Ponaša li se Angela Merkel iracionalno?

Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom u veljači, Njemačka je vlada prvo djelomično popustila u pogledu zahtjeva koje stavlja pred Syrizinu vladu, da bi se potom ipak vratila na svoj prethodni stav da se moraju poštovati svi uvjeti sporazuma o financijskom spašavanju kojeg je potpisala prethodna grčka vlada. No je li, dugoročno gledano, takva trenutna taktika njemačkih elita nelogična i iracionalna? S obzirom da se one već neko vrijeme intenzivno pripremaju za posljedice potencijalnog bankrota Grčke i njenog izlaska iz eurozone, može se zaključiti da nije. U ovom tekstu Catarina Príncipe objašnjava zašto.


Njemačke su elite spremne dozvoliti propast eura kako bi si zajamčile političko preživljavanje


Nakon dogovora Grčke s Eurogrupom (tj. ministrima financija eurozone) u veljači, Njemačka je donekle popustila u svojoj poziciji u pogledu uvjeta koje Grčka mora zadovoljiti.

Početni su uvjeti u osnovi bili istovjetni onima koji su bili dogovoreni s prethodnom grčkom vladom: smanjivanje mirovina, provođenje privatizacija, povećanje poreza na osnovne potrepštine i nastavljanje liberalizacije tržišta rada.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota
Međutim, čini se da je Njemačka tijekom pregovora u određenoj mjeri popustila po pitanju ovih odredbi i prihvatila dogovor koji, premda nije savršen, Grčkoj više odgovara. Prema tom se dogovoru ne bi rezale mirovine, dozvolilo bi se povećanje minimalne plaće, preispitale bi se privatizacije i ne bi, čini se, bilo povećanja poreza. Također, ne bi se zadiralo u ostale mjere (poput strukture tržišta rada), a odlučivanje o njima ostalo bi u okviru suvereniteta Grčke.

Ipak, kako se lipanj – mjesec u kojem istječe sporazum s Eurogrupom i u kojem mora biti dogovoren novi plan financijskog spašavanja – opasno približava, njemačka je kancelarka Angela Merkel odjednom promijenila svoj stav. Četiri stupa sporazuma s prethodnom grčkom vladom moraju se zadržati – Njemačka neće raditi ustupke. Grčka neće dobiti još vremena i novca.

Njemačka, kojoj je potpuno jasno da grčkoj državi ponestaje novca – i da je njen dug, pogoršan mjerama štednje, neotplativ – sada ponovo prisiljava grčku vladu da odabere između nastavka mjera štednje i bankrota.

Ustroj eurozone pogoduje Njemačkoj. On joj je – prvenstveno uvođenjem eura, koji je devalvirao njemačku marku u usporedbi sa svim ostalim nacionalnim valutama – omogućio poziciju značajne izvoznice jeftino proizvedenih roba u glavne zemlje europske periferije. U tom se svjetlu nepopustljivost njemačke vlade prema Grčkoj i naizgledna ravnodušnost prema mogućem izlasku Grčke iz eurozone (‘grexitu’) te kolapsu monetarne unije kakvu poznajemo, čine prilično nelogičnima. No jesu li zaista?

U takvom stavu Njemačke ustvari nema ničeg iracionalnog. Njezin nepopustljiv stav jedini je koji može spasiti njemačke političke elite i dovesti do sloma jedine vlade koja se protivi mjerama štednje i koja je imala smjelosti da pokuša promijeniti
Uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje)
osnove na kojima se temelji europski projekt.

Od početka krize pozicija Njemačke bila je zauzimanje za obranu mjera štednje kao jedinog načina da se iz nje izađe. To je podrazumijevalo da će se svi u Europi morati “žrtvovati”: ne samo stanovništvo u južnoeuropskim zemljama, koje je snosilo teške posljedice neoliberalnih mjera, nego također i njemačka radnička klasa, koja je bila žrtvom snažne deregulacije tržišta rada, prekarizacije radnih odnosa i pada svoje kupovne moći.

Ideološka priča koja se prodavala njemačkoj radničkoj klasi bila je da bi se europski projekt urušio ukoliko bi oni financijski spasili južne Europljane. Sami su krivi za tešku situaciju u kojoj su se našli – previše su trošili i imali slabu produktivnost. No uskoro je postalo očigledno da mjere štednje ne mogu riješiti ekonomske i financijske probleme – one ih produbljuju (omjer duga i BDP-a povećao se u svim zemljama koje su iskušale lijek mjera štednje).

Kad je Syriza došla na vlast u Grčkoj napokon se pojavio glas unutar europskih institucija koji je mogao dokazati tu činjenicu i s vremenom se suprotstaviti hiper-neoliberalizaciji Europe.

No kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao. I više od toga, to bi značilo priznavanje da su žrtve nametnute njemačkoj radničkoj klasi zapravo bile uzaludne i da su samo doprinijele dodatnom slabljenju snage radništva i jačanju snage kapitala.
Kada bi Njemačka prihvatila Syrizine zahtjeve to bi značilo da priznaje da štednja nije rješenje nego problem – da je njemački politički i ekonomski program tijekom posljednjih sedam godina bio pogrešan, da je bio potpuno bezuspješan u ostvarivanju rezultata koje je obećavao

Stoga su Njemačke elite spremne na propast eura – ili na to da ga transformiraju u nešto drugo, primjerice u valutu koja bi bila ekskluzivna za zemlje središnje i sjeverne Europe – kako bi zajamčile svoje političko preživljavanje.

Također nema ničeg iracionalnog u načinu na koji te elite igraju “igru optuživanja”. Kada bi Njemačka primorala Grčku da bankrotira (što će se prije ili kasnije dogoditi), to bi stvorilo domino efekt koji bi destabiliziralo ekonomiju Europe na neki vremenski period. U tom bi se slučaju krivnju svalilo na “tvrdoglavu” grčku vladu koja je odbila pregovarati i prihvatiti “pomoć” i “financijsku potporu” koju je Njemačka bila spremna dati.

Povrh toga, politička napetost kakva je trenutno prisutna u Europi ima polarizacijski učinak. U posljednjih nekoliko godina došlo je do istovremenog rasta kako stranaka i pokreta krajnje desnice – Zlatne zore u Grčkoj, Nacionalnog fronta u Francuskoj, Pegide u Njemačkoj – tako i ljevičarskih političkih formacija koje se protive mjerama štednje.

Prihvaćanje da je ljevičarska vlada u pravu i da štednja nikada nije bila rješenje otvorilo bi dodatan politički prostor za ljevičarske pokrete diljem Europe. Kada bi njemačke političke elite uzmaknule čak i za malen korak unatrag od svojeg narativa o štednji, zauvijek bi oslabile svoju političku poziciju. Time bi čak mogle u potpunosti žrtvovati vlastito postojanje.

Štoviše, važno je prisjetiti se da Njemačka već neko vrijeme proširuje svoja trgovinska partnerstva – vjerojatno kako bi se pripremila za političku situaciju koja se sada počinje odvijati u eurozoni – a posebice trgovinsko partnerstvo s Kinom. Iako bi njemačka ekonomija pretrpjela štetu uslijed grexita, koji bi označio svojevrsni kraj ekonomske i monetarne unije,
Njemačka vlada zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe
njemačke su elite dosad već pripremale temelje za ekonomski oporavak Njemačke u srednjoročnom razdoblju.

No postoji i drugi sloj u ovoj nepopustljivosti njemačke vlade: ona zna da će opasnost od bankrota i nemogućnost ljevičarske vlade da provede svoj izborni program vjerojatno srušiti tu vladu te također uništiti bilo koje drugo potencijalno ljevičarsko rješenje diljem Europe.

Prisiljavanje grčke vlade da zakorači na crvenu liniju koja joj je nametnuta pri pregovorima (mirovine, plaće, porezi, privatizacije, liberalizacija tržišta rada), kako bi time izbjegla ekonomski slom, izazvat će izrazito nezadovoljstvo i suprotstavljanje u Grčkoj i samoj Syrizi. Taktika Njemačke je, u tom smislu, da pokuša dovesti do rušenja ljevičarskog rješenja unutar njega samog.

Ako postoji izlaz iz ovoga, do njega će doći samo kroz narodnu borbu. Ništa drugo ne može omogućiti Syrizi da provede svoj izborni program i prekine humanitarnu krizu koja i dalje pogađa Grčku. Svaki smjer kojim vlada krene mora odgovarati na zahtjeve za demokracijom, dostojanstvom i pravdom za koje je narod Grčke glasao. Za njihovu budućnost i zbog njih. Ali i zbog svih nas.


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Catarina Príncipe aktivistica je u društvenim pokretima, porijeklom iz Portugala. Članica je portugalske stranke Bloco de Esquerda (Lijevi blok) te njemačke stranke Die Linke (Ljevica).


Fotografija je preuzeta sa stranice CeBIT i prilagođena formi ikone.


Na temu nedavnih političkih događanja u Grčkoj možete pročitati i ove tekstove:

Eva Nanopoulos: Grčki izbori: Od Nove demokracije do “neo-demokracije”?
Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?
Stathis Kouvelakis: Grčka: prema frontalnom sudaru
Stathis Kouvelakis: Na rubu oštrice
Michael Roberts: Grčka – o dugu i financijskoj pomoći ‘Trećem svijetu’
Richard Seymour: Syriza je pokošena na EU pregovorima
Vasiliki Siouti: Pobuna Syrizinih zastupnika protiv sporazuma
Costas Lapavitsas: Grčka se mora osloboditi eura ako želi pobijediti mjere štednje
Yanis Varoufakis: O Grcima i Nijemcima: zamišljati zajedničku budućnost iznova
Steve Keen: Odvjetnički način razmišljanja namjesto ekonomskog?
Michael Roberts: Trojka, grexit ili plan B?


Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve