Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?

“Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.” Parlamentarni izbori u Grčkoj mogli bi presuditi budućnosti ljevice za cijelu generaciju ili dulje, tvrdi Peter Bratsis u tekstu objavljenom u časopisu Jacobin.


Grčki parlamentarni izbori održat će se 25. siječnja. Uvjeti u zemlji i dalje su užasni, uz nezaposlenost koja se drži na razini od oko 25 posto i plaće koje su pale za 30 posto otkako su 2010. uvedene mjere štednje. Čak se spominje i dodatno rezanje mirovina za oko dvije i pol milijarde eura. Stoga ne čudi da je Koalicija radikalne ljevice (Syriza), kako se čini, predodređena da zauzme prvo mjesto na izborima.

Kako se približavaju izbori, zagovaratelji mjera štednje upozoravaju grčke glasače da će doći do strašnih posljedica ukoliko Syriza pobijedi. Grčki premijer Antonis Samaras zavapio je da će zemlja “upasti u najdublju i najžešću krizu” ako njegova stranka (Nova demokracija) izgubi izbore. Njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble upozorio je da “ne postoji alternativa” politikama štednje te da nije spreman pregovarati o već dogovorenim mjerama i sporazumima.

Michael Fuchs, prisan suradnik Angele Merkel i zastupnik u njemačkom parlamentu, čak je ustvrdio da se sada može i bez Grčke te da bi, ako Syriza dođe na vlast, ona lako mogla biti izbačena iz eurozone. “Završilo je razdoblje u kojem smo trebali spašavati Grčku. Više ne postoji potencijal za političku ucjenu. Grčka više nije sistemski bitna za euro”.

Uz ove učestale prijetnje koje upućuju tehnokrati iz Grčke, Njemačke, s Wall Streeta i drugih mjesta, brojni glasovi s ljevice također izjednačavaju pobjedu Syrize s katastrofom. Te ljevičarske grupe, umjesto da se pripremaju za bijes financijskih tržišta, Syrizi prognoziraju da neće uspjeti dokrajčiti kapitalizam u Grčkoj.

One tvrde da Syriza namjerava biti socijaldemokratski skrbnik sistema umjesto da postane njegovim grobarom i da će pobjeda te stranke samo osnažiti kapitalističku putanju Grčke umjesto da je skrene s tog pravca. Komunistička partija Grčke (KKE) uporno odbija bilo kakvu suradnju sa Syrizom, dok njeni članovi tijekom prosvjedâ i štrajkova čak odbijaju sudjelovati s drugim skupinama u zajedničkim marševima. Umjesto toga odabiru drugo vrijeme i rute kako ih ne bi kontaminirala mišljenja koja se razlikuju od njihovih.

Stoga ne iznenađuje da je podrška glasača KKE-u pala s 9,5 posto u 2004. na 6,1 posto u 2014. godini. Trenutno se nalazi na 5 posto. Potreban je pravi talent da se kao ljevičarska stranka uspije kontinuirano gubiti podršku u kontekstu naglog pada plaća i velikog porasta nezaposlenosti i nezadovoljstva.

Stranka Fronta grčke antikapitalističke ljevice (Antarsya) prema anketama trenutno ima podršku oko 1 posto birača, što je daleko manje od praga od 3 posto koji je potrebno prijeći za ulazak u parlament. Ona je puno bliža Syrizi nego KKE, ali i ona uporno odbija s njom udružiti snage jer se, uz druga neslaganja tih stranaka, Syrizina platforma ne zalaže za izlazak iz Europske unije i odbacivanje eura kao valute. Ova vrsta sektaške politike u Grčkoj svakako nije specifična samo za tu zemlju – mnoge različite lijeve grupacije diljem Europe i svijeta otvoreno se protive Syrizi iz sličnih razloga.

Nažalost, politički su uvjeti danas puno tmurniji nego kada su se, prije više od jednog stoljeća, Eduard Bernstein i Rosa Luxemburg sporili oko reforme i revolucije. Unatoč tome, povijesni neuspjeh socijalne demokracije da ostvari socijalizam često se koristi kao dokaz Syrizinog intrinzičnog oportunizma i neizbježne nedostatnosti.

Nažalost, političke prilike u Grčkoj i izvan nje ne stavljaju pred nas žuran zadatak da odlučimo o tome koji je put u socijalizam najbolji. Upravo suprotno, sve političke stranke (uključujući Syrizu, KKE i Antarsyu) spore se ponajviše oko toga koji je najbolji put da se povrate izgubljena radna mjesta, povećaju plaće, obnove zdravstveni i obrazovni sustav i tome slično. Nitko ne zagovara radikalni raskid s prošlošću i stvaranje novog društva.

Ljude na ulici, u dvoranama za sastanke i na biralištima ne vodi želja za novim i daleko boljim, nego želja za uspostavom sigurnosti, predvidljivosti i povratkom radnih mjesta.

Syrizin prijedlog za kratkoročni plan djelovanja, kojeg namjerava provesti ako pobijedi na izborima (uz pregovore o smanjenju duga i uvjetima njegova vraćanja), čine četiri “stupa”.

Prvi stup ima za cilj zadovoljiti osnovne životne potrebe ljudi koje su mjere štednje najjače pogodile. U njega su uključeni besplatna struja za domaćinstva koja se nalaze ispod praga siromaštva, subvencije za najamnine i hranu te još puno toga (ukupni predviđeni troškovi ovih mjera za prvu godinu su 1,9 milijardi eura). Drugom stupu cilj je riješiti probleme s porezima i državnim prihodima. On uključuje ukidanje mnoštva nedavno nametnutih poreza i vraćanje minimalne plaće na 751 euro mjesečno (ukupni predviđeni troškovi za prvu godinu su 6,5 milijardi eura).

Treći stup čini plan o otvaranju tri stotine tisuća novih radnih mjesta u privatnom i javnom sektoru (predviđeni troškovi 3 milijarde eura). Četvrti stup uključuje mjere kojima je cilj povećati participaciju javnosti u upravljanju državom (nema troškova).

Procjenjuje se da se sredstva za većinu ovih dodatnih troškova, koji iznose otprilike 12 milijardi eura, mogu prikupiti pomoću obnovljenih napora u borbi protiv utaje poreza te naplaćivanjem dijela dugovanja državi u iznosu 68 milijardi eura poreznih zaostataka iz prethodnih godina – većinu tog iznosa duguju pokrovitelji dviju velikih stranaka koje su vladale Grčkom posljednja četiri desetljeća.

Na taj način ne bi bilo potrebe za posuđivanjem novca niti financiranjem pomoću proračunskog deficita. Svakako je riječ o ambicioznom planu koji odlučno raskida s politikama štednje. No on nije ni pokušaj radikalne transformacije grčkog društva niti predstavlja napad na kapitalizam. Povijesno gledano, taj je plan ustvari desniji od New Deal-a ili poslijeratne europske socijaldemokracije.

Izostanak rasprave o svećenicima, koji su klasificirani kao javni službenici, jasan je primjer razmjera izrazite ograničenosti sadašnjeg trenutka i konzervativne putanje suvremene grčke politike. Usred golemog pritiska na Grčku da smanji potrošnju i eliminira radna mjesta u javnom sektoru, niti jedna politička stranka, pa čak niti jedan pojedinac koji uživa politički ugled na razini cijele zemlje nije predložio da se svećenicima ukine položaj javnih službenika.

Država trenutno zapošljava otprilike jedanaest tisuća svećenika Grčke pravoslavne crkve, a tisuće njih prima državne mirovine. Nijedna stranka, ni s komunističke ljevice niti bilo koja druga, nije čak niti dala naslutiti da smatra prepuštanje svećeničkih plaća samoj Crkvi dobrim načinom da se krene prema naprijed – puno boljim od otpuštanja domarâ i nastavnikâ.

Čak se i ostvarenje vrlo liberalne vrijednosti odvajanja crkve i države danas čini nezamislivim, a kamoli bilo kakvi revolucionarni potezi raskidanja s liberalizmom.

Političko pitanje sadašnjeg trenutka nije mehanika prijelaza u socijalizam nego prvenstveno zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba, izmicanje nekih od mjera društvene zaštite od pritisaka tržišnih sila i, što je najvažnije, reafirmacija načela da političke zajednice mogu i trebaju odlučivati o tome na koji će način upravljati same sobom.

Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.

Čelnik Syrize Alexis Tsipras izrazio se metaforom o potrebi da se “počisti stol” kako bi opisao trenutni zadatak – potrebno je otkloniti sve društvene, ideološke i institucionalne ruševine koje stoje na putu i priječe da se napokon krene sa izgradnjom novog, boljeg društva.

Lijevi pokreti svih vrsta prihvaćaju demokratski princip prema kojemu politika nije poprište natjecanja ili težnja da se zaštiti vlasništvo, nego ljudsko nastojanje da se iznađu sve bolji i bolji načini življenja i samoorganiziranja. Liberalno-autoritarna ideologija TINA-e (There Is No Alternative) uspjela je zauzeti dominantno mjesto u popularnom imaginariju do te mjere da se bilo koji politički projekt koji se usuđuje tvrditi da građani mogu i trebaju odlučivati o tome na koji će način njihovo društvo samo sebe organizirati percipira kao beznadno idealističan i opasan.

Zbog toga je strateški i taktički propust koji se nalazi u temelju sektaške tendencije suprotstavljanja Syrizi zbog njena reformizma sadržan u tome da će, ako Syriza izgubi – ako ideologija TINA-e još jednom pobijedi – s ljevicom u Grčkoj (ali i ljevicom u Europi) biti na dogledno vrijeme gotovo.

Nijedna održiva ljevica ne može preživjeti neuspješan pokušaj reafirmiranja mogućnosti politike. Ako ljevica ne uspije postići većinu u parlamentu nakon pet godina mučne nezaposlenosti, autoritarne represije i ponižavanja zemlje, onda se čini da preostaje malo ili nimalo nade da će ikada uspjeti.

Ako u ovako ekstremnoj situaciji građani Grčke ne uspiju čak niti zamisliti da se zalažu za vlastite vrijednosti i prosudbe, a protiv onih koje su u temelju pravnih ugovora i spekulativnih tržišta, onda nema nade za daleko ambiciozniji zadatak svjesne samo-transformacije društva kakvu radikalna ljevica u konačnici želi postići.

Ovi su izbori iznimno značajni jer će imati velike regionalne i globalne implikacije i posljedice. Pobjeda Syrize potencijalno može dovesti ne samo do ukidanja neuspješnih i barbarskih mjera štednje nego i do reafirmacije politike kao osnovnog polazišta. Ako pak Syriza izgubi, ideologija TINA-e produbit će svoj utjecaj na javnu svijest, a strah i očaj ostat će ključne karakteristike političkog etosa našeg doba. To bi značilo da se alternativu kapitalizmu ne može niti zamisliti, a kamoli podržati.

Naravno, pobjeda Syrize ne garantira da će doći do političkog preporoda. Mnoge će opasnosti i dalje postojati, a sama Syriza može podbaciti u ostvarivanju reformi koje predlaže. Kao politička stranka mogla bi postati sve više oligarhijska i konzervativna. Snage transnacionalnog kapitalizma mogle bi se pokazati nadmoćnim protivnikom. Pobjeda na izborima nakon koje bi uslijedio neuspjeh u opozivu mjera štednje i ublažavanju zahtjevâ transnacionalnog kapitala također bi predstavljali kraj za buduće izglede ljevice u Europi. Ljevica bi time izgubila sav kredibilitet na razdoblje od najmanje jedne generacije.

Grčki će birači 25. siječnja odlučiti hoće li nastaviti kapitulirati pred strahom i prijetnjama ili će poduzeti riskantne poteze nužne da bi se suprotstavili mjerama štednje. O ishodu tih izbora ovisi kako sudbina naroda Grčke, tako i ona europske ljevice te globalnih financijskih tržišta.


S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na Jacobinu 13. siječnja 2015.


Peter Bratsis je autor knjige Everyday Life and the State. Predaje na Borough of Manhattan Community College-u gradskog sveučilišta u New Yorku.

Adaptirana fotografija preuzeta s Jacobina / Maximilien Nguyen / Flickr

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ovaj tekst:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?


Vezani članci

  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.
  • 30. lipnja 2019. Stariti dostojanstveno Brutalistički centar kulture, londonski Barbican, nedavno je u jednoj od svojih slabije eksponiranih prostorija ugostio malu izložbu posvećenu iskustvu starenja i starosti u kapitalizmu. Segmenti multimedijalnog postava, baziranog na intervjuima s dvije tisuće osoba starijih od sedamdeset godina, na različitim su razinama progovorili o načinu na koji klasni položaj utječe na dužinu života i kvalitetu starenja u društvima koja počivaju na sistemskim nejednakostima.
  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve