Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu

Sa stranice radnickaprava.org prenosimo snimku tribine “Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu”, na kojoj su o terenskom radu i praksama Crnih pantera, usponu turske Stranke pravde i razvoja (AKP) te izazovima slovenske Inicijative za demokratični socijalizam (IDS) govorile/i Marija Ćaćić, Nikolina Rajković i Dragan Nikčević. Ujedno, iz četvrtog broja časopisa Nepokoreni grad donosimo prateće tekstove dviju sudionica tribine.


Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu


Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), Centar za radničke studije (CRS), Feministički front (Fem-front) i Mlade antifašistkinje Zagreba (MAZ) vas pozivaju na tribinu pod naslovom Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu koja će se održati 13. lipnja u 19:00 u Savezu antifašističkih boraca i antifašista u Zagrebu, Pavla Hatza 16.

Uvodna izlaganja:

Marija Ćaćić (Feministički front)
Dragan Nikčević (Iniciativa za demokratični socializem)
Nikolina Rajković (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju)

Moderira: Iva Ivšić (BRID)

Izlagači će se osvrnuti na historijske i aktualne primjere političkih stranaka koje su u svom radu razvijale društvenopolitički projekt izgradnje paralelnih struktura što implicira strategije i taktike organiziranja s ciljem popunjavanja praznina u javnom sektoru nastalih uslijed njegova strukturnog zanemarivanja ili komodifikacije. Predstavljajući specifični prostorno-geografski i društveni kontekst, izlagači će se fokusirati na procese izgradnje paralelnih struktura u radu američkih Crnih pantera, turske Stranke pravde i razvoja (AKP) i aktualne slovenske Iniciative za demokratični socializem (IDS). U slučaju Crnih pantera, posebna pažnja posvetit će se programu edukacije i opismenjavanja crnačke američke populacije, kolektivnoj brizi za djecu i starije u američkom getu i političkoj važnosti kakvu je imala distribucija besplatnog doručka.

Uspon, apsorpcija i preuzimanje infrastrukture distribucije hrane, sredstava za obrazovanje i stanovanje u istanbulskim neformalnim naseljima bit će fokus predstavljanja rada turskog AKP-a. U slučaju slovenske Iniciative za demokratični socializem, naglasak će biti na evaluaciji dosadašnjeg političkog rada, perspektivama budućeg i organizacijskim pitanjima s kojima se Iniciativa trenutno suočava.

Program podržava Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.


+ + +


Marija Ćaćić:
Crne pantere: preživljavanje i istoimeni terenski rad



U vrijeme kad gradovi poput Detroita bankrotiraju i dok se u Americi ponavljaju prizori koji podsjećaju na scenografije Velike depresije dvadesetih, treba se prisjetiti da je pad velikog američkog grada počeo još nakon Drugog svjetskog rata i to paradoksalno – usponom i povećanjem standarda njegovog stanovništva. U pozadini velikih američkih migracija, čuvenih marširanja za prava afroameričkog stanovništva i posljedičnih nominalno izborenih prava nalazi se gerilska borba Crnih pantera za poboljšanje materijalnih uvjeta života stanovništva ostavljenog po strani čuvene američke suburbanizacije.

Mjere štednje i napadi na javna dobra, pri čemu su naročito na udaru zdravstveni, obrazovni i socijalni sustav, prije svega se prelamaju preko leđa žena. Aktivnosti koje žene tradicionalno obavljaju (ponajprije briga o djeci i starijima) postaju ili već jesu tzv. “DTP-aktivnosti”[1]. Ovo bi značilo da one žene koje si to mogu priuštiti individualno plaćaju uslugu skrbi, a one koje si ne mogu priuštiti plaćanje postaju dodatno opterećene teškim neplaćenim radom, tj. individualnom i neposrednom skrbi o bližnjima”[2]. Pritom među feministkinjama koje se žele aktivno boriti protiv posljedica mjera štednje postoji dvojba da li se u političkom organiziranju držati tradicionalno ženskoga posla stvaranjem servisa koji su prvenstveno usmjereni na brigu o drugima, ili u potpunosti odbaciti takav tip političkog rada i na taj način poticati rodnu ravnopravnost unutar svojih kolektiva. Primjer organiziranja i političkog rada Crnih pantera možda neće dati konačan odgovor na poviše spomenute dvojbe, ali pokazuje da je moguće preuzeti tradicionalno “ženski dio posla” i steći političku moć u organizaciji koja je izvana izrazito “muška”. No, odabirom ove teme želimo istaknuti važnost uspostavljanja paralelnih terenskih struktura kao ključnog aspekta u političkom organiziranju s lijevim predznakom.

Crne Pantere


Ovdje će biti govora prvenstveno o partiji Crnih pantera ili BPP-u (Black Panthers Party) u Oaklandu gdje partija i nastaje, te o specifičnim okolnostima koje su doprinijele njezinom nastanku: povijesti sindikalnog organiziranja u Oaklandu i uzrocima i posljedicama tendencioznih promjena u logici prostornog planiranja u poslijeratnom kontekstu Sjeverne Kalifornije.

Uobičajeno se smatra da pokret za prava crnaca na sjeveru proizlazi direktno iz borbe za građanska prava crnaca na jugu SAD -a; no Crne pantere rezultat su drugačijih povijesnih okolnosti. Njihov način i razlozi djelovanja proizlaze iz povijesti organiziranja urbanih zajednica, radničkih pokreta tijekom 1930-ih i 1940-ih godina, te blizine UC Berkeley i Merritt Collegea. Kad se uspoređuje južni i sjeverni pokret uvijek se govori o mirnom pokretu na jugu i militantnom, nasilnom sjeveru, što je svakako pretjerano pojednostavljivanje.

Djelovanje Crnih pantera je pokušaj nalaženja političkih i ekonomskih alternativa tada postojećem sustavu utemeljen na lokalnim primjerima.

Nakon ekonomskog buma poslije Drugog svjetskog rata nije se dogodila preraspodjela bogatstva, nego dolazi do nejednakog razvoja urbanih sredina i predgrađa, deindustrijalizacije i mehanizacije luka, segregacije stanovanja po rasnoj osnovi, rasne diskriminacije na tržištu rada itd. Premda su tijekom 1960-ih postignuti veliki pravni uspjesi za prava crnaca u SAD-u, njihova ekonomska situacija se nije bitno poboljšala; štoviše u urbanim sredinama raste nezaposlenost i nastaje ono što poznajemo kao geto. U tom svjetlu, sasvim je razumljivo da se Pantere odlučuju na militantniji pristup jer je liberalni i tradicionalni očito zakazao u urbanim sredinama (riječima Stokelyja Carmichaela: “Crnci se moraju sami organizirati ne obazirući se na to što je tradicionalno prihvatljivo, upravo zato što su tradicionalni pristupi podbacili.”).

Sam Oakland je prije značajnih intervencija u urbani prostor i procesa suburbanizacije bio organiziran tako da se na otoku Alameda uz obalu grada nalazila luka i vojna baza, a u priobalnom pojasu grada nalazile su se tvornice i stambene jedinice za radničku klasu. Kako se teren penje prema unutrašnjosti, tako raste i imovinski status stanovnika – u brdovitim predjelima naselila se viša klasa, a u pojasu između radničkih četvrti i većinski bijelih četvrti na povišenom terenu, odvijao se gospodarski život grada u njegovom komercijalnom središtu. Međutim, svaki distrikt grada je nekada u sebi sadržavao sve funkcije; što se zapravo kasnije donekle prenijelo i na predgrađa koja su atipično građena oko specifičnih tvornica kojima su okolni distrikti davali porezne olakšice. Sve je to dakako bilo u skladu sa zahtjevima sindikata u predratnom periodu, koji su tražili bolje životne uvjete i nadnice za svoje članstvo.

Sindikati


Istina je da su se bijelci i crnci na području Oaklanda zajedno uključivali u radničke borbe prije i tijekom Drugog svjetskog rata, no crnci su uvijek igrali sporednu ulogu i njihovi zahtjevi su bili u pozadini. Rasna nejednakost se nije propitivala, kao ni rasističke prakse koje su dovele do ostvarivanja zahtjeva isključivo bjelačkog sindikalnog članstva. Lokalni sindikalni pokreti tada su tražili sindikalne nadnice, dostupno i povoljno zdravstvo i stanovanje te niže poreze za radnike. Ljevicom u Oaklandu u to vrijeme smatrali su se crni sindikati poput Brotherhood of Sleeping Car Porters, te lijevo krilo ILWU-a (International Longshoremen’s and Warehousemen’s Union) i MCSU-a (Marine Cooks and Stewards Union), no oni nisu uživali široku podršku – njihovo članstvo je u slučaju Bratstva bilo isključivo crnačko, dok su u drugima također imali značajan udio. (Zanimanje članova prethodno spomenutog Bratstva držalo se prestižnim zbog lakših uvjeta rada i boljih nadnica.) Bratstvo je, primjerice, surađivalo i s pravnicima koji su diplomirali na lokalnom UC-u, dok su lokalne crne žene bile aktivistice za pitanja stanovanja.

Općenito gledano, borbe pomoraca duge plovidbe tijekom 1930-ih i željezničara 1940-ih zaokrenuli su oštro nalijevo politiku lokalnih sindikata i organizacija koje su radile unutar zajednice. U tom kolopletu predratnih borbi može se naći direktna veza između crnih sindikalista, crnačkih organizacija na lokalnim visokim učilištima i Crnih pantera.

Suburbanizacija


Nakon Drugog svjetskog rata, kao i u mnogim europskim državama, federalna se vlada aktivno uključuje u planiranje prostora, te osniva federalne agencije i programe subvencioniranja pri rješavanju stambenog pitanja. Federalna vlada tu igra podjednako važnu ulogu kao lokalna vlast i privatne korporacije budući da je upravo ona preusmjeravala migracijske tokove prema određenim urbanim središtima, te su u jednima poticali razvoj, a u drugima ga priječili. Na taj način, u dvadeset godina po završetku rata četiri milijuna crnaca s juga migrira na sjeveroistok i sjeverozapad SAD-a.

Pored programa socijalnog stanovanja u gradskim središtima (pretežno višestambene zgrade) nastaju i karakteristično američke tipologije suburbanih naselja. Pritom, ova novoizgrađena predgrađa koja su postala zasebne municipalne oblasti preusmjeravaju porezne prihode iz gradova oko kojih nastaju. Najveći dio sredstava iz federalnih fondova zapravo je otišao u poticanje nekretninskog buma predgrađa. Iako se koristi termin “bijeg bijelaca” (“white flight”) za proces iseljavanja u predgrađa, bijelci nisu pobjegli u predgrađa: ondje su ih privukle subvencije federalne vlade te niske stope oporezivanja, što je bilo ostvarenje zahtjeva sindikata. Ista su se ta prava (na adekvatan stambeni prostor, niže poreze, više nadnice) uskraćivale crnačkom stanovništvu.

Urbani prostor


Sredinom 1960-ih napokon se kreće u obnovu središta grada kao poprišta akumulacije kapitala. Zemljišta se prenamjenjuju, slamovi se raščišćavaju, u Oaklandu se, kao i u drugim industrijskim središtima poput Detroita, gradi autocesta i ostali vidovi brzog prijevoza, dok se luke mehaniziraju, a industrija automatizira ili gasi. Sve to dovodi do daljnjeg smanjenja dostupnih radnih mjesta. U tvornicama izvan grada za crnce nije bilo posla, štoviše i dobar dio poslova unutar grada išao je u ruke bijelaca iz predgrađa koji su svakodnevno putovali (tada izgrađenom) prometnom infrastrukturom što je otvorilo mogućnost dnevne migracije iz predgrađa u geto.

Uslijed svega navedenog, valja istaknuti da su za razliku od crnačkih borbi na jugu, zahtjevi na sjeveru fokusirani na ekonomska, a manje na građanska prava.

Geto


Politički napori zaštite najranjivijih i najsiromašnijih stanovnika Oaklanda do pojave BPP-a svode se na programe usredotočene na pojedince, ne na strukturne probleme grada. Crne pantere u svoju neposrednu okolinu interveniraju radikalnom kritikom urbanog razvoja te krive poslijeratnu politiku razvoja za povećanje crnog siromaštva.

U takvim su okolnostima 1966. godine tadašnji studenti Merritt Collegea Bobby Seale i Huey Newton osnovali BPP. Prije toga, za vrijeme studija bili su članovi Udruženja Afroamerikanaca (Afroamerican Association), organizacije koja je zastupala stav da su obrazovanje i stjecanje kvalifikacije temelj za izgradnju ekonomske moći Afroamerikanaca. No, organizacija je ozbiljno skliznula u kulturni nacionalizam zbog kojega su je osnivači Crnih Pantera, Seale i Newton, u konačnici napustili. Nakon sudjelovanja u programima u zajednici u Oaklandu, dvojica istaknutih osnivača Partije shvaćaju da žele politiku povezanu sa stvarnošću života u getu, a ne tlapnje o usponu u srednju klasu. Prema Newtonu, crnci unutar SAD-a samo su još jedna kolonija koju eksploatira bijela imperijalistička klasa. Oslanjajući se na Mao Ce-tunga, zalagali su se za internacionalizam i borbu protiv kolonizatora u suradnji s drugim potlačenim narodima, primjerice s pokretom Chicanosa i bijelcima koji su bili antiimperijalisti, te su inzistirali na crnom ponosu i obrani lokalne zajednice.

Preživljavanje


Zbog ustrajne policijske represije, brojnih uhićenja pa čak i atentata na članove, Partija već 1968. gubi na zamahu. U tom je trenutku žensko članstvo preuzelo vodeću ulogu (iako su i prije žene bile zastupljene u svim tijelima Partije) kako bi organizacija nastavila funkcionirati. Uslijed borbi između frakcije koja se zalagala za gerilski rat i frakcije koja se zalagala za nastavljanje borbe programima u zajednici, potonja opcija koju je zastupao Newton, odnosi prevagu. Do kraja ljeta 1971. tzv. “programi za preživljavanje” postaju primarni način djelovanja BPP-a te se njegov opseg širi.

“Programi za preživljavanje do revolucije” (Survival Programs Pending Revolution) nastaju kako bi pokrili pukotine nastale socijalnom krizom koje su najviše pogodile industrijske radnike američkih inner city-a, dijelova gradova u kojima predominantno živi crnačko stanovništvo. Većinu posla u tim programima obavljale su žene, pogotovo nakon što je većina muškog vodstva pritvorena ili je primorana otići u egzil zbog državne opresije. Iako spomenuti programi padaju u sjenu imidža članova BPP-a, danas je poznato da je FBI najopasnijim dijelom djelovanja BPP-a smatrao upravo njih. Samo za ilustraciju policijske represije nad ovim pokretom, od 295 otvorenih operacija protiv pokreta za prava crnaca do kraja 1970-ih 233 su bile usmjerene protiv Crnih pantera.

Programi za preživljavanje započeli su 1968. besplatnim doručcima za djecu školske dobi, pa čak i besplatnom ambulantom uspostavljenom 1974. godine. Tzv. Škole oslobođenja (Liberation Schools) u kojima su djeca učila o “klasnoj borbi u smislu crnačke povijesti” osnovane su 1969.; 1970. započeo je program s besplatnom odjećom te je osnovana fondacija za istraživanje anemije srpastih stanica (mutirani gen koji nose većinom ljudi afričkog porijekla), a do 1972. aktiviran je i program besplatne prehrane. Program doručaka za djecu je posebno rasvjetljavao klasnu i rasnu nejednakost u SAD-u: uspostavljeni federalni pandan išao je ponajviše u korist školskim distriktima u kojima je obitavala srednja klasa, a učinak BPP-a je zasigurno doprinio uspostavljanju sličnih programa i u crnačkim getima desetak godina kasnije.

Ti programi imali su dva osnovna cilja: privlačenje članova zajednice na politička okupljanja te izobrazbu o idejama i programu same stranke. BPP je smatrao da grassroots ili programi odozdo lakše mogu doprijeti do običnih ljudi te dovesti do šire potpore za stranku – što se i ostvarilo ponajviše zahvaljujući programima za preživljavanje. Samoorganizacija osnovnih potreba zajednice i njena obrana, solidarnost i konstantna politička izobrazba bile su ključne za uspjeh Pantera, kao i ukazivanje na strukturalne nejednakosti, eksploataciju i policijsku opresiju.

Na taj način, zahtjevi Pantera nadovezali su se na one lokalnih progresivnih političkih platformi iz 1930-ih i 1940-ih: “Želimo zemlju, kruh, stanovanje, obrazovanje, odjeću, pravdu i mir”. Prostorno ograđivanje crnačke zajednice, njihova koncentracija u urbanim središtima, iako za svaku pokudu, također su doprinijeli lakšem politiziranju trenutne situacije u gradu. Uza sve prijepore, očite nedostatke i relativno kratko trajanje ovog pokreta, specifični spoj prostorne kritike urbanog prostora i procesa u njemu i oko njega, Crne Pantere prepoznaju politički kontekst neposrednih problema zajednice i na njih se i praktično osvrću. Smatramo da ovim povijesnim primjerom možemo razumjeti da politički rad koji podrazumijeva i snažnu terensku solidarnu mrežu sazdanu radi direktnog rješavanja problema u zajednici itekako odzvanja kao bitna lekcija za konstruiranje djelovanja u suvremenom kontekstu, što je u konačnici i slučaj s pokretima i solidarnim strukturama koje su već oformljene recimo u Grčkoj.


Marija Ćaćić je prevoditeljica, jedna od urednica časopisa Zarez i članica Femfronta.


Tekst je nastao na osnovu izlaganja u sklopu programa Paralelne strukture u organizaciji Baze za radnička prava i demokratizaciju i MAZa.


Autorica se zahvaljuje kolegicama Mileni Ostojić i Vesni Vuković na mnogobrojnim raspravama o ovoj temi i zajedničkom radu na njoj.

Bilješke

[1] “Budući da su postojeći koncepti proizvodnje i reprodukcije sami po sebi ograničeni, moramo iznaći preciznije termine kako bismo odredili te dvije sfere. Od sada ćemo za njihovo imenovanje koristiti dva vrlo deskriptivna (i stoga prilično nezgrapna) termina: (a) direktno tržišno posredovana sfera (DTP) i (b) indirektno tržišno posredovana sfera (ITP). […] Proizvodnja i reprodukcija radne snage zahtijeva čitav niz aktivnosti; neke od njih se provode u direktno tržišno posredovanoj ili DTP-sferi (one koje se kupuju kao roba, bilo kao proizvod bilo kao usluga), dok se druge odvijaju u onoj sferi koja nije direktno posredovana tržištem – ITP-sferi.”
[2] Prijevod teksta “Logika roda” objavljen je u Zarezu br. 375 30. siječnja 2014. godine u prijevodu Vesne Vuković, Anje Plazonje i autorice ovog teksta.




+ + +


Nikolina Rajković:
Strategije uspona turske Stranke pravde i razvoja (AKP)



Autorica u tekstu donosi pregled društveno-političkih uvjeta u kojima se formira danas vladajuća turska stranka, kojim je mehanizmima došla na vlast te kako je konvergencija političkih i društvenih okolnosti na nacionalnoj i organizirani rad islamističkih stranaka na lokalnoj razini bila uspješan recept za promišljenu političku praksu kojoj uvelike duguju dugogodišnji čvrst politički status u zemlji.


Umjereni, odnosno tržišno orijentirani islamizam kakav danas predstavlja turska Stranka pravde i razvoja (AKP) koja je već dvanaest godina na vlasti rezultat je apsorpcije radikalnog islamističkog pokreta koji od 1970-ih pokušava osvojiti vlast u Turskoj. AKP je prigrlio konzervativizam, demokratizaciju, sekularizam i neoliberalne tržišne reforme kakve je islamistički pokret dotada odbacivao. Uspon globalnog političkog islamističkog pokreta krajem 1980-ih, naročito nakon okončanja Hladnog rata, u znanstvenoj se mainstream literaturi[1] objašnjava kroz paradigme modernizacijskih teorija koje smatraju da je islam protivan procesima sekularizacije i racionalizacije društva ili s njima neuskladiv.

S druge strane kulturalne teorije, napose orijentalizam, ističu traumatične posljedice procesa vesternizacije tradicionalne muslimanske kulture, za koju se pretpostavlja da ima ključna ulogu u širokoj narodnoj podršci islamističkim pokretima. Na primjeru AKP-a neke od kulturalnih teorija konstatiraju da stranka prikriva svoje prave, “fundamentalističke” ciljeve jer turski režim ne dopušta otvoreni fundamentalizam, a islamističko društvo kakvo AKP sanja ostvarit će se kroz pedesetak godina.[2] Međutim oba teorijska okvira doprinose tek zamagljivanju složenih društvenih faktora čije je razumijevanje nužan preduvjet za analizu historijsko-društvenog konteksta u kojem stasa i razvija se neki politički fenomen.

Analize političkih fenomena izvan, uvjetno rečeno, zapadnoeuropskog kulturno-civilizacijskog kruga imaju tendenciju (ne)intencionalnog skliznuća u polje naslijeđenih mentalnih mapa, odnosno ideoloških formacija koje operiraju na temelju mehanizama isključivosti (tradicionalno/moderno, religijsko/sekularno) i time pokazuju da se “stvarnost konstruira prema određenoj ideologiji, odnosno korpusu unificiranih kolektivnih predodžbi”[3]. Čak i ako se načelno složimo da je sekularizam u Turskoj imao drugačiju razvojnu putanju nego na Zapadu, odnosno da je kao državno-politički top-down-projekt kemalista u danim historijskim okolnostima izazvao određeni “resantiman društvenih masa i pogodovao ekstremno desničarskim i islamističkim snagama koje su ga kapitalizirale u svrhu političkog uspona”[4], ta konstatacija još uvijek izuzima neke faktore koje treba pridodati analizi, ponajviše kada se radi o usponu AKP-a. Zapravo, Turska u posljednjih dvadeset godina pokazuje da je njezin društveno-politički krajolik amalgam religije i sekularizma, islama i modernizacije/vesternizacije, a AKP je primjer političke prakse koji objedinjuje te naizgled nespojive koncepte.

Na koji se način konstituirala takva politička praksa i kako je došlo do uspona AKP-a?


Pri analizi uspona AKP-a obratit ćemo pažnju na makro- i mikro- unutarnje društveno-političke faktore koji su mu prethodili. Konvergencija političkih i društvenih okolnosti na nacionalnoj i organizirani rad islamističkih stranaka s članstvom na lokalnoj razini bila je uspješan recept za promišljenu političku praksu koja je dovela AKP na vlast.

Promatrajući s pozicije političke ekonomije, AKP svoj uspon duguje društvenim sektorima i klasama koje je sekularna modernizacija predvođena kemalistima društveno-ekonomski obespravila. Ovo se ponajprije odnosi na sektor neformalnog radništva. U najširem je smislu taj sektor predstavljala ruralna migrantska radna snaga koja po dolasku u velike gradove nije bila integrirana u formalni sektor rada. Naime Turska je nakon Drugog svjetskog rata pretpostavljala da će u dogledno vrijeme razviti fordistički model kakav je postojao u zemljama Zapadne Europe koje su većinu svog stanovništva uključile u formalni sektor rada uz državni nadzor. Osim slabe društvene integracije te su društvene grupe imale problem i s fizičkom integracijom, odnosno s rješavanjem stambenog pitanja. Pronalazak se stanova nakon migracije u gradove većinom odvijao kroz neinstitucionalizirane, patronažne mehanizme, pri čemu se zemlja u javnom vlasništvu skvotirala, a na njoj su izgrađeni stanovi lošije kvalitete koji su tek od 1970-ih postepeno legalizirani, ovisno o potrebi političkih stranaka za širenjem glasačke baze u radničko-migrantskim naseljima, koja kasnije postaju i mjesta ubiranja rente sverastućeg privatnog sektora.

Osim nezadovoljnih neformalnih radnika AKP je uspješno integrirao islamistički orijentiranu buržoaziju koja je stasala 1980-ih i 1990-ih kroz širenje malog i srednjeg poduzetništva, a čiji su politički predstavnici bile islamističke političke stranke. S druge strane AKP svoj uspon duguje i vanjskopolitičkom diplomatskom taktiziranju (npr. pregovorima za članstvo Turske u EU) pomoću kojeg je osigurao potporu liberalno orijentiranih poduzetnika, akademske zajednice i intelektualaca. Ta je višeklasna koalicija prvi put dovela do pobjede na nacionalnim izborima 2002. godine uz svega 34% potpore glasača (visok izborni prag od 10% eliminira manje stranke), što je u postizbornoj računici osiguralo 66% mjesta u parlamentu. Netom prije izbora 2002. godine Turska je prošla kroz ekonomsku recesiju izazvanu državnim zaduženjem koju je popratila devalvacija nacionalne valute i visoka inflacija. S obzirom na to da su odgovornost za krizu (a posebice za visoke stope nezaposlenosti[5]) te optužbe za političku korumpiranost bile svaljene na koaliciju stranaka nacionalističke ljevice, desnice i desnog centra, AKP se javnosti predstavio kao jedina stranka koja se nije kompromitirala korupcijom i implementacijom MMF-ova paketa koji je preko noći osiromašio veliki broj turskih građana.

Sljedeći je važan faktor AKP-ova uspjeha nadogradnja na tradiciju uspješne političke involviranosti islamističkih stranaka u lokalnim upravama. Gradske odnosno lokalne uprave počele su jačati od sredine 1980-ih kada dolazi do radikalnih financijskih i administrativnih promjena te procvata islamističkog pokreta u Turskoj. Zakon iz 1984. godine propisao je sustav uprave na dvjema razinama: razina šire gradske uprave (büyük belediye) i gradskih općina (belediye). Financijska sredstva i organizacijska struktura uprave koja je dotad bila pod državnom administracijom prebačena je na gradske uprave – institucije poput Ureda za izradu masterplana te komunalne usluge poput vodoopskrbe i kanalizacije sada dolaze pod izravnu kontrolu i jurisdikciju gradonačelnika.

Unutarpolitička pozadina uspona AKP-a


Kao što je već rečeno, AKP slovi kao politički nasljednik islamističkog pokreta u Turskoj. Prva proklamirana islamistička stranka, Stranka nacionalnog poretka (Milli Nizam Partisi), nastaje 1970. godine pod vodstvom Necmettina Erbakana. Okupljala je male nezavisne poduzetnike, trgovce, obrtnike i seljake koji su se osjećali ugroženo zbog industrijalizacije.

Stranku je ukinula vojska 1971. godine zbog navodnog kršenja ustavnih pitanja sekularizma, a ponovno je pokrenuta 1972. godine pod nazivom Stranka nacionalnog spasa s gotovo istim programom. Taj se program uvelike oslanjao na kemalistički program industrijalizacije zemlje pri čemu bi se privatne tvornice podruštvenile, ali bi bile pod snažnom državnom kontrolom. Stranka ga nije uspjela ostvariti jer je zabranjena 1980. godine nakon vojnog puča.

Budući da je ekonomski program ovih stranaka bio dosta sličan kemalističkim strankama na vlasti, islamiste su od kemalista razlikovale tek kulturno-političke teme. U svrhu pridobivanja glasača islamisti su koristili javni prostor kako bi denuncirali tobože nemoralne prakse naslijeđene od kemalističke republike poput ispijanja alkohola, fetišizacije modernističkih spomenika, arhitekture itd.

S druge su strane svom članstvu – koje su u počecima pokreta činili većinom studenti škola za imame i religiozna srednja klasa – obećavali zaposlenje u državnom sektoru koji je bio neegalitaran i korporativistički ustrojen, privilegirajući zaposlene u formalnom sektoru rada.[6]

Nakon što je ugašena 1980. godine, Stranka nacionalnog spasa ponovno se javlja 1983. godine pod imenom Stranka blagostanja (Refah Partisi, dalje u tekstu SB) te radikalizira program pod utjecajem Iranske revolucije i uspona islamizma u Pakistanu i Egiptu. SB je pomladio svoje članstvo uključivši znanstvenike i akademske radnike, studente i klerike (uglavnom ortodoksne, sunitske muslimane, čime je Alevitima bio onemogućen pristup). U tom se periodu promovira malo i srednje poduzetništvo, pa time jača i provincijska poduzetnička klasa koja je bila usko vezana za SB.

Ovako široka koalicija omogućila je SB-u da zauzme položaje u najvažnijim gradskim službama nakon lokalnih izbora 1994. godine.[7] U tom su periodu lokalne uprave već imale velike administrativne ovlasti i autonomiju nad preusmjeravanjem financijskih resursa. Ovu je povoljnu konstelaciju SB iskoristio za širenje stranačke infrastrukture, organizacije i rada na terenu koje će kasnije prisvojiti AKP. SB je sve više pomoći preusmjeravao u siromašnije dijelove grada distribuirajući besplatan ugljen, hranu i odjeću sirotinji. Također je ispunio predizborno obećanje o smanjenju korupcije u gradskoj upravi podignuvši kvalitetu gradskih usluga. Kombinacija tih faktora značajno je doprinijela širenju članstva i popularnosti te je SB dobio najviše glasova na nacionalnim izborima 1995. godine. Erbakan je postao premijer, a SB ulazi u koaliciju sa Strankom pravog puta (Doğru yol Partisi ultranacionalističkih i militarističkih korijena). Inače, SB je bio uspješan i zbog svojih veza s “inozemstvom”: više od dvadeset godina islamski su pokret u Turskoj izdašno financirali njemački emigranti.

Mobilizacija šireg članstva islamističkog pokreta započinje sa SB-om koji je htio političke strukture integrirati s paralelnim strukturama u vidu neformalnog stanovanja, zdravstvene i socijalne zaštite koje su postojale, ali nisu bile značajnije povezane sa stranačkom nomenklaturom. Te su se strategije gradile na nekoliko frontova na kojima je SB polučio velike uspjehe premrežavajući političke strukture i civilno društvo na koje se kasnije nadovezuje AKP. Promotrit ćemo par primjera stranačke grassroot-politike u istanbulskom Sultanbejliju, skvoterskom i siromašnom naselju s većinski proislamski orijentiranim glasačima.

a) Rad s omladinskim organizacijama:

SB-ovo su članstvo uvelike sačinjavali aktivisti proizašli iz omladinskih organizacija.

Jedna je od takvih bila Fundacija nacionalne mladeži (FNM), čiji je zadatak bio agitiranje u kuranskim školama. FNM je ciljao na marljive učenike koje se pozivalo u SB-ovo članstvo osiguravanjem socijalnih programa – besplatnog ručka, školske opreme, zdravstvene zaštite, smještaja u domovima ili stanovima, sportskih treninga, besplatnih satova engleskog jezika i matematike te izleta na sveta mjesta za vrijeme religijskih blagdana. FNM-ove regrutacijske strategije uključivale su i predstavnike u svakom razredu koji su imali dužnost svaki semestar po jednog učenika učlaniti u FNM. Učenici koji su kasnije postali SB-ovi aktivisti agitirali su po zgradama tražeći predstavnike stanara da se učlane u SB.

b) Osnivanje ženskih sekcija:

U sklopu terenskog rada osnivane su i ženske sekcije. Žene su iz religioznih razloga odabirane za obilazak kuća u kojima su provodile istraživanja, odnosno evaluaciju prihoda svakog kućanstva. Nakon što bi došli do određenih rezultata, tražile su da kućanstva sukladno visini prihoda doniraju pomoć za gradski proračun iz kojeg će se kasnije izdvajati za siromašne i nezaposlene. Socijalna pomoć kakvu je zamišljao SB bila je temeljena na principu redistribucije. Ideologija stranke definirala je pomoć sirotinji i kao religijsku dužnost (milostinja u islamu može i ne mora biti obvezan vid davanja). Sakralizacija socijalnih davanja potpomogla je u daljnjoj regrutaciji članova. Najčešće se distribuirao besplatni ugljen, hrana i odjeća, a aktivisti su za to vrijeme radili i na političkoj agitaciji.

c) Politička agitacija/sohbet:

U domovima potencijalnih članova SB-a okupljale su se hodže i propovijedali ukućanima s kojima bi ponekad molili. Politička agitacija i edukacija odvijale su se kroz sohbete – zajednička, neobavezna druženja i razgovor kao formu solidarnog zbližavanja s članstvom. Sohbeti se nisu odvijali samo po domovima već i u čajanama i na ostalim mjestima tradicionalne socijalizacije u Turskoj. Čajane i kavane bile su mjesta dokolice koja su postepeno politizirana. Postojali su programi kolektivnih čitanja kao vid političkog opismenjivanja i nepismene populacije. Valja napomenuti da je SB-ova politička platforma bila prilično široko postavljena. Naime islamisti su vrlo slobodno kombinirali ljevičarski diskurs o radu, jednakosti i antieksploataciji s idejom panislamizma. Članstvo su uz već spomenute grupacije sačinjavali i bivši ljevičari, odnosno oni koji nakon vojnog udara 1980. godine nisu bili pozatvarani. Razlog odlaska u “drugi tabor” bili su uništenje ljevice, visok nacionalni izborni prag od 10%, a djelomice i SB-ovi učinci na razini gradske vlasti, odnosno veće plaće u javnom sektoru, besplatna distribucija dobara i slično.

d) Stanovanje:

Predstavnici SB-ovih gradskih vlasti imali su odriješene ruke za mešetarenje nekretninama i zemljištem. S obzirom na razvoj socijalnog stanovanja u Turskoj, gradske su vlasti mogle jeftino distribuirati javnu zemlju. Osim što su figurirale kao zamjenske institucije za stanovanje, gradske su vlasti ponekad bile i zamjenske pravne institucije koje bi rješavale sudske sporove.

To je bio čest slučaj u Turskoj jer je žandarmerija u manjim mjestima gdje su sudovi daleko prepuštala svoje ovlasti. U svom je stranačkom programu SB predlagao razvoj privatnog poduzetništva i orijentaciju na izvoz balansirajući ga sa zahtjevom za radničkim vlasništvom u tvornicama. Program je očigledno imao niz kontradikcija koje bi se mogle čitati kao pokušaj udovoljavanja različitim frakcijama unutar SB-a. Program je napadao eksploataciju rada i kritizirao klasne nejednakosti pritom zahtijevajući da cijene određuje ponuda i potražnja, a plaće država kako bi svi imali zaposlenje i bili sindikalno organizirani. Zbog prigovora sve snažnijih islamskih poduzetnika u stranci SB pročišćava ekonomski program zagovarajući privatni sektor.[8] Neovisno o prevazi tog sektora kao predstavnika klasno dominantnije grupacije u stranci, SB je 1996. i 1997. dobio izbore uz velik broj ekonomski deprivilegiranih glasača. Politizacija sirotinje kao i sve snažnije veze s rastućom islamskom buržoazijom bile su povod za vojni puč 1997. godine koji je vojska izvela u suradnji s TÜSIAD-om (udruženje sekularnih industrijalista i poduzetnika), a Ustavni je sud 1998. godine zabranio SB zbog “ugrožavanja sekularnih temelja države”[9].

Vojni puč 1997. godine bio je konačan poraz gotovo tridesetogodišnjim islamističkim izazovima hegemoniji. Stranka vrline (Fazilet Partisi) osniva se na mjesto SB-a i u nju prelazi većina njegova članstva uključujući i Recepa Tayyipa Erdoğana koji je u to vrijeme bio gradonačelnik Istanbula. Novo nacionalno političko vodstvo koje se pojavljuje nakon puča 1997. (koalicija koju je AKP svrgnuo 2002) utire put konačnoj apsorpciji islamizma u sekularni neoliberalizam više ili manje uspješno na svim razinama hegemonijske formacije. Puč je prilično poremetio i ravnotežu islamističkih stranaka na lokalnoj razini. Uz stare kadrove SB-a i SV-a u AKP su masovno ušle manje radikalne grupe koje su bile protiv političkog organiziranja ili nisu prelazile izborni prag. Pored toga AKP je uključivao i desni centar i desnicu poraženu u vladajućoj koaliciji u vrijeme recesijske krize 2001. godine. S dolaskom AKP-a na vlast na nacionalnim izborima 2002. godine i naposljetku u Sultanbejliju 2004. godine dolazi kako do preuzimanja tako i modificiranja nekih SB-ovih politika.

Kakve je promjene uveo AKP nakon dolaska na vlast?


AKP uvodi sve veću profesionalizaciju u gradsku upravu Sultanbejlija. Na mjesto religijskih autoriteta i mešetara nekretninama dolaze odvjetnici, urbanisti, inženjeri, arhitekti i doktori koji često nisu bili iz Sultanbejlija. Dolazi i do “profesionalizacije” volonterskog i humanitarnog rada koji je bio okosnica uspješnog SB-ova terenskog rada. Na čelo ženskih sekcija dolaze visokoobrazovane žene koje vode administraciju s ciljem privlačenja privatnih fondova. AKP je od SB-a preuzeo taktiku agitiranja od vrata do vrata, što još uvijek rade zamotane žene naročito u predizborno vrijeme, a u sohbete su uvedeni tekstovi mainstream religioznih autoriteta naklonjenih poduzetničkim inicijativama koji se u potpunosti odmiču od ideje islamizma kao društvenog totaliteta. Sohbeti također sada služe kao mreže povezivanja s poslovnim partnerima. Što se tiče socijalne politike na nacionalnoj razini, AKP počinje davati sve veća sredstva za obrazovanje siromašnijih slojeva stanovništva. Broj studenata na visokoobrazovanim institucijama drastično se povećava, s 0,7 milijuna 2000. godine na 5,4 milijuna 2014. godine, kao i broj javnih i privatnih sveučilišta.[10]

AKP je također dobio na široj popularnosti zbog provođenja tzv. egalitarnije reforme zdravstvenog sustava koji je zbog dugogodišnjeg korporativističkog ustroja status korisnika definirao prema zaposlenju u formalnom sektoru rada. Iako ima potporu među radnicima u neformalnom sektoru kojima je djelomično povećana zdravstvena zaštita, AKP taj sektor zapravo nije smanjio jer nije spreman na takva fiskalna opterećenja. Umjesto besplatnog zdravstva za sve AKP zagovara neoliberalnu individualnu odgovornost za danu socijalnu pomoć. Za pretpostaviti je da su ustupci po pitanju zdravstvene zaštite ili obrazovanja kompenzacijski mehanizam za usvajanje radničke potpore u cijelom nizu privatizacija javne infrastrukture kakve AKP provodi od dolaska na vlast.[11]

Možemo reći da je religiozna poduzetnička zajednica koja je uspostavila bliske veze s narodom u periodu SB-a preslikala svoju viziju društvenog napretka na viziju napretka religioznih aktivista i širih narodnih slojeva kroz AKP-ovu medijaciju. Stranka se uspješno pozicionirala kao predstavnica fleksibilnog i međunarodnog kapitalizma protiv tzv. organiziranog kapitalizma čiji je predstavnik nacionalni sektor buržoazije.

Na kulturno-političkom planu AKP se jasno distancirao od politike panislamizma i razvojne države kakvu su zagovarali njegovi islamistički prethodnici. S druge je strane AKP taktički usvojio već postojeću infrastrukturu i bliske veze dotadašnjeg lokalnog političkog vodstva s narodom. Usvojio je i postojeće patronažne i neinstitucionalizirane mehanizme koji su odigrali ključnu ulogu u društvenoj i fizičko-prostornoj integraciji velikog dijela stanovništva koje je migriralo iz sela u grad u potrazi za poslom, a nije naišlo na institucionalnu podršku kemalističkog poretka i razvojne države. Koncept socijalne pomoći koji je SB temeljio na redistributivnim načelima zamijenjen je tržišno orijentiranom “pomoći” u vidu mikrokredita i sitnog poduzetništva. Danas AKP sve manje izdvaja za socijalnu pomoć iz državnog budžeta, mahom zbog pritiska međunarodnih financijskih institucija koje zbog javnog duga drže budžet pod kontinuiranim nadzorom. Sukladno se tomu mehanizmi socijalne pomoći i potpore prebacuju na gradske vlasti koje imaju autonomiju osnivanja dobrotvornih zaklada kao i ulaska u partnerstva s privatnim inicijativama. Zakonske promjene donesene sredinom 1980-ih koje su išle u smjeru decentralizacije državne administracije osnažile su poziciju gradskih uprava i poduzetničkih klasa proizašlih iz nje. Upravo su one bile važan zamašnjak islamističkim strankama poput SB-a da provedu neke od socijalnih politika na lokalnoj razini i tako steknu naklonost siromašne populacije.

Dugogodišnji premijer, a sada i predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan, koji je i sam bio član omladinske organizacije Stranke nacionalnog spasa u 1970-ima, a sredinom 1990-ih SB-ov gradonačelnik Istanbula, stasao je unutar je političkih praksi tih stranaka koje je naposljetku, do određene mjere, prisvojio i njegov AKP. Iako je nastavio s nekim grassroot-političkim praksama, ponajviše u radu s lokalnom zajednicom, AKP se odrekao panislamističke retorike svojih prethodnika i umjesto toga ponudio konzervativni model po uzoru na SAD koji se očituje u visokim porezima na alkohol umjesto njegove zabrane koju su zagovarale prethodne islamističke stranke. Zagovaranje laicizma umjesto islama bila je i jedna od AKP-ovih strategija da umiri sekulariste i time okonča tradiciju zabrane političkog rada svojih prethodnika. S druge je strane AKP zagovaranjem liberalizacije tržišta, kulturnog i etičkog pluralizma, pridruživanja Turske Europskoj uniji i otvaranja dijaloga s Kurdima pridobio i potporu buržoaskih kako sekularnih tako i islamističkih frakcija, organizacija civilnog društva i medija.

Pridobivanje članstva islamističkih stranaka i preuzimanje nekih od strategija terenskog rada ne implicira da je AKP islamistička stranka. Kontekstualizacija tridesetogodišnjeg razvoja islamizma u Turskoj s naglaskom na panislamizam i ekonomske politike kakve su slijedile razvojne države pokazuju AKP-ov otklon i preusmjeravanje na liberalizaciju tržišta i privatizaciju javnog sektora (pod izgovorom recesijske krize 2001. godine). Pored ove političko-ekonomske determinante, profesionalizacija humanitarnog i volonterskog rada u zajednici te spretno ugađanje religioznim i radikalnim zahtjevima u vidu politika kulturno-konzervativne prirode svrstavaju AKP među konzervativno-liberalne stranke. AKP svoj uspon na vlast duguje konvergenciji tih faktora i metodičkom pragmatizmu na koji se dotadašnji, radikalniji islamistički pokret u Turskoj očito nije uspio obvezati.


Nikolina Rajković je članica BRID-a. Trenutno završava diplomski studij turkologije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.


Bilješke

[1] Tuğal. Cihan (2009). Passive revolution. Absorbing the islamic challenge to capitalism. Stanford University Press, str. 19.
[2] Tuğal, str. 20.
[3] Burzyńska, Anna (2009). Književne teorije XX. veka, Beograd: Službeno glasilo, str. 607, 614.
[4] Özcelik, Ali Behran (2014). Poulantzasian Themes for Understanding Turkey’s Political Crises. (link)
[5] Bilanca krize ugrubo broji gubitak oko pola milijuna radnih mjesta u Istanbulu [Keyder, Çağlar (2009) Istanbul In a Global Context. http://www.urban-age.net/publications/newspapers/istanbul/articles/09_CaglarKeyder/en_GB/], 25% pada u ukupnom zapošljavanju u medijskom sektoru i 14,6% pada u realnim nadnicama [İslam, Tolga (2005). Outside The Core: Gentrification in Istanbul. U: R. Atkinson and G. Bridge (ur.) Gentrification in Global Perspective. London: Routledge, str. 136].
[6] O korporativističkim modelima socijalne sigurnosti u Turskoj pogledati Keyder, Çağlar i Ayşe Buğra (2006). Turkish Welfare Regime in Transformation. Journal of European Social Policy, 16; 211.
[7] Samo je u Istanbulu SB 1994. godine osvojio 21 mjesto u gradskim općinama, odmah nakon Domovinske stranke (ANAP) koja je osvojila 24. (http://www.yerelsecim.com/Detays.asp?ID=34&SY=1994)
[8] Tuğal, str. 50.
[9] White, Jenny B. (2008). Islam and politics in contemporary Turkey. U: Reşat Kasaba (ur.) Cambridge History of Turkey. Cambridge University Press, str. 366.
[10] Ove brojke, smatra ekonomist Mustafa Sönmez, ne prate i kvalitetu visokog obrazovanja u Turskoj, a broj visokoobrazovanih osoba s diplomom čini petinu nezaposlenih u Turskoj. Dostupno na: http://mustafasonmez.net/?p=4544
[11] Sustav “zelene karte” koristi 10-11 milijuna siromašnih bez zdravstvenog osiguranja koji imaju pristup doktorima i bolnicama u sklopu postojećeg zdravstvenog sustava, ali bez pokrivanja lijekova (Keyderi Buğra, str. 223)


Adaptirana slika preuzeta sa stranice Whitehot Magazine

Vezani članci

  • 13. prosinca 2017. Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 11. prosinca 2017. Sirijske izbjeglice na putu prema Grčkoj, 2015. (foto: Yannis Behrakis; izvor: Jordi Bernabeu Farrús @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve