Grčka: prema frontalnom sudaru

Na početku tjedna neizvjesnosti za budućnost Grčke, ali i cijele eurozone, član središnjeg odbora Syrize analizira inauguralni govor grčkog premijera: “Čvrsta jezgra Memoranduma u suštini je pometena. Do rascjepa s politikama mjera štednje je već došlo i Cipras je to na više načina naglasio. Eksplicitno se referirao na ulogu mobilizacija u Grčkoj i međunarodne solidarnosti. Zauzeo je čvrst stav kako se po pitanju ponovnog uspostavljanja nacionalnog i demokratskog suvereniteta te dostojanstva grčkog naroda ne može pregovarati. U aktualnom kontekstu ovo je ekvivalent pozivanju ljudi da izađu na ulice i prosvjeduju”.


Večerašnji inauguralni govor Aleksisa Ciprasa popraćen je s posebnom pažnjom kako u samoj zemlji tako i u europskim uredima – a bez sumnje i u SAD-u. U Grčkoj se, nakon ustrajnih iznuda ECB-a i napadâ europskih vođa, širi mobilizacijski duh povraćenog dostojanstva, spremnosti da se istovremeno podrži vladu suočenu s ucjenom, kao i da se izvrši pritisak koji bi joj zapriječio svako uzmicanje. Izvan zemlje, a osobito u krugovima europskih elita, važe se svaka riječ i svaka pojedina najavljena mjera kako bi se procijenilo odlučnost premijera i njegove vlade.

Većina se nadala značajnoj promjeni smjera, najavljivanju povlačenja, što bi na europskim sastancima na vrhu tijekom narednog tjedna otvorilo prostor za „kompromis“, a ustvari označavalo pokoravanje Grčke njihovim diktatima. U to su se nesumnjivo razočarali jer Aleksis Cipras zapravo nije napravio niti jedan značajan ustupak. Nema sumnje kako je izbjegavao upotrebu termina „poništenje duga“. Međutim, čvrsto je ustrajao na njegovom neodrživom karakteru, i zahtijevao njegovo „smanjenje“ i „restrukturiranje“. Nadalje: nije najavio hitno vraćanje zajamčene minimalne plaće na razinu iz 2009. godine (751 euro), ali se obavezao učiniti to tijekom 2015. godine. Što se ostaloga tiče, iznio je sve točke Solunskog programa Sirize: hitne mjere za suočavanje s humanitarnom katastrofom (prehrana, ponovno uključivanje električne energije, osiguran prijevoz i zdravstvena skrb za sve), uspostava radnog zakonodavstva, ukidanje nepravednih zemljišnih poreza, porezna reforma koja bi povećala stope za imućnije stanovnike zemlje, podizanje poreznog praga na 12 tisuća eura, ponovno zapošljavanje otpuštenih radnika u javnom sektoru, kraj dodijeljivanja privilegija privatnim medijima, rekonstrukcija ERT-a (javne radiotelevizije), aktiviranje moći koje država ima preko udjela u bankama, obustavljanje dražbi javne imovine (luke, infrastruktura, energija) te okončanje policijske represije nad narodnim mobilizacijama.

Bitne strateške točke koje je Aleksis Cipras opetovano naglašavao su odbijanje zahtjeva za produljenjem trenutnog „programa pomoći“ i nadzora Trojke, produljenje likvidnosti odobrene grčkim bankama na temelju povrata efektivnih profita koje su centralne banke iz eurozone ostvarile na grčkom dugu, kao i produženje mogućnosti zaduživanja grčke vlade. Naposljetku je naglasio nužnost uravnoteženog proračuna, odbijajući prevelika prekoračenja koja vode vraćanju duga ad vitam eternam, kao i recikliranju autoriteta. Međutim, ovaj zavjet uravnoteženom proračunu doima se teško uskladivim s najavljenim socijalnim mjerama u kontekstu anemičnog fiskalnog povrata.

Gromoglasno je orio o iznimno simboličnoj reformi zakona o nacionalnosti, kojom bi svoj imigrantskoj djeci rođenoj u Grčkoj bilo dodijeljeno državljanstvo. Također je specifično naglasio ulogu novostvorenog ministarstva imigracija u zaštiti ljudskih prava i dostojanstva osoba, istovremeno zahtijevajući promjenu europske politike po tom pitanju – za slučaj da smo trebali dokaz kako sudjelovanje Nezavisnih Grka (ANEL) u vlasti nije ništa izmijenilo po pitanju Sirizine politike prema migrantima.

Čvrsta jezgra Memoranduma u suštini je pometena. Do rascjepa s politikama mjera štednje je već došlo i Aleksis Cipras je to na više načina naglasio. Na samome se početku eksplicitno referirao na ulogu mobilizacija u Grčkoj i međunarodne solidarnosti u borbama koje vodi vlada, što je snažno pozdravio. Zauzeo je čvrst stav kako se po pitanju ponovnog uspostavljanja nacionalnog i demokratskog suvereniteta te dostojanstva grčkog naroda ne može pregovarati. U aktualnom kontekstu ovo je ekvivalent pozivanju ljudi da izađu na ulice i prosvjeduju, a uopće ne sumnjam da će njegov poziv glasno odjeknuti, kako u Grčkoj, tako i u Europi.

Povrh toga je na kraju svoga govora, nakon podužeg odavanja počasti dugoj povijesti borbe grčkog naroda, ponovno na dnevni red stavio pitanje njemačke ratne odštete te na čelo tog procesa, kojega će vlada u budućnosti poticati, postavio Manolisa Glezosa. Svi smo itekako svjesni da je spominjanje te teme poput „crvene krpe“ kojom Siriza maše pred njemačkim vladajućim slojevima.

Općenito gledajući, mogli bismo reći da je Aleksis Cipras odaslao poruku čvrstine i borbenosti, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu. Opovrgnuo je očekivanja onih koji su već počeli prognozirati kako će vlada pravljenjem ustupaka krenuti nizbrdo prema kapitulaciji. Doima se gotovo nemogućim da europski vođe na bilo koji način toleriraju prijedloge politika koje je danas iznio pred grčkim parlamentom.

Stoga smo uistinu suočeni sa scenarijem izravne konfrontacije, u kojem će tijekom narednog tjedna, na podlozi konjunkcije europskih sastanaka na vrhu i uličnih demonstracija, doći do odlučujućeg zaokreta. Nema sumnje kako se nalazimo na pragu velikih događaja koji bi mogli dramatično utjecati na trenutni razvoj situacije u Grčkoj i Europi.

Kombinacija odlučnosti grčkog državnog vodstva, mobilizacije naroda i međunarodne solidarnosti krije u sebi „čarobnu formulu“ moguće pobjede!


S francuskog prevela Sanda Čerkez



Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu i član središnjeg odbora Syrize


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica izdavačke kuće Verso


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?


Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve