Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?

Predstojeći parlamentarni izbori u Grčkoj donose izvjesnost kojom europska ekonomska i politička elita, s ciljem da zadrži status quo u eurozoni, upotrebljava propagandna sredstva zastrašivanja koja glasače potiču da ne naprave “krivi izbor”, upličući se tako na nimalo demokratski način u odlučivanje grčkih glasača o vlastitoj ekonomskoj budućnosti. Donosimo prijevod teksta objavljenog na portalu New Left Project.


Poraz radikalne lijeve stranke Syriza na predstojećim grčkim izborima ne bi samo označio pobjedu konzervativne stranke “Nova demokracija”, već bi svjedočio i rastućem trendu „neo“ demokracije, tj. uvelike iskrivljene verzije demokracije.


Ovo je važan trenutak za narod Grčke i vjerojatno jedinstvena prilika. Grčki parlament nije uspio izglasati novog predloženog predsjednika Stavrosa Dimasa, kojega je predložio Antonis Samaras, aktualni premijer i čelnik konzervativne stranke Nova demokracija. Grčki zastupnici nisu izglasali Dimasa čak tri puta: 17., 23. i 29. prosinca. Iz tog se razloga parlament mora raspustiti, a zemlja ide na izbore 25. siječnja. No ovoga bi puta ishod izbora mogao biti znatno drugačiji.

Na ponovljenim parlamentarnim izborima 2012. godine, pobjeda je Syrizi, stranci radikalne lijeve opcije, izmakla za dlaku. Dobila je 26.89% glasova, odmah iza 29.66%, koliko je dobila Nova demokracija. U svibnju 2014. godine, Syriza je dobila najviše glasova na europskim parlamentarnim izborima, što su mnogi nazvali „povijesnim“ događajem. Prema svim anketama, ta stranka trenutno zauzima vodeće mjesto. Ulozi su visoki. Uz ostale radikalne politike, koje uključuju planove o poništavanju privatizacije i vraćanju plaća na razine na kojima su bile prije krize, Syriza se obvezala otpisati veći dio grčkog duga i ispregovarati nove uvjete financijskog spašavanja zemlje. Ti ciljevi nagovještavaju odlučujući raskid s proteklih šest godina politike štednje.

No izgleda da nitko nije spreman dopustiti narodu Grčke da bude po njegovu. Već su 2012. grčki srednjestrujaški političari i mediji usklađeno i ustrajno pokušavali diskreditirati Syrizu. U to je vrijeme glavni argument bio taj da Syriza nema iskustvo vladanja i kako stoga nema nikakva razloga da joj se ukaže povjerenje da će zemlju izvući iz ekonomske krize. Ova argumentacija nije bila posve očita s obzirom na ulogu koju su srednjestrujaške političke stranke – u suštini, jedina realna alternativa vladi kojoj bi na čelu bila Syriza – imale u stvaranju aktualne krize. No, tada je ta argumentacija zvučala uvjerljivo. Danas je Syriza manje podložna ovom ranijem tipu kritike, nakon što je provela više od dvije godine na poziciji glavne oporbene stranke. Međutim, ovih je dana suočena s obnovljenim i rastućim pritiskom čija bi krajnja posljedica mogla biti potkopavanje slobodnog i neometanog izražavanja volje naroda.

Nekoliko sati nakon odluke Antonisa Samarasa da se predsjednički izbori održe u prosincu, ranije od predviđenog, pristigli su izvještaji da je na grčkoj burzi došlo do velikog pada (premda se različiti izvori ne slažu oko točnih brojki). Čini se da su i burze drugdje po Europi tu vijest također loše primile, a naknadna potvrda da će se uskoro održati parlamentarni izbori nanovo ih je bacila u vrtlog straha, zbunjenog nagađanja i panike. Reakcije koje su u međuvremenu dolazile iz europskih političkih krugova obuhvaćale su raspon od blagih opomena do eksplicitnijih upozorenja i prijetnji o navodnim rizicima koje sa sobom nosi „krivi odabir“ kojega bi narod Grčke mogao napraviti. Pritom se nikada jasno ne objašnjava o kakvim se rizicima zapravo radi, iako novi predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker, objašnjava kako bi radije imao posla s „poznatim licima“ umjesto neimenovanim „ekstremnim snagama“ (usput rečeno, Stavros Dimas je bio europski povjerenik za okoliš od 2004. do 2009. godine). Nasuprot tome, Junckerovu upletenost u velike spletke utajivanja poreza – koje je nedavno otkrio tzv. LuxLeaks – po svoj bi prilici trebalo smatrati nečime što je doprinjelo općem dobru Europe. Neizrečenom i pažljivo skrivenom mora ostati i bojazan da bi se „ekstremne snage“ slične Syrizi mogle proširiti diljem Europe. Prema anketi provedenoj u studenom, španjolska stranka Podemos, koja je nastala iz pokreta indignados, po prvi je puta vodeća u Španjolskoj, s podrškom od 27,7%, u usporedbi s 8% koliko je dobila na izborima za Europski parlament u svibnju 2014.

Ne iznenađuje da su grčki mediji preuzeli retoriku o sudnjem danu, i da je naširoko koriste. Prognoza Huga Dixona – objavljena u New York Timesu – da bi pobjeda Syrize “Atenu ubrzano odvela u bankrot” i “uništila sve izglede za budućnost Grčke”, u grčkim se medijima navodi kao relevantna. Neizbježno je da takve prijetnje postanu uvjerljive. Ljude se zbunjuje, jedan dan se nadaju, a drugi dan već sumnjaju: “oni misle ozbiljno, izgladnjet će nas pa izbaciti, znaju što rade, nemamo izbora”. Ni sama Syriza nije posve imuna na ovakve prijetnje i već je pokušala ublažiti strahove o mogućem izlasku Grčke iz eurozone. Značajno je da glasnogovornici ključnih aktera u bankarskom sektoru – među ostalim i JP Morgana – taj Syrizin potez samodopadno uzimaju zdravo za gotovo. Oni izjavljuju kako će Syriza neminovno napustiti svoje “komunističke” politike i umjesto toga ispregovarati “pragmatičnije” i “relativno kozmetičke” promjene programa financijskog spašavanja Grčke. Hoće li se Syriza povinuti takvim vanjskim pritiscima ovisi o sposobnosti njezina vodstva da ne ustukne pred takvim zastrašivanjem.

Ovakva vrsta propagande odražava sasvim nov način djelovanja i razmišljanja o demokraciji – nazovimo to “neo-demokracijom”. Parametre neo-demokracije postavlja privatni sektor, dok zemlje postaju sve ranjivije i osjetljivije na zahtjeve i interese međunarodnih privatnih ulagača, globalnih tržišta i korporativnih divova. Neo-demokrati koriste jezik katastrofizma te iskorištavaju ljudske strahove i njihove nesigurnosti – često one kojima su i sami doprinjeli – kako bi izmamili njihovu podršku. Štoviše, osnovna pretpostavka neo-demokracije se izruguje ljudskoj sposobnosti za djelovanje. Uz sve svoje mane, predstavnička demokracija bi tobože trebala građanima osigurati temeljnu mogućnost izbora. No, u ovoj “neo-” inkarnaciji, očito nisu svi izbori jednaki.

Naravno, neo-demokracija zapravo nije posve nova, niti je jedinstvena za Grčku. Naprotiv, nju se može pronaći gotovo svugdje. Transatlantski sporazum o trgovini i investicijama (TTIP) – o kojem trenutno pregovaraju EU i SAD, i o kojem se trenutno mnogo raspravlja – nedavni je primjer načina na koji su korporacijski interesi pritisnuli demokraciju. Vlasti rutinski koriste strah kao strateški alat. Terorizam – ili bolje rečeno “rat protiv terorizma”, je ono što je pomoglo Georgeu W. Bushu da se 2004. godine zadrži na vlasti – radi se o odluci koju su Amerikanci već mnogo puta imali priliku zažaliti, osobito nakon nedavnog izvješća koje otkriva puni razmjer CIA-inih tehnika “unaprijeđenog ispitivanja”, inače poznatih i kao mučenje. Štoviše, grčki slučaj nije prvi puta da EU koristi ponižavajuće prakse koje dovode u pitanje njezinu navodnu predanost demokraciji, jednakosti i solidarnosti. Spomenimo samo jedan primjer – irski građani su 2008. godine u suštini zamoljeni da ponovno razmisle, nakon što su odbili ratificirati Lisabonski sporazum. Međutim, takvi su postupci isključivo rezervirani za one koji se nalaze u lošoj pregovaračkoj poziciji. Nasuprot tome, francusko i nizozemsko referendumsko “ne” iz 2005. godine, dovelo je do propasti Ugovora o Europskom Ustavu.

No, slučaj Grčke je istovremeno poseban zbog svojih razmjera i posljedica. U njemu do izražaja dolaze svi raznoliki elementi neo-demokracije u situaciji koja predstavlja gotovo egzistencijalnu odluku o tome mogu li, i na koji način, grčki glasači preuzeti kontrolu nad grčkom državom i gospodarstvom. Možda je najbliži nedavni primjer, koji može poslužiti kao usporedba, bila reakcija na kampanju “Yes” uoči škotskog referenduma. Toj je kampanji suprotstavljen pažljivo osmišljen i moćan narativ o mogućoj (mračnoj) budućnosti Škotske ukoliko se glasači na koncu odluče za neovisnost. Tada su, kao i u slučaju Grčke, tržišta podivljala. Uz to je vrijednost škotskih tvrtki dramatično opala, Camerona se opetovano optuživalo da “diktira uvjete” koji bi glasače trebali voditi pri glasanju, a rasprave o odnosima između Škotske i EU izazvale su priličnu kontroverzu.

U pravnom pogledu Grčka je već ustupila veći dio svoga suvereniteta i njome de facto vlada Troika (tj. nalazi se pod zajedničkim tutorstvom MMF-a, Europske komisije i Europske središnje banke). Međutim, ovakva vrsta tržišno-orijentirane propagande, koju se naročito upotrebljava prilikom izbora, napada samu srž popularne demokracije i označava dublje podređivanje volje naroda širim političkim i ekonomskim snagama. Možda je teško spekulirati o tome kako bi narod Škotske glasao u slučaju da nije bilo izvanjskog utjecaja. No, dok bi Syrizin poraz na parlamentarnim izborima mogao značiti pobjedu stranke „Nova demokracija“, on bi također svjedočio rastućem trendu „neo“ demokracije, tj. uvelike iskrivljene verzije demokracije. Ostaje nada da bi ta činjenica mogla dati barem malo povoda za razmišljanje onim Grcima koji još vjeruju grčkoj eliti i odvratiti ih od „ispravnog“ glasanja za snage desnice u siječnju.


S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na New Left Project-u 2. siječnja 2015.

Eva Nanopoulos je predavačica prava na King’s College, Sveučilište u Cambridgeu.


Adaptirana fotografija preuzeta s newsmania.com


Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve