Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?

Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom u veljači, Njemačka je vlada prvo djelomično popustila u pogledu zahtjeva koje stavlja pred Syrizinu vladu, da bi se potom ipak vratila na svoj prethodni stav da se moraju poštovati svi uvjeti sporazuma o financijskom spašavanju kojeg je potpisala prethodna grčka vlada. No je li, dugoročno gledano, takva trenutna taktika njemačkih elita nelogična i iracionalna? S obzirom da se one već neko vrijeme intenzivno pripremaju za posljedice potencijalnog bankrota Grčke i njenog izlaska iz eurozone, može se zaključiti da nije. U ovom tekstu Catarina Príncipe objašnjava zašto.


Njemačke su elite spremne dozvoliti propast eura kako bi si zajamčile političko preživljavanje


Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom (tj. ministrima financija eurozone) u veljači, Njemačka je donekle popustila u svojoj poziciji u pogledu uvjeta koje Grčka mora zadovoljiti.

Početni su uvjeti u osnovi bili istovjetni onima koji su bili dogovoreni s prethodnom grčkom vladom: smanjivanje mirovina, provođenje privatizacija, povećanje poreza na osnovne potrepštine i nastavljanje liberalizacije tržišta rada.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota
Međutim, čini se da je Njemačka tijekom pregovora u određenoj mjeri popustila po pitanju ovih odredbi i prihvatila dogovor koji, premda nije savršen, Grčkoj više odgovara. Prema tom se dogovoru ne bi rezale mirovine, dozvolilo bi se povećanje minimalne plaće, preispitale bi se privatizacije i ne bi, čini se, bilo povećanja poreza. Također, ne bi se zadiralo u ostale mjere (poput strukture tržišta rada), a odlučivanje o njima ostalo bi u okviru suvereniteta Grčke.

Ipak, kako se lipanj – mjesec u kojem istječe sporazum s Eurogrupom i u kojem mora biti dogovoren novi plan financijskog spašavanja – opasno približava, njemačka je kancelarka Angela Merkel odjednom promijenila svoj stav. Četiri stupa sporazuma s prethodnom grčkom vladom moraju se zadržati – Njemačka neće raditi ustupke. Grčka neće dobiti još vremena i novca.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota.

Ustroj eurozone pogoduje Njemačkoj. On joj je – prvenstveno uvođenjem eura, koji je devalvirao njemačku marku u usporedbi sa svim ostalim nacionalnim valutama – omogućio poziciju značajne izvoznice jeftino proizvedenih roba u glavne zemlje europske periferije. U tom se svjetlu nepopustljivost njemačke vlade prema Grčkoj i naizgledna ravnodušnost prema mogućem izlasku Grčke iz eurozone (‘grexitu’) te kolapsu monetarne unije kakvu poznajemo, čine prilično nelogičnima. No jesu li zaista?

U takvom stavu Njemačke ustvari nema ničeg iracionalnog. Njezin nepopustljiv stav jedini je koji može spasiti njemačke političke elite i dovesti do sloma jedine vlade koja se protivi mjerama štednje i koja je imala smjelosti da pokuša promijeniti
Uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje)
osnove na kojima se temelji europski projekt.

Od početka krize pozicija Njemačke bila je zauzimanje za obranu mjera štednje kao jedinog načina da se iz nje izađe. To je podrazumijevalo da će se svi u Europi morati “žrtvovati”: ne samo stanovništvo u južnoeuropskim zemljama, koje je snosilo teške posljedice neoliberalnih mjera, nego također i njemačka radnička klasa, koja je bila žrtvom snažne deregulacije tržišta rada, prekarizacije radnih odnosa i pada svoje kupovne moći.

Ideološka priča koja se prodavala njemačkoj radničkoj klasi bila je da bi se europski projekt urušio ukoliko bi oni financijski spasili južne Europljane. Sami su krivi za tešku situaciju u kojoj su se našli – previše su trošili i imali slabu produktivnost. No uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje).

Kad je Syriza došla na vlast u Grčkoj napokon se pojavio glas unutar europskih institucija koji je mogao dokazati tu činjenicu i s vremenom se suprotstaviti hiper-neoliberalizaciji Europe.

No kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao. I više od toga, to bi značilo priznavanje da su žrtve nametnute njemačkoj radničkoj klasi zapravo bile uzaludne i da su samo doprinijele dodatnom slabljenju snage radništva i jačanju snage kapitala.
Kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao

Stoga su Njemačke elite spremne na propast eura – ili na to da ga transformiraju u nešto drugo, primjerice u valutu koja bi bila ekskluzivna za zemlje središnje i sjeverne Europe – kako bi zajamčile svoje političko preživljavanje.

Također nema ničeg iracionalnog u načinu na koji te elite igraju “igru optuživanja”. Kada bi Njemačka primorala Grčku da bankrotira (što će se prije ili kasnije dogoditi), to bi stvorilo domino efekt koji bi destabiliziralo ekonomiju Europe na neki vremenski period. U tom bi se slučaju krivnju svalilo na “tvrdoglavu” grčku vladu koja je odbila pregovarati i prihvatiti “pomoć” i “financijsku potporu” koju je Njemačka bila spremna dati.

Povrh toga, politička napetost kakva je trenutno prisutna u Europi ima polarizacijski učinak. U posljednjih nekoliko godina došlo je do istovremenog rasta kako stranaka i pokreta krajnje desnice – Zlatne zore u Grčkoj, Nacionalnog fronta u Francuskoj, Pegide u Njemačkoj – tako i ljevičarskih političkih formacija koje se protive mjerama štednje.

Prihvaćanje da je ljevičarska vlada u pravu i da štednja nikada nije bila rješenje otvorilo bi dodatan politički prostor za ljevičarske pokrete diljem Europe. Kada bi njemačke političke elite uzmaknule čak i za malen korak unatrag od svojeg narativa o štednji, zauvijek bi oslabile svoju političku poziciju. Time bi čak mogle u potpunosti žrtvovati vlastito postojanje.

Štoviše, važno je prisjetiti se da Njemačka već neko vrijeme proširuje svoja trgovinska partnerstva – vjerojatno kako bi se pripremila za političku situaciju koja se sada počinje odvijati u eurozoni – a posebice trgovinsko partnerstvo s Kinom. Iako bi njemačka ekonomija pretrpjela štetu uslijed grexita, koji bi označio svojevrsni kraj ekonomske i monetarne unije,
Njemačka vlada zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe
njemačke su elite dosad već pripremale temelje za ekonomski oporavak Njemačke u srednjoročnom razdoblju.

No postoji i drugi sloj u ovoj nepopustljivosti njemačke vlade: ona zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe.

Prisiljavanje grčke vlade da zakorači na crvenu liniju koja joj je nametnuta pri pregovorima (mirovine, plaće, porezi, privatizacije, liberalizacija tržišta rada), kako bi time izbjegla ekonomski slom, izazvat će izrazito nezadovoljstvo i suprotstavljanje u Grčkoj i samoj Syrizi. Taktika Njemačke je, u tom smislu, da pokuša dovesti do rušenja ljevičarskog rješenja unutar njega samog.

Ako postoji izlaz iz ovoga, do njega će doći samo kroz narodnu borbu. Ništa drugo ne može omogućiti Syrizi da provede svoj izborni program i prekine humanitarnu krizu koja i dalje pogađa Grčku. Svaki smjer kojim vlada krene mora odgovarati na zahtjeve za demokracijom, dostojanstvom i pravdom za koje je narod Grčke glasao. Za njihovu budućnost i zbog njih. Ali i zbog svih nas.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Catarina Príncipe aktivistica je u društvenim pokretima, porijeklom iz Portugala. Članica je portugalske stranke Bloco de Esquerda (Lijevi blok) te njemačke stranke Die Linke (Ljevica).


Fotografija je preuzeta sa stranice CeBIT i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?


Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.