Vladimir Simović
20. veljače 2015.
Srbija na bubnju

Mere štednje i fiskalna konsolidacija, privlačenje stranih investicija i privatizacija, pa onda i novi Zakon o radu, najzastupljeniji su termini kojima se baratalo u javnosti u Srbiji u protekloj godini. Ono što možemo očekivati u 2015. godini ne razlikuje se mnogo. Sve u svemu – dalje stezanje kaiša.
Srbija je zemlja u kojoj su se na vlasti u poslednjih 25 godina smenjivale sve iole relevantne političke partije. Moglo bi se reći da smo od svih ponuđenih opcija isprobali svaku makar na kratko. I? I ništa. Nezaposlenost i spoljni dug rastu, a standard, plate i penzije opadaju. Bruto društveni proizvod (BDP) nije ni blizu nivoa s kraja 1980-ih godina. Slično je i sa industrijskom proizvodnjom koja je desetkovana. Nemogućnost da se sopstvenom proizvodnjom namiri unutrašnje tržište dovela je do pojačanog uvoza i visokog spoljnotrgovinskog deficita. Spoljni dug
Nezaposlenost i spoljni dug rastu, a standard, plate i penzije opadaju. BDP nije ni blizu nivoa s kraja 1980-ih godina. Slično je i sa industrijskom proizvodnjom koja je desetkovanaprevazilazi 80% BDP-a, a izvoz jedva da prebacuje 30% BDP-a. Prosečna plata kreće se oko 350 evra, a prosečna penzija oko 200 evra. Za namirivanje prosečne potrošačke korpe tokom jednog meseca, sudeći po zvaničnim statistikama, potrebno je nešto preko 550 evra, dok neka istraživanja pokazuju da je za iole pristojan život četvoročlane porodice potrebno i celih 1 200 evra mesečno.
Nezaposlenost je tokom protekle godine, sudeći po zvaničnim republičkim statistikama, smanjena sa više od 20% na oko 17%. Naizgled veliki uspeh. Ipak, u pitanju je statistička gimnastika. Naime, po novim računicama svaka osoba koja je radila makar i jedan dan u toku meseca ne računa se u kategoriju nezaposlenih. Stoga je zarad preciznosti bolje pogled baciti na broj formalno zaposlenih, koji je iz godine u godinu sve manji. Tokom 2014. on je pao ispod 1,7 miliona, od oko 2,4 miliona radno sposobnih stanovnika.
Operacija uspela, pacijent umro
Potpuna devastacija domaće privrede delom je posledica sankcija i ratova iz 1990-ih godina. Ipak, važan uticaj na aktuelno stanje ima privatizacija koja se u najvećem delu odigrala nakon 2000. godine. Čitav proces sveo se na rasprodaju kolektivne imovine čime je država u velikoj meri izgubila efektivnu kontrolu nad ekonomijom. Preduzeća su često otkupljivana ne da bi se u njima pokrenula proizvodnja, već da bi se rasprodale zalihe, nekretnine i ostala imovina, što je neretko bilo vrednije od cene po kojoj su preduzeća prodavana. Mali broj firmi je nastavio sa radom, a procenjuje se da se na račun privatizacije u državnu kasu od 2001. godine do danas slilo
Zakonskim odredbama se isprva nije zahtevala provera imovine kupaca, pa se dešavalo da privatizacija preduzeća služi čistom pranju novcaizmeđu 3,5 i 5 milijardi evra. Poređenja radi, ova suma približno je jednaka sumi koju u okviru jedne godine pošalju ljudi koji rade u inostranstvu i novčano pomažu svoje rođake koji su ostali u Srbiji.
Isprva zakonske odredbe nisu zahtevale proveru imovine kupaca, pa se dešavalo da privatizacija pojedinih preduzeća posluži isključivo pranju kriminalom stečenog novca. Agencija za borbu protiv korupcije je u “sporne” uvrstila i privatizaciju železare u Smederevu, prodate američkoj kompaniji U.S. Steel neposrednom pogodbom sa državom, a javnosti još uvek nije predočen ugovor potpisan sad već davne 2008. godine sa italijanskom kompanijom FIAT, kojim je prodato 67% vlasništva kragujevačke Zastave.
U “sporne” privatizacije mogli bismo ubrojati i prodaju Naftne industrije Srbije (NIS) ruskom Gaspromu. Većinski paket akcija prodat je za 400 miliona evra, iako je vrednost NIS-a procenjivana i na cele 2 milijarde evra. Uz to, država od Gasproma naplaćuje rudnu rentu u iznosu od svega 3%, što je sedam puta manja stopa u odnosu na onu koja se naplaćuje u Rusiji.
Balon od investicija
S obzirom na stanje koje ograničava mogućnosti u podsticanju ekonomskog razvoja, ako želi da podigne BDP, podigne uvoz i smanji spoljnotrgovinski deficit, država je sada prinuđena da privlači strani kapital. Često se može čuti kako je Srbija “rekorder regiona po privlačenju investicija”. Uslovi koje su naše vlasti nudile stranim investitorima jesu privukli neke kompanije. Pored sporadičnih aranžmana, kakav je ugovoren sa Gaspromom, važnu ulogu igra i sistem direktnog subvencionisanja. Kompanije su dobijale i po 10.000 evra za jedno otvoreno radno mesto. Ako se uzme u obzir
Gotovo sva imovina izgrađena za vreme SFRJ je rasprodata, a ono što nije rasprodato uglavnom je neupotrebljivo, jer država nije ulagala u proizvodnjuda se prosek bruto plata kreće oko 500 evra, novac dobijen subvencijama praktično omogućava stranim kompanijama da besplatno uposle radnika na više od godinu i po dana. A radna mesta otvarana ovim putem najčešće potražuju niskokvalifikovanu radnu snagu u vrlo lošim radnim uslovima koji neretko dovode do invaliditeta.
Ekonomista Mlađen Kovačević slikovito opisuje situaciju govoreći da je Srbija postala narkomanski zavisna od stranog kapitala i da će sve učiniti ne bi li ga privukla, pa i po cenu srozavanja standarda svojih građana. Tome je doprinela i mantra koja govori da država nije “dobar poslodavac” i da se ne sme mešati u ekonomiju. Ova mantra dovela nas je u situaciju da je gotovo sva imovina izgrađena za vreme SFRJ rasprodata, a ono što nije rasprodato uglavnom je neupotrebljivo, jer država nije ulagala u proizvodnju. Ono što preostaje su strateški monopoli, poput elektroprivrede ili vodovoda, zemljište i prirodni resursi, ali i najprofitabilnije preduzeće u vlasništvu države – Telekom. Sve to nalazi se sada na bubnju.
Dole je bolje?!
Zarad “poboljšanja poslovnog ambijenta” letos je uveden i novi Zakon o radu, bez prethodne javne rasprave i uz oštro protivljenje sindikata. Nova pravna regulativa omogućava lakše otpuštanje, čime bi, paradoksalno, trebalo da se podstakne zapošljavanje. Naravno, trebalo bi da bude jasno da nijedan zakon, sam po sebi, ne može dovesti do zapošljavanja. Zapravo, Zakon o radu kakav je usvojen samo će dovesti do povećanja konkurencije između radnika, čime će se u drugom koraku dodatno sniziti cena rada. Izmenama Zakona o radu položaj radnika i radnica dodatno je učinjen nesigurnim, a sindikalno organizovanje gotovo obesmišljeno. Dodatni pritisak na stanovništvo izvršen je u devetom mesecu kada je izglasan najnoviji paket mera štednje. Plate i penzije smanjene su za 10%. No “reformama” aktuelne Vlade ovde nije kraj.
Izmenama Zakona o radu položaj radnika i radnica dodatno je učinjen nesigurnim, a sindikalno organizovanje gotovo obesmišljenoOčekuje se i sklapanje sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom, koji je podržao aktivnosti vlasti u Srbiji, a koji će zahtevati nastavak “fiskalne konsolidacije”, odnosno nastavak mera štednje.
Pred sam kraj 2014. Srbiju je potresla afera sa reklamom koju je na američkom kanalu CNN plasirala Privredna komora Srbije. Na toj reklami Srbija se nudi kao povoljno mesto za investiranje, uz opasku da raspolažemo visokokvalifikovanom, a jeftinom radnom snagom. U jednom intervjuu aktuelni premijer, Aleksandar Vučić, ovaj skandal pokušao je ublažititime što je sugerisao da su ljudi iz Privredne komore hteli da kažu kako je naša radnička klasa “konkurentna”, samo su to rekli na “nespretan način”. Ne, rekli su zapravo ono što je istina. Naše države su, u trenutku kada se kapital slobodno kreće planetom, prinuđene da ga privlače na sve načine, međusobno se takmičeći i nudeći mu najpogodnije uslove. Rečima kanadskog ekonomiste Majkla Lebovica, biti konkurentan danas znači uništiti sindikate, ukloniti sistem socijalne zaštite, smanjiti očekivanja i prinuditi ljude da rade više za manje.
Skupa smo u trci ka dnu čiji deo smo nevoljno postali. U pitanju je trka u snižavanju životnih standarda i kraj joj se ne nazire. Dno je zapravo postavljeno onde gde ćemo zajedno reći – dosta!
Vladimir Simović