi i ograničiti njezine definicije i oblike unutar mnogo širega područja dominantnih obrazaca. Kako postoje točke otpora, postoje i trenuci smjene – to je dijalektika kulturalne borbe.”


Htio bih najprije reći nešto o periodizaciji u proučavanju popularne kulture. Periodizacija postavlja teške probleme koje vam ne nudim pojednostavljeno, kao neku vrstu geste prema povjesničarima. Mogu li se veliki raskidi iscrpno opisati? Pojavljuju li se najčešće unutar same popularne kulture ili proizlaze iz izvanjskih čimbenika koji na nju djeluju? S kojim je ostalim kretanjima i periodizacijama “popularna kultura” najtješnje povezana? Zatim bih vam htio spomenuti neke od poteškoća što ih imam s pojmom “popularno”. S “popularnim” imam gotovo jednak broj problema kao s “kulturom”. Kad se ta dva termina spoje, poteškoće mogu postati poprilično zastrašujuće.

Za vrijeme dugog razdoblja prijelaza u agrarni kapitalizam, a i kasnije, za vrijeme formiranja i razvitka industrijskoga kapitalizma, postoji više ili manje stalna borba oko kulture radnih ljudi, radničke klase i siromašnih. Ta činjenica mora biti polazište svakoga istraživanja, bilo da je riječ o temelju ili o transformaciji popularne kulture. Promjenjiva ravnoteža i odnosi snaga u društvu otkrivaju se kroz tu povijest uvijek iznova u borbama oko oblika kulture, tradicije i načina života najširih narodnih [popular] slojeva. Kapital je imao materijalnoga interesa u kulturi najširih narodnih slojeva jer je konstitucija čitavoga novog društvenog poretka s kapitalom u središtu zahtijevala manje ili više stalan (iako s povremenim prekidima) proces reedukacije u najširem smislu te riječi. Osim toga, jedno od glavnih mjesta otpora oblicima pomoću kojih se provodila “reformacija” najširih narodnih slojeva leži u pučkoj tradiciji. To je razlog dugotrajnog povezivanja popularne kulture s pitanjima tradicije ili tradicionalnih oblika života i često pogrešnog tumačenja njezina “tradicionalizma” kao posljedice nazadna i zastarjela konzervativnog impulsa. Borba i otpor, ali isto tako, naravno, i prisvajanje i razvlaštenje. Ono o čemu se zapravo radi iznova je aktivno uništenje određenih načina života i njihova preobrazba u nešto sasma novo. “Kulturalna promjena” tek je uglađeni eufemizam za proces u kojemu su neki kulturalni oblici i prakse protjerani iz središta života ljudi i namjerno marginalizirani. Prije nego što im je tijekom “dugoga marša” k modernizaciji istekao rok trajanja, stvari su energično gurnute u zapećak, e da bi nešto drugo moglo zauzeti njihovo mjesto. Pravosuđe i crkveni nadzor zauzimaju, ili bi trebali zauzimati, nešto “časnije” mjesto u povijesti popularne kulture od uobičajenog. Puno važniji od izopćenja i zabrane ipak je onaj podmukao i prevrtljiv svat – “reforma” (sa svim pozitivnim i jasnim prizvucima što ih danas nosi). Na ovaj ili na onaj način, “narod” je danas često objekt “reforme”: najčešće za njegovo vlastito dobro i, naravno, “u njegovu najboljem interesu”. Danas borbu i otpor razumijemo bolje nego reformu i transformaciju. Ipak, “transformacije” su u samom srcu proučavanja popularne kulture. Mislim na aktivan rad na postojećim tradicijama i aktivnostima, na njihovo aktivno prerađivanje, tako da na kraju priče izlaze posve drugačije no što su bile: iako se čini da “opstaju” one ipak, od jednoga do drugog razdoblja, stoje u sasma različitim odnosima s obzirom na načine života onih koji rade, na načine njihova definiranja međusobnih odnosa i odnosa s “drugima”, kao i s obzirom na uvjete njihova života. Transformacija je ključ za dug i spor proces “moralizacije” radničke klase, “demoralizacije” siromašnih i “reedukacije” naroda. Popularna kultura nisu, u “čistome” smislu, ni pučke tradicije otpora prema tim procesima, ni oblici koji su im nadređeni. Ona je temelj na kojem transformacije nastaju.

U proučavanju popularne kulture uvijek bismo trebali započeti baš ovdje: s dvostrukim ulogom u popularnu kulturu, s dvostrukim pokretom pristajanja i otpora koji se unutar nje uvijek i neizbježno nalazi.

Proučavanje popularne kulture bilo je sklono divljem osciliranju između dvaju alternativnih polova te dijalektike pristajanja i otpora. Bilo je nekoliko zapanjujućih i predivnih obrata. Pomislite na zaista veliku revoluciju u povijesnom razumijevanju koja je uslijedila nakon što je povijest “pristojnih društava” i vigovske aristokracije u Engleskoj 18. stoljeća okrenuta naglavce dodatkom povijesti buntovnih ljudi kojima nije bilo moguće zavladati. Popularne tradicije siromašnih radnika u 18. stoljeću, najširih društvenih klasa, kao i “raspuštenog i buntovnog soja”, sada često djeluju kao virtualno neovisne formacije: tolerirane u stanju permanentno nestabilnog ekvilibrija u relativno mirnim vremenima napretka; podložne proizvoljnim izletima i ekspedicijama u vremenima panike i krize. Ipak, iako su to formalno bile kulture ljudi “izvan zidina”, izvan političkoga društva i trokuta moći, one nisu nikada, zapravo, bile izvan širega područja socijalnih snaga i kulturalnih odnosa. Ne samo da su konstantno obavljale pritisak na “društvo”; one su s njime, kao i međusobno, bile povezane putem mnoštva tradicija i običaja. Kako sponama zajedništva, tako i sponama razdvajanja. Od tih kulturalnih temelja, često udaljen od zakona, moći i autoriteta, “narod” je konstantno prijetio erupcijom; i, kada se to konačno dogodilo, izbio je na pozornicu pokroviteljstva i moći sa zastrašujućom bukom i galamom – s fanfarama i bubnjevima, kokardama i lutkama, proglasima i ritualima – i, često, sa zapanjujućom, popularnom, ritualnom disciplinom. Ipak, nikada nije do kraja pokidao fina vlakna paternalizma, pokornosti i terora kojima je, iako nesigurno, bio trajno sapet. U stoljeću nakon toga, kada su “radničke” i “opasne” klase živjele bez potpore te fine razlike na koju su reformatori tako gorljivo željeli svratiti pozornost (to je bila koliko moralna i ekonomska, toliko i kulturalna razlika, i velik je dio zakonodavstva i propisa bio zasnovan s namjerom da je izravno nadzire), neka su područja kroz dugo razdoblje očuvala gotovo neprobojan karakter enklave. Bilo je potrebno gotovo čitavo stoljeće prije no što su predstavnici “reda i zakona” – nova policija – postigli među njima nešto što bi bilo barem nalik na zakonsko ili običajno uporište. No ipak, istovremeno je proboj u kulturu radničkih masa i urbane sirotinje bio sve dublji i sustavniji, sve sustavnije “obrazovni” i reformatorski, i to u ovom razdoblju više no u bilo kojem nakon njega.

Jedna od glavnih poteškoća koje stoje na putu odgovarajućoj periodizaciji popularne kulture temeljita je preobrazba kulture najnižih klasa do koje dolazi negdje između 1880. i 1920. godine. Čitave povijesti o ovome razdoblju tek imaju biti napisane. Ali, iako vjerojatno postoje i mnoge stvari koje nisu sasma točne, čini mi se da je članak Garetha Stedmana Jonesa o “Ponovnom stvaranju engleske radničke klase” u ovom razdoblju, usmjerio našu pažnju na nešto fundamentalno i kvalitativno drugačije i važno. Bilo je to razdoblje duboke strukturne promjene. Što ga više promatramo, postajemo sve uvjereniji da negdje u tom razdoblju leži matrica čimbenika i problema iz kojih proizlaze kako naša povijest, tako i naše osobite dvojbe. Sve se mijenja – ne dolazi samo do promjena u odnosima snaga, nego i do uspostavljanja područja same političke borbe. Nije slučajno da je toliko karakterističnih oblika onoga što danas smatramo “tradicionalnom” popularnom kulturom proizišlo iz tog razdoblja ili baš u njemu zadobilo svoj osobit moderni oblik. Što je učinjeno za 1790-e i 1840-e ili za 18. stoljeće, potrebno je sada temeljito učiniti i za razdoblje koje bismo mogli nazvati “socijalnom imperijalističkom” krizom.

Što se popularne kulture tiče, temeljni zaključak do kojega smo ranije došli vrijedi bez ostatka i za ovo razdoblje. Nije moguće pronaći odvojeni, autonomni, “autentični” sloj kulture radničke klase. Velik je dio najneposrednijih oblika popularne rekreacije, na primjer, zasićen popularnim imperijalizmom. Možemo li i očekivati nešto drugo? Kako bismo mogli objasniti, i što bismo učinili s idejom kulture vladajuće klase koja je, usprkos svojim složenim unutarnjim oblikovanjima i razlikovanjima, stajala u vrlo određenom odnosu prema glavnom restrukturiranju kapitala, koji je pak stajao u osobitom odnosu s ostatkom svijeta; što pak s ljudima povezanim najsloženijim vezama s promjenjivom garniturom materijalnih odnosa i uvjeta koji su nekako uspjeli stvoriti “kulturu” što je ostala netaknuta najmoćnijom dominantnom ideologijom – popularnim materijalizmom? Posebno kada je ta ideologija, dičeći se svojim imenom – bila usmjerena jednako i prema njima i prema britanskom promjenjivom položaju u svijetu kapitalističke ekspanzije?

Razmislite, u odnosu na problem popularnoga imperijalizma, o povijesti i odnosima među ljudima te jednome od glavnih sredstava kulturnog izražavanja: tisku. Ako se vratimo konceptu izmještenja i nadređenosti, možemo jasno vidjeti kako je liberalni tisak srednje klase sredinom 19. stoljeća bio oblikovan na podlozi namjerne destrukcije i marginalizacije autohtonoga radikalnog tiska radničke klase. No, pored tog procesa, pred kraj se 19. i početkom 20. stoljeća u tome području pojavljuje nešto po kakvoći sasma novo: energično, masovno uključivanje razvijene i zrele publike iz redova radničke klase u novu vrstu popularnoga, komercijalnog tiska. To je imalo vrlo duboke kulturalne posljedice, iako ni u kojem smislu nije isključivo “kulturalno” pitanje. Bila je potrebna čitava reorganizacija baze kapitala i strukture kulturalne industrije, upregnuće novih oblika tehnologije i procesa rada, uspostavljanje novih tipova distribucije koji su djelovali kroz nova kulturalna masovna tržišta. No, jedan je od učinaka zaista bilo uspostavljanje kulturalnih i političkih odnosa između vladajućih i podređenih klasa: promjena tijesno povezana s onim sprječavanjem širenja popularne demokracije na kojoj se “naš demokratski način života” danas čini tako sigurno utemeljenim. Više je nego očito da su svi njegovi rezultati danas još uvijek prisutni: popularni tisak koji postaje to kreštaviji i otrovniji što se više postupno povlači, organiziran od strane kapitala “za” radničku klasu, međutim, s dubokim i utjecajnim korijenima u kulturi i jeziku “pobijeđenog”, “Nas”: sa snagom da predstavlja klasu po sebi u njezinu najtradicionalnijem obliku. Komadić je to povijesti “popularne kulture” koji je i više nego vrijedan odgonetavanja.

Naravno, to se ne može započeti raditi a da se ne progovori o mnogim stvarima koje obično u raspravi o “kulturi” ne igraju nikakvu ulogu. One jednako imaju veze s rekonstrukcijom kapitala, pojavljivanjem kolektivizma i oblikovanjem nove vrste “obrazovnog” stanja, koliko i s rekreacijom, plesom i popularnom glazbom. Kao područje ozbiljnoga povijesnog djelovanja, proučavanje je popularne kulture poput proučavanja povijesti rada i njegovih institucija. Pokazati zanimanje za nju znači ublažiti golemi raskorak, uočiti bitan propust. No, na koncu, ono donosi najviše rezultata kada ga se gleda u odnosu na općenitiju, širu povijest.

Odabirem razdoblje od 1880-ih do 1920-ih jer je ono jedan od oglednih slučajeva iznova oživljenog interesa za popularnu kulturu. Bez pokušaja da na bilo koji način oklevetam važan povijesni rad koji je o ranijim razdobljima već napravljen ili to tek treba biti, vjerujem da ćemo se s većinom pravih poteškoća (kako teorijskih, tako i empirijskih) susresti tek kada započnemo pomno proučavanje popularne kulture u razdoblju koje počinje nalikovati na ovo u kojemu sada živimo, koje postavlja jednake interpretativne probleme kao i naše, i koje je upućeno u naše vlastito viđenje suvremenih pitanja. Sumnjičav sam prema takvoj vrsti interesa za “popularnu kulturu” koja se zaustavlja na otprilike istoj točki kao i propadanje čartizma. Nije slučajno što tek nekolicinu nas zanima popularna kultura 1930-ih godina. Sumnjam da postoji nešto osobito nezgodno, posebno za socijaliste, u nepojavljivanju militantne, radikalne, zrele kulture radničke klase u 1930-ima kada je, iskreno govoreći, većina nas očekivala da će se pojaviti. S točke gledišta čisto “herojske” ili “autonomne” popularne kulture, 1930-e su bile prilično jalovo razdoblje. Ta se “jalovost” (jednako kao i ranije neočekivano bogatstvo i raznolikost) ne može objasniti gledajući samo iz same popularne kulture.

Moramo sada progovoriti ne samo o prekidima i kvalitativnoj promjeni, nego i o vrlo dubokom raskidu, posebice u popularnoj kulturi poslijeratnog razdoblja. Ovdje se ne radi samo o promjeni u kulturalnim odnosima između klasa, nego i o promijenjenim vezama između ljudi i koncentracije te ekspanzije novoga kulturnog aparata. No, bi li se sada uopće moglo ozbiljno krenuti s pisanjem povijesti popularne kulture a da se ne uzme u obzir monopolizacija kulturnih industrija na podlozi temeljite tehnološke revolucije (nije ni potrebno naglašavati da nijedna “temeljita tehnološka revolucija” nikada nije “čisto” tehnička)? Napisati povijest kulture najširih društvenih klasa isključivo iz njihove unutarnje pozicije, bez razumijevanja načina na koje su one trajno povezane s institucijama dominantne kulturalne produkcije, znači ne živjeti u 20. stoljeću. Poenta je, što se 20. stoljeća tiče, sasvim jasna. Vjerujem da isto vrijedi i za 19. i za 18. stoljeće.

Eto, toliko o “nekim problemima periodizacije”.

Nadalje, želio bih reći nešto o “popularnom”. Ovaj pojam može imati mnoštvo značenja, no nisu sva upotrebljiva. Uzmimo, dakle, ono najuobičajenije: stvari se nazivaju “popularnima” jer ih mase ljudi slušaju, kupuju, čitaju, konzumiraju i, čini se, bez ograničenja u njima uživaju. To je “tržište” komercijalne definicije pojma: ono koje u središte zanimanja uvodi socijaliste, i s punim je pravom dovedeno u vezu s manipulacijom i propadanjem narodne kulture. Na neki način, ovo je značenje izravna suprotnost smislu u kojem sam ranije koristio ovu riječ. Imam, doduše, dva problema koji su, ma kako to nezadovoljavajuće zvučalo, gotovo sasma oslobođeni ovoga značenja.

Kao prvo, ako je istina da u 20. stoljeću vrlo velik broj ljudi zaista konzumira i uživa u kulturalnim proizvodima naše moderne kulturne industrije, iz toga slijedi da znatan broj radnih ljudi mora biti uključen u publiku kojoj su ti proizvodi namijenjeni. Ako su oblici i veze o kojima ovisi sudjelovanje u ovoj vrsti komercijalno osigurane “kulture” potpuno manipulativni i ponižavajući, onda i sami ljudi koji ih konzumiraju i u njima uživaju moraju biti ili poniženi tim aktivnostima, ili moraju živjeti u permanentnom stanju “lažne svijesti”. Oni moraju biti kulturalni papci koji ne vide da je ono čime ih šopaju osuvremenjeni oblik opijuma za narod. Zbog takvog se mišljenja možemo osjećati dobro, pristojno i samozadovoljno zbog kleveta upućenih agentima masovne manipulacije i prijevare, odnosno kapitalističkim kulturnim industrijama. Ipak, nisam siguran da to gledište može dulje opstati kao vjerodostojan dokaz kulturalnih veza, a još sam manje uvjeren da može opstati kao socijalistički pogled na kulturu i prirodu radničke klase. Konačno, predodžba o ljudima kao potpuno pasivnoj, izvanjskoj sili duboko je nesocijalistički pogled na stvar.

Zatim, drugo: možemo li riješiti ovaj problem bez posvećivanja neizbježne i nužne pažnje manipulacijskom aspektu velikoga dijela komercijalne popularne kulture? Postoji velik broj strategija, prihvaćenih od strane radikalnih kritičara i teoretičara popularne kulture, pomoću kojih se to može učiniti i koje su, po mome mišljenju, vrlo nepouzdane. Jedna od njih jest suprotstaviti joj drugu, cijelu, “alternativnu” kulturu – autentičnu “popularnu kulturu”, i navesti na pomisao da “prava” radnička klasa (štogod to bilo) nije zavedena komercijalnim nadomjescima. To je herojska, ali ne i pretjerano uvjerljiva alternativa. Ono što s njom nije u redu njezino je zanemarivanje apsolutno temeljnih odnosa kulturalne moći – dominacije i podređenosti, koje su unutarnje značajke kulturalnih odnosa. Tvrdim, u suprotnome, da ne postoji cjelovita, autentična i autonomna “popularna kultura” koja egzistira izvan moćnoga područja veza kulturalne moći i dominacije. Kao drugo, ona uvelike podcjenjuje moć kulturalnog usađivanja. Ova je izjava varljiva, jer čim je izrečena, otvorena je optužbama za favorizaciju kulturalne inkorporacije. Proučavanje se popularne kulture nastavlja premještati između ovih dvaju prilično neprihvatljivih polova: čiste “autonomije” ili posvemašnje izolacije.

Zapravo, ne smatram nužnim niti ispravnim složiti se ni s jednim od toga. Budući da obični ljudi nisu kulturalni papci, savršeno su sposobni prepoznati način na koji su realnosti života radničke klase reorganizirane, rekonstruirane i preoblikovane načinom na koji su predstavljeni (to jest, predstavljeni) u, recimo, [televizijskoj seriji] Coronation Street. Kulturalne industrije zaista imaju moć konstantne preradbe i preoblikovanja onoga što predstavljaju te, ponavljanjem i odabirom, moć nametanja i usađivanja onakvih definicija nas samih koje se lakše mogu uklopiti u opise dominantne ili odabrane kulture. To je pravo značenje koncentracije kulturalne moći, odnosno načina proizvodnje kulture u glavama ponekih ljudi. Ove definicije nemaju moć zaokupljanja naših misli; ne utječu na nas kao na tabulae rasae. No, one ipak zaokupljaju i prerađuju unutarnja proturječja osjećaja i percepcije podređenih klasa, one ipak pronalaze i krče prostor prepoznavanja u onima koji na njih reagiraju. Kulturalna dominacija ima stvarne učinke – čak i kada potonji nisu ni svemoćni ni sveobuhvatni. Kada bismo krenuli dokazivati da ovi nametnuti obrasci nemaju nikakva utjecaja, bilo bi to ravno dokazivanju da kultura ljudi može postojati kao odvojena enklava, izvan raspodjele kulturalne moći i odnosa kulturalne sile. Ne vjerujem u to. Štoviše, mislim da je u pitanju stalna i nužno nejednaka i neravnopravna borba gdje dominantna kultura konstantno nastoji dezorganizirati i reorganizirati popularnu, te ograditi i ograničiti njezine definicije i oblike unutar mnogo širega područja dominantnih obrazaca. Kako postoje točke otpora, postoje i trenuci smjene – to je dijalektika kulturalne borbe. U našem se vremenu ona neprestano nastavlja u složenim linijama otpora i prihvaćanja, odbijanja i kapitulacije, koji područje kulture čine neprestanim bojnim poljem gdje se ne postižu konačne pobjede, nego uvijek postoje strateške točke koje imaju jednake šanse biti i osvojenima i izgubljenima.

Prva definicija nije nam, dakle, od velike koristi, no mogla bi nas prisiliti da razmislimo dublje o složenosti kulturalnih odnosa, realnosti kulturalne moći i prirodi kulturalnog usađivanja. Ako oblici komercijalom opskrbljene popularne kulture nisu isključivo manipulacijski, to je stoga što bok uz bok s lažnim molbama, prikazivanjima u perspektivi, trivijalizacijom i kratkim spojevima, supostoje i elementi prepoznavanja i identifikacije, nešto što se približava re-kreaciji [re-creation] prepoznatljivih iskustava na koje ljudi reagiraju. Opasnost se pojavljuje zbog naše navade razmišljanja o kulturalnim oblicima kao cjelovitima i koherentnima: ili sasma iskvarenima ili u potpunosti autentičnima, dok su oni naprotiv duboko kontradiktorni: igraju se suprotnostima, posebice kada ove djeluju u domeni “popularnog”. Jezik Daily Mirrora nije ni obična konstrukcija tipična za žuti tisak Fleet Streeta, niti je to jezik kojim čitatelji/ce iz redova radničke klase doista govore. Radi se o vrlo složenoj vrsti lingvističkog trbuhozborstva u kojoj je krivotvorena brutalnost popularnog novinarstva vješto kombinirana i prožeta nekim elementima izravnosti i živopisne specifičnosti jezika radničke klase. Nemoguće je provući se bez očuvanja nekih elemenata svojih korijena u pravom žargonu “popularnog”. Ne bi dogurala daleko kad ne bi bila sposobna za preoblikovanje popularnih elemenata u vrstu stereotipnoga, konfekcijskog i neutraliziranoga pučkog populizma.

Drugu je, deskriptivnu definiciju popularnog, malo lakše prožvakati. Popularna su kultura sve one stvari koje ljudi čine, ili su ih nekada činili. Ovo je blisko “antropološkoj” definiciji termina: kultura, običaji, navike i stavovi većine ljudi. Sve ono što definira njihov “razlikovni način života”. S ovom definicijom također imam dvije poteškoće.

Prvo, sumnjičav sam prema njoj upravo zbog toga što je (blago rečeno) previše deskriptivna. Problem je, zapravo, u njezinoj utemeljenosti na inventaru koji se bezgranično širi – ovdje spada praktički sve što su ljudi ikada (u)činili. Uzgajanje golubova i filatelija, leteće patke na zidu i vrtni patuljci. Problem se javlja pri pokušaju razlikovanja ovoga beskonačnog popisa, u svakome osim u deskriptivnom pogledu, od onoga što popularna kultura nije.

No, drugi je problem još važniji – i vezan je uz zaključak do kojeg smo već ranije došli: mi ne možemo jednostavno staviti u istu kategoriju sve stvari koje ljudi čine, bez uočavanja činjenice da istinska analitička razlika proizlazi ne iz popisa samog (pasivne kategorije stvari i aktivnosti) nego iz ključne opreke: ono što ljudi sami stvaraju i ono što im ne pripada. Drugim riječima, strukturirajuće načelo “popularnog” u ovome su smislu napetosti i opreke između onoga što pripada središnjoj domeni elitne ili dominantne kulture i kulture “perifernog”. To je opozicija koja uvijek iznova strukturira domenu kulture u “popularno” i “ne-popularno”. No, ove se opreke ne može oblikovati posve deskriptivnim načinom jer se, od razdoblja do razdoblja, sadržaji svake kategorije mijenjaju. Popularni oblici unaprjeđuju se u kulturalnu vrijednost, dižu se na kulturnoj ljestvici – i na koncu se nađu na suprotnim stranama. Neke druge stvari prestaju imati kulturalnu vrijednost te su prisvojene od strane popularnog, bivajući transformirane u procesu. Strukturirajuće se načelo ne sastoji od sadržaja svake kategorije koje se, ponavljam, mijenjaju od razdoblja do razdoblja. Prije bi se reklo da se sastoji od sila i odnosa koje podržavaju odvajanje: grubo rečeno, to je razlika između onoga što se uvijek smatra elitnom kulturalnom aktivnošću ili obrascem, i onoga što se takvim ne smatra. Ove kategorije ostaju, iako se popisi mijenjaju. Štoviše, od čitavog se seta institucija i institucionalnih procesa zahtijeva da svaku od njih podrže, a razliku među njima sustavno obilježavaju. Škola i obrazovni sustav jedna su od tih institucija koje razlikuju vrijedne od “bezvrijednih” dijelova kulture, kulturne baštine te povijesti ostavljene u naslijeđe. Književni i znanstveni aparat čini nešto sasma drugo, označavajući granice između određenih vrsta vrijednoga i bezvrijednoga znanja. Važna činjenica, dakle, nije puki opisni inventar (koji može imati negativni učinak zamrzavanja popularne kulture u neki bezvremenski opisni kalup), nego odnosi moći koji neprestance ističu i dijele domenu kulture u kategorije kojima se daje prednost i one koje preostaju.

Pripremam se, dakle, za treću definiciju “popularnog”, iako je ova poprilično nespretna. Ova definicija gleda, u nekome određenom razdoblju, one oblike i aktivnosti koji imaju korijene u socijalnim i materijalnim uvjetima određenih klasa, te koji su uvršteni u popularnu tradiciju i običaje. Na ovaj način zadržava sve ono što je vrijedno u opisnoj definiciji. No, nastavlja s inzistiranjem da su u definiciji popularne kulture glavni odnosi oni koji definiraju “popularnu kulturu” unutar neprekidne napetosti (veza, utjecaja i antagonizama) u odnosu na dominantnu kulturu. Ova se koncepcija kulture polarizira oko ove kulturalne dijalektike, i tretira domenu kulturalnih oblika i aktivnosti kao područje koje se neprestano mijenja. Zatim promatra odnose koji neprestano strukturiraju ovo područje u dominantne i podređene formacije. Promatra procese pomoću kojih se ovi odnosi dominacije i podređivanja artikuliraju. Postupa s njima kao s procesom: procesom pomoću kojeg se nekim stvarima namjerno daje prednost kako bi druge mogle biti detronizirane. U njezinu su središtu promjenjivi i nejednaki odnosi snaga koji oblikuju područje kulture, odnosno pitanje kulturalne borbe i njezinih mnogih oblika. U središtu je njezine pažnje odnos između kulture i pitanja hegemonije.

Ono što nas se u ovoj definiciji tiče nije pitanje “autentičnosti” ili organske cjelovitosti popularne kulture. Zapravo, ona priznaje da će u ovom smislu gotovo svi kulturalni oblici biti proturječni, sastavljeni od antagonističnih i nestabilnih elemenata. Značenje kulturalnoga obrasca i njegova mjesta ili pozicije u području kulture nije upisano u njezin oblik, niti je njegov položaj učvršćen za sva vremena. Ovogodišnji radikalni simbol ili slogan bit će neutraliziran i već će sljedeće godine postati moda, a godinu nakon – objekt duboke kulturalne nostalgije. Neki buntovni folk pjevač današnjice već će sutra završiti na naslovnici Observera. Značenje kulturalnog simbola djelomice je zadano socijalnim područjem u koje je potonji uključen, običajima s kojima se podudara i unutar kojih odjekuje. Ono što je bitno nisu stvarni ili povijesno fiksirani objekti kulture, nego stanje igre u kulturalnim odnosima: recimo to bez uvijanja i na najjednostavniji način – važna je klasna borba unutar i oko kulture.

Gotovo će nas svaki utvrđen inventar izdati. Je li roman “buržoaski” oblik? Odgovor može biti samo povijesno provizoran: kada? koji romani? za koga? pod kojim uvjetima?

Ono što je veliki marksistički teoretičar jezika koji je pisao pod imenom Vološinov jednom rekao o znaku kao ključnom elementu svih označiteljskih praksi, stoji i za kulturalne obrasce:

Klasa se ne podudara sa znakovnom zajednicom, to jest s (…) ukupnošću korisnika istoga niza znakova u ideološkoj komunikaciji. Tako će različite klase koristiti jedan te isti jezik. Slijedom toga, u svakom se ideološkom znaku križaju različito usmjereni naglasci. Znak postaje arenom klasne borbe. (…) Znak zadržava svoju životnost, pokretljivost i sposobnost za daljnji razvoj upravo zahvaljujući ovome križanju naglasaka. Znak koji je oslobođen pritiska društvene borbe – koji prelazi s onu stranu društvene borbe – neizbježno gubi snagu, degenerira u alegoriju, i postaje predmetom ne žive društvene razumljivosti, već filozofskoga razumijevanja. (…) Vladajuća klasa teži ideološkom znaku pridati nadklasni, vječni karakter, ugušiti ili potisnuti borbu između društvenih vrijednosnih sudova koja se u njemu zbiva, učiniti ga beznaglasnim. U stvari, svaki živi ideološki znak ima dva lica, poput Janusa. Svaka trenutna psovka može postati pohvala, svaka trenutna istina mnogim ljudima mora neizbježno zvučati kao najveća laž. Ova unutarnja dijalektičnost znaka očituje se u potpunosti samo u vremenima društvenih kriza ili revolucionarnih promjena.[1]

Kulturalna borba, naravno, poprima različite oblike: sjedinjavanje, izvrtanje, otpor, pregovaranje, osnaženje. Raymond Williams učinio nam je veliku uslugu skiciranjem nekih od ovih procesa, ukazujući na razliku između trenutaka u nastajanju te rezidualnih i udruženih trenutaka. Naš je zadatak proširivanje i razvijanje ove rudimentarne sheme. Ono što je najvažnije jest promatrati je dinamički, kao povijesni proces. Nove se sile uvijek iznova pojavljuju u davnoj povijesnoj krinki; nove sile, usmjerene prema budućnosti, gube svoju moć predviđanja te postaju sposobne gledati samo unatrag; kulturalni raskidi današnjice mogu se oporaviti kao potpora sutrašnjem dominantnom sustavu vrijednosti i značenja. Borba se nastavlja, no gotovo nikada na istome mjestu, nikada oko istih značenja ili vrijednosti. Čini mi se da kulturalni proces – kulturalna moć – u našemu društvu ovisi ponajprije o podvlačenju crte, uvijek i u svakom razdoblju na drugome mjestu, ispod onoga što treba i onoga što ne treba biti uvršteno u Tradiciju. Obrazovne i kulturalne institucije, uz mnoge pozitivne stvari koje čine, također pomažu i u discipliniranju i upravljanju ovom granicom.

Ovo bi nas trebalo navesti da ponovno promislimo o tom škakljivom terminu u popularnoj kulturi, “tradiciji”. Tradicija je vitalni element kulture, no ima vrlo malo veze s pukom izdržljivošću starih obrazaca. Puno je više povezana s načinom na koji se elemente međusobno povezivalo ili artikuliralo. Ovi aranžmani u nacionalnoj popularnoj kulturi nemaju čvrst ni ucrtan položaj, a još manje značenje koje se, nepromijenjeno, prenosi plimom povijesne tradicije. Ne samo da elementi tradicije mogu biti preinačeni tako da vezuju različite običaje i stajališta te preuzimaju nova značenja i važnosti, nego često dolazi i do slučaja gdje kulturalna borba u svom najoštrijem obliku proizlazi baš iz točke gdje se različite, suprotne tradicije susreću i isprepleću. One teže odvajanju kulturalnih obrazaca od tradicija u koje su usađeni i davanju novoga kulturalnog odjeka ili naglaska tim obrascima.

Tradicije nisu učvršćene jednom i zauvijek: svakako ne ni u jednom univerzalnom položaju u odnosu na pojedinu klasu. Kulture, shvaćene ne kao odvojen “način života”, nego kao “način borbe”, neprestance se isprepleću; relevantne kulturalne borbe proizlaze iz točki presijecanja. Pomislimo samo na načine pomoću kojih u 18. stoljeću određeni jezik legalnosti, konstitucionalizma i “prava” postaje bojno polje na točki presijecanja dviju različitih tradicija: “tradicije” “dostojanstva i terora” nižeg plemstva i tradicija popularne pravde. Gramsci je, nudeći probni odgovor na vlastito pitanje o načinu na koji izranja “kolektivna volja” i načinu na koji je preobličena nacionalna popularna kultura, primijetio:

Važna je kritika kojoj je ovakav ideološki kompleks izložen od strane prvih predstavnika nove povijesne faze. Upravo ta kritika omogućuje proces diferencijacije i promjene relativne težine koju su nekad imali sastavni dijelovi starih ideologija. Ono što je prije bilo sekundarno i podređeno, čak i sporedno, danas se tretira kao primarno – postaje jezgra novoga ideološkog i teorijskog kompleksa. Stara kolektivna volja rasipa se u svoje proturječne sastavnice od početka društvenog razvoja onih podređenih.

Područje je to nacionalne popularne kulture i tradicije kao bojnoga polja.

Otud dolazi upozorenje protiv samoograničenih pristupa popularnoj kulturi koji, vrednujući “tradiciju” sami za sebe i tretirajući je na ahistorijski način, analiziraju popularnokulturne oblike kao da potonji u sebi, od trenutka nastanka, sadrže neki čvrst i nepromjenjiv smisao ili vrijednost. Veza između povijesnoga položaja i estetske vrijednosti važno je i teško pitanje u popularnoj kulturi, no pokušaj razvijanja neke univerzalne popularne estetike, utemeljene na trenutku nastanka kulturalnih obrazaca i običaja, gotovo je sigurno jako pogrešan. Što može biti eklektičnije i nasumičnije od sastavljanja mrtvih simbola i tričarija opustošenih iz dojučerašnje kutijice s nakitom kojim su se, upravo sada, mnogi mladi ljudi počeli kititi? Ovi su simboli, djelići i dijelovi poprilično neodređeni – kroz njih bismo mogli prikazati tisuće i tisuće izgubljenih kulturalnih dobara. Svako toliko među ostalim drangulijama nailazimo na znak koji bi, prije svih ostalih znakova, trebao zauvijek biti učvršćenim – ukrućenim – u svojem kulturalnom značenju i konotacijama: svastiku. No evo je kako nam se ipak njiše pred nosom, djelomice (ali ipak ne posve) oslobođena svojih dubokih kulturalnih referencija na povijest 20. stoljeća. Što to znači? Što označuje? Njezino je značenje bogato, ali istovremeno i bogato dvosmislenostima – u svakom slučaju nestabilno. Ovaj zastrašujući znak može ograničiti promjer značenja, no ne jamči jedno jedino unutarnje značenje. Ulice su prepune klinaca koji nisu “fašisti” samo zato što možda na lancu nose svastiku. S druge strane, možda bi i mogli biti… Ono što ovaj znak predstavlja na koncu će ipak manje ovisiti, u politici kulture mladih, o unutarnjem kulturalnom simbolizmu same stvari, a više o ravnoteži snaga između, recimo, Nacionalne fronte i Antinacističke lige, između White Rocka i Two Tone Sounda.[*]

Ne samo da ne postoji pravo jamstvo unutar samoga kulturalnog znaka ili obrasca, nego nema ni jamstva da će on, zato što je jednom bio povezan s relevantnom borbom, zauvijek biti živući izraz klase, tako da će svaki puta kada se probudi govoriti “jezikom socijalizma”. Ako se kulturni izričaji izjašnjavaju za socijalizam, onda je to zato što su povezani kao prakse, oblici i organizacija borbe koja je uspjela prilagoditi te simbole i pridati im socijalističku konotaciju. Kultura nije unaprijed, prije početka te borbe, određena uvjetima klase. Borba znači uspjeh ili poraz pri pokušajima da se “kulturalnom” pridoda socijalistički akcent.

Termin “popularno” ima vrlo složene odnose s terminom “klasa”. Svjesni smo toga, no ipak često na mukama, nastojeći to zaboraviti. Govorimo o osobitim oblicima kulture radničke klase, no, u slučaju da je riječ o proširenom području istraživanja, koristimo obuhvatniji termin “popularna kultura”. Savršeno je jasno da bi sve što sam govorio imalo malo smisla bez referencije na klasnu perspektivu i klasnu borbu. No, također je jasno da ne postoji odnos jednakosti između klase i osobitih kulturalnih oblika i običaja. Termini “klasa” i “popularno” duboko su povezani, no nisu sasma zamjenjivi. Razlog tome je očit: ne postoje u potpunosti odvojene “kulture” koje bi, u smislu povijesne stabilnosti, bile paradigmatski pripojene određenim “cjelovitim” klasama: iako postoje jasno razdvojene i promjenjive klasno-kulturalne tvorbe, klasne se kulture nastoje presijecati i preklapati u istom području borbe. Termin “popularno” indicira taj donekle izmješten odnos kulture naspram klasa. Preciznije, odnosi se na sporazum klasa i sila koje ti “najširi društveni slojevi” sačinjavaju. Kultura potlačenih, isključenih klasa: eto, to je područje na koje nas termin “popularno” upućuje. A nasuprot tome, strana s kulturalnom moći odlučivanja što joj pripada, a što ne – po definiciji nije još jedna cjelovita klasa, nego taj drugi savez klasa, slojeva i socijalnih snaga koje sačinjavaju ono što nije “narod” i što nisu “najširi društveni slojevi”: kulturu bloka moći.

Ljudi protiv bloka moći: ovo je, prije nego “klasa protiv klase”, središnja linija proturječja na koju se usmjerava područje kulture. Popularna je kultura naročito organizirana oko proturječja: popularne sile protiv bloka moći. To području kulturalne borbe svakako daje određenu crtu specifičnosti. No, termin je “popularno” (čak štoviše, kolektivni subjekt na koji se taj termin odnosi) vrlo problematičan. Učinjen je problematičnim, recimo, sposobnošću gospođe Thatcher da izgovori rečenicu poput “Moramo ograničiti moć radničkog sindikata jer je to ono što narod zapravo želi.” To me upućuje na činjenicu da, baš kao što nema nepromjenjiva sadržaja u kategoriji “popularne kulture”, nema ni nepromjenjiva subjekta koji je uz nju povezan – “naroda”. Ljudi nisu zauvijek tamo negdje, ondje gdje su oduvijek i bili, a njihova kultura, slobode i instinkti netaknuti, dok se još uvijek marljivo bore protiv normanskog bremena ili čega već: kao da će, kad bismo ih samo mogli “otkriti” i ponovno dovesti na pozornicu, oni zauvijek stajati na pravom, za to predviđenom mjestu i čekati da ih se pobroji. Sposobnost konstituiranja klasa i individualaca kao popularne sile – eto to je priroda političke i kulturalne borbe: učiniti od podijeljenih klasa i odvojenih ljudi (podijeljenih i odvojenih koliko kulturom toliko i drugim faktorima) popularno-demokratsku kulturalnu silu.

Možemo biti sigurni u to da druge sile također imaju udjela u definiranju “naroda” kao nečega drugog: “naroda” kojeg treba bolje disciplinirati, kojim treba bolje vladati, učinkovitije upravljati, čiji način života treba zaštititi od “stranih kultura”, itd. Postoji dio obaju ovih alternativa u svakome od nas. Ponekad možemo biti ustrojeni kao snaga usmjerena protiv bloka moći: to je povijesni otvor u kojemu je moguće stvoriti kulturu koja je istinski popularna. No, u našem društvu, ako nismo ustrojeni na taj način, bit ćemo ustrojeni na dijametralno suprotan način: u učinkovitu populističku silu koja govori odlučno “Da!” moći. Popularna je kultura jedno od područja gdje se odvija borba za i protiv kulture moćnih: i u toj borbi postoji ulog koji može biti izgubljen ili udvostručen. Arena je to pristajanja i otpora. Dijelom je to mjesto gdje nastaje hegemonija, i gdje je ista utvrđena. Nije to sfera u kojoj bi se socijalizam i već sasma oformljenu socijalističku kulturu moglo jednostavno iznijeti na vidjelo. No, jedno je to od mjesta gdje bi do stvaranja socijalizma moglo doći. Eto, zato je “popularna kultura” važna. U suprotnom, iskreno da vam kažem, živo mi se za nju fućka.[**]


S engleskog prevela Vlasta Paulić


Preneseno iz: Politika teorije, zbornik rasprava iz kulturalnih studija, prir. Dean Duda, Disput, Zagreb, 2006., str. 297-309.
“Notes on deconstructing ‘the popular’”. Iz zbornika Cultural Theory and Popular Culture. A Reader, prir. J. Storey, The University of Georgia Press, Athens 21998, str. 442-453.
Tekst je prvi put objavljen u zborniku People’s History and Socialist Theory, prir. R. Samuel, Routledge & Kegan Paul, London 1981, str. 227-240.
From: PEOPLE’S HISTORY AND SOCIALIST THEORY, R. Samuel. Copyright © 1981, Routledge & Kegan Paul. Reproduced by permission of Taylor & Francis Books UK.


Napomene prevoditeljice


[*] Posrijedi su suprostavljene političke, kulturne i glazbene opcije krajem 1970-ih u Britaniji. Situaciju obrađuje Paul Gilroy u knjizi ‘There Ain’t No Black in the Union Jack’: the Cultural Politics of Race and Nation (1987). Two Tone Sound nastaje 1978-79, ispočetka u Coventryju, kao mješavina u kojoj se spajaju ska, reggae i punk (preteča su The Specials, a predstavnici Selecter, Madness, UB40, Body Snachers, The Swinging Cats i dr.). National Front (NF) osnovan je 1967. kao nacionalističko-rasistička organizacija usmjerena protiv imigranata, osobito s Jamajke. Anti Nazi League (ANL) je pokrenuta u studenom 1977, dijelom iz pokreta Rock Against Racism (RAR), kao reakcija na rastući utjecaj NF, kao ambiciozniji politički projekt koji je okupljao ljude iz glazbe, poslovnog svijeta, sveučilišta, sporta i široki spektar zagovornika radikalne politike. Politiku britanskih rasista prema crnačkoj zajednici uspoređivali su s Hitlerovim odnosom prema Židovima. (nap. prir.)
[**] Na pomoći pri prijevodu dvojbenih mjesta zahvalila bih Andi Bukvić. (nap. prev.)

Bilješke

[1] A. Volosinov, Marxism and the Philosophy of Language, New York, 1977. [M. Bahtin, Marksizam i filozofija jezika, Nolit, Beograd 1980.]

Prijedlozi za čitanje

Gilroy, Paul (1991) ‘There Ain’t No Black in the Union Jack’: the Cultural Politics of Race and Nation, Chicago: The University of Chicago Press (1987, London: Hutchinson; repr. 2002, London & New York: Routledge)
McGuigan, Jim (1992) Cultural Populism, London & New York: Routledge
Storey, John (42006) Cultural Theory and Popular Culture, Athens: University of Georgia Press


Adaptirana fotografija preuzeta s karenunam.blogspot.com

Vezani članci

  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve