Grčka: prema frontalnom sudaru

Na početku tjedna neizvjesnosti za budućnost Grčke, ali i cijele eurozone, član središnjeg odbora Syrize analizira inauguralni govor grčkog premijera: “Čvrsta jezgra Memoranduma u suštini je pometena. Do rascjepa s politikama mjera štednje je već došlo i Cipras je to na više načina naglasio. Eksplicitno se referirao na ulogu mobilizacija u Grčkoj i međunarodne solidarnosti. Zauzeo je čvrst stav kako se po pitanju ponovnog uspostavljanja nacionalnog i demokratskog suvereniteta te dostojanstva grčkog naroda ne može pregovarati. U aktualnom kontekstu ovo je ekvivalent pozivanju ljudi da izađu na ulice i prosvjeduju”.


Večerašnji inauguralni govor Aleksisa Ciprasa popraćen je s posebnom pažnjom kako u samoj zemlji tako i u europskim uredima – a bez sumnje i u SAD-u. U Grčkoj se, nakon ustrajnih iznuda ECB-a i napadâ europskih vođa, širi mobilizacijski duh povraćenog dostojanstva, spremnosti da se istovremeno podrži vladu suočenu s ucjenom, kao i da se izvrši pritisak koji bi joj zapriječio svako uzmicanje. Izvan zemlje, a osobito u krugovima europskih elita, važe se svaka riječ i svaka pojedina najavljena mjera kako bi se procijenilo odlučnost premijera i njegove vlade.

Većina se nadala značajnoj promjeni smjera, najavljivanju povlačenja, što bi na europskim sastancima na vrhu tijekom narednog tjedna otvorilo prostor za „kompromis“, a ustvari označavalo pokoravanje Grčke njihovim diktatima. U to su se nesumnjivo razočarali jer Aleksis Cipras zapravo nije napravio niti jedan značajan ustupak. Nema sumnje kako je izbjegavao upotrebu termina „poništenje duga“. Međutim, čvrsto je ustrajao na njegovom neodrživom karakteru, i zahtijevao njegovo „smanjenje“ i „restrukturiranje“. Nadalje: nije najavio hitno vraćanje zajamčene minimalne plaće na razinu iz 2009. godine (751 euro), ali se obavezao učiniti to tijekom 2015. godine. Što se ostaloga tiče, iznio je sve točke Solunskog programa Sirize: hitne mjere za suočavanje s humanitarnom katastrofom (prehrana, ponovno uključivanje električne energije, osiguran prijevoz i zdravstvena skrb za sve), uspostava radnog zakonodavstva, ukidanje nepravednih zemljišnih poreza, porezna reforma koja bi povećala stope za imućnije stanovnike zemlje, podizanje poreznog praga na 12 tisuća eura, ponovno zapošljavanje otpuštenih radnika u javnom sektoru, kraj dodijeljivanja privilegija privatnim medijima, rekonstrukcija ERT-a (javne radiotelevizije), aktiviranje moći koje država ima preko udjela u bankama, obustavljanje dražbi javne imovine (luke, infrastruktura, energija) te okončanje policijske represije nad narodnim mobilizacijama.

Bitne strateške točke koje je Aleksis Cipras opetovano naglašavao su odbijanje zahtjeva za produljenjem trenutnog „programa pomoći“ i nadzora Trojke, produljenje likvidnosti odobrene grčkim bankama na temelju povrata efektivnih profita koje su centralne banke iz eurozone ostvarile na grčkom dugu, kao i produženje mogućnosti zaduživanja grčke vlade. Naposljetku je naglasio nužnost uravnoteženog proračuna, odbijajući prevelika prekoračenja koja vode vraćanju duga ad vitam eternam, kao i recikliranju autoriteta. Međutim, ovaj zavjet uravnoteženom proračunu doima se teško uskladivim s najavljenim socijalnim mjerama u kontekstu anemičnog fiskalnog povrata.

Gromoglasno je orio o iznimno simboličnoj reformi zakona o nacionalnosti, kojom bi svoj imigrantskoj djeci rođenoj u Grčkoj bilo dodijeljeno državljanstvo. Također je specifično naglasio ulogu novostvorenog ministarstva imigracija u zaštiti ljudskih prava i dostojanstva osoba, istovremeno zahtijevajući promjenu europske politike po tom pitanju – za slučaj da smo trebali dokaz kako sudjelovanje Nezavisnih Grka (ANEL) u vlasti nije ništa izmijenilo po pitanju Sirizine politike prema migrantima.

Čvrsta jezgra Memoranduma u suštini je pometena. Do rascjepa s politikama mjera štednje je već došlo i Aleksis Cipras je to na više načina naglasio. Na samome se početku eksplicitno referirao na ulogu mobilizacija u Grčkoj i međunarodne solidarnosti u borbama koje vodi vlada, što je snažno pozdravio. Zauzeo je čvrst stav kako se po pitanju ponovnog uspostavljanja nacionalnog i demokratskog suvereniteta te dostojanstva grčkog naroda ne može pregovarati. U aktualnom kontekstu ovo je ekvivalent pozivanju ljudi da izađu na ulice i prosvjeduju, a uopće ne sumnjam da će njegov poziv glasno odjeknuti, kako u Grčkoj, tako i u Europi.

Povrh toga je na kraju svoga govora, nakon podužeg odavanja počasti dugoj povijesti borbe grčkog naroda, ponovno na dnevni red stavio pitanje njemačke ratne odštete te na čelo tog procesa, kojega će vlada u budućnosti poticati, postavio Manolisa Glezosa. Svi smo itekako svjesni da je spominjanje te teme poput „crvene krpe“ kojom Siriza maše pred njemačkim vladajućim slojevima.

Općenito gledajući, mogli bismo reći da je Aleksis Cipras odaslao poruku čvrstine i borbenosti, kako u svojoj zemlji, tako i u inozemstvu. Opovrgnuo je očekivanja onih koji su već počeli prognozirati kako će vlada pravljenjem ustupaka krenuti nizbrdo prema kapitulaciji. Doima se gotovo nemogućim da europski vođe na bilo koji način toleriraju prijedloge politika koje je danas iznio pred grčkim parlamentom.

Stoga smo uistinu suočeni sa scenarijem izravne konfrontacije, u kojem će tijekom narednog tjedna, na podlozi konjunkcije europskih sastanaka na vrhu i uličnih demonstracija, doći do odlučujućeg zaokreta. Nema sumnje kako se nalazimo na pragu velikih događaja koji bi mogli dramatično utjecati na trenutni razvoj situacije u Grčkoj i Europi.

Kombinacija odlučnosti grčkog državnog vodstva, mobilizacije naroda i međunarodne solidarnosti krije u sebi „čarobnu formulu“ moguće pobjede!


S francuskog prevela Sanda Čerkez



Stathis Kouvelakis je predavač političke teorije na King’s College-u u Londonu i član središnjeg odbora Syrize


Adaptirana fotografija preuzeta sa stranica izdavačke kuće Verso


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?


Vezani članci

  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve