Boaventura de Sousa Santos: U solidarnosti s Grčkom

Uoči ulaska u finalni mjesec pregovora grčke vlade s europskim institucijama i MMF-om, portugalski profesor sociologije Boaventura de Sousa Santos naglašava smanjivanje mirovina i ukidanje kolektivnog pregovaranja – dva središnja stupa europske socijaldemokracije – kao dvije glavne crvene linije koje Syriza u pregovorima ne smije prijeći, a s time u vezi kao zloguki primjer navodi novi radikalno konzervativni gospodarski program portugalske Socijalističke stranke, koji prijeti eliminirati razblaženu verziju portugalske socijaldemokracije.


Pišem iz Atene u koju sam došao na poziv Instituta Nicos Poulantzas kako bih sudjelovao u raspravi o aktualnim izazovima i problemima koji pritišću zemlje južne Europe te potencijalnim poukama koje se mogu izvući iz inovativnih eksperimenata koji se trenutno provode u Europi i drugdje u svijetu.

Iz rasprave je proizašla bazična suglasnost o tome da će ono što se dogodi u idućih nekoliko dana ili tjedana u sklopu pregovora Grčke s europskim institucijama i MMF-om imati presudan značaj ne samo za narod Grčke već i za narode zemalja južne Europe te za cijelu Europu.

Na kocki se nalazi obrana dostojanstva i minimalne dobrobiti naroda koji je bio žrtvom ne samo goleme povijesne nepravde nego i politika mjera štednje (i to loše osmišljenih), koje šire smrt i društvenu devastaciju (što se može jasno uočiti na ulicama i pročeljima zgrada), a koje pritom nisu ispunile niti jedan od ciljeva koji su trebali opravdati njihovo provođenje.
Syrizin je program, baš kao i program Podemosa u Španjolskoj, ustvari umjerena socijaldemokratska agenda. To je velika ironija Europe: donedavni socijaldemokrati danas su liberali, a revolucionari su postali socijaldemokrati

Nije ni čudo da je prva stavka u Syrizinom Solunskom programu neodgodivo ublažavanje surovosti trenutne humanitarne krize. Theano Fotiou, zamjenik ministra za socijalnu solidarnost kojega prožima borbena strast kakva je dugo bila odsutna u suhoparnih europskih političara, objašnjava mi na koji se način organizira spašavanje onih koji su gurnuti u ekstremno siromaštvo (programima besplatne prehrane, opskrbljivanjem besplatnom strujom te pružanjem besplatnih zdravstvenih usluga), pritom ističući pomalo iznenađujuću suradnju grčkih banaka na održavanju platnog sustava za te programe.

Osim ovih hitnih mjera, Syrizin je program, baš kao i program Podemosa u Španjolskoj, ustvari umjerena socijaldemokratska agenda. To je velika ironija Europe: donedavni socijaldemokrati danas su liberali, a revolucionari su postali socijaldemokrati.

Glavne crvene linije koje Syriza ne može dopustiti da se prijeđu su smanjivanje mirovina i ukidanje kolektivnog pregovaranja – dva središnja stupa europske socijaldemokracije. Kroz njihovu obranu, Syriza se zalaže za najdragocjenija dostignuća europskog političkog, društvenog i kulturnog naslijeđa u posljednjih pola stoljeća. To je zaista hrabra obrana u kontekstu najnepravednijeg i najviše asimetričnog pregovaračkog procesa u novijoj europskoj (a možda i svjetskoj) povijesti. No to neće biti osamljena obrana dokle god bude mogla računati na aktivnu solidarnost svakog europskog građanina, koji ne želi prihvatiti kaljužu rezignacije kao opciju.

Dakle, što će se dalje događati? Često kažem da su sociolozi dobri u predviđanju prošlosti. No čini se da znakovi koji nam se nalaze na raspolaganju pružaju više razloga za pesimizam nego za optimizam. Začudo, jedan od takvih, s obzirom na narod Grčke uznemirujućih signala, gospodarski je program kojeg je nedavno objavila portugalska Socijalistička stranka.
Glavne crvene linije koje Syriza ne može dopustiti da se prijeđu su smanjivanje mirovina i ukidanje kolektivnog pregovaranja – dva središnja stupa europske socijaldemokracije

Konzervativna radikalnost nekih prijedloga u tom programu, pogotovo onih koji se odnose na sindikalna prava radnika i mirovine (a koji uključuju mjere čija konzervativnost nadilazi onu španjolske Socijalističke stranke i zapravo nalikuje onoj Ciudadanosa, nove španjolske konzervativne stranke), potiče na pomisao da je taj program sastavljen uz pomoć znanja insajdera, koristeći već postojeće povlašteno znanje o još uvijek tajnim odlukama o Grčkoj i južnoeuropskim zemljama koje su „glavni donositelji odluka“ u Europi već donijeli.

U pogledu mirovina (i podrivanja uvjeta održivosti mirovinskog sustava kako bi se opravdala daljnja smanjenja), te sindikalnih prava (i fatalnog podrivanja kolektivnog pregovaranja), predložene politike Socijalističke stranke prelaze preko dvije glavne Syrizine crvene linije. Ukoliko se te politike stvarno primijene u praksi, one će u Portugalu eliminirati razblaženu verziju socijaldemokracije koju smo uspjeli izgraditi tijekom posljednjih četrdeset godina.

Radi li se ovdje o ranom upozorenju da Syriza prijeti likvidacija koja treba poslužiti kao cjepivo protiv onoga što bi se moglo dogoditi u Španjolskoj, Irskoj, Portugalu, pa čak i u Italiji? To ne znamo, no svakako je opravdano sumnjati na to i zadržati jednu stvar kao sigurnu. Opravdano je sumnjati kako „glavni donositelji odluka“ namjeravaju napasti Syrizu u njenoj srži i time dovesti do toga da je napuste mnogi njeni podržavatelji (pogotovo oni koji ne ovise o humanitarnoj pomoći), vjerojatno uz smiješno obećanje da će imati više koristi od Europe u kojoj nema Syrize nego od Europe u kojoj Syriza postoji.

Ukoliko Syriza bude poražena, jedna je stvar sigurna – socijalističke stranke koje su nekoć odabirale tzv. treći put uskoro će uvidjeti da je taj put uistinu slijepa ulica.

Atena, 28. svibnja 2015.

Boaventura de Sousa Santos



S engleskog preveo Damjan Rajačić



Boaventura de Sousa Santos portugalski je profesor sociologije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Coimbri (Portugal), istaknuti pravni znanstvenik na Katedri za pravo pri Sveučilištu Wisconsin-Madison i globalni pravni znanstvenik na Sveučilištu u Warwicku. Suosnivač je i jedan od glavnih lidera Svjetskog socijalnog foruma.


Fotografija je preuzeta sa stranice Wall Street Journala i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?
Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?


Vezani članci

  • 13. prosinca 2017. Predstavnici 435 udruga uručuju apel o sačuvanju hrvatskog modela podrške civilnog društva Vladi Republike Hrvatske za vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića, 9.5.2016., Markov trg, Zagreb (izvor: Blank_filmski inkubator @ Vimeo, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Dopuštena margina talasanja Uspješnost institucionalizacije konzervativnog dijela civilnog pokreta još je urgentnijom učinila analizu dosega zagovaranja vrijednosti liberalnog kapitalizma za radikalizaciju udruženog političkog djelovanja lijevog spektra civilnog društva. O emancipatornim potencijalima njegovih progresivnih aktera, ali i ograničenjima uslijed projektnog načina financiranja koje je dovelo do programske deradikalizacije, birokratizacije i prekarizacije djelovanja, razgovarale smo sa Sandrom Benčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom programa Socio-ekonomske pravednosti u Centru za mirovne studije.
  • 11. prosinca 2017. Sirijske izbjeglice na putu prema Grčkoj, 2015. (foto: Yannis Behrakis; izvor: Jordi Bernabeu Farrús @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Nismo svi u istom čamcu S Giacomom D'Alisom, ekološkim ekonomistom, političkim ekologom i višim istraživačkim suradnikom IPE-a za 2017./18., razgovarali smo o odnosu koncepta neograničenog ekonomskog rasta i stvarnosti ograničenih planetarnih resursa, ulozi kapitalizma u globalnim klimatskim promjenama, migrantskim politikama, konceptu odrasta (degrowth) te sužavanju proizvodne sfere naspram feminističkog jačanja društvene reprodukcije. Intervju je snimljen 2016. godine na Visu, za vrijeme Zelene akademije, a D'Alisa će u utorak 12. prosinca u Zagrebu održati predavanje pod naslovom „Odrast i država“.
  • 9. studenoga 2017. Leonilo „Neil“ Dolirocon, „Ekonomska konferencija“ (izvor: Nagarjun Kandukuru @ Flickr, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Administracija klasnog sukoba Sfera civilnog društva i njegovih organizacija strukturno je mjesto u kapitalističkim društvima, koje se legitimira kao prostor gdje raznorodni subjekti imaju priliku utjecati na artikulaciju i mobilizaciju javnog mnijenja. O autonomiji i dosegu civilnog društva te nužnosti historizacije njegove uloge i područja djelovanja u konkretnim društvenim borbama, razgovarali smo s Lidijom Krienzer Radojević, teoretičarkom i aktivistkinjom organizacije za prava kulturnih radnika IG Kultur Steiermark, jednom od sudionica ovotjednog mikropolitičkog seminara kustoskog kolektiva [BLOK] „Infrastrukture u kulturi“.
  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve