Catarina Príncipe: Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?

Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom u veljači, Njemačka je vlada prvo djelomično popustila u pogledu zahtjeva koje stavlja pred Syrizinu vladu, da bi se potom ipak vratila na svoj prethodni stav da se moraju poštovati svi uvjeti sporazuma o financijskom spašavanju kojeg je potpisala prethodna grčka vlada. No je li, dugoročno gledano, takva trenutna taktika njemačkih elita nelogična i iracionalna? S obzirom da se one već neko vrijeme intenzivno pripremaju za posljedice potencijalnog bankrota Grčke i njenog izlaska iz eurozone, može se zaključiti da nije. U ovom tekstu Catarina Príncipe objašnjava zašto.


Njemačke su elite spremne dozvoliti propast eura kako bi si zajamčile političko preživljavanje


Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom (tj. ministrima financija eurozone) u veljači, Njemačka je donekle popustila u svojoj poziciji u pogledu uvjeta koje Grčka mora zadovoljiti.

Početni su uvjeti u osnovi bili istovjetni onima koji su bili dogovoreni s prethodnom grčkom vladom: smanjivanje mirovina, provođenje privatizacija, povećanje poreza na osnovne potrepštine i nastavljanje liberalizacije tržišta rada.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota
Međutim, čini se da je Njemačka tijekom pregovora u određenoj mjeri popustila po pitanju ovih odredbi i prihvatila dogovor koji, premda nije savršen, Grčkoj više odgovara. Prema tom se dogovoru ne bi rezale mirovine, dozvolilo bi se povećanje minimalne plaće, preispitale bi se privatizacije i ne bi, čini se, bilo povećanja poreza. Također, ne bi se zadiralo u ostale mjere (poput strukture tržišta rada), a odlučivanje o njima ostalo bi u okviru suvereniteta Grčke.

Ipak, kako se lipanj – mjesec u kojem istječe sporazum s Eurogrupom i u kojem mora biti dogovoren novi plan financijskog spašavanja – opasno približava, njemačka je kancelarka Angela Merkel odjednom promijenila svoj stav. Četiri stupa sporazuma s prethodnom grčkom vladom moraju se zadržati – Njemačka neće raditi ustupke. Grčka neće dobiti još vremena i novca.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota.

Ustroj eurozone pogoduje Njemačkoj. On joj je – prvenstveno uvođenjem eura, koji je devalvirao njemačku marku u usporedbi sa svim ostalim nacionalnim valutama – omogućio poziciju značajne izvoznice jeftino proizvedenih roba u glavne zemlje europske periferije. U tom se svjetlu nepopustljivost njemačke vlade prema Grčkoj i naizgledna ravnodušnost prema mogućem izlasku Grčke iz eurozone (‘grexitu’) te kolapsu monetarne unije kakvu poznajemo, čine prilično nelogičnima. No jesu li zaista?

U takvom stavu Njemačke ustvari nema ničeg iracionalnog. Njezin nepopustljiv stav jedini je koji može spasiti njemačke političke elite i dovesti do sloma jedine vlade koja se protivi mjerama štednje i koja je imala smjelosti da pokuša promijeniti
Uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje)
osnove na kojima se temelji europski projekt.

Od početka krize pozicija Njemačke bila je zauzimanje za obranu mjera štednje kao jedinog načina da se iz nje izađe. To je podrazumijevalo da će se svi u Europi morati “žrtvovati”: ne samo stanovništvo u južnoeuropskim zemljama, koje je snosilo teške posljedice neoliberalnih mjera, nego također i njemačka radnička klasa, koja je bila žrtvom snažne deregulacije tržišta rada, prekarizacije radnih odnosa i pada svoje kupovne moći.

Ideološka priča koja se prodavala njemačkoj radničkoj klasi bila je da bi se europski projekt urušio ukoliko bi oni financijski spasili južne Europljane. Sami su krivi za tešku situaciju u kojoj su se našli – previše su trošili i imali slabu produktivnost. No uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje).

Kad je Syriza došla na vlast u Grčkoj napokon se pojavio glas unutar europskih institucija koji je mogao dokazati tu činjenicu i s vremenom se suprotstaviti hiper-neoliberalizaciji Europe.

No kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao. I više od toga, to bi značilo priznavanje da su žrtve nametnute njemačkoj radničkoj klasi zapravo bile uzaludne i da su samo doprinijele dodatnom slabljenju snage radništva i jačanju snage kapitala.
Kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao

Stoga su Njemačke elite spremne na propast eura – ili na to da ga transformiraju u nešto drugo, primjerice u valutu koja bi bila ekskluzivna za zemlje središnje i sjeverne Europe – kako bi zajamčile svoje političko preživljavanje.

Također nema ničeg iracionalnog u načinu na koji te elite igraju “igru optuživanja”. Kada bi Njemačka primorala Grčku da bankrotira (što će se prije ili kasnije dogoditi), to bi stvorilo domino efekt koji bi destabiliziralo ekonomiju Europe na neki vremenski period. U tom bi se slučaju krivnju svalilo na “tvrdoglavu” grčku vladu koja je odbila pregovarati i prihvatiti “pomoć” i “financijsku potporu” koju je Njemačka bila spremna dati.

Povrh toga, politička napetost kakva je trenutno prisutna u Europi ima polarizacijski učinak. U posljednjih nekoliko godina došlo je do istovremenog rasta kako stranaka i pokreta krajnje desnice – Zlatne zore u Grčkoj, Nacionalnog fronta u Francuskoj, Pegide u Njemačkoj – tako i ljevičarskih političkih formacija koje se protive mjerama štednje.

Prihvaćanje da je ljevičarska vlada u pravu i da štednja nikada nije bila rješenje otvorilo bi dodatan politički prostor za ljevičarske pokrete diljem Europe. Kada bi njemačke političke elite uzmaknule čak i za malen korak unatrag od svojeg narativa o štednji, zauvijek bi oslabile svoju političku poziciju. Time bi čak mogle u potpunosti žrtvovati vlastito postojanje.

Štoviše, važno je prisjetiti se da Njemačka već neko vrijeme proširuje svoja trgovinska partnerstva – vjerojatno kako bi se pripremila za političku situaciju koja se sada počinje odvijati u eurozoni – a posebice trgovinsko partnerstvo s Kinom. Iako bi njemačka ekonomija pretrpjela štetu uslijed grexita, koji bi označio svojevrsni kraj ekonomske i monetarne unije,
Njemačka vlada zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe
njemačke su elite dosad već pripremale temelje za ekonomski oporavak Njemačke u srednjoročnom razdoblju.

No postoji i drugi sloj u ovoj nepopustljivosti njemačke vlade: ona zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe.

Prisiljavanje grčke vlade da zakorači na crvenu liniju koja joj je nametnuta pri pregovorima (mirovine, plaće, porezi, privatizacije, liberalizacija tržišta rada), kako bi time izbjegla ekonomski slom, izazvat će izrazito nezadovoljstvo i suprotstavljanje u Grčkoj i samoj Syrizi. Taktika Njemačke je, u tom smislu, da pokuša dovesti do rušenja ljevičarskog rješenja unutar njega samog.

Ako postoji izlaz iz ovoga, do njega će doći samo kroz narodnu borbu. Ništa drugo ne može omogućiti Syrizi da provede svoj izborni program i prekine humanitarnu krizu koja i dalje pogađa Grčku. Svaki smjer kojim vlada krene mora odgovarati na zahtjeve za demokracijom, dostojanstvom i pravdom za koje je narod Grčke glasao. Za njihovu budućnost i zbog njih. Ali i zbog svih nas.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Catarina Príncipe aktivistica je u društvenim pokretima, porijeklom iz Portugala. Članica je portugalske stranke Bloco de Esquerda (Lijevi blok) te njemačke stranke Die Linke (Ljevica).


Fotografija je preuzeta sa stranice CeBIT i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?


Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve