Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?

Predstojeći parlamentarni izbori u Grčkoj donose izvjesnost kojom europska ekonomska i politička elita, s ciljem da zadrži status quo u eurozoni, upotrebljava propagandna sredstva zastrašivanja koja glasače potiču da ne naprave “krivi izbor”, upličući se tako na nimalo demokratski način u odlučivanje grčkih glasača o vlastitoj ekonomskoj budućnosti. Donosimo prijevod teksta objavljenog na portalu New Left Project.


Poraz radikalne lijeve stranke Syriza na predstojećim grčkim izborima ne bi samo označio pobjedu konzervativne stranke “Nova demokracija”, već bi svjedočio i rastućem trendu „neo“ demokracije, tj. uvelike iskrivljene verzije demokracije.


Ovo je važan trenutak za narod Grčke i vjerojatno jedinstvena prilika. Grčki parlament nije uspio izglasati novog predloženog predsjednika Stavrosa Dimasa, kojega je predložio Antonis Samaras, aktualni premijer i čelnik konzervativne stranke Nova demokracija. Grčki zastupnici nisu izglasali Dimasa čak tri puta: 17., 23. i 29. prosinca. Iz tog se razloga parlament mora raspustiti, a zemlja ide na izbore 25. siječnja. No ovoga bi puta ishod izbora mogao biti znatno drugačiji.

Na ponovljenim parlamentarnim izborima 2012. godine, pobjeda je Syrizi, stranci radikalne lijeve opcije, izmakla za dlaku. Dobila je 26.89% glasova, odmah iza 29.66%, koliko je dobila Nova demokracija. U svibnju 2014. godine, Syriza je dobila najviše glasova na europskim parlamentarnim izborima, što su mnogi nazvali „povijesnim“ događajem. Prema svim anketama, ta stranka trenutno zauzima vodeće mjesto. Ulozi su visoki. Uz ostale radikalne politike, koje uključuju planove o poništavanju privatizacije i vraćanju plaća na razine na kojima su bile prije krize, Syriza se obvezala otpisati veći dio grčkog duga i ispregovarati nove uvjete financijskog spašavanja zemlje. Ti ciljevi nagovještavaju odlučujući raskid s proteklih šest godina politike štednje.

No izgleda da nitko nije spreman dopustiti narodu Grčke da bude po njegovu. Već su 2012. grčki srednjestrujaški političari i mediji usklađeno i ustrajno pokušavali diskreditirati Syrizu. U to je vrijeme glavni argument bio taj da Syriza nema iskustvo vladanja i kako stoga nema nikakva razloga da joj se ukaže povjerenje da će zemlju izvući iz ekonomske krize. Ova argumentacija nije bila posve očita s obzirom na ulogu koju su srednjestrujaške političke stranke – u suštini, jedina realna alternativa vladi kojoj bi na čelu bila Syriza – imale u stvaranju aktualne krize. No, tada je ta argumentacija zvučala uvjerljivo. Danas je Syriza manje podložna ovom ranijem tipu kritike, nakon što je provela više od dvije godine na poziciji glavne oporbene stranke. Međutim, ovih je dana suočena s obnovljenim i rastućim pritiskom čija bi krajnja posljedica mogla biti potkopavanje slobodnog i neometanog izražavanja volje naroda.

Nekoliko sati nakon odluke Antonisa Samarasa da se predsjednički izbori održe u prosincu, ranije od predviđenog, pristigli su izvještaji da je na grčkoj burzi došlo do velikog pada (premda se različiti izvori ne slažu oko točnih brojki). Čini se da su i burze drugdje po Europi tu vijest također loše primile, a naknadna potvrda da će se uskoro održati parlamentarni izbori nanovo ih je bacila u vrtlog straha, zbunjenog nagađanja i panike. Reakcije koje su u međuvremenu dolazile iz europskih političkih krugova obuhvaćale su raspon od blagih opomena do eksplicitnijih upozorenja i prijetnji o navodnim rizicima koje sa sobom nosi „krivi odabir“ kojega bi narod Grčke mogao napraviti. Pritom se nikada jasno ne objašnjava o kakvim se rizicima zapravo radi, iako novi predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker, objašnjava kako bi radije imao posla s „poznatim licima“ umjesto neimenovanim „ekstremnim snagama“ (usput rečeno, Stavros Dimas je bio europski povjerenik za okoliš od 2004. do 2009. godine). Nasuprot tome, Junckerovu upletenost u velike spletke utajivanja poreza – koje je nedavno otkrio tzv. LuxLeaks – po svoj bi prilici trebalo smatrati nečime što je doprinjelo općem dobru Europe. Neizrečenom i pažljivo skrivenom mora ostati i bojazan da bi se „ekstremne snage“ slične Syrizi mogle proširiti diljem Europe. Prema anketi provedenoj u studenom, španjolska stranka Podemos, koja je nastala iz pokreta indignados, po prvi je puta vodeća u Španjolskoj, s podrškom od 27,7%, u usporedbi s 8% koliko je dobila na izborima za Europski parlament u svibnju 2014.

Ne iznenađuje da su grčki mediji preuzeli retoriku o sudnjem danu, i da je naširoko koriste. Prognoza Huga Dixona – objavljena u New York Timesu – da bi pobjeda Syrize “Atenu ubrzano odvela u bankrot” i “uništila sve izglede za budućnost Grčke”, u grčkim se medijima navodi kao relevantna. Neizbježno je da takve prijetnje postanu uvjerljive. Ljude se zbunjuje, jedan dan se nadaju, a drugi dan već sumnjaju: “oni misle ozbiljno, izgladnjet će nas pa izbaciti, znaju što rade, nemamo izbora”. Ni sama Syriza nije posve imuna na ovakve prijetnje i već je pokušala ublažiti strahove o mogućem izlasku Grčke iz eurozone. Značajno je da glasnogovornici ključnih aktera u bankarskom sektoru – među ostalim i JP Morgana – taj Syrizin potez samodopadno uzimaju zdravo za gotovo. Oni izjavljuju kako će Syriza neminovno napustiti svoje “komunističke” politike i umjesto toga ispregovarati “pragmatičnije” i “relativno kozmetičke” promjene programa financijskog spašavanja Grčke. Hoće li se Syriza povinuti takvim vanjskim pritiscima ovisi o sposobnosti njezina vodstva da ne ustukne pred takvim zastrašivanjem.

Ovakva vrsta propagande odražava sasvim nov način djelovanja i razmišljanja o demokraciji – nazovimo to “neo-demokracijom”. Parametre neo-demokracije postavlja privatni sektor, dok zemlje postaju sve ranjivije i osjetljivije na zahtjeve i interese međunarodnih privatnih ulagača, globalnih tržišta i korporativnih divova. Neo-demokrati koriste jezik katastrofizma te iskorištavaju ljudske strahove i njihove nesigurnosti – često one kojima su i sami doprinjeli – kako bi izmamili njihovu podršku. Štoviše, osnovna pretpostavka neo-demokracije se izruguje ljudskoj sposobnosti za djelovanje. Uz sve svoje mane, predstavnička demokracija bi tobože trebala građanima osigurati temeljnu mogućnost izbora. No, u ovoj “neo-” inkarnaciji, očito nisu svi izbori jednaki.

Naravno, neo-demokracija zapravo nije posve nova, niti je jedinstvena za Grčku. Naprotiv, nju se može pronaći gotovo svugdje. Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (TTIP) – o kojem trenutno pregovaraju EU i SAD, i o kojem se trenutno mnogo raspravlja – nedavni je primjer načina na koji su korporacijski interesi pritisnuli demokraciju. Vlasti rutinski koriste strah kao strateški alat. Terorizam – ili bolje rečeno “rat protiv terorizma”, je ono što je pomoglo Georgeu W. Bushu da se 2004. godine zadrži na vlasti – radi se o odluci koju su Amerikanci već mnogo puta imali priliku zažaliti, osobito nakon nedavnog izvješća koje otkriva puni razmjer CIA-inih tehnika “unaprijeđenog ispitivanja”, inače poznatih i kao mučenje. Štoviše, grčki slučaj nije prvi puta da EU koristi ponižavajuće prakse koje dovode u pitanje njezinu navodnu predanost demokraciji, jednakosti i solidarnosti. Spomenimo samo jedan primjer – irski građani su 2008. godine u suštini zamoljeni da ponovno razmisle, nakon što su odbili ratificirati Lisabonski sporazum. Međutim, takvi su postupci isključivo rezervirani za one koji se nalaze u lošoj pregovaračkoj poziciji. Nasuprot tome, francusko i nizozemsko referendumsko “ne” iz 2005. godine, dovelo je do propasti Ugovora o Europskom Ustavu.

No, slučaj Grčke je istovremeno poseban zbog svojih razmjera i posljedica. U njemu do izražaja dolaze svi raznoliki elementi neo-demokracije u situaciji koja predstavlja gotovo egzistencijalnu odluku o tome mogu li, i na koji način, grčki glasači preuzeti kontrolu nad grčkom državom i gospodarstvom. Možda je najbliži nedavni primjer, koji može poslužiti kao usporedba, bila reakcija na kampanju “Yes” uoči škotskog referenduma. Toj je kampanji suprotstavljen pažljivo osmišljen i moćan narativ o mogućoj (mračnoj) budućnosti Škotske ukoliko se glasači na koncu odluče za neovisnost. Tada su, kao i u slučaju Grčke, tržišta podivljala. Uz to je vrijednost škotskih tvrtki dramatično opala, Camerona se opetovano optuživalo da “diktira uvjete” koji bi glasače trebali voditi pri glasanju, a rasprave o odnosima između Škotske i EU izazvale su priličnu kontroverzu.

U pravnom pogledu Grčka je već ustupila veći dio svoga suvereniteta i njome de facto vlada Troika (tj. nalazi se pod zajedničkim tutorstvom MMF-a, Europske komisije i Europske središnje banke). Međutim, ovakva vrsta tržišno-orijentirane propagande, koju se naročito upotrebljava prilikom izbora, napada samu srž popularne demokracije i označava dublje podređivanje volje naroda širim političkim i ekonomskim snagama. Možda je teško spekulirati o tome kako bi narod Škotske glasao u slučaju da nije bilo izvanjskog utjecaja. No, dok bi Syrizin poraz na parlamentarnim izborima mogao značiti pobjedu stranke „Nova demokracija“, on bi također svjedočio rastućem trendu „neo“ demokracije, tj. uvelike iskrivljene verzije demokracije. Ostaje nada da bi ta činjenica mogla dati barem malo povoda za razmišljanje onim Grcima koji još vjeruju grčkoj eliti i odvratiti ih od „ispravnog“ glasanja za snage desnice u siječnju.


S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na New Left Project-u 2. siječnja 2015.

Eva Nanopoulos je predavačica prava na King’s College, Sveučilište u Cambridgeu.


Adaptirana fotografija preuzeta s newsmania.com


Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve