Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?

“Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.” Parlamentarni izbori u Grčkoj mogli bi presuditi budućnosti ljevice za cijelu generaciju ili dulje, tvrdi Peter Bratsis u tekstu objavljenom u časopisu Jacobin.

Grčki parlamentarni izbori održat će se 25. siječnja. Uvjeti u zemlji i dalje su užasni, uz nezaposlenost koja se drži na razini od oko 25 posto i plaće koje su pale za 30 posto otkako su 2010. uvedene mjere štednje. Čak se spominje i dodatno rezanje mirovina za oko dvije i pol milijarde eura. Stoga ne čudi da je Koalicija radikalne ljevice (Syriza), kako se čini, predodređena da zauzme prvo mjesto na izborima.

Kako se približavaju izbori, zagovaratelji mjera štednje upozoravaju grčke glasače da će doći do strašnih posljedica ukoliko Syriza pobijedi. Grčki premijer Antonis Samaras zavapio je da će zemlja “upasti u najdublju i najžešću krizu” ako njegova stranka (Nova demokracija) izgubi izbore. Njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble upozorio je da “ne postoji alternativa” politikama štednje te da nije spreman pregovarati o već dogovorenim mjerama i sporazumima.

Michael Fuchs, prisan suradnik Angele Merkel i zastupnik u njemačkom parlamentu, čak je ustvrdio da se sada može i bez Grčke te da bi, ako Syriza dođe na vlast, ona lako mogla biti izbačena iz eurozone. “Završilo je razdoblje u kojem smo trebali spašavati Grčku. Više ne postoji potencijal za političku ucjenu. Grčka više nije sistemski bitna za euro”.

Uz ove učestale prijetnje koje upućuju tehnokrati iz Grčke, Njemačke, s Wall Streeta i drugih mjesta, brojni glasovi s ljevice također izjednačavaju pobjedu Syrize s katastrofom. Te ljevičarske grupe, umjesto da se pripremaju za bijes financijskih tržišta, Syrizi prognoziraju da neće uspjeti dokrajčiti kapitalizam u Grčkoj.

One tvrde da Syriza namjerava biti socijaldemokratski skrbnik sistema umjesto da postane njegovim grobarom i da će pobjeda te stranke samo osnažiti kapitalističku putanju Grčke umjesto da je skrene s tog pravca. Komunistička partija Grčke (KKE) uporno odbija bilo kakvu suradnju sa Syrizom, dok njeni članovi tijekom prosvjedâ i štrajkova čak odbijaju sudjelovati s drugim skupinama u zajedničkim marševima. Umjesto toga odabiru drugo vrijeme i rute kako ih ne bi kontaminirala mišljenja koja se razlikuju od njihovih.

Stoga ne iznenađuje da je podrška glasača KKE-u pala s 9,5 posto u 2004. na 6,1 posto u 2014. godini. Trenutno se nalazi na 5 posto. Potreban je pravi talent da se kao ljevičarska stranka uspije kontinuirano gubiti podršku u kontekstu naglog pada plaća i velikog porasta nezaposlenosti i nezadovoljstva.

Stranka Fronta grčke antikapitalističke ljevice (Antarsya) prema anketama trenutno ima podršku oko 1 posto birača, što je daleko manje od praga od 3 posto koji je potrebno prijeći za ulazak u parlament. Ona je puno bliža Syrizi nego KKE, ali i ona uporno odbija s njom udružiti snage jer se, uz druga neslaganja tih stranaka, Syrizina platforma ne zalaže za izlazak iz Europske unije i odbacivanje eura kao valute. Ova vrsta sektaške politike u Grčkoj svakako nije specifična samo za tu zemlju – mnoge različite lijeve grupacije diljem Europe i svijeta otvoreno se protive Syrizi iz sličnih razloga.

Nažalost, politički su uvjeti danas puno tmurniji nego kada su se, prije više od jednog stoljeća, Eduard Bernstein i Rosa Luxemburg sporili oko reforme i revolucije. Unatoč tome, povijesni neuspjeh socijalne demokracije da ostvari socijalizam često se koristi kao dokaz Syrizinog intrinzičnog oportunizma i neizbježne nedostatnosti.

Nažalost, političke prilike u Grčkoj i izvan nje ne stavljaju pred nas žuran zadatak da odlučimo o tome koji je put u socijalizam najbolji. Upravo suprotno, sve političke stranke (uključujući Syrizu, KKE i Antarsyu) spore se ponajviše oko toga koji je najbolji put da se povrate izgubljena radna mjesta, povećaju plaće, obnove zdravstveni i obrazovni sustav i tome slično. Nitko ne zagovara radikalni raskid s prošlošću i stvaranje novog društva.

Ljude na ulici, u dvoranama za sastanke i na biralištima ne vodi želja za novim i daleko boljim, nego želja za uspostavom sigurnosti, predvidljivosti i povratkom radnih mjesta.

Syrizin prijedlog za kratkoročni plan djelovanja, kojeg namjerava provesti ako pobijedi na izborima (uz pregovore o smanjenju duga i uvjetima njegova vraćanja), čine četiri “stupa”.

Prvi stup ima za cilj zadovoljiti osnovne životne potrebe ljudi koje su mjere štednje najjače pogodile. U njega su uključeni besplatna struja za domaćinstva koja se nalaze ispod praga siromaštva, subvencije za najamnine i hranu te još puno toga (ukupni predviđeni troškovi ovih mjera za prvu godinu su 1,9 milijardi eura). Drugom stupu cilj je riješiti probleme s porezima i državnim prihodima. On uključuje ukidanje mnoštva nedavno nametnutih poreza i vraćanje minimalne plaće na 751 euro mjesečno (ukupni predviđeni troškovi za prvu godinu su 6,5 milijardi eura).

Treći stup čini plan o otvaranju tri stotine tisuća novih radnih mjesta u privatnom i javnom sektoru (predviđeni troškovi 3 milijarde eura). Četvrti stup uključuje mjere kojima je cilj povećati participaciju javnosti u upravljanju državom (nema troškova).

Procjenjuje se da se sredstva za većinu ovih dodatnih troškova, koji iznose otprilike 12 milijardi eura, mogu prikupiti pomoću obnovljenih napora u borbi protiv utaje poreza te naplaćivanjem dijela dugovanja državi u iznosu 68 milijardi eura poreznih zaostataka iz prethodnih godina – većinu tog iznosa duguju pokrovitelji dviju velikih stranaka koje su vladale Grčkom posljednja četiri desetljeća.

Na taj način ne bi bilo potrebe za posuđivanjem novca niti financiranjem pomoću proračunskog deficita. Svakako je riječ o ambicioznom planu koji odlučno raskida s politikama štednje. No on nije ni pokušaj radikalne transformacije grčkog društva niti predstavlja napad na kapitalizam. Povijesno gledano, taj je plan ustvari desniji od New Deal-a ili poslijeratne europske socijaldemokracije.

Izostanak rasprave o svećenicima, koji su klasificirani kao javni službenici, jasan je primjer razmjera izrazite ograničenosti sadašnjeg trenutka i konzervativne putanje suvremene grčke politike. Usred golemog pritiska na Grčku da smanji potrošnju i eliminira radna mjesta u javnom sektoru, niti jedna politička stranka, pa čak niti jedan pojedinac koji uživa politički ugled na razini cijele zemlje nije predložio da se svećenicima ukine položaj javnih službenika.

Država trenutno zapošljava otprilike jedanaest tisuća svećenika Grčke pravoslavne crkve, a tisuće njih prima državne mirovine. Nijedna stranka, ni s komunističke ljevice niti bilo koja druga, nije čak niti dala naslutiti da smatra prepuštanje svećeničkih plaća samoj Crkvi dobrim načinom da se krene prema naprijed – puno boljim od otpuštanja domarâ i nastavnikâ.

Čak se i ostvarenje vrlo liberalne vrijednosti odvajanja crkve i države danas čini nezamislivim, a kamoli bilo kakvi revolucionarni potezi raskidanja s liberalizmom.

Političko pitanje sadašnjeg trenutka nije mehanika prijelaza u socijalizam nego prvenstveno zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba, izmicanje nekih od mjera društvene zaštite od pritisaka tržišnih sila i, što je najvažnije, reafirmacija načela da političke zajednice mogu i trebaju odlučivati o tome na koji će način upravljati same sobom.

Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.

Čelnik Syrize Alexis Tsipras izrazio se metaforom o potrebi da se “počisti stol” kako bi opisao trenutni zadatak – potrebno je otkloniti sve društvene, ideološke i institucionalne ruševine koje stoje na putu i priječe da se napokon krene sa izgradnjom novog, boljeg društva.

Lijevi pokreti svih vrsta prihvaćaju demokratski princip prema kojemu politika nije poprište natjecanja ili težnja da se zaštiti vlasništvo, nego ljudsko nastojanje da se iznađu sve bolji i bolji načini življenja i samoorganiziranja. Liberalno-autoritarna ideologija TINA-e (There Is No Alternative) uspjela je zauzeti dominantno mjesto u popularnom imaginariju do te mjere da se bilo koji politički projekt koji se usuđuje tvrditi da građani mogu i trebaju odlučivati o tome na koji će način njihovo društvo samo sebe organizirati percipira kao beznadno idealističan i opasan.

Zbog toga je strateški i taktički propust koji se nalazi u temelju sektaške tendencije suprotstavljanja Syrizi zbog njena reformizma sadržan u tome da će, ako Syriza izgubi – ako ideologija TINA-e još jednom pobijedi – s ljevicom u Grčkoj (ali i ljevicom u Europi) biti na dogledno vrijeme gotovo.

Nijedna održiva ljevica ne može preživjeti neuspješan pokušaj reafirmiranja mogućnosti politike. Ako ljevica ne uspije postići većinu u parlamentu nakon pet godina mučne nezaposlenosti, autoritarne represije i ponižavanja zemlje, onda se čini da preostaje malo ili nimalo nade da će ikada uspjeti.

Ako u ovako ekstremnoj situaciji građani Grčke ne uspiju čak niti zamisliti da se zalažu za vlastite vrijednosti i prosudbe, a protiv onih koje su u temelju pravnih ugovora i spekulativnih tržišta, onda nema nade za daleko ambiciozniji zadatak svjesne samo-transformacije društva kakvu radikalna ljevica u konačnici želi postići.

Ovi su izbori iznimno značajni jer će imati velike regionalne i globalne implikacije i posljedice. Pobjeda Syrize potencijalno može dovesti ne samo do ukidanja neuspješnih i barbarskih mjera štednje nego i do reafirmacije politike kao osnovnog polazišta. Ako pak Syriza izgubi, ideologija TINA-e produbit će svoj utjecaj na javnu svijest, a strah i očaj ostat će ključne karakteristike političkog etosa našeg doba. To bi značilo da se alternativu kapitalizmu ne može niti zamisliti, a kamoli podržati.

Naravno, pobjeda Syrize ne garantira da će doći do političkog preporoda. Mnoge će opasnosti i dalje postojati, a sama Syriza može podbaciti u ostvarivanju reformi koje predlaže. Kao politička stranka mogla bi postati sve više oligarhijska i konzervativna. Snage transnacionalnog kapitalizma mogle bi se pokazati nadmoćnim protivnikom. Pobjeda na izborima nakon koje bi uslijedio neuspjeh u opozivu mjera štednje i ublažavanju zahtjevâ transnacionalnog kapitala također bi predstavljali kraj za buduće izglede ljevice u Europi. Ljevica bi time izgubila sav kredibilitet na razdoblje od najmanje jedne generacije.

Grčki će birači 25. siječnja odlučiti hoće li nastaviti kapitulirati pred strahom i prijetnjama ili će poduzeti riskantne poteze nužne da bi se suprotstavili mjerama štednje. O ishodu tih izbora ovisi kako sudbina naroda Grčke, tako i ona europske ljevice te globalnih financijskih tržišta.
S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na Jacobinu 13. siječnja 2015.
Peter Bratsis je autor knjige Everyday Life and the State. Predaje na Borough of Manhattan Community College-u gradskog sveučilišta u New Yorku.

Adaptirana fotografija preuzeta s Jacobina / Maximilien Nguyen / Flickr

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ovaj tekst:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve