Deset stvari koje feminizam može bolje

Nina Power za Alternet u deset točaka ukazuje na česte zablude suvremenog feminizma, kojemu još uvijek nedostaje uključivosti i svijesti o nužnom smještanju problematike u historijsko-materijalistički okvir, neodvojiv od heteronormativnosti kapitalizma i ekonomske krize. Kao što autorica na kraju svoga predavanja Feminist Manifesto for the 21st Century zaključuje: “Suvremeni feminizam bi trebao oprezno pristupiti ideji da postajanje instrumentom proizvodnje predstavlja znak emancipacije.” Sretan 8. mart!


Za početak moram napomenuti da ovaj popis ne treba shvatiti kao napad na bilo koga aktivno uključenog u feminističku politiku, niti kao napad na povijest pokreta za oslobođenje žena. Plodovi feminizma odraz su najuspješnije i najdugoročnije društvene revolucije koju je povijest čovječanstva do sada imala prilike zabilježiti – to se nikada ne smije zaboraviti. Ovaj popis je jednostavno skup osobnih zapažanja koja se odnose na određene aktualne dimenzije tê borbe, a jednako se dobro može primijeniti i na žene općenito, ne samo one koje se identificiraju kao feministkinje.


1. Feminizam bi se trebao vratiti zajedničkom djelovanju s pokretima koji su posvećeni socijalnoj pravdi, i ponovo uspostaviti svoje veze s drugim progresivnim pokretima, poput pokreta za prava homoseksualaca i borbe za rasnu jednakost. S vremena na vrijeme (posebice u Velikoj Britaniji), feminizam si je dozvolio da bude ometan raspravama o esencijalizmu koje su, primjerice, znale dovesti do ružnih pokušaja da se isključi transrodne žene iz feminističkih rasprava. Feminizmu je potrebna strateška i uključiva definicija “ženskosti” koja bi omogućila da se one koji se ionako nalaze u izglednijoj poziciji da postanu žrtve nasilja i diskriminacije ne podvrgne dodatnom obliku potlačenosti.

2. Istovremeno, sama riječ “feminizam” i bitke koje vodi trebale bi postati puno jasnije i snažnije. U doba kada se Sarah Palin može prozvati feministkinjom, usprkos tome što podupire donošenje zakonâ protiv pobačaja, ljevica se treba izboriti za samu riječ feminizam i čvrsto je postaviti unutar širih pitanja klase, eksploatacije i potlačenosti.

3. Feminizam ne bi trebali zavarati uspjesi pojedinačnih žena koje drže pozicije na vrhu svojih profesija (političarke, direktorice, itd.). Međutim, umjesto da o tim ženama razmišljamo kao “oglednim primjerima”, bilo bi dobro da ih (ponekad) razumijemo kao “mamce” (onako kako je to opisala Zillah Eisenstein u knjizi Sexual Decoys). Drugim riječima, samo zato što se radi o ženama koje su uspješne, u medijima se redovito proglašava uspjeh (a time i kraj) feminizma, istovremeno zanemarujući štetnu politiku koju provode neke od njih (uzmite Margaret Thatcher kao primjer). Feminizmu bi koristilo kad bi se zapamtilo da navodni individualni uspjeh poneke žene katkad može zakloniti borbu za stvarnu jednakost i poštene plaće.

4. Feminizam bi se trebao baviti svim ženama, gdje god se nalazile, i pripaziti da se ne fokusira samo na iskustvo malih skupina žena na Zapadu. Pitanja poput migrantskog rada (pri čemu je najčešće riječ o kućanskom radu za druge obitelji i skrbi za njihovu djecu) često se odnose na žene iz drugih dijelova svijeta koje za sobom ostavljaju vlastite obitelji, te na bijedu i patnju koje iz toga proizlaze. Problemi koji pogađaju žene u bogatijim dijelovima svijeta ponekad mogu zasjeniti borbe protiv potlačenosti, nasilja i ekonomske eksploatacije koje se odvijaju u siromašnijim zemljama. Zapadni feminizam ne smije se otuđiti od ostatka svijeta, diljem kojeg djeluju mnoge skupine u borbi za feministički grassroots aktivizam – feministkinje posvuda trebale bi sebe doživljavati kao dio iste zajedničke globalne borbe, ne zanemarujući pritom razlike koje postoje u različitim dijelovima svijeta.

5. Feminizam bi trebao biti na oprezu s tvrdnjama da je borba uspješno završena. Kako bi se održao pritisak na one koji žele opozvati postignuća ženskog pokreta (pravo na pobačaj, radno zakonodavstvo protiv diskriminacije, itd.) potrebno je žurno djelovati i neprestano biti u stanju budnosti. Primjerice, u Italiji je iznos plaće za žene pao na razinu koja je za 40 posto manja od plaće koju muškarci dobivaju za isti posao; u toj je zemlji istovremeno 46 posto žena nezaposleno. Berlusconijeve televizijske postaje izbacuju bezbroj zabavno-natjecateljskih emisija u kojima glavnu ulogu imaju oskudno odjevene djevojke koje hine manjak inteligencije. Stvari uvijek mogu postati još gore: poanta je u sprječavanju da se to dogodi.

6. Suvremeni feminizam bi trebao izbjegavati getoizirane rasprave poput “seksualni rad je dobar/seksualni rad je loš” ili “pornografija je dobra/pornografija je loša”. Unatoč tome što je očigledno riječ o važnim pitanjima od općeg kulturnog značaja, a da pritom i ne spominjemo neposredan učinak na živote žena koje se bave takvim poslovima, ukoliko se ograniče na denunciranje, takve se rasprave izbjegavaju suočiti s ekonomskom realnošću u ime čisto moralnog ili osobnog stava.

7. Feminizam treba izbjegavati svođenje svih pitanja vezanih uz život žena na probleme vezane uz seksualnost i seksualno ponašanje. Iako nesretan odnos između proizvodnje i reprodukcije predstavlja jednu od glavnih kontradikcija suvremenog rada, ukoliko feminizam potroši previše vremena fokusirajući se na pitanja seksualnosti, riskira zanemarivanje drugih značajnih pitanja – nejednake plaće, ne-seksualno nasilje, itd.

8. Feministkinje trebaju biti svjesne kooptacije retorike ženskog oslobođenja u ime imperijalizma. Zazivanje “ženskog oslobođenja” u vojnim kampanjama protiv Afganistana i Iraka, užasan je razvoj događaja, kako za značenje feminizma tako i za feministički pokret na terenu u tim zemljama. Uspon “feminizma” koji koristi bombe da bi pokazao svoju svrhovitost uopće ne predstavlja feminizam. “Zapadni” feminizam bi trebao biti oprezan kod suprotstavljanja navodno regresivno religioznim pokretima i različitim kulturama; umjesto toga, trebao bi posvetiti pozornost onim istinski feminističkim pokretima u represivnim zemljama i pomoći im na terenu.

9. Ženski pokret bi se trebao boriti za pravednije i bolje uvjete rada, čak i u ekonomskoj krizi. Činjenicu da je danas, po prvi puta u povijesti, među zaposlenima u SAD-u više žena nego muškaraca, treba razumjeti u svoj njenoj složenosti. Naravno, masovni je ulazak žena na tržište rada razlog za slavlje zbog financijske neovisnosti koju omogućuje pojedinoj ženi; međutim, ukoliko taj rad nije sindikalno zastupljen, ako je prekaran, slabo plaćen i naporan, tada bi se i feminizam trebao kloniti jednostranog oduševljenja porastom broja zaposlenih žena. Naličje takozvane “muškocesije” u SAD-u (koncepta po kojem muškarci ostaju bez posla bržim tempom od žena) jest mogućnost da su poslodavci osvijestili kako žene za istu količinu posla mogu plaćati manje te da će stoga radije nastaviti upošljavati njih umjesto muškarce, a da pritom ni muškarcima ni ženama ne čine nikakve ustupke kada su posrijedi poteškoće vezane uz skrb o djeci.

10. Feministkinje različitih dobnih skupina, s djecom ili bez, homoseksualne ili heteroseksualne orijentacije, ne bi trebale praviti previše razlika među različitim generacijama žena. U tu svrhu, govor o “valovima” feminizma možda više zakriva sličnosti nego što ih otkriva. Obratimo li pozornost na povijest feminizma lakše ćemo izbjeći ponavljanje previše istih rasprava, te istovremeno pomoći da se iznađu rješenja za probleme koji su, unatoč određenim razlikama, ostali isti tijekom više desetljeća.


S engleskog prevela Karolina Hrga



Napomena uredništva Alterneta: Nina Power je britanska filozofkinja i feministkinja čiju knjigu One-Dimensional Woman (Jednodimenzionalna žena), objavljenu 2009. godine kod izdavačke kuće Zero Books, jednostavno morate pročitati. Feminizam kakav zagovara Power izdvaja se od ostalih jer smo, kako autorica sama zna reći, od samog početka pogrešno shvaćali riječ koja počinje slovom „k“. Doista, kapitalizam je izvorište većine problema s kojima se žene danas suočavaju. (Naslov njezine knjige referira se na knjigu One-Dimensional Man Herberta Marcusea iz 1964. godine, koja je podrobno prikazala zavaravajuće slobode koje nudi kapitalistički sustav.) Knjiga Nine Power fascinantno je štivo koje zahvaća teme u rasponu od lakrdijaškog feminizma Sarah Palin do posezanja za feminizmom (zapakiranim kao ‘oslobođenje žena’) kako bi se njime pokušalo opravdati ratove u Iraku i Afganistanu. Power je u svojim analizama duhovita, britka i promišljena, te odstupa od današnje srednjostrujaške feminističke misli.


Adaptirana fotografija preuzeta sa snimke panela o seksizmu tijekom konferencije Marxism 2010 objavljene na Youtube kanalu swpTvUk.



Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve