Bhaskar Sunkara: Zašto je američkom liberalizmu potreban socijalizam i obratno

U tekstu Bhaskara Sunkare, osnivača i urednika časopisa Jacobin koji će u Zagrebu održati predavanje 13. svibnja kao gost 8. Subversive festivala, djelovanje američkog demokratskog socijalista Michaela Harringtona te povijest nastanka i slabljenja socijalne države predstavljaju kontekst za argumentaciju o važnosti današnje učinkovite suradnje i suprotstavljanja američkim “liberalima” (tj. socijalnim demokratima). I dok “liberali koji se drže vjere u socijalnu državu predstavljaju presudan dio bilo kakve široke lijeve koalicije protiv mjera štednje”, demokratski bi socijalisti trebali “zagovarati popularnu analizu i iskazati organizacijske talente koji su dinamičniji od onih koje liberalizam može ponuditi. To znači da će trebati otvoreno djelovati pod socijalističkim barjakom, prokazati kapitalizam kao društveni sustav koji pogoduje malobrojnoj manjini na račun svih ostalih i organizirati se unutar zajednica, škola i radnih mjesta s ciljem da se dovede u pitanje i suprotstavi strukturama i odnosima koji dominiraju našim životima.”


Jedini način na koji socijalisti mogu ponovo zadobiti političku relevantnost jest da uđu u realistični angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas


Iako njegovo ime nije bilo općepoznato, Michael Harrington je tijekom druge polovice 20. stoljeća bio najistaknutiji socijalist u SAD-u. Međunarodni lideri poput švedskog premijera Olofa Palmea znali su reći kako bi Harrington, kada bi bio Europljanin, bio na čelu države – umjesto tek redovni gost kasnovečernjeg programa na TV kanalu C-Span. William F. Buckley puno je prezirnije primijetio kako je „to da vas nazivaju najvažnijim američkim socijalistom kao da ste najviša zgrada u gradu Topeka u Kansasu.“

Od Harringtonove smrti, 1989. godine, opadanje već ionako neznatnog američkog socijalističkog pokreta još je izraženije. Kada su čak i najblaži oblici tzv. „liberalizma“ u SAD-u u povlačenju, a nešto toliko ekonomski racionalno poput javno financiranog (eng. single-payer) zdravstva nije uopće dijelom političke rasprave, radikalnije politike čine se dalekim snovima. Iako socijalizam ima određenu podršku u dijelu populacije, uistinu predane domaće socijaliste trenutno se može brojati tek u tisućama, a ne u milijunima. Po prilici onako kako obožavatelji serije Star Trek hodočaste po trekki konvencijama,
Američki demokratski socijalistički pokret trenutno obilježavaju kako korozivna unutarnja kultura tako i potpuno organizacijsko rasulo. Kada socijalisti i vrše nekakav utjecaj to se odvija pod okriljem lijevo-liberalnih skupina, poput Progresivnih američkih demokrata
ovaj kadar se svake godine sjati na Left Forum u New York kako bi participirao u usijanim raspravama oko ovog ili onog djelića sektaške ezoterije.

Američki demokratski socijalistički pokret trenutno obilježavaju kako korozivna unutarnja kultura tako i potpuno organizacijsko rasulo. Kada socijalisti i vrše nekakav utjecaj to se odvija pod okriljem lijevo-liberalnih skupina, poput Progresivnih američkih demokrata (Progressive Democrats of America). Riječ na „S“ uglavnom se smatra smetnjom koju treba prikrivati. Osim što tu riječ koriste desničari kao taktiku zastrašivanja, podrazumijeva se da socijalizmu nema mjesta unutar američkog srednjostrujaškog političkog krajolika.

No, unatoč ovoj sumornoj slici, javljaju se znakovi da socijalizam još nije dokrajčen. Anketa koju je krajem 2011. proveo Pew Research Center pokazala je kako je više mladih Amerikanaca blagonaklono prema socijalizmu nego prema kapitalizmu. Čak i neki od štetnijih aspekata aktivizma kakav prakticira pokret Occupy ukazuju na radikalizam koji mu se nalazi u temelju. Čežnja za pravednijom ekonomijom koju su pokazivale pučke kuhinje u Parku Zuccotti ili žeđ za dubljom demokracijom koju su utjelovili plenumi pokreta Occupy Wall Street, odražavale su duboke aspiracije, iako su se te aspiracije tek površno i nakratko ostvarile. Pripadnici generacije koja je politički stasala nakon kraja Hladnog rata možda se ne etiketiraju nazivom „socijalisti“, no ne poistovjećuju ga ni s gulazima i vojnim paradama.

Možda bismo trebali zahvaliti našim konzervativnim prijateljima. Čim više Grover Norquist naziva centrističke ekonomske politike predsjednika Baracka Obame „socijalističkima“, time ta prijeteća pogrda počinje zvučati sve manje zastrašujućom.

Povratak u budućnost

Naravno, socijalizam je nekoć bio više od pogrdnog naziva – bio je stvarna politička sila koja je zastupala radikalnu demokraciju i egalitarnu preraspodjelu. 1912. godine, Socijalistička partija Amerike (Socialist Party of America) brojila je 118.000 članova i mogla se pohvaliti s 1200 izabranih državnih službenika, uključujući 79 gradonačelnika. Iako su radnici u ovoj zemlji svoje zahtjeve formulirali jezikom ovdašnjeg kapitalizma i republikanizma u većoj mjeri od svojih europskih pandana, ipak su vodili istu klasnu borbu protiv svojih poslodavaca za bolje plaće i uvjete rada.

Ove su radikalne struje ponekad jenjavale pa ponovo jačale, no američki su socijalisti odigrali ključnu ulogu u svakom značajnijem progresivnom uspjehu, od New Deala do velikih prosvjeda 1960-ih. No ove su pobjede od 1970-ih postale rjeđe.
Za razliku od onih ljevičara koji vjeruju da se stvari moraju pogoršati prije nego postanu bolje, mi tvrdimo da će ljudstvu ‘sljedeće ljevice’ biti potrebni kako samopouzdanje koje dolazi s pobjedama postignutima u srednjem roku tako i materijalna sigurnost koju omogućuje izdržljiva sigurnosna mreža, prije nego li učini bilo kakve snažne pomake prema fundamentalnijoj društvenoj promjeni
Nije slučajno da su se desetljeća rastuće ekonomske nejednakosti poklopila s opadanjem ljevice. Liberali u SAD-u nikada nisu imali previše strpljenja za socijaliste – no uglađeni bi režimski ljudi teško bili progurali New Deal bez crvenih koji su im marširali slijeva, prijeteći mnogo radikalnijom promjenom. Neoliberalna plima krenula je i značajno nagrizla postignuća socijalne demokracije tek nakon što se socijalizam u SAD-u povukao i osuo.

No ti se uspjesi mogu ponovno postići. U eseju naziva „The Welfare State of America“ („Američka socijalna država“), kojeg sam napisao s Peterom Fraseom za časopis In These Times u listopadu 2012., tvrdimo kako bi premještanje tereta socijalnih usluga sa saveznih država i gradova na saveznu vladu moglo učiniti socijalnu državu učinkovitijom, održivijom – i ključno – popularnijom. Ukazali smo na društvene aktere čiji bi se interesi mogli uskladiti s takvim programom – politička glasačka tijela poput radništva, koja bi, kada se mobiliziraju, mogla doprinijeti uspostavi nove ere američke socijalne demokracije.

Naš prijedlog nije bio inspiriran nostalgijom za poslijeratnim razdobljem – čežnjom za ugodnijim i blažim kapitalizmom kakav smo imali ranije. Niti smo napustili izvornu socijalističku viziju postkapitalističkog društva. Umjesto toga sugerirali smo da bi određene reforme, jednom kada se uspostave, istovremeno unaprijedile uvjete života radnih ljudi u neposrednoj sadašnjosti te pripremile teren za fundamentalnije strukturne promjene u budućnosti. Za razliku od onih ljevičara koji vjeruju da se stvari moraju pogoršati prije nego postanu bolje, mi tvrdimo da će ljudstvu ‘sljedeće ljevice’ biti potrebni kako samopouzdanje koje dolazi s pobjedama postignutima u srednjem roku tako i materijalna sigurnost koju omogućuje izdržljiva sigurnosna mreža, prije nego li učini bilo kakve snažne pomake prema fundamentalnijoj društvenoj promjeni.

Odbijatelji slijeva, tehnokrati zdesna

Takav je proces nezamisliv bez ljevice koja bi bila spremna uhvatiti se u koštac s liberalizmom, no trendovi u ovom pogledu ne obećavaju. Osebujna varijanta anarhizma, koja je prevladavala dok je pokret Occupy bio aktivan, u svoje je redove privukla mnoge mlade aktiviste. Njihov veliki plan za svjetsku promjenu glasi: Odbijmo preuzeti vlast. Izbjegavajmo politiku. Okupirajmo skvotove i ‘oslobodimo prostor’. Slavimo kolaps liberalizma i nadajmo se kako će nešto bolje izrasti iz ruševina.

S obzirom na današnju političku klimu razumljivo je kako mnogo radikala odlučuje optirati za hermetičnu čistoću i zauzimanje ‘lajfstajl’ stava. Tijekom protekla tri desetljeća Demokratska stranka okrenula se u smjeru koji je još više prokorporacijski. Clinton je, a ne Reagan, bio taj koji je uspio progurati reformu koja je smanjila izdatke za socijalnu skrb; Obama je, a ne Bush, bio taj koji je ugrozio budućnost Medicarea (sustava djelomičnog zdravstvenog osiguranja za starije od 65 godina i osobe s invaliditetom, op. prev.). Unatoč tome, većina se tradicionalnih liberala protivila takvim politikama. Ključna je ta distinkcija između, s jedne strane, tehnokratskih elita u koaliciji lijevog centra ustrajnih u namjeri da upravljaju uzmakom socijalne države i, s druge strane, liberalnih aktivista koji bi htjeli da se uspjesi New Deala i Velikog društva
Upečatljiv je raskorak između aspiracija koje imaju oni koji zagovaraju i donose liberalne politike te glasačkih blokova na koje se oni politički oslanjaju. Taj raskorak socijalisti mogu iskoristiti. Beskrvna studioznost liberala iz Washingtona predstavlja priliku ljevici da nanovo izgradi odnos sa širim progresivnim pokretom, s publikom koja gladuje za alternativama mjerama štednje
(programa progresivnih socijalnih reformi koje je proveo Lyndon B. Johnson, op. prev.) obrane i prošire. Uostalom, liberali koji se drže vjere u socijalnu državu predstavljaju presudan dio bilo kakve široke lijeve koalicije protiv mjera štednje.

Američka socijalna država nastala je kao rezultat specifičnog historijskog momenta; njezina ideološka arhitektura poduprta je New Dealom te iskustvom visoko koordinirane ekonomije iz ratnog razdoblja 1940-ih. Još važnije, ona se pojavila tijekom obilja poslijeratnog ekonomskog booma, uz pomoć masovnog radničkog pokreta koji sada, 2013. godine, ne pokazuje nikakve naznake da će ponovo oživjeti i steći svoju nekadašnju slavu.

Različiti načini na koje liberali procjenjuju ovu povijest otkrivaju zanimljive lomove u liberalnom taboru. S jedne se strane nalaze liberali orijentirani prema radništvu, koji su u pravu kada čeznu za ekonomskom sigurnošću prošlih vremena i nastavljaju sanjati kako će se jednoga dana obećanje liberalizma kakav je bio sredinom 20. stoljeća ostvariti u formi robusnije industrijske demokracije. Na drugoj su strani oni koji su se svrstali uz profesionalnu liberalnu klasu policy-makera, poput Ezre Kleina, kolumnista Washington Posta, koji je u tekstu iz 18. siječnja 2013., naslovljenom „Nakon ‘kraja liberalizma glomazne države’“, napisao: „Progresivni projekt izgradnje prikladne socijalne države prepušta mjesto više tehnokratskom poslu financiranja i upravljanja istom.“ Stoga, iz te perspektive, postojeća sigurnosna mreža mora biti podrezana i inovirana kako bi se mogla uskladiti sa zahtjevima globalizirane ekonomije.

Ovi liberalni tehnokrati nisu idioti. Njihovo razumijevanje strukturnih temelja ekonomske krize iz 1970-ih, koja je uvelike preokrenula tok američke socijalne demokracije i potaknula naglo jačanje neoliberalizma, sofisticiranije je od onog koje imaju njihovi kolege na radničkoj ljevici. Međutim, upečatljiv je raskorak između aspiracija koje imaju oni koji zagovaraju i donose liberalne politike te glasačkih blokova na koje se oni politički oslanjaju. Taj raskorak socijalisti mogu iskoristiti. Beskrvna studioznost liberala iz Washingtona – skupa autora koje se promiče kao one koji su „ljudi s idejama“ u američkom liberalizmu – predstavlja priliku ljevici da nanovo izgradi odnos sa širim progresivnim pokretom, s publikom koja gladuje za alternativama mjerama štednje.

U zemlji čuda

Savez za novi New Deal donio bi dobro liberalnoj ljevici, no igranje uloge u pomlađivanju američkog liberalizma mora biti tek sredstvo za ostvarivanje cilja. Tu su Michael Harrington i njegovi suučesnici, mnogi od kojih su bili vođe radničkog pokreta, pogriješili. Njihova greška nije bila u protivljenju da surađuju s liberalima, na način na koji se danas tome protivi anarhistička mladež, već u tome što je njihova politička strategija bila tako kreirana da je nužno svirala drugu violinu političkoj strategiji njihovih liberalnih pandana i s vremenom postala nerazlučiva od nje. Iako im se za to
Jedini način na koji će socijalisti ponovno steći političku relevantnost jest kroz realističan angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas. A to uključuje i to da se zaprlja te napravi kompromise – da se obrati liberalima kao prijateljima i saveznicima – no da se istovremeno ne izgubi iz vida potrebu za odlučnim transformiranjem političkog okvira izgrađenog na autodestruktivnom i moralno nepodnošljivom načinu proizvodnje
pružila prilika dok je američki liberalizam bio u svojoj najsnažnijoj fazi, oni nisu bili u stanju izgraditi vlastite institucije i boriti se za prevlast unutar šire progresivne koalicije.

Kroz rad u zajednici i agitprop današnji će demokratski socijalisti morati zagovarati popularnu analizu i iskazati organizacijske talente koji su dinamičniji od onih koje liberalizam može ponuditi. To znači da će trebati otvoreno djelovati pod socijalističkim barjakom, prokazati kapitalizam kao društveni sustav koji pogoduje malobrojnoj manjini na račun svih ostalih i organizirati se unutar zajednica, škola i radnih mjesta s ciljem da se dovede u pitanje i suprotstavi strukturama i odnosima koji dominiraju našim životima. To će značiti i stvaranje partija i organizacija različitih od onih koje trenutno postoje na američkoj političkoj sceni, takvih koje istovremeno nisu odvojene od življene stvarnosti običnih ljudi.

Jedini način na koji će socijalisti ponovno steći političku relevantnost jest kroz realističan angažman i konfrontaciju s politikom kakva je danas. A to uključuje i to da se zaprlja te napravi kompromise – da se obrati liberalima kao prijateljima i saveznicima – no da se istovremeno ne izgubi iz vida potrebu za odlučnim transformiranjem političkog okvira izgrađenog na autodestruktivnom i moralno nepodnošljivom načinu proizvodnje.


S engleskog preveo Martin Beroš



Bhaskar Sunkara, osnivač i urednik časopisa Jacobin, viši je urednik časopisa In These Times. Možete ga slijediti na Twitteru: @el_bhask


Fotografija Bhaskara Sunkare je preuzeta s autorova Twittera i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve