Grčka: prema frontalnom sudaru

Na početku tjedna neizvjesnosti za budućnost Grčke, ali i cijele eurozone, član središnjeg odbora Syrize analizira inauguralni govor grčkog premijera: “Čvrsta jezgra Memoranduma u suštini je pometena. Do rascjepa s politikama mjera štednje je već došlo i Cipras je to na više načina naglasio. Eksplicitno se referirao na ulogu mobilizacija u Grčkoj i međunarodne solidarnosti. Zauzeo je čvrst stav kako se po pitanju ponovnog uspostavljanja nacionalnog i demokratskog suvereniteta te dostojanstva grčkog naroda ne može pregovarati. U aktualnom kontekstu ovo je ekvivalent pozivanju ljudi da izađu na ulice i prosvjeduju”.


Večerašnji inauguralni govor Aleksisa Ciprasa popraćen je s posebnom pažnjom kako u samoj zemlji tako i u europskim uredima – a bez sumnje i u SAD-u. U Grčkoj se, nakon ustrajnih iznuda ECB-a i napadâ europskih vođa, širi mobilizacijski duh povraćenog dostojanstva, spremnosti da se istovremeno podrži vladu suočenu s ucjenom, kao i da se izvrši pritisak koji bi joj zapriječio svako uzmicanje. Izvan zemlje, a osobito u krugovima europskih elita, važe se svaka riječ i svaka pojedina najavljena mjera kako bi se procijenilo odlučnost premijera i njegove vlade.

Većina se nadala značajnoj promjeni smjera, najavljivanju povlačenja, što bi na europskim sastancima na vrhu tijekom narednog tjedna otvorilo prostor za „kompromis“, a ustvari označavalo pokoravanje Grčke njihovim diktatima. U to su se nesumnjivo razočarali jer Aleksis Cipras zapravo nije napravio niti jedan značajan ustupak. Nema sumnje kako je izbjegavao upotrebu termina „poništenje duga“. Međutim, čvrsto je ustrajao na njegovom neodrživom karakteru, i zahtijevao njegovo „smanjenje“ i „restrukturiranje“. Nadalje: nije najavio hitno vraćanje zajamčene minimalne plaće na razinu iz 2009. godine (751 euro), ali se obavezao učiniti to tijekom 2015. godine. Što se ostaloga tiče, iznio je sve točke Solunskog programa Sirize: hitne mjere za suočavanje s humanitarnom katastrofom (prehrana, ponovno uključivanje električne energije, osiguran prijevoz i zdravstvena skrb za sve), uspostava radnog zakonodavstva, ukidanje nepravednih zemljišnih poreza, porezna reforma koja bi povećala stope za imućnije stanovnike zemlje, podizanje poreznog praga na 12 tisuća eura, ponovno zapošljavanje otpuštenih radnika u javnom sektoru, kraj dodijeljivanja privilegija privatnim medijima, rekonstrukcija ERT-a (javne radiotelevizije), aktiviranje moći koje država ima preko udjela u bankama, obustavljanje dražbi javne imovine (luke, infrastruktura, energija) te okončanje policijske represije nad narodnim mobilizacijama.

Bitne strateške točke koje je Aleksis Cipras opetovano naglašavao su odbijanje zahtjeva za produljenjem trenutnog „programa pomoći“ i nadzora Trojke, produljenje likvidnosti odobrene grčkim bankama na temelju povrata efektivnih profita koje su centralne banke iz eurozone ostvarile na grčkom dugu, kao i produženje mogućnosti zaduživanja grčke vlade. Naposljetku je naglasio nužnost uravnoteženog proračuna, odbijajući prevelika prekoračenja koja vode vraćanju duga ad vitam eternam, kao i recikliranju autoriteta. Međutim, ovaj zavjet uravnoteženom proračunu doima se teško uskladivim s najavljenim socijalnim mjerama u kontekstu anemičnog fiskalnog povrata.

Gromoglasno je orio o iznimno simboličnoj reformi zakona o nacionalnosti, kojom bi svoj imigrantskoj djeci rođenoj u Grčkoj bilo dodijeljeno državljanstvo. Također je specifično naglasio ulogu novostvorenog ministarstva imigracija u zaštiti ljudskih prava i dostojanstva osoba, istovremeno zahtijevajući promjenu europske politike po tom pitanju – za slučaj da smo trebali dokaz kako sudjelovanje Nezavisnih Grka (ANEL) u vlasti nije ništa izmijenilo po pitanju Sirizine politike prema migrantima.

Čvrsta jezgra Memoranduma u suštini je pometena. Do rascjepa s politikama mjera štednje je već došlo i Aleksis Cipras je to na više načina naglasio. Na samome se početku eksplicitno referirao na ulogu mobilizacija u Grčkoj i međunarodne solidarnosti u borbama koje vodi vlada, što je snažno pozdravio. Zauzeo je čvrst stav kako se po pitanju ponovnog uspostavljanja nacionalnog i demokratskog suvereniteta te dostojanstva grčkog naroda ne može pregovarati. U aktualnom kontekstu ovo je ekvivalent pozivanju ljudi da izađu na ulice i prosvjeduju, a uopće ne sumnjam da će njegov poziv glasno odjeknuti, kako u Grčkoj, tako i u Europi.

Povrh toga je na kraju svoga govora, nakon podužeg odavanja počasti dugoj povijesti borbe grčkog naroda, ponovno na dnevni red stavio pitanje njemačke ratne odštete te na čelo tog procesa, kojega će vlada u budućnosti poticati, postavio Manolisa Glezosa. Svi smo itekako svjesni da je spominjanje te teme poput „crvene krpe“ kojom Siriza maše pred njemačkim vladajućim slojevima.

Općenito gledajući, mogli bismo reći da je Aleksis Cipras odaslao poruku čvrstine i borbenosti, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu. Opovrgnuo je očekivanja onih koji su već počeli prognozirati kako će vlada pravljenjem ustupaka krenuti nizbrdo prema kapitulaciji. Doima se gotovo nemogućim da europski vođe na bilo koji način toleriraju prijedloge politika koje je danas iznio pred grčkim parlamentom.

Stoga smo uistinu suočeni sa scenarijem izravne konfrontacije, u kojem će tijekom narednog tjedna, na podlozi konjunkcije europskih sastanaka na vrhu i uličnih demonstracija, doći do odlučujućeg zaokreta. Nema sumnje kako se nalazimo na pragu velikih događaja koji bi mogli dramatično utjecati na trenutni razvoj situacije u Grčkoj i Europi.

Kombinacija odlučnosti grčkog državnog vodstva, mobilizacije naroda i međunarodne solidarnosti krije u sebi „čarobnu formulu“ moguće pobjede!


S francuskog prevela Sanda Čerkez



Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu i član središnjeg odbora Syrize


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica izdavačke kuće Verso


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?


Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve