Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?

Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom u veljači, Njemačka je vlada prvo djelomično popustila u pogledu zahtjeva koje stavlja pred Syrizinu vladu, da bi se potom ipak vratila na svoj prethodni stav da se moraju poštovati svi uvjeti sporazuma o financijskom spašavanju kojeg je potpisala prethodna grčka vlada. No je li, dugoročno gledano, takva trenutna taktika njemačkih elita nelogična i iracionalna? S obzirom da se one već neko vrijeme intenzivno pripremaju za posljedice potencijalnog bankrota Grčke i njenog izlaska iz eurozone, može se zaključiti da nije. U ovom tekstu Catarina Príncipe objašnjava zašto.


Njemačke su elite spremne dozvoliti propast eura kako bi si zajamčile političko preživljavanje


Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom (tj. ministrima financija eurozone) u veljači, Njemačka je donekle popustila u svojoj poziciji u pogledu uvjeta koje Grčka mora zadovoljiti.

Početni su uvjeti u osnovi bili istovjetni onima koji su bili dogovoreni s prethodnom grčkom vladom: smanjivanje mirovina, provođenje privatizacija, povećanje poreza na osnovne potrepštine i nastavljanje liberalizacije tržišta rada.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota
Međutim, čini se da je Njemačka tijekom pregovora u određenoj mjeri popustila po pitanju ovih odredbi i prihvatila dogovor koji, premda nije savršen, Grčkoj više odgovara. Prema tom se dogovoru ne bi rezale mirovine, dozvolilo bi se povećanje minimalne plaće, preispitale bi se privatizacije i ne bi, čini se, bilo povećanja poreza. Također, ne bi se zadiralo u ostale mjere (poput strukture tržišta rada), a odlučivanje o njima ostalo bi u okviru suvereniteta Grčke.

Ipak, kako se lipanj – mjesec u kojem istječe sporazum s Eurogrupom i u kojem mora biti dogovoren novi plan financijskog spašavanja – opasno približava, njemačka je kancelarka Angela Merkel odjednom promijenila svoj stav. Četiri stupa sporazuma s prethodnom grčkom vladom moraju se zadržati – Njemačka neće raditi ustupke. Grčka neće dobiti još vremena i novca.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota.

Ustroj eurozone pogoduje Njemačkoj. On joj je – prvenstveno uvođenjem eura, koji je devalvirao njemačku marku u usporedbi sa svim ostalim nacionalnim valutama – omogućio poziciju značajne izvoznice jeftino proizvedenih roba u glavne zemlje europske periferije. U tom se svjetlu nepopustljivost njemačke vlade prema Grčkoj i naizgledna ravnodušnost prema mogućem izlasku Grčke iz eurozone (‘grexitu’) te kolapsu monetarne unije kakvu poznajemo, čine prilično nelogičnima. No jesu li zaista?

U takvom stavu Njemačke ustvari nema ničeg iracionalnog. Njezin nepopustljiv stav jedini je koji može spasiti njemačke političke elite i dovesti do sloma jedine vlade koja se protivi mjerama štednje i koja je imala smjelosti da pokuša promijeniti
Uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje)
osnove na kojima se temelji europski projekt.

Od početka krize pozicija Njemačke bila je zauzimanje za obranu mjera štednje kao jedinog načina da se iz nje izađe. To je podrazumijevalo da će se svi u Europi morati “žrtvovati”: ne samo stanovništvo u južnoeuropskim zemljama, koje je snosilo teške posljedice neoliberalnih mjera, nego također i njemačka radnička klasa, koja je bila žrtvom snažne deregulacije tržišta rada, prekarizacije radnih odnosa i pada svoje kupovne moći.

Ideološka priča koja se prodavala njemačkoj radničkoj klasi bila je da bi se europski projekt urušio ukoliko bi oni financijski spasili južne Europljane. Sami su krivi za tešku situaciju u kojoj su se našli – previše su trošili i imali slabu produktivnost. No uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje).

Kad je Syriza došla na vlast u Grčkoj napokon se pojavio glas unutar europskih institucija koji je mogao dokazati tu činjenicu i s vremenom se suprotstaviti hiper-neoliberalizaciji Europe.

No kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao. I više od toga, to bi značilo priznavanje da su žrtve nametnute njemačkoj radničkoj klasi zapravo bile uzaludne i da su samo doprinijele dodatnom slabljenju snage radništva i jačanju snage kapitala.
Kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao

Stoga su Njemačke elite spremne na propast eura – ili na to da ga transformiraju u nešto drugo, primjerice u valutu koja bi bila ekskluzivna za zemlje središnje i sjeverne Europe – kako bi zajamčile svoje političko preživljavanje.

Također nema ničeg iracionalnog u načinu na koji te elite igraju “igru optuživanja”. Kada bi Njemačka primorala Grčku da bankrotira (što će se prije ili kasnije dogoditi), to bi stvorilo domino efekt koji bi destabiliziralo ekonomiju Europe na neki vremenski period. U tom bi se slučaju krivnju svalilo na “tvrdoglavu” grčku vladu koja je odbila pregovarati i prihvatiti “pomoć” i “financijsku potporu” koju je Njemačka bila spremna dati.

Povrh toga, politička napetost kakva je trenutno prisutna u Europi ima polarizacijski učinak. U posljednjih nekoliko godina došlo je do istovremenog rasta kako stranaka i pokreta krajnje desnice – Zlatne zore u Grčkoj, Nacionalnog fronta u Francuskoj, Pegide u Njemačkoj – tako i ljevičarskih političkih formacija koje se protive mjerama štednje.

Prihvaćanje da je ljevičarska vlada u pravu i da štednja nikada nije bila rješenje otvorilo bi dodatan politički prostor za ljevičarske pokrete diljem Europe. Kada bi njemačke političke elite uzmaknule čak i za malen korak unatrag od svojeg narativa o štednji, zauvijek bi oslabile svoju političku poziciju. Time bi čak mogle u potpunosti žrtvovati vlastito postojanje.

Štoviše, važno je prisjetiti se da Njemačka već neko vrijeme proširuje svoja trgovinska partnerstva – vjerojatno kako bi se pripremila za političku situaciju koja se sada počinje odvijati u eurozoni – a posebice trgovinsko partnerstvo s Kinom. Iako bi njemačka ekonomija pretrpjela štetu uslijed grexita, koji bi označio svojevrsni kraj ekonomske i monetarne unije,
Njemačka vlada zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe
njemačke su elite dosad već pripremale temelje za ekonomski oporavak Njemačke u srednjoročnom razdoblju.

No postoji i drugi sloj u ovoj nepopustljivosti njemačke vlade: ona zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe.

Prisiljavanje grčke vlade da zakorači na crvenu liniju koja joj je nametnuta pri pregovorima (mirovine, plaće, porezi, privatizacije, liberalizacija tržišta rada), kako bi time izbjegla ekonomski slom, izazvat će izrazito nezadovoljstvo i suprotstavljanje u Grčkoj i samoj Syrizi. Taktika Njemačke je, u tom smislu, da pokuša dovesti do rušenja ljevičarskog rješenja unutar njega samog.

Ako postoji izlaz iz ovoga, do njega će doći samo kroz narodnu borbu. Ništa drugo ne može omogućiti Syrizi da provede svoj izborni program i prekine humanitarnu krizu koja i dalje pogađa Grčku. Svaki smjer kojim vlada krene mora odgovarati na zahtjeve za demokracijom, dostojanstvom i pravdom za koje je narod Grčke glasao. Za njihovu budućnost i zbog njih. Ali i zbog svih nas.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Catarina Príncipe aktivistica je u društvenim pokretima, porijeklom iz Portugala. Članica je portugalske stranke Bloco de Esquerda (Lijevi blok) te njemačke stranke Die Linke (Ljevica).


Fotografija je preuzeta sa stranice CeBIT i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?


Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve