Srbija na bubnju

RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikatâ i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Prvi broj možete bez naknade preuzeti na nekoliko punktova u Zagrebu: Galeriji Nova, Klubu MaMa, Booksi, KSFF-u, Knjižnici FFZG-a, Centru za ženske studije, Kući ljudskih prava te u vašim sindikalnim podružnicama. Kao paralelni oblik distribucije, RAD. plasira tekstove na drugarskim portalima među kojima je i Slobodni Filozofski. Prenosimo tekst Vladimira Simovića o trenutnoj političkoj i ekonomskoj situaciji u Srbiji.


Mere štednje i fiskalna konsolidacija, privlačenje stranih investicija i privatizacija, pa onda i novi Zakon o radu, najzastupljeniji su termini kojima se baratalo u javnosti u Srbiji u protekloj godini. Ono što možemo očekivati u 2015. godini ne razlikuje se mnogo. Sve u svemu – dalje stezanje kaiša.


Srbija je zemlja u kojoj su se na vlasti u poslednjih 25 godina smenjivale sve iole relevantne političke partije. Moglo bi se reći da smo od svih ponuđenih opcija isprobali svaku makar na kratko. I? I ništa. Nezaposlenost i spoljni dug rastu, a standard, plate i penzije opadaju. Bruto društveni proizvod (BDP) nije ni blizu nivoa s kraja 1980-ih godina. Slično je i sa industrijskom proizvodnjom koja je desetkovana. Nemogućnost da se sopstvenom proizvodnjom namiri unutrašnje tržište dovela je do pojačanog uvoza i visokog spoljnotrgovinskog deficita. Spoljni dug
Nezaposlenost i spoljni dug rastu, a standard, plate i penzije opadaju. BDP nije ni blizu nivoa s kraja 1980-ih godina. Slično je i sa industrijskom proizvodnjom koja je desetkovana
prevazilazi 80% BDP-a, a izvoz jedva da prebacuje 30% BDP-a. Prosečna plata kreće se oko 350 evra, a prosečna penzija oko 200 evra. Za namirivanje prosečne potrošačke korpe tokom jednog meseca, sudeći po zvaničnim statistikama, potrebno je nešto preko 550 evra, dok neka istraživanja pokazuju da je za iole pristojan život četvoročlane porodice potrebno i celih 1 200 evra mesečno.

Nezaposlenost je tokom protekle godine, sudeći po zvaničnim republičkim statistikama, smanjena sa više od 20% na oko 17%. Naizgled veliki uspeh. Ipak, u pitanju je statistička gimnastika. Naime, po novim računicama svaka osoba koja je radila makar i jedan dan u toku meseca ne računa se u kategoriju nezaposlenih. Stoga je zarad preciznosti bolje pogled baciti na broj formalno zaposlenih, koji je iz godine u godinu sve manji. Tokom 2014. on je pao ispod 1,7 miliona, od oko 2,4 miliona radno sposobnih stanovnika.

Operacija uspela, pacijent umro

Potpuna devastacija domaće privrede delom je posledica sankcija i ratova iz 1990-ih godina. Ipak, važan uticaj na aktuelno stanje ima privatizacija koja se u najvećem delu odigrala nakon 2000. godine. Čitav proces sveo se na rasprodaju kolektivne imovine čime je država u velikoj meri izgubila efektivnu kontrolu nad ekonomijom. Preduzeća su često otkupljivana ne da bi se u njima pokrenula proizvodnja, već da bi se rasprodale zalihe, nekretnine i ostala imovina, što je neretko bilo vrednije od cene po kojoj su preduzeća prodavana. Mali broj firmi je nastavio sa radom, a procenjuje se da se na račun privatizacije u državnu kasu od 2001. godine do danas slilo
Zakonskim odredbama se isprva nije zahtevala provera imovine kupaca, pa se dešavalo da privatizacija preduzeća služi čistom pranju novca
između 3,5 i 5 milijardi evra. Poređenja radi, ova suma približno je jednaka sumi koju u okviru jedne godine pošalju ljudi koji rade u inostranstvu i novčano pomažu svoje rođake koji su ostali u Srbiji.

Isprva zakonske odredbe nisu zahtevale proveru imovine kupaca, pa se dešavalo da privatizacija pojedinih preduzeća posluži isključivo pranju kriminalom stečenog novca. Agencija za borbu protiv korupcije je u “sporne” uvrstila i privatizaciju železare u Smederevu, prodate američkoj kompaniji U.S. Steel neposrednom pogodbom sa državom, a javnosti još uvek nije predočen ugovor potpisan sad već davne 2008. godine sa italijanskom kompanijom FIAT, kojim je prodato 67% vlasništva kragujevačke Zastave.

U “sporne” privatizacije mogli bismo ubrojati i prodaju Naftne industrije Srbije (NIS) ruskom Gaspromu. Većinski paket akcija prodat je za 400 miliona evra, iako je vrednost NIS-a procenjivana i na cele 2 milijarde evra. Uz to, država od Gasproma naplaćuje rudnu rentu u iznosu od svega 3%, što je sedam puta manja stopa u odnosu na onu koja se naplaćuje u Rusiji.

Balon od investicija

S obzirom na stanje koje ograničava mogućnosti u podsticanju ekonomskog razvoja, ako želi da podigne BDP, podigne uvoz i smanji spoljnotrgovinski deficit, država je sada prinuđena da privlači strani kapital. Često se može čuti kako je Srbija “rekorder regiona po privlačenju investicija”. Uslovi koje su naše vlasti nudile stranim investitorima jesu privukli neke kompanije. Pored sporadičnih aranžmana, kakav je ugovoren sa Gaspromom, važnu ulogu igra i sistem direktnog subvencionisanja. Kompanije su dobijale i po 10.000 evra za jedno otvoreno radno mesto. Ako se uzme u obzir
Gotovo sva imovina izgrađena za vreme SFRJ je rasprodata, a ono što nije rasprodato uglavnom je neupotrebljivo, jer država nije ulagala u proizvodnju
da se prosek bruto plata kreće oko 500 evra, novac dobijen subvencijama praktično omogućava stranim kompanijama da besplatno uposle radnika na više od godinu i po dana. A radna mesta otvarana ovim putem najčešće potražuju niskokvalifikovanu radnu snagu u vrlo lošim radnim uslovima koji neretko dovode do invaliditeta.

Ekonomista Mlađen Kovačević slikovito opisuje situaciju govoreći da je Srbija postala narkomanski zavisna od stranog kapitala i da će sve učiniti ne bi li ga privukla, pa i po cenu srozavanja standarda svojih građana. Tome je doprinela i mantra koja govori da država nije “dobar poslodavac” i da se ne sme mešati u ekonomiju. Ova mantra dovela nas je u situaciju da je gotovo sva imovina izgrađena za vreme SFRJ rasprodata, a ono što nije rasprodato uglavnom je neupotrebljivo, jer država nije ulagala u proizvodnju. Ono što preostaje su strateški monopoli, poput elektroprivrede ili vodovoda, zemljište i prirodni resursi, ali i najprofitabilnije preduzeće u vlasništvu države – Telekom. Sve to nalazi se sada na bubnju.

Dole je bolje?!

Zarad “poboljšanja poslovnog ambijenta” letos je uveden i novi Zakon o radu, bez prethodne javne rasprave i uz oštro protivljenje sindikata. Nova pravna regulativa omogućava lakše otpuštanje, čime bi, paradoksalno, trebalo da se podstakne zapošljavanje. Naravno, trebalo bi da bude jasno da nijedan zakon, sam po sebi, ne može dovesti do zapošljavanja. Zapravo, Zakon o radu kakav je usvojen samo će dovesti do povećanja konkurencije između radnika, čime će se u drugom koraku dodatno sniziti cena rada. Izmenama Zakona o radu položaj radnika i radnica dodatno je učinjen nesigurnim, a sindikalno organizovanje gotovo obesmišljeno. Dodatni pritisak na stanovništvo izvršen je u devetom mesecu kada je izglasan najnoviji paket mera štednje. Plate i penzije smanjene su za 10%. No “reformama” aktuelne Vlade ovde nije kraj.
Izmenama Zakona o radu položaj radnika i radnica dodatno je učinjen nesigurnim, a sindikalno organizovanje gotovo obesmišljeno
Očekuje se i sklapanje sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom, koji je podržao aktivnosti vlasti u Srbiji, a koji će zahtevati nastavak “fiskalne konsolidacije”, odnosno nastavak mera štednje.

Pred sam kraj 2014. Srbiju je potresla afera sa reklamom koju je na američkom kanalu CNN plasirala Privredna komora Srbije. Na toj reklami Srbija se nudi kao povoljno mesto za investiranje, uz opasku da raspolažemo visokokvalifikovanom, a jeftinom radnom snagom. U jednom intervjuu aktuelni premijer, Aleksandar Vučić, ovaj skandal pokušao je ublažititime što je sugerisao da su ljudi iz Privredne komore hteli da kažu kako je naša radnička klasa “konkurentna”, samo su to rekli na “nespretan način”. Ne, rekli su zapravo ono što je istina. Naše države su, u trenutku kada se kapital slobodno kreće planetom, prinuđene da ga privlače na sve načine, međusobno se takmičeći i nudeći mu najpogodnije uslove. Rečima kanadskog ekonomiste Majkla Lebovica, biti konkurentan danas znači uništiti sindikate, ukloniti sistem socijalne zaštite, smanjiti očekivanja i prinuditi ljude da rade više za manje.

Skupa smo u trci ka dnu čiji deo smo nevoljno postali. U pitanju je trka u snižavanju životnih standarda i kraj joj se ne nazire. Dno je zapravo postavljeno onde gde ćemo zajedno reći – dosta!


Vladimir Simović




Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju "Od kraja hladnog rata revolucije nisu u modi, a velika većina muzeja, pa i muzealaca, nije zainteresirana za (pri)povijest(i) potlačenih. Upravo tada s našeg prostora nestaju svi Muzeji revolucije, a muzealci se gotovo unisono okreću identitetskim temama, posebice nacionalizmu koji kao ključna paradigma prožima nove stalne postave i privremene izložbene programe."
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.
  • 14. prosinca 2022. Ključne riječi: magični voluntarizam "Kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. (...) U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti endemske za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve