Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?

Predstojeći parlamentarni izbori u Grčkoj donose izvjesnost kojom europska ekonomska i politička elita, s ciljem da zadrži status quo u eurozoni, upotrebljava propagandna sredstva zastrašivanja koja glasače potiču da ne naprave “krivi izbor”, upličući se tako na nimalo demokratski način u odlučivanje grčkih glasača o vlastitoj ekonomskoj budućnosti. Donosimo prijevod teksta objavljenog na portalu New Left Project.


Poraz radikalne lijeve stranke Syriza na predstojećim grčkim izborima ne bi samo označio pobjedu konzervativne stranke “Nova demokracija”, već bi svjedočio i rastućem trendu „neo“ demokracije, tj. uvelike iskrivljene verzije demokracije.


Ovo je važan trenutak za narod Grčke i vjerojatno jedinstvena prilika. Grčki parlament nije uspio izglasati novog predloženog predsjednika Stavrosa Dimasa, kojega je predložio Antonis Samaras, aktualni premijer i čelnik konzervativne stranke Nova demokracija. Grčki zastupnici nisu izglasali Dimasa čak tri puta: 17., 23. i 29. prosinca. Iz tog se razloga parlament mora raspustiti, a zemlja ide na izbore 25. siječnja. No ovoga bi puta ishod izbora mogao biti znatno drugačiji.

Na ponovljenim parlamentarnim izborima 2012. godine, pobjeda je Syrizi, stranci radikalne lijeve opcije, izmakla za dlaku. Dobila je 26.89% glasova, odmah iza 29.66%, koliko je dobila Nova demokracija. U svibnju 2014. godine, Syriza je dobila najviše glasova na europskim parlamentarnim izborima, što su mnogi nazvali „povijesnim“ događajem. Prema svim anketama, ta stranka trenutno zauzima vodeće mjesto. Ulozi su visoki. Uz ostale radikalne politike, koje uključuju planove o poništavanju privatizacije i vraćanju plaća na razine na kojima su bile prije krize, Syriza se obvezala otpisati veći dio grčkog duga i ispregovarati nove uvjete financijskog spašavanja zemlje. Ti ciljevi nagovještavaju odlučujući raskid s proteklih šest godina politike štednje.

No izgleda da nitko nije spreman dopustiti narodu Grčke da bude po njegovu. Već su 2012. grčki srednjestrujaški političari i mediji usklađeno i ustrajno pokušavali diskreditirati Syrizu. U to je vrijeme glavni argument bio taj da Syriza nema iskustvo vladanja i kako stoga nema nikakva razloga da joj se ukaže povjerenje da će zemlju izvući iz ekonomske krize. Ova argumentacija nije bila posve očita s obzirom na ulogu koju su srednjestrujaške političke stranke – u suštini, jedina realna alternativa vladi kojoj bi na čelu bila Syriza – imale u stvaranju aktualne krize. No, tada je ta argumentacija zvučala uvjerljivo. Danas je Syriza manje podložna ovom ranijem tipu kritike, nakon što je provela više od dvije godine na poziciji glavne oporbene stranke. Međutim, ovih je dana suočena s obnovljenim i rastućim pritiskom čija bi krajnja posljedica mogla biti potkopavanje slobodnog i neometanog izražavanja volje naroda.

Nekoliko sati nakon odluke Antonisa Samarasa da se predsjednički izbori održe u prosincu, ranije od predviđenog, pristigli su izvještaji da je na grčkoj burzi došlo do velikog pada (premda se različiti izvori ne slažu oko točnih brojki). Čini se da su i burze drugdje po Europi tu vijest također loše primile, a naknadna potvrda da će se uskoro održati parlamentarni izbori nanovo ih je bacila u vrtlog straha, zbunjenog nagađanja i panike. Reakcije koje su u međuvremenu dolazile iz europskih političkih krugova obuhvaćale su raspon od blagih opomena do eksplicitnijih upozorenja i prijetnji o navodnim rizicima koje sa sobom nosi „krivi odabir“ kojega bi narod Grčke mogao napraviti. Pritom se nikada jasno ne objašnjava o kakvim se rizicima zapravo radi, iako novi predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker, objašnjava kako bi radije imao posla s „poznatim licima“ umjesto neimenovanim „ekstremnim snagama“ (usput rečeno, Stavros Dimas je bio europski povjerenik za okoliš od 2004. do 2009. godine). Nasuprot tome, Junckerovu upletenost u velike spletke utajivanja poreza – koje je nedavno otkrio tzv. LuxLeaks – po svoj bi prilici trebalo smatrati nečime što je doprinjelo općem dobru Europe. Neizrečenom i pažljivo skrivenom mora ostati i bojazan da bi se „ekstremne snage“ slične Syrizi mogle proširiti diljem Europe. Prema anketi provedenoj u studenom, španjolska stranka Podemos, koja je nastala iz pokreta indignados, po prvi je puta vodeća u Španjolskoj, s podrškom od 27,7%, u usporedbi s 8% koliko je dobila na izborima za Europski parlament u svibnju 2014.

Ne iznenađuje da su grčki mediji preuzeli retoriku o sudnjem danu, i da je naširoko koriste. Prognoza Huga Dixona – objavljena u New York Timesu – da bi pobjeda Syrize “Atenu ubrzano odvela u bankrot” i “uništila sve izglede za budućnost Grčke”, u grčkim se medijima navodi kao relevantna. Neizbježno je da takve prijetnje postanu uvjerljive. Ljude se zbunjuje, jedan dan se nadaju, a drugi dan već sumnjaju: “oni misle ozbiljno, izgladnjet će nas pa izbaciti, znaju što rade, nemamo izbora”. Ni sama Syriza nije posve imuna na ovakve prijetnje i već je pokušala ublažiti strahove o mogućem izlasku Grčke iz eurozone. Značajno je da glasnogovornici ključnih aktera u bankarskom sektoru – među ostalim i JP Morgana – taj Syrizin potez samodopadno uzimaju zdravo za gotovo. Oni izjavljuju kako će Syriza neminovno napustiti svoje “komunističke” politike i umjesto toga ispregovarati “pragmatičnije” i “relativno kozmetičke” promjene programa financijskog spašavanja Grčke. Hoće li se Syriza povinuti takvim vanjskim pritiscima ovisi o sposobnosti njezina vodstva da ne ustukne pred takvim zastrašivanjem.

Ovakva vrsta propagande odražava sasvim nov način djelovanja i razmišljanja o demokraciji – nazovimo to “neo-demokracijom”. Parametre neo-demokracije postavlja privatni sektor, dok zemlje postaju sve ranjivije i osjetljivije na zahtjeve i interese međunarodnih privatnih ulagača, globalnih tržišta i korporativnih divova. Neo-demokrati koriste jezik katastrofizma te iskorištavaju ljudske strahove i njihove nesigurnosti – često one kojima su i sami doprinjeli – kako bi izmamili njihovu podršku. Štoviše, osnovna pretpostavka neo-demokracije se izruguje ljudskoj sposobnosti za djelovanje. Uz sve svoje mane, predstavnička demokracija bi tobože trebala građanima osigurati temeljnu mogućnost izbora. No, u ovoj “neo-” inkarnaciji, očito nisu svi izbori jednaki.

Naravno, neo-demokracija zapravo nije posve nova, niti je jedinstvena za Grčku. Naprotiv, nju se može pronaći gotovo svugdje. Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (TTIP) – o kojem trenutno pregovaraju EU i SAD, i o kojem se trenutno mnogo raspravlja – nedavni je primjer načina na koji su korporacijski interesi pritisnuli demokraciju. Vlasti rutinski koriste strah kao strateški alat. Terorizam – ili bolje rečeno “rat protiv terorizma”, je ono što je pomoglo Georgeu W. Bushu da se 2004. godine zadrži na vlasti – radi se o odluci koju su Amerikanci već mnogo puta imali priliku zažaliti, osobito nakon nedavnog izvješća koje otkriva puni razmjer CIA-inih tehnika “unaprijeđenog ispitivanja”, inače poznatih i kao mučenje. Štoviše, grčki slučaj nije prvi puta da EU koristi ponižavajuće prakse koje dovode u pitanje njezinu navodnu predanost demokraciji, jednakosti i solidarnosti. Spomenimo samo jedan primjer – irski građani su 2008. godine u suštini zamoljeni da ponovno razmisle, nakon što su odbili ratificirati Lisabonski sporazum. Međutim, takvi su postupci isključivo rezervirani za one koji se nalaze u lošoj pregovaračkoj poziciji. Nasuprot tome, francusko i nizozemsko referendumsko “ne” iz 2005. godine, dovelo je do propasti Ugovora o Europskom Ustavu.

No, slučaj Grčke je istovremeno poseban zbog svojih razmjera i posljedica. U njemu do izražaja dolaze svi raznoliki elementi neo-demokracije u situaciji koja predstavlja gotovo egzistencijalnu odluku o tome mogu li, i na koji način, grčki glasači preuzeti kontrolu nad grčkom državom i gospodarstvom. Možda je najbliži nedavni primjer, koji može poslužiti kao usporedba, bila reakcija na kampanju “Yes” uoči škotskog referenduma. Toj je kampanji suprotstavljen pažljivo osmišljen i moćan narativ o mogućoj (mračnoj) budućnosti Škotske ukoliko se glasači na koncu odluče za neovisnost. Tada su, kao i u slučaju Grčke, tržišta podivljala. Uz to je vrijednost škotskih tvrtki dramatično opala, Camerona se opetovano optuživalo da “diktira uvjete” koji bi glasače trebali voditi pri glasanju, a rasprave o odnosima između Škotske i EU izazvale su priličnu kontroverzu.

U pravnom pogledu Grčka je već ustupila veći dio svoga suvereniteta i njome de facto vlada Troika (tj. nalazi se pod zajedničkim tutorstvom MMF-a, Europske komisije i Europske središnje banke). Međutim, ovakva vrsta tržišno-orijentirane propagande, koju se naročito upotrebljava prilikom izbora, napada samu srž popularne demokracije i označava dublje podređivanje volje naroda širim političkim i ekonomskim snagama. Možda je teško spekulirati o tome kako bi narod Škotske glasao u slučaju da nije bilo izvanjskog utjecaja. No, dok bi Syrizin poraz na parlamentarnim izborima mogao značiti pobjedu stranke „Nova demokracija“, on bi također svjedočio rastućem trendu „neo“ demokracije, tj. uvelike iskrivljene verzije demokracije. Ostaje nada da bi ta činjenica mogla dati barem malo povoda za razmišljanje onim Grcima koji još vjeruju grčkoj eliti i odvratiti ih od „ispravnog“ glasanja za snage desnice u siječnju.


S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na New Left Project-u 2. siječnja 2015.

Eva Nanopoulos je predavačica prava na King’s College, Sveučilište u Cambridgeu.


Adaptirana fotografija preuzeta s newsmania.com


Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve