Istraživanje osporilo zagovaratelje zakona ‘Right to Work’: proturadnički zakoni rezultiraju nižim plaćama

Zakoni naziva ‘Pravo na rad’ postoje u 25 saveznih država SAD-a. Ovi zakoni zabranjuju sindikatima da od radnika zahtijevaju da uplaćuju članarine čak i kada su ti radnici zaštićeni kolektivnim ugovorima koje su sindikati ispregovarali u njihovu korist. Sindikati su zakonski primorani u istoj mjeri u kojoj pravno i materijalno štite svoje članove štititi i radnike koji nisu članovi, bez obzira na visinu troškova. To sindikate stavlja u težak položaj i oslabljuje poziciju radnika pri pregovorima s poslodavcima. Rezultati istraživanja Instituta za ekonomsku politiku o ekonomskoj situaciji radnika u saveznim državama koje imaju te zakone pokazuju kako radnici u tim državama, u usporedbi s onima u drugim državama, imaju u prosjeku 3,1 posto niže plaće te da je niži postotak onih kojima poslodavci uplaćuju zdravstveno osiguranje i doprinose za mirovine.


Godišnja plaća radnika u saveznim državama SAD-a koje imaju zakone naziva ‘Pravo na rad’ u prosjeku je 1558 dolara niža od godišnje plaće radnika u državama bez tih proturadničkih zakona


Rezultati nedavnog istraživanja Instituta za ekonomsku politiku (Economic Policy Institute, EPI) u jasnoj su suprotnosti s argumentima koje obično koriste zagovaratelji zakona nazvanih ‘Pravo na rad’ (Right to Work) i pokazuju da su plaće i beneficije zaposlenih ustvari manje u saveznim državama koje imaju takve proturadničke zakone.

Izvještaj o istraživanju, objavljen u sklopu EPI-jevog projekta “Podizanje plaća u Americi”, pokazuje da negativan utjecaj zakona ‘Pravo na rad’ (PNR) – koji oslabljuju sindikate tako što omogućuju radnicima koristi od kolektivnih pregovora bez obveze da plaćaju članarinu – rezultira s 1558 dolara nižom godišnjom zaradom za prosječnog radnika s punim radnim vremenom.

U saveznim državama koje imaju PNR zakone plaće su 3,1 posto niže od plaća u državama koje ih nemaju. Do tog se podatka došlo pomoću kontroliranja pojedinih demografskih i socio-ekonomskih varijabli te makroekonomskih pokazatelja saveznih država prilikom istraživanja, navode EPI-jeva viša ekonomistica Elise Gould i asistent istraživanja Will Kimball.

Prilikom medijskog predstavljanja rezultata istraživanja Gould je bila izravna, kazavši da je “sasvim jasno da su zakoni ‘Pravo na rad’ u negativnoj korelaciji s plaćama radnika”.

EPI je također izvijestio da je postotak radnika kojima poslodavci uplaćuju zdravstveno osiguranje i doprinose za mirovine manji u državama s PNR zakonima od onog u drugim državama.

“Zakonima PNR glavni je cilj oslabiti sposobnost sindikata da omoguće zaposlenicima jaču poziciju pri pregovorima s poslodavcima za bolje plaće, beneficije i radne uvjete”, objašnjavaju Gould i Kimball u uvodu izvještaja. “S obzirom na to da sindikalna organiziranost radnika povećava plaće kako za članove sindikata tako i za radnike koji nisu članovi sindikata ali rade u sektorima koji su sindikalno organizirani, ne čudi da istraživanje pokazuje da i sindikalizirani i nesindikalizirani radnici u državama s PNR zakonima imaju u prosjeku niže plaće i manje beneficija od radnika u istim sektorima u drugim državama.”

PNR zakoni trenutno postoje u 25 saveznih država, uključujući Wisconsin u kojem je republikanski guverner Scott Walker početkom ožujka potpisao PNR zakon koji je izazvao kontroverze. Tom je prilikom rekao da je to “ispravan čin koji će koristiti kako stvarateljima radnih mjesta (eng. job creators, op. prev.) tako i zaposlenicima”. Zakonodavci u državama Illinois, Kentucky, New Mexico i Zapadna Virginia razmatraju uvođenje sličnih zakona.

No umjesto da uvode politike koje otežavaju situaciju radnicima i gospodarstvu, političari bi trebali primijeniti drugačiji pristup, rekao je Kimball.

“Političari koji su zabrinuti zbog tri i pol desetljeća stagnacije plaća koja su teško pogodila američke radnike trebali bi pokušavati ojačati sindikate”, preporučuje Kimball. “Kolektivno pregovaranje je siguran način da se podignu plaće, a zakoni ‘Pravo na rad’ ga onesposobljuju.”


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Fotografija je preuzeta sa stranice Common Dreams (Foto: Light Brigading/flickr/cc) i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve