Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima

U proteklih mjesec dana ispisan je čitav niz analiza i osvrta koji su tematizirali neizvjesnost uspjeha Grčke na pregovorima s eurozonom, bauk potencijalnog Grexita te nezavidni položaj u kojem se nalazi Syrizina vlada otkako je dobila mandat. Nakon Robertsa, prevodimo i polemički osvrt Richarda Seymoura koji donosi nove uvide u kompleksnost grčke situacije, ukazujući na diskrepanciju omjera snaga u političkom ringu koja je unaprijed predodredila neke od početnih neuspješnih koraka Varoufakisa, Tsiprasa i Syrize. Seymour u zaključnom dijelu ocrtava mogućnosti za izlazak iz te nezavidne pozicije.


Syriza je poražena u prvoj rundi pregovora.

Nakon razdoblja tijekom kojega smo mogli uživati u prkosu i tijekom kojega je Syriza osvojila podršku premoćne većine grčkog naroda – 80% prema anketi provedenoj prije potpisivanja posljednjeg dogovora, objavljenoj u Avgiju 22. veljače – vratili su se kući sa sitnišem. Pritisnuti prijetnjom kolapsa svog bankarskog sustava, a nepripremljeni za Grexit (i stoga bez opcije da ga koriste kao ulog u pregovaranju), prihvatili su potpuni poraz.
Tsipras je to pokušao prikazati u najboljem mogućem svjetlu, no iz njegove izjave se vidi da pati od iluzija. Naime, ustvrdio je kako sklopljeni dogovor pokazuje da se Europa zalaže za kompromis od kojega će obje strane imati koristi. Ni govora o tome. Europa se zalaže za to da se Syrizu – kao što je to Schäuble likujući izjavio – prisili da provede mjere štednje protivno vlastitom mandatu. Zalaže se za slamanje demokracije na državnoj razini

Tsipras je to pokušao prikazati u najboljem mogućem svjetlu, no iz njegove izjave može se vidjeti da pati od iluzija. Naime, ustvrdio je kako sklopljeni dogovor pokazuje da se Europa zalaže za kompromis od kojega će obje strane imati koristi. Ni govora o tome. Europa se zalaže za to da se Syrizu – kao što je to Schäuble likujući izjavio – prisili da provede mjere štednje protivno vlastitom mandatu. Zalaže se za slamanje demokracije na državnoj razini.

Tsipras je izjavio da dogovor stvara okvir u kojem će Syriza adresirati posljedice humanitarne krize. Ne stvara, ako su se obvezali na primarne viškove i Trojkin nadzor. Ne stvara, ukoliko će se pridržavati dogovora da Syriza neće „unilateralno“ ukinuti mjere štednje. Treba priznati da primarni višak od 1,5 posto predstavlja bolju opciju od primarnog viška od 4,5 posto. No čak je i 1,5 posto teško postići uz gospodarstvo koje se nalazi u depresiji, a uz pristajanje na Trojkin nadzor nad provođenjem reformi u svrhu ostvarivanja fiskalne održivosti (po neoliberalnim maksimama), ovo znači odbacivanje većeg dijela Syrizine reformske agende.

Tsipras je ustvrdio kako su mjere štednje i Memorandum stvar prošlosti. Upravo suprotno. Solunski program, koji već sam po sebi predstavlja pomno uređen plan djelovanja, lišen najradikalnijih Syrizinih ciljeva, stvar je prošlosti.

Međutim, tu nije kraj problemima s Tsiprasovim govorom. Ne radi se samo o iluzijama, već i o rekalibriranju vladina jezika i ciljeva kako bi se racionaliziralo ne samo ovaj poraz već i buduća povlačenja. Rekavši da su mjere štednje i Memorandum ovim dogovorom ostavljene u prošlosti, vlada pomjera okvire i uvjete budućih pregovora.

A to je jedan od razloga zašto oni koji govore o ‘kupovanju vremena’ griješe. Vrijeme nije puka količina od koje samo jedna strana ima koristi. Vladajuće klase u Europskoj uniji također su ‘kupile vrijeme’, a na raspolaganju im se nalaze i resursi. Usto, one su u ofenzivi, dok se Syriza povukla. Ne postoje realne osnove da vjerujemo kako će se Syrizina pregovaračka pozicija za četiri mjeseca poboljšati u odnosu na trenutno stanje. Syriza je već ublažila svoje stavove, a njezina će politička pozicija nakon četiri mjeseca produljenih mjera štednje vjerojatno biti još i gora.
Alternativa nije nimalo jednostavna. Grexit bi zahtijevao ekonomsku pripremljenost, potajno strateško manevriranje, masovnu društvenu i političku spremnost, mobilizaciju radničkog pokreta te vladu koja je spremna riskirati ekonomsku i političku izolaciju od strane trgovinskih partnera, ali i nemilosrdnu i odlučujuću bitku za budućnost grčkog društva protiv oligarha, desnice te represivnih državnih aparata

Teško je za ovakvo stanje svaliti najveći dio odgovornosti na Syrizu. Nalaze se u oslabljenoj poziciji, a pitanje je bi li ijedna vlada postigla više u okršaju s Europskom unijom, odlučnom da ponizi Grčku. Ipak, linija koju drže Tsipras i Varoufakis naprosto je neodrživa. Njihova predanost pokušaju da razriješe ovu krizu unutar uvjeta koje diktira euro mora podbaciti. Naprosto su bili u krivu ako su računali da će unutar EU naići na saveznike ili sugovornike. Vlade zemalja južne Europe po ovom su pitanju još fanatičnije od Berlina. Hollande, za kojega se teško može reći da im je naklonjen, Syrizi je poprilično rano poručio da se gone: on je svoju odluku o mjerama štednje donio već odavno.

Dakle, pitanje valute nije bilo tek nacionalističko odvlačenje pažnje kao što su neki tvrdili: od samoga početka je bilo jasno kako će upravo oko tog pitanja lomiti koplja pri pokušaju da se izabere vladu koja se protivi mjerama štednje, i čiji će eksplicitni ciljevi biti suprotstavljanje Europskoj uniji i borba za ukidanje mjera štednje.

Alternativa, odnosno ono što bismo mogli nazvati narodni Grexit (izlazak Grčke iz eurozone i napuštanje eura kao državne valute, op. prev.), nije nimalo jednostavna, kao što ističe Dave Renton u posljednjem iz serije odličnih komentara o Grčkoj. Ekonomski rizici bili bi značajni. Takav bi potez zahtijevao ne samo ekonomsku pripremljenost, te potajno strateško manevriranje, već i masovnu društvenu i političku spremnost. Nadalje, bilo bi potrebno mobilizirati radnički pokret koji je relativno miran još od 2012. godine. U konačnici, za njegovo bi provođenje bila potrebna vlada koja je spremna riskirati ekonomsku i političku izolaciju od strane trgovinskih partnera, ali i nemilosrdnu i odlučujuću bitku za budućnost grčkog društva protiv oligarha, desnice te represivnih državnih aparata.

Pa ipak, sada će se unutar Syrize povesti ogromne rasprave oko prihvaćanja postignutog dogovora, a stara parola o ‘nijednoj žrtvi za euro’ vratit će se u igru. Manolis Glezos, kultna figura antifašističkog pokreta otpora i istaknuti član Syrize, prvi je sa svojim neslaganjem izašao u javnost. Poziva na kampanju unutar cijelog članstva stranke da se ne prihvati ovaj dogovor, protiv kojega će i sam glasati. I neće biti posljednji. Sljedeći tjedan će se na trgu Sintagma održati prosvjedni skup pod sloganom „Ne bojimo se Grexita“.

Nemamo se prava ničemu od ovoga čuditi. I to ne samo jer su nas upućeni izvori unaprijed upozorili da dolazi do povlačenja. Čak i ako to nije bio neizbježan rasplet, vrlo smo dobro znali da omjer snaga ide u prilog upravo ovakvoj vrsti poraza.
Ovo je za grčke radnike još uvijek daleko bolja i otvorenija situacija nego da je stranka Nova demokracija bila ponovno izabrana. Čak i skromne reforme u korist imigranata, radničkih prava na kolektivno pregovaranje i prosvjednika – pod pretpostavkom da ih Trojka neće stopirati – vrijedi provesti
Ukoliko nismo razumjeli da će vlada predvođena Syrizom biti „u neprekidnoj krizi“, „enklava pod reflektorima, pod neprestanim napadom kapitala i medija“, nismo dorasli situaciji. Doista nismo obraćali pozornost ako nismo bili u stanju predvidjeti da će Berlin „od Grčke pod svaku cijenu“ poželjeti „napraviti primjer“, te da će svi ponuđeni ustupci najvjerojatnije „namjerno biti uvredljivi“.

Možemo biti razočarani, ali ne i iznenađeni. No, odustajanje je također jedino moguće ukoliko si dopustimo određen stupanj odmaka – onakvu vrstu indiferencije koja nekim ljevičarima omogućuje da se prema Syrizinom porazu odnose trijumfalnije i od samog Schäublea. Ovo je za grčke radnike još uvijek daleko bolja i otvorenija situacija nego da je stranka Nova demokracija bila ponovno izabrana. Čak i skromne reforme u korist imigranata, radničkih prava na kolektivno pregovaranje i prosvjednika – pod pretpostavkom da ih Trojka neće stopirati – vrijedi provesti. Nadalje, samo zato što smo na ovaj način proživjeli iskustvo vlade koja se protivi mjerama štednje te ide do kraja u pokušaju da ih ukine unutar okvira eurozone, možemo razmišljati o pojavi značajnog izbornog tijela unutar Grčke koje se protivi ostanku u eurozoni. Štoviše, bit će još prilika za nadograđivanje: svaki puta kada Trojka odbije neku neophodnu reformu, na to se može i treba ukazati kao pouku o tome što Europa predstavlja.

Kao što je mogao predvidjeti svatko zdravih očiju, ovo nije krajnja točka, već ključni trenutak za grčke radnike u procesu pronalaženja rješenja za neprilike u kojima se nalaze.


Richard Seymour je marksistički pisac sa sjedištem u Londonu, gdje radi na svom doktoratu iz sociologije na London School of Economics. Autor je knjiga The Liberal Defence of Murder, The Meaning of David Cameron, American Insurgents, Unhitched: The Trial of Christopher Hitchens i Against Austerity. Vodi blog Lenin’s Tomb, a piše i za Guardian, London Review of Books, Al Jazeeru, In These Times, kao i druge publikacije (Izvor)


S engleskog preveo Martin Beroš


Adaptirana fotografija Alexisa Tsiprasa i Manolisa Glezosa preuzeta sa straniceles-crises.fr

Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’



Vezani članci

  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve