Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?

“Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.” Parlamentarni izbori u Grčkoj mogli bi presuditi budućnosti ljevice za cijelu generaciju ili dulje, tvrdi Peter Bratsis u tekstu objavljenom u časopisu Jacobin.


Grčki parlamentarni izbori održat će se 25. siječnja. Uvjeti u zemlji i dalje su užasni, uz nezaposlenost koja se drži na razini od oko 25 posto i plaće koje su pale za 30 posto otkako su 2010. uvedene mjere štednje. Čak se spominje i dodatno rezanje mirovina za oko dvije i pol milijarde eura. Stoga ne čudi da je Koalicija radikalne ljevice (Syriza), kako se čini, predodređena da zauzme prvo mjesto na izborima.

Kako se približavaju izbori, zagovaratelji mjera štednje upozoravaju grčke glasače da će doći do strašnih posljedica ukoliko Syriza pobijedi. Grčki premijer Antonis Samaras zavapio je da će zemlja “upasti u najdublju i najžešću krizu” ako njegova stranka (Nova demokracija) izgubi izbore. Njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble upozorio je da “ne postoji alternativa” politikama štednje te da nije spreman pregovarati o već dogovorenim mjerama i sporazumima.

Michael Fuchs, prisan suradnik Angele Merkel i zastupnik u njemačkom parlamentu, čak je ustvrdio da se sada može i bez Grčke te da bi, ako Syriza dođe na vlast, ona lako mogla biti izbačena iz eurozone. “Završilo je razdoblje u kojem smo trebali spašavati Grčku. Više ne postoji potencijal za političku ucjenu. Grčka više nije sistemski bitna za euro”.

Uz ove učestale prijetnje koje upućuju tehnokrati iz Grčke, Njemačke, s Wall Streeta i drugih mjesta, brojni glasovi s ljevice također izjednačavaju pobjedu Syrize s katastrofom. Te ljevičarske grupe, umjesto da se pripremaju za bijes financijskih tržišta, Syrizi prognoziraju da neće uspjeti dokrajčiti kapitalizam u Grčkoj.

One tvrde da Syriza namjerava biti socijaldemokratski skrbnik sistema umjesto da postane njegovim grobarom i da će pobjeda te stranke samo osnažiti kapitalističku putanju Grčke umjesto da je skrene s tog pravca. Komunistička partija Grčke (KKE) uporno odbija bilo kakvu suradnju sa Syrizom, dok njeni članovi tijekom prosvjedâ i štrajkova čak odbijaju sudjelovati s drugim skupinama u zajedničkim marševima. Umjesto toga odabiru drugo vrijeme i rute kako ih ne bi kontaminirala mišljenja koja se razlikuju od njihovih.

Stoga ne iznenađuje da je podrška glasača KKE-u pala s 9,5 posto u 2004. na 6,1 posto u 2014. godini. Trenutno se nalazi na 5 posto. Potreban je pravi talent da se kao ljevičarska stranka uspije kontinuirano gubiti podršku u kontekstu naglog pada plaća i velikog porasta nezaposlenosti i nezadovoljstva.

Stranka Fronta grčke antikapitalističke ljevice (Antarsya) prema anketama trenutno ima podršku oko 1 posto birača, što je daleko manje od praga od 3 posto koji je potrebno prijeći za ulazak u parlament. Ona je puno bliža Syrizi nego KKE, ali i ona uporno odbija s njom udružiti snage jer se, uz druga neslaganja tih stranaka, Syrizina platforma ne zalaže za izlazak iz Europske unije i odbacivanje eura kao valute. Ova vrsta sektaške politike u Grčkoj svakako nije specifična samo za tu zemlju – mnoge različite lijeve grupacije diljem Europe i svijeta otvoreno se protive Syrizi iz sličnih razloga.

Nažalost, politički su uvjeti danas puno tmurniji nego kada su se, prije više od jednog stoljeća, Eduard Bernstein i Rosa Luxemburg sporili oko reforme i revolucije. Unatoč tome, povijesni neuspjeh socijalne demokracije da ostvari socijalizam često se koristi kao dokaz Syrizinog intrinzičnog oportunizma i neizbježne nedostatnosti.

Nažalost, političke prilike u Grčkoj i izvan nje ne stavljaju pred nas žuran zadatak da odlučimo o tome koji je put u socijalizam najbolji. Upravo suprotno, sve političke stranke (uključujući Syrizu, KKE i Antarsyu) spore se ponajviše oko toga koji je najbolji put da se povrate izgubljena radna mjesta, povećaju plaće, obnove zdravstveni i obrazovni sustav i tome slično. Nitko ne zagovara radikalni raskid s prošlošću i stvaranje novog društva.

Ljude na ulici, u dvoranama za sastanke i na biralištima ne vodi želja za novim i daleko boljim, nego želja za uspostavom sigurnosti, predvidljivosti i povratkom radnih mjesta.

Syrizin prijedlog za kratkoročni plan djelovanja, kojeg namjerava provesti ako pobijedi na izborima (uz pregovore o smanjenju duga i uvjetima njegova vraćanja), čine četiri “stupa”.

Prvi stup ima za cilj zadovoljiti osnovne životne potrebe ljudi koje su mjere štednje najjače pogodile. U njega su uključeni besplatna struja za domaćinstva koja se nalaze ispod praga siromaštva, subvencije za najamnine i hranu te još puno toga (ukupni predviđeni troškovi ovih mjera za prvu godinu su 1,9 milijardi eura). Drugom stupu cilj je riješiti probleme s porezima i državnim prihodima. On uključuje ukidanje mnoštva nedavno nametnutih poreza i vraćanje minimalne plaće na 751 euro mjesečno (ukupni predviđeni troškovi za prvu godinu su 6,5 milijardi eura).

Treći stup čini plan o otvaranju tri stotine tisuća novih radnih mjesta u privatnom i javnom sektoru (predviđeni troškovi 3 milijarde eura). Četvrti stup uključuje mjere kojima je cilj povećati participaciju javnosti u upravljanju državom (nema troškova).

Procjenjuje se da se sredstva za većinu ovih dodatnih troškova, koji iznose otprilike 12 milijardi eura, mogu prikupiti pomoću obnovljenih napora u borbi protiv utaje poreza te naplaćivanjem dijela dugovanja državi u iznosu 68 milijardi eura poreznih zaostataka iz prethodnih godina – većinu tog iznosa duguju pokrovitelji dviju velikih stranaka koje su vladale Grčkom posljednja četiri desetljeća.

Na taj način ne bi bilo potrebe za posuđivanjem novca niti financiranjem pomoću proračunskog deficita. Svakako je riječ o ambicioznom planu koji odlučno raskida s politikama štednje. No on nije ni pokušaj radikalne transformacije grčkog društva niti predstavlja napad na kapitalizam. Povijesno gledano, taj je plan ustvari desniji od New Deal-a ili poslijeratne europske socijaldemokracije.

Izostanak rasprave o svećenicima, koji su klasificirani kao javni službenici, jasan je primjer razmjera izrazite ograničenosti sadašnjeg trenutka i konzervativne putanje suvremene grčke politike. Usred golemog pritiska na Grčku da smanji potrošnju i eliminira radna mjesta u javnom sektoru, niti jedna politička stranka, pa čak niti jedan pojedinac koji uživa politički ugled na razini cijele zemlje nije predložio da se svećenicima ukine položaj javnih službenika.

Država trenutno zapošljava otprilike jedanaest tisuća svećenika Grčke pravoslavne crkve, a tisuće njih prima državne mirovine. Nijedna stranka, ni s komunističke ljevice niti bilo koja druga, nije čak niti dala naslutiti da smatra prepuštanje svećeničkih plaća samoj Crkvi dobrim načinom da se krene prema naprijed – puno boljim od otpuštanja domarâ i nastavnikâ.

Čak se i ostvarenje vrlo liberalne vrijednosti odvajanja crkve i države danas čini nezamislivim, a kamoli bilo kakvi revolucionarni potezi raskidanja s liberalizmom.

Političko pitanje sadašnjeg trenutka nije mehanika prijelaza u socijalizam nego prvenstveno zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba, izmicanje nekih od mjera društvene zaštite od pritisaka tržišnih sila i, što je najvažnije, reafirmacija načela da političke zajednice mogu i trebaju odlučivati o tome na koji će način upravljati same sobom.

Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.

Čelnik Syrize Alexis Tsipras izrazio se metaforom o potrebi da se “počisti stol” kako bi opisao trenutni zadatak – potrebno je otkloniti sve društvene, ideološke i institucionalne ruševine koje stoje na putu i priječe da se napokon krene sa izgradnjom novog, boljeg društva.

Lijevi pokreti svih vrsta prihvaćaju demokratski princip prema kojemu politika nije poprište natjecanja ili težnja da se zaštiti vlasništvo, nego ljudsko nastojanje da se iznađu sve bolji i bolji načini življenja i samoorganiziranja. Liberalno-autoritarna ideologija TINA-e (There Is No Alternative) uspjela je zauzeti dominantno mjesto u popularnom imaginariju do te mjere da se bilo koji politički projekt koji se usuđuje tvrditi da građani mogu i trebaju odlučivati o tome na koji će način njihovo društvo samo sebe organizirati percipira kao beznadno idealističan i opasan.

Zbog toga je strateški i taktički propust koji se nalazi u temelju sektaške tendencije suprotstavljanja Syrizi zbog njena reformizma sadržan u tome da će, ako Syriza izgubi – ako ideologija TINA-e još jednom pobijedi – s ljevicom u Grčkoj (ali i ljevicom u Europi) biti na dogledno vrijeme gotovo.

Nijedna održiva ljevica ne može preživjeti neuspješan pokušaj reafirmiranja mogućnosti politike. Ako ljevica ne uspije postići većinu u parlamentu nakon pet godina mučne nezaposlenosti, autoritarne represije i ponižavanja zemlje, onda se čini da preostaje malo ili nimalo nade da će ikada uspjeti.

Ako u ovako ekstremnoj situaciji građani Grčke ne uspiju čak niti zamisliti da se zalažu za vlastite vrijednosti i prosudbe, a protiv onih koje su u temelju pravnih ugovora i spekulativnih tržišta, onda nema nade za daleko ambiciozniji zadatak svjesne samo-transformacije društva kakvu radikalna ljevica u konačnici želi postići.

Ovi su izbori iznimno značajni jer će imati velike regionalne i globalne implikacije i posljedice. Pobjeda Syrize potencijalno može dovesti ne samo do ukidanja neuspješnih i barbarskih mjera štednje nego i do reafirmacije politike kao osnovnog polazišta. Ako pak Syriza izgubi, ideologija TINA-e produbit će svoj utjecaj na javnu svijest, a strah i očaj ostat će ključne karakteristike političkog etosa našeg doba. To bi značilo da se alternativu kapitalizmu ne može niti zamisliti, a kamoli podržati.

Naravno, pobjeda Syrize ne garantira da će doći do političkog preporoda. Mnoge će opasnosti i dalje postojati, a sama Syriza može podbaciti u ostvarivanju reformi koje predlaže. Kao politička stranka mogla bi postati sve više oligarhijska i konzervativna. Snage transnacionalnog kapitalizma mogle bi se pokazati nadmoćnim protivnikom. Pobjeda na izborima nakon koje bi uslijedio neuspjeh u opozivu mjera štednje i ublažavanju zahtjevâ transnacionalnog kapitala također bi predstavljali kraj za buduće izglede ljevice u Europi. Ljevica bi time izgubila sav kredibilitet na razdoblje od najmanje jedne generacije.

Grčki će birači 25. siječnja odlučiti hoće li nastaviti kapitulirati pred strahom i prijetnjama ili će poduzeti riskantne poteze nužne da bi se suprotstavili mjerama štednje. O ishodu tih izbora ovisi kako sudbina naroda Grčke, tako i ona europske ljevice te globalnih financijskih tržišta.


S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na Jacobinu 13. siječnja 2015.


Peter Bratsis je autor knjige Everyday Life and the State. Predaje na Borough of Manhattan Community College-u gradskog sveučilišta u New Yorku.

Adaptirana fotografija preuzeta s Jacobina / Maximilien Nguyen / Flickr

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ovaj tekst:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?


Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam "U situaciji degradiranja osnovnih materijalnih preduvjeta za uspostavu održivog i pravednog postkapitalističkog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos s prirodom i neljudskim životinjama, te u skladu s time i količinu, ali i sadržaj potrošnje. Istovremeno treba imati u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih – radničkih, ekoloških, antiimperijalističkih, feminističkih, queer, antirasnih, antispecističkih – borbi otvorio politički prostor za osmišljavanje komunističke alternative kao jedinog pravog i održivog rješenja trenutne ekološke krize."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve