Nina Power: Deset stvari koje feminizam može bolje

Nina Power za Alternet u deset točaka ukazuje na česte zablude suvremenog feminizma, kojemu još uvijek nedostaje uključivosti i svijesti o nužnom smještanju problematike u historijsko-materijalistički okvir, neodvojiv od heteronormativnosti kapitalizma i ekonomske krize. Kao što autorica na kraju svoga predavanja Feminist Manifesto for the 21st Century zaključuje: “Suvremeni feminizam bi trebao oprezno pristupiti ideji da postajanje instrumentom proizvodnje predstavlja znak emancipacije.” Sretan 8. mart!


Za početak moram napomenuti da ovaj popis ne treba shvatiti kao napad na bilo koga aktivno uključenog u feminističku politiku, niti kao napad na povijest pokreta za oslobođenje žena. Plodovi feminizma odraz su najuspješnije i najdugoročnije društvene revolucije koju je povijest čovječanstva do sada imala prilike zabilježiti – to se nikada ne smije zaboraviti. Ovaj popis je jednostavno skup osobnih zapažanja koja se odnose na određene aktualne dimenzije tê borbe, a jednako se dobro može primijeniti i na žene općenito, ne samo one koje se identificiraju kao feministkinje.


1. Feminizam bi se trebao vratiti zajedničkom djelovanju s pokretima koji su posvećeni socijalnoj pravdi, i ponovo uspostaviti svoje veze s drugim progresivnim pokretima, poput pokreta za prava homoseksualaca i borbe za rasnu jednakost. S vremena na vrijeme (posebice u Velikoj Britaniji), feminizam si je dozvolio da bude ometan raspravama o esencijalizmu koje su, primjerice, znale dovesti do ružnih pokušaja da se isključi transrodne žene iz feminističkih rasprava. Feminizmu je potrebna strateška i uključiva definicija “ženskosti” koja bi omogućila da se one koji se ionako nalaze u izglednijoj poziciji da postanu žrtve nasilja i diskriminacije ne podvrgne dodatnom obliku potlačenosti.

2. Istovremeno, sama riječ “feminizam” i bitke koje vodi trebale bi postati puno jasnije i snažnije. U doba kada se Sarah Palin može prozvati feministkinjom, usprkos tome što podupire donošenje zakonâ protiv pobačaja, ljevica se treba izboriti za samu riječ feminizam i čvrsto je postaviti unutar širih pitanja klase, eksploatacije i potlačenosti.

3. Feminizam ne bi trebali zavarati uspjesi pojedinačnih žena koje drže pozicije na vrhu svojih profesija (političarke, direktorice, itd.). Međutim, umjesto da o tim ženama razmišljamo kao “oglednim primjerima”, bilo bi dobro da ih (ponekad) razumijemo kao “mamce” (onako kako je to opisala Zillah Eisenstein u knjizi Sexual Decoys). Drugim riječima, samo zato što se radi o ženama koje su uspješne, u medijima se redovito proglašava uspjeh (a time i kraj) feminizma, istovremeno zanemarujući štetnu politiku koju provode neke od njih (uzmite Margaret Thatcher kao primjer). Feminizmu bi koristilo kad bi se zapamtilo da navodni individualni uspjeh poneke žene katkad može zakloniti borbu za stvarnu jednakost i poštene plaće.

4. Feminizam bi se trebao baviti svim ženama, gdje god se nalazile, i pripaziti da se ne fokusira samo na iskustvo malih skupina žena na Zapadu. Pitanja poput migrantskog rada (pri čemu je najčešće riječ o kućanskom radu za druge obitelji i skrbi za njihovu djecu) često se odnose na žene iz drugih dijelova svijeta koje za sobom ostavljaju vlastite obitelji, te na bijedu i patnju koje iz toga proizlaze. Problemi koji pogađaju žene u bogatijim dijelovima svijeta ponekad mogu zasjeniti borbe protiv potlačenosti, nasilja i ekonomske eksploatacije koje se odvijaju u siromašnijim zemljama. Zapadni feminizam ne smije se otuđiti od ostatka svijeta, diljem kojeg djeluju mnoge skupine u borbi za feministički grassroots aktivizam – feministkinje posvuda trebale bi sebe doživljavati kao dio iste zajedničke globalne borbe, ne zanemarujući pritom razlike koje postoje u različitim dijelovima svijeta.

5. Feminizam bi trebao biti na oprezu s tvrdnjama da je borba uspješno završena. Kako bi se održao pritisak na one koji žele opozvati postignuća ženskog pokreta (pravo na pobačaj, radno zakonodavstvo protiv diskriminacije, itd.) potrebno je žurno djelovati i neprestano biti u stanju budnosti. Primjerice, u Italiji je iznos plaće za žene pao na razinu koja je za 40 posto manja od plaće koju muškarci dobivaju za isti posao; u toj je zemlji istovremeno 46 posto žena nezaposleno. Berlusconijeve televizijske postaje izbacuju bezbroj zabavno-natjecateljskih emisija u kojima glavnu ulogu imaju oskudno odjevene djevojke koje hine manjak inteligencije. Stvari uvijek mogu postati još gore: poanta je u sprječavanju da se to dogodi.

6. Suvremeni feminizam bi trebao izbjegavati getoizirane rasprave poput “seksualni rad je dobar/seksualni rad je loš” ili “pornografija je dobra/pornografija je loša”. Unatoč tome što je očigledno riječ o važnim pitanjima od općeg kulturnog značaja, a da pritom i ne spominjemo neposredan učinak na živote žena koje se bave takvim poslovima, ukoliko se ograniče na denunciranje, takve se rasprave izbjegavaju suočiti s ekonomskom realnošću u ime čisto moralnog ili osobnog stava.

7. Feminizam treba izbjegavati svođenje svih pitanja vezanih uz život žena na probleme vezane uz seksualnost i seksualno ponašanje. Iako nesretan odnos između proizvodnje i reprodukcije predstavlja jednu od glavnih kontradikcija suvremenog rada, ukoliko feminizam potroši previše vremena fokusirajući se na pitanja seksualnosti, riskira zanemarivanje drugih značajnih pitanja – nejednake plaće, ne-seksualno nasilje, itd.

8. Feministkinje trebaju biti svjesne kooptacije retorike ženskog oslobođenja u ime imperijalizma. Zazivanje “ženskog oslobođenja” u vojnim kampanjama protiv Afganistana i Iraka, užasan je razvoj događaja, kako za značenje feminizma tako i za feministički pokret na terenu u tim zemljama. Uspon “feminizma” koji koristi bombe da bi pokazao svoju svrhovitost uopće ne predstavlja feminizam. “Zapadni” feminizam bi trebao biti oprezan kod suprotstavljanja navodno regresivno religioznim pokretima i različitim kulturama; umjesto toga, trebao bi posvetiti pozornost onim istinski feminističkim pokretima u represivnim zemljama i pomoći im na terenu.

9. Ženski pokret bi se trebao boriti za pravednije i bolje uvjete rada, čak i u ekonomskoj krizi. Činjenicu da je danas, po prvi puta u povijesti, među zaposlenima u SAD-u više žena nego muškaraca, treba razumjeti u svoj njenoj složenosti. Naravno, masovni je ulazak žena na tržište rada razlog za slavlje zbog financijske neovisnosti koju omogućuje pojedinoj ženi; međutim, ukoliko taj rad nije sindikalno zastupljen, ako je prekaran, slabo plaćen i naporan, tada bi se i feminizam trebao kloniti jednostranog oduševljenja porastom broja zaposlenih žena. Naličje takozvane “muškocesije” u SAD-u (koncepta po kojem muškarci ostaju bez posla bržim tempom od žena) jest mogućnost da su poslodavci osvijestili kako žene za istu količinu posla mogu plaćati manje te da će stoga radije nastaviti upošljavati njih umjesto muškarce, a da pritom ni muškarcima ni ženama ne čine nikakve ustupke kada su posrijedi poteškoće vezane uz skrb o djeci.

10. Feministkinje različitih dobnih skupina, s djecom ili bez, homoseksualne ili heteroseksualne orijentacije, ne bi trebale praviti previše razlika među različitim generacijama žena. U tu svrhu, govor o “valovima” feminizma možda više zakriva sličnosti nego što ih otkriva. Obratimo li pozornost na povijest feminizma lakše ćemo izbjeći ponavljanje previše istih rasprava, te istovremeno pomoći da se iznađu rješenja za probleme koji su, unatoč određenim razlikama, ostali isti tijekom više desetljeća.


S engleskog prevela Karolina Hrga



Napomena uredništva Alterneta: Nina Power je britanska filozofkinja i feministkinja čiju knjigu One-Dimensional Woman (Jednodimenzionalna žena), objavljenu 2009. godine kod izdavačke kuće Zero Books, jednostavno morate pročitati. Feminizam kakav zagovara Power izdvaja se od ostalih jer smo, kako autorica sama zna reći, od samog početka pogrešno shvaćali riječ koja počinje slovom „k“. Doista, kapitalizam je izvorište većine problema s kojima se žene danas suočavaju. (Naslov njezine knjige referira se na knjigu One-Dimensional Man Herberta Marcusea iz 1964. godine, koja je podrobno prikazala zavaravajuće slobode koje nudi kapitalistički sustav.) Knjiga Nine Power fascinantno je štivo koje zahvaća teme u rasponu od lakrdijaškog feminizma Sarah Palin do posezanja za feminizmom (zapakiranim kao ‘oslobođenje žena’) kako bi se njime pokušalo opravdati ratove u Iraku i Afganistanu. Power je u svojim analizama duhovita, britka i promišljena, te odstupa od današnje srednjostrujaške feminističke misli.


Adaptirana fotografija preuzeta sa snimke panela o seksizmu tijekom konferencije Marxism 2010 objavljene na Youtube kanalu swpTvUk.



Vezani članci

  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.
  • 13. travnja 2017. Prosvjedi u Srbiji, travanj 2017. (foto: MS) Vlast aktivno sprečava protestno jedinstvo Aktualni masovni prosvjedi diljem Republike Srbije predstavljaju kulminaciju višegodišnjeg nezadovoljstva stanovništva sustavnom devastacijom tekovina socijalne države, privatizacijom javnih poduzeća i upornim inzistiranjem političko-ekonomskih elita na uvođenju tzv. mjera štednje. Izravni povod izlasku naroda na ulice nedavni su rezultati predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio trenutni premijer Aleksandar Vučić. Kratki izvještaj i presjek situacije za nas je pripremio Marko Stričević, aktivni sudionik u prosvjedima i član organizacije Marks21.
  • 10. travnja 2017. Članovi političke platforme Ahora Madrid u Campo de Cebada, 19. travnja 2014. (izvor: Ahora Madrid @ Flickr prema Creative Commons licenci) Kako zaustaviti politički pomak udesno? Donosimo prijevod komentara u kojem Immanuel Wallerstein u širokim potezima naznačuje obrise globalne političko-ekonomske situacije u kojoj je, uslijed pada životnog standarda većine svjetskog stanovništva, uočljiv generalni politički pomak ka lijevoj, ali i desnoj radikalizaciji. Premda kratkoročni politički ciljevi radikalno lijevih stranaka ponekad uspijevaju umanjiti posljedice po najsiromašnije slojeve, jačanje lijeve pozicije i uspostava pravednijeg svjetskog sistema na dugi rok ipak zahtijevaju političko djelovanje drugačije vrste – izgradnju savezâ odozdo.
  • 10. travnja 2017. Tvornica staklenih proizvoda, 2. prosinca, 1960., Slovenska Bistrica (izvor: commons.wikimedia.org). Kako je počelo rušenje Jugoslavije? U novoj knjizi Vladimira Unkovskog-Korice, „The Economic Struggle for Power in Tito’s Yugoslavia. From World War II to Non-Alignment“, profesor Srednjoeuropskih i istočnoeuropskih studija na Školi za društvene i političke znanosti Sveučilišta u Glasgowu, začetke raspada socijalističke Jugoslavije smješta puno ranije od većine autora, analizirajući društveno-ekonomsku zbilju tijekom prvih dvaju desetljeća nakon oslobođenja zemlje pri kraju Drugog svjetskog rata. Radi se o pokušaju dekonstrukcije obmanjujućih popularnih predodžbi zasnovanih na ahistorijskom tumačenju događaja i procesa relevantnih za ovaj period. U nastavku pročitajte kratki prikaz navedene knjige.
  • 4. travnja 2017. Narodna čitaona ispred sarajevske Vijećnice (foto: LM) Bosna i Hercegovina: daleko, blizu, daleko Od 2013. godine u Bosni i Hercegovini sporadično se javljaju socijalni pokreti. Počevši od tadašnje „bebolucije“ preko februarskih protesta 2014. godine i prateće plenumske mobilizacije, do trenutno aktivnih kampanja za radnička prava, zajednička dobra i historijsko sjećanje, ti pokreti konstantno su stiješnjeni između gorućih pitanja kojima se neposredno bave i ostvarivanja trajnije prisutnosti u političkom polju. Međutim, pitanje njihove održivosti nije samo njihovo pitanje, već je i pitanje lijevih aktera u zemljama čije politike aktivno oblikuju bosanskohercegovačke političke prilike – prije svega u Hrvatskoj i Srbiji, a potom i u državama članicama Evropske unije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve