Srbija na bubnju

RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikatâ i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje: smanjenja radničkih prava, dokidanja usluga institucija socijalne države, rasprodaje javnog dobra. Prvi broj možete bez naknade preuzeti na nekoliko punktova u Zagrebu: Galeriji Nova, Klubu MaMa, Booksi, KSFF-u, Knjižnici FFZG-a, Centru za ženske studije, Kući ljudskih prava te u vašim sindikalnim podružnicama. Kao paralelni oblik distribucije, RAD. plasira tekstove na drugarskim portalima među kojima je i Slobodni Filozofski. Prenosimo tekst Vladimira Simovića o trenutnoj političkoj i ekonomskoj situaciji u Srbiji.

Mere štednje i fiskalna konsolidacija, privlačenje stranih investicija i privatizacija, pa onda i novi Zakon o radu, najzastupljeniji su termini kojima se baratalo u javnosti u Srbiji u protekloj godini. Ono što možemo očekivati u 2015. godini ne razlikuje se mnogo. Sve u svemu – dalje stezanje kaiša.
Srbija je zemlja u kojoj su se na vlasti u poslednjih 25 godina smenjivale sve iole relevantne političke partije. Moglo bi se reći da smo od svih ponuđenih opcija isprobali svaku makar na kratko. I? I ništa. Nezaposlenost i spoljni dug rastu, a standard, plate i penzije opadaju. Bruto društveni proizvod (BDP) nije ni blizu nivoa s kraja 1980-ih godina. Slično je i sa industrijskom proizvodnjom koja je desetkovana. Nemogućnost da se sopstvenom proizvodnjom namiri unutrašnje tržište dovela je do pojačanog uvoza i visokog spoljnotrgovinskog deficita. Spoljni dug

Nezaposlenost i spoljni dug rastu, a standard, plate i penzije opadaju. BDP nije ni blizu nivoa s kraja 1980-ih godina. Slično je i sa industrijskom proizvodnjom koja je desetkovana

prevazilazi 80% BDP-a, a izvoz jedva da prebacuje 30% BDP-a. Prosečna plata kreće se oko 350 evra, a prosečna penzija oko 200 evra. Za namirivanje prosečne potrošačke korpe tokom jednog meseca, sudeći po zvaničnim statistikama, potrebno je nešto preko 550 evra, dok neka istraživanja pokazuju da je za iole pristojan život četvoročlane porodice potrebno i celih 1 200 evra mesečno.

Nezaposlenost je tokom protekle godine, sudeći po zvaničnim republičkim statistikama, smanjena sa više od 20% na oko 17%. Naizgled veliki uspeh. Ipak, u pitanju je statistička gimnastika. Naime, po novim računicama svaka osoba koja je radila makar i jedan dan u toku meseca ne računa se u kategoriju nezaposlenih. Stoga je zarad preciznosti bolje pogled baciti na broj formalno zaposlenih, koji je iz godine u godinu sve manji. Tokom 2014. on je pao ispod 1,7 miliona, od oko 2,4 miliona radno sposobnih stanovnika.

Operacija uspela, pacijent umro

Potpuna devastacija domaće privrede delom je posledica sankcija i ratova iz 1990-ih godina. Ipak, važan uticaj na aktuelno stanje ima privatizacija koja se u najvećem delu odigrala nakon 2000. godine. Čitav proces sveo se na rasprodaju kolektivne imovine čime je država u velikoj meri izgubila efektivnu kontrolu nad ekonomijom. Preduzeća su često otkupljivana ne da bi se u njima pokrenula proizvodnja, već da bi se rasprodale zalihe, nekretnine i ostala imovina, što je neretko bilo vrednije od cene po kojoj su preduzeća prodavana. Mali broj firmi je nastavio sa radom, a procenjuje se da se na račun privatizacije u državnu kasu od 2001. godine do danas slilo

Zakonskim odredbama se isprva nije zahtevala provera imovine kupaca, pa se dešavalo da privatizacija preduzeća služi čistom pranju novca

između 3,5 i 5 milijardi evra. Poređenja radi, ova suma približno je jednaka sumi koju u okviru jedne godine pošalju ljudi koji rade u inostranstvu i novčano pomažu svoje rođake koji su ostali u Srbiji.

Isprva zakonske odredbe nisu zahtevale proveru imovine kupaca, pa se dešavalo da privatizacija pojedinih preduzeća posluži isključivo pranju kriminalom stečenog novca. Agencija za borbu protiv korupcije je u “sporne” uvrstila i privatizaciju železare u Smederevu, prodate američkoj kompaniji U.S. Steel neposrednom pogodbom sa državom, a javnosti još uvek nije predočen ugovor potpisan sad već davne 2008. godine sa italijanskom kompanijom FIAT, kojim je prodato 67% vlasništva kragujevačke Zastave.

U “sporne” privatizacije mogli bismo ubrojati i prodaju Naftne industrije Srbije (NIS) ruskom Gaspromu. Većinski paket akcija prodat je za 400 miliona evra, iako je vrednost NIS-a procenjivana i na cele 2 milijarde evra. Uz to, država od Gasproma naplaćuje rudnu rentu u iznosu od svega 3%, što je sedam puta manja stopa u odnosu na onu koja se naplaćuje u Rusiji.

Balon od investicija

S obzirom na stanje koje ograničava mogućnosti u podsticanju ekonomskog razvoja, ako želi da podigne BDP, podigne uvoz i smanji spoljnotrgovinski deficit, država je sada prinuđena da privlači strani kapital. Često se može čuti kako je Srbija “rekorder regiona po privlačenju investicija”. Uslovi koje su naše vlasti nudile stranim investitorima jesu privukli neke kompanije. Pored sporadičnih aranžmana, kakav je ugovoren sa Gaspromom, važnu ulogu igra i sistem direktnog subvencionisanja. Kompanije su dobijale i po 10.000 evra za jedno otvoreno radno mesto. Ako se uzme u obzir

Gotovo sva imovina izgrađena za vreme SFRJ je rasprodata, a ono što nije rasprodato uglavnom je neupotrebljivo, jer država nije ulagala u proizvodnju

da se prosek bruto plata kreće oko 500 evra, novac dobijen subvencijama praktično omogućava stranim kompanijama da besplatno uposle radnika na više od godinu i po dana. A radna mesta otvarana ovim putem najčešće potražuju niskokvalifikovanu radnu snagu u vrlo lošim radnim uslovima koji neretko dovode do invaliditeta.

Ekonomista Mlađen Kovačević slikovito opisuje situaciju govoreći da je Srbija postala narkomanski zavisna od stranog kapitala i da će sve učiniti ne bi li ga privukla, pa i po cenu srozavanja standarda svojih građana. Tome je doprinela i mantra koja govori da država nije “dobar poslodavac” i da se ne sme mešati u ekonomiju. Ova mantra dovela nas je u situaciju da je gotovo sva imovina izgrađena za vreme SFRJ rasprodata, a ono što nije rasprodato uglavnom je neupotrebljivo, jer država nije ulagala u proizvodnju. Ono što preostaje su strateški monopoli, poput elektroprivrede ili vodovoda, zemljište i prirodni resursi, ali i najprofitabilnije preduzeće u vlasništvu države – Telekom. Sve to nalazi se sada na bubnju.

Dole je bolje?!

Zarad “poboljšanja poslovnog ambijenta” letos je uveden i novi Zakon o radu, bez prethodne javne rasprave i uz oštro protivljenje sindikata. Nova pravna regulativa omogućava lakše otpuštanje, čime bi, paradoksalno, trebalo da se podstakne zapošljavanje. Naravno, trebalo bi da bude jasno da nijedan zakon, sam po sebi, ne može dovesti do zapošljavanja. Zapravo, Zakon o radu kakav je usvojen samo će dovesti do povećanja konkurencije između radnika, čime će se u drugom koraku dodatno sniziti cena rada. Izmenama Zakona o radu položaj radnika i radnica dodatno je učinjen nesigurnim, a sindikalno organizovanje gotovo obesmišljeno. Dodatni pritisak na stanovništvo izvršen je u devetom mesecu kada je izglasan najnoviji paket mera štednje. Plate i penzije smanjene su za 10%. No “reformama” aktuelne Vlade ovde nije kraj.

Izmenama Zakona o radu položaj radnika i radnica dodatno je učinjen nesigurnim, a sindikalno organizovanje gotovo obesmišljeno

Očekuje se i sklapanje sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom, koji je podržao aktivnosti vlasti u Srbiji, a koji će zahtevati nastavak “fiskalne konsolidacije”, odnosno nastavak mera štednje.

Pred sam kraj 2014. Srbiju je potresla afera sa reklamom koju je na američkom kanalu CNN plasirala Privredna komora Srbije. Na toj reklami Srbija se nudi kao povoljno mesto za investiranje, uz opasku da raspolažemo visokokvalifikovanom, a jeftinom radnom snagom. U jednom intervjuu aktuelni premijer, Aleksandar Vučić, ovaj skandal pokušao je ublažititime što je sugerisao da su ljudi iz Privredne komore hteli da kažu kako je naša radnička klasa “konkurentna”, samo su to rekli na “nespretan način”. Ne, rekli su zapravo ono što je istina. Naše države su, u trenutku kada se kapital slobodno kreće planetom, prinuđene da ga privlače na sve načine, međusobno se takmičeći i nudeći mu najpogodnije uslove. Rečima kanadskog ekonomiste Majkla Lebovica, biti konkurentan danas znači uništiti sindikate, ukloniti sistem socijalne zaštite, smanjiti očekivanja i prinuditi ljude da rade više za manje.

Skupa smo u trci ka dnu čiji deo smo nevoljno postali. U pitanju je trka u snižavanju životnih standarda i kraj joj se ne nazire. Dno je zapravo postavljeno onde gde ćemo zajedno reći – dosta!
Vladimir Simović

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve